Čiji je otac bio udbaš, pitanje je koje je u svojim prepiranjima s premijerom Andrejem Plenkovićem nametnuo njegov ljuti neprijatelj s Pantovčaka, predsjednik Republike Zoran Milanović. Predsjednik je posebno inspiriran otkako se ušlo u raspravu o mogućem pomilovanju udbaša Perkovića i Mustača, za što se založio dio hrvatskih generala predvođenih Antom Gotovinom, nacionalnim herojem, koji je po svemu sudeći postao jedan od onih koji šuruju s Perkovićevim i Mustačevim odvjetnikom Antom Nobilom koji i jest začetnik ideje o pomilovanju moćnog udbaškog dvojca osuđenog u Njemačkoj na doživotni zatvor. Priča o pomilovanju za Milanovića je, kako sam tvrdi, jako široka, a vremena za donošenje odluke ima. On je, međutim, to vrijeme odlučio iskoristiti za novu rundu obračuna s HDZ-ovcima, s posebnim naglaskom na premijeru Plenkoviću, kojega je nazvao udbaškim nasljednikom i gojencem.
Lik i djelo
“Surađivao je s Perkovićem 80-ih godina i bio doušnik na televiziji nakon pada Hrvatskog proljeća. Moj nije, nije ni Rojsov, nije ni Gotovinin”, izjavio je Milanović aludirajući na premijerova pokojnog oca, sveučilišnog profesora Marija Plenkovića. Vrlo je izravno Milanović poručio da je HDZ zalijepljen za Udbu kao žvakaća guma za trotoar glavnog kolodvora usred ljetne žege, a onda je otišao korak dalje nazvavši Plenkovića sinom rezervnog majora KOS-a, braneći pritom generale koji su potpisali zahtjev za Perkovićevo i Mustačevo pomilovanje, premda objektivno rečeno Plenković ni u jednom svojem istupu generale nije ni napadao.
Od početka premijerove karijere na nacionalnoj političkoj sceni analizira se lik i djelo njegova oca, koji je preminuo prije nekoliko tjedana, baš kad je Plenkovićeva vlada od uhićenja i afera pucala po šavovima. Smrt oca Marija premijeru je, razumljivo, teško pala, on je bio njegov životni uzor, ali i politički mentor i najvjerniji savjetnik na kojega se u svakom trenutku mogao osloniti. Stidljivo se u prvom Plenkovićevu mandatu govorilo o vezama njegova oca s Udbom i strukturama bivše države. Poznato je da je Plenković stariji radio u Lepušićevoj 6, kao voditelj i utemeljitelj studija novinarstva, a poslije i kao direktor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Svojedobno su se po medijima vrtjele ispovijesti Plenkovićevih studentica koje su prepričavale neumjesno ponašanje premijerova oca prema njima, no nikada nitko te teorije nije javno potvrdio. Potvrđeno je zato da je, usporedno s radom na FPZ-u, Plenkovićev otac plaću primao i kao savjetnik generalnog direkora Radiotelevizije Zagreb, a svjedoci vremena tvrde da je Plenkovićev otac radio u istoj službi kao i Stipe Milanović, otac njegova rivala Zorana Milanovića.
Sastanak u Kockici
Na Radioteleviziji Zagreb postojala je Služba za razvoj, a svi djelatnici te službe smatrani su djelatnicima zloglasne Udbe i KOS-a. Navodno je upravo u tom periodu često polaznicima tečaja Udbe predavanja držao Vlado Dabić, ta su se predavanja održavala u Svetošimunskoj u Policijskoj akademiji, a zbog toga je Dabić nagrađen činom majora. Plenkovićev otac Mario je, baš poput Stipe Milanovića koji je bio nešto mudriji, na RTZ-u savjetovao nekadašnjeg jugoslavenskog diplomata Branka Puharića, ali i Srbina Veljka Kneževića koji je bio njihov susjed na Jordanovcu. I prije nego što se Plenković mlađi uključio u nacionalnu politiku, govorilo se da je Mario Plenković bio društveno-politički radnik, a tom djelokrugu pripadali su mahom komunisti i političari koji su se sastajali na okruglim stolovima. Na jednom od njih, u organizaciji redakcije tjednika Komunist, pojavljuje se i Mario Plenković. Taj sastanak, koji se održavao u prvom dijelu 1985. godine, odvijao se u prostoriji za sastanke u zgradi Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, kolokvijalno zvanoj Kockica, smještenoj na Prisavlju u Zagrebu. U tu zgradu na sastanke su stizali hijerarhijski viši kadrovi struktura Saveza komunista Hrvatske.
Početkom 70-ih, kada su hrvatski komunisti i patrioti – Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo – vodili socijalistički, reformski, narodni i humanistički pokret Hrvatsko proljeće koji su udbaši nazivali MASPOK, njih dvoje tragali su za legalnim i standardnim političkim pristupom i metodologijom, boreći se za slobodu mišljenja i govora te manju represiju tajnih službi. Tisuće članova Saveza komunista Hrvatske i tisuće članova Matice hrvatske koji su im se pridružili ostale su bez posla, drugi dio njih osuđivan je na dugogodišnje robije, a Mario Plenković tada je bio društveno-politički radnik u Makarskoj koji za svoje kolege proljećare nije imao ni vremena ni razumijevanja.
Odskočna daska
Pripadnost partijskoj nomenklaturi bila je odlična odskočna daska, ali i preduvjet za afirmaciju i buduću akademsku karijeru. “S obzirom na obiteljski background, moglo se očekivati da će Plenković, čiji je otac Mario imao niz istaknutih dužnosti nakon sloma Hrvatskog proljeća, biti nekako bliži SDP-u”, pisalo se svojedobno u Slobodnoj. I doista, mnogo je toga tijekom karijere bio Mario Plenković, profesor rodom s Hvara.
Na Sveučilištu u Zagrebu pokojni Plenković stekao je naslov magistra informacijskih znanosti, a zatim i doktora informacijskih i organizacijskih znanosti. Sveučilišni profesor komunikologije iza sebe je ostavio više od 700 strukovnih bibliografskih referencija i desetke stručnih knjiga, a do smrti je živio u Mariboru. U drugom slovenskom najvećem gradu radio je na osnivanju studija komunikologije, a djelovao je i kao voditelj katedre za komunikologiju, te je bio redovni profesor informacijskih znanosti u trajnom zvanju. Bavio se informacijskim znanostima i radio u Europskom centru za mir i razvoj, ali i na Grafičkom fakultetu. Zanat je brusio i na zadarskom Filozofskom fakultetu, a osim toga, jedan je od utemeljitelja Studija kulture i turizma, kao i poslijediplomskih studija informacijskih znanosti. Bio je glavni i odgovorni urednik znanstvenih časopisa Informatologia i Medica te Culture and Public Relations. U biografiji mu stoji i podatak da je predsjedao Hrvatskim komunikološkim društvom. O djelovanju Marija Plenkovića u javnom se prostoru godinama lome koplja.
Ljudi od povjerenja
“Na Fakultetu političkih znanosti pripadali smo prohrvatskoj struji. Mario je domoljub i Hrvat”, rekao je jednom prilikom o Plenkovićevu ocu, u razgovoru za Večernji list, Zdravko Tomac. U tom se tekstu, među ostalim, navodi i da nije pripadao vladajućim komunističkim strukturama. S druge strane, dio medija, baveći se njegovom biografijom, došao je do zaključka da nije mogao obavljati poslove koje je obavljao ako nije bio povezan s komunističkim vladajućim strukturama. To se posebno odnosi na njegove poslove na Televiziji Zagreb, gdje je uz ostalo surađivao s Frankom Winterom i Josipom Grubišićem Čabom, moćnim direktorom Radija Zagreb. Dio medija pisao je kako su Puharić, Winter, ali i Plenković bili ljudi od povjerenja Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. No Mario Plenković bio je i član Upravnog odbora Slobodnog tjednika kontroverznog Marinka Božića, za kojeg se također tvrdilo da ga je financirao KOS preko šefa KOS-a za Dalmaciju i direktora INA Toursa Marka Roglića.
Kako se za Plenkovićeva oca u dijelu medija nagađalo da je bliži SDP-ovim političkim strukturama, tako se jedno vrijeme tvrdilo da je pokojni Stipe Milanović bio bliži HDZ-ovim strukturama jer je otac predsjednika Republike jedno vrijeme radio u uredu Vlatka Pavletića. I Milanović i Plenković negdje su u isto vrijeme ušli u političke vode u Ministarstvu vanjskih poslova, koje je u međuvremenu postalo najveći rasadnik političkih kadrova u samostalnoj Hrvatskoj. Dug je put prijeđen do te hrvatske samostalnosti, a dug put za sobom je ostavio i Stipe Milanović koji je odrastao u Glavicama nadomak Sinja. Kao dječak, ljeta je provodio radeći u ondašnjoj Seljačkoj radnoj zadruzi, što ga je motiviralo na učenje i odlazak na studij u Zagreb. S obzirom na to da je poticao iz partizanske obitelji, Milanoviću starijem ponuđen je upis u podoficirsku školu, čemu se snažno usprotivio njegov stric Ivan – partizanski prvoborac i profesionalni oficir JNA, zbog kojega je Stipe Milanović na koncu ipak završio sinjsku gimnaziju u generaciji kojoj su pripadali televizijski urednik Branko Lentić, general Petar Štimac, ali i Vladimir Veselica.
Prisnost s Tripalom
U Zagreb Milanović stariji stiže 1956. godine te upisuje medicinu, a kako se u prvoj godini studija razbolio od teške upale pluća, mjesecima se liječio u svom rodnom kraju i odlučio školovanje nastaviti na Ekonomiji. Tijekom studija Milanović stariji upoznaje Božu Jusupa, vlasnika zadarskog Tehnokomerca, i Milana Artukovića, vlasnika Francka, s kojima u međuvremenu postaje prijatelj, baš kao što je prijateljevao i s u to doba mladim studentom prava Stipom Mesićem. Kada je diplomirao, Milanović se zaputio u Sarajevo na odsluženje vojnog roka, a po povratku u Zagreb planirao se kandidirati za rad u diplomaciji.
Da kojim slučajem na ulici nije sreo tada uglednog diplomata Novaka Pribičevića, predsjednikov otac najvjerojatnije bi završio u diplomatskoj službi u Beogradu, no umjesto toga, Pribičević ga je preusmjerio u Gradski komitet SK, gdje je Tripalo tražio šefa kabineta. Ubrzo nakon toga Milanović postaje tajnik Komisije za privredu u Gradskoj konferenciji SK, a poslije 1971. Stipe Milanović, zbog prisnosti s Tripalom i braćom Veselicom, prema vlastitom svjedočenju nije mogao politički napredovati pa je odlučio magistrirati na ekonomiji. Zatim je bio direktor Prvog računalnog centra te direktor Centra za ekonomski razvoj. Kada je podnio ostavku i napustio Savez komunista, u CER-u je postao voditelj sektora za dugoročni razvoj Zagreba, a jedno vrijeme bio je i predsjednik Odbora za izgradnju KD-a “Lisinski”. Milanoviću starijem, dakle, zaleđa ipak nije nedostajalo, kako i bi kada je bio partizanski sin i omladinski predsjednik koji s tim referencijama i jest primljen u Tripalov ured. Poslije je radio i sa Srećkom Bijelićem i Perom Pirkerom, a u vrijeme Hrvatskog proljeća doista je bio u nezgodnoj situaciji zbog kumstva s Veselicom i prijateljevanja s protivnicima beogradskog režima, međutim, on nikada nije bio zagovornik nacionalističkih stavova.
Pomiješali stranke
U Milanovićevu rodnom kraju i danas se pričaju priče o teškom, prkosnom karakteru njegova oca koji je tužio svojih dvadesetak rođaka boreći se za imovinu u rodnim Glavicama, koje su inače poznate kao partizansko uporište u Drugome svjetskom ratu. U tom istom uporištu aktualni predsjednik suvlasnik je oranice od 6000 m2 vrijedne oko 300.000 kuna, a ta imovina ostvarena je nasljedstvom. U Milanovićevu premijerskom mandatu njegov je otac tužio Tomislava Josića, nekadašnjeg predsjednika zaboravljenog Stožera za obranu Vukovara, koji je tijekom gostovanja u emisiji “Nedjeljom u 2” Stipu Milanovića povezao s Udbom. Taj je spor Milanović stariji dobio, s odštetom od 7000 kuna, pa i to mora da je podloga Zoranu Milanoviću za uvrede koje sipa na račun Plenkovićeva oca Marija.
Čiji je otac bio udbaš, u priči o Milanoviću i premijeru Plenkoviću nije nevažno, sigurno je da su njihovi očevi bili visoko rangirani i dobro pozicionirani u strukturama bivše države, a isto je tako sigurno da je to, kako njima samima, tako i njihovim sinovima koji danas upravljaju Hrvatskom, bila odlična odskočna daska za karijere koje su danas izgradili. Možda se doista ponekad čini da su Milanović i Plenković pomiješali stranke, ali sve u svemu generalni je dojam da su im se očevi našli u pravo vrijeme na pravome mjestu. Na ovom sadašnjem mjestu na kojem se Milanović nalazi kao predsjednik Republike, on trenutno ima dvije mogućnosti – ili pomilovati udbaški dvojac i trajno zatvoriti vrata svoje političke karijere na desnom spektru, ili pak odustati od pomilovanja, učvrstiti svoju lidersku poziciju, a onda ujedno i zatvoriti vrata prošlosti koja svih ovih godina opterećuje hrvatsku državu koja nije prošla kroz prijeko potreban i dugo najavljivani proces lustracije, nakon kojega vjerojatno država i društvo danas ne bi proživljavali podjele nalik na ovu posljednju vezanu uz pomilovanja.
Neumjesna retorika
Ta se podjela odvija u trenutku kada je cijela Europa zabrinuta za svoju budućnost, u trenutku kada se progovara o nestašici hrane i rusko-ukrajinskom sukobu, pa sama po sebi nije umjesna. Nekoliko tjedana nakon smrti Plenkovića starijeg nije umjesna ni retorika predsjednika Zorana Milanovića, no isto tako nije korektno da premijer Plenković ne istupi javno i ne iznese svoj stav o ovoj temi kako bi na taj način barem privremeno okončao ovu temu koja je unijela razdor među branitelje, ali i među dio zainteresiranih građana koji s gnušanjem zaključuju da nakon svega viđenog ispada da reforma ne treba hrvatskom pravosuđu, nego onom njemačkom koje je pred sud pravde izvelo Perkovića i Mustača, osudivši ih na doživotni zatvor.
***
Stipu Milanovića pokušao je spasiti Stipe Mesić
Zbivanja iz Hrvatskog proljeća nagnala su Milanovića da se distancira od politike, a dobar motiv za to vjerojatno je bila i ponuda direktorske pozicije u Računalnom centru, što se ujedno smatra vrhuncem njegove profesionalne karijere. U to doba Milanović stariji već je bio u braku s Đurđicom Matasović, s kojom je imao dva sina – Krešimira i Zorana. Nakon kratkog boravka na Knežiji, obitelj se seli u novi stan na Trnju, a na poziv Zorislava Šonje, Milanović postaje šef odsjeka, a zatim i glavni direktor Centra za razvoj Grada Zagreba. U političke vode vraća se u HDZ-ovoj eri na poziv nekadašnjeg ministra kulture i prosvjete Vlatka Pavletića, poslije predsjednika Sabora i kratkotrajnog v.d. predsjednika Republike nakon Tuđmanove smrti, koji mu je ponudio položaj pomoćnika ministra zaduženog za financije. Taj poziv Milanovića starijeg zatekao je dok je radio u Privrednoj banci u koju ga je pozvao Martin Katičić, otac glavnog tajnika HDZ-a i Plenkovićeva prijatelja iz djetinjstva Krunoslava Katičića.
“Od otpremnine smo mlađem sinu riješili stambeno pitanje, a Zoranu, sa supruginom obitelji, isto pomogli kad je kupio stan; žena i ja preselili smo se u manji stan. Bilo mi je jasno da su okolnosti takve da za mene u tom sustavu nema mjesta”, izjavio je svojevremeno Milanovićev otac, koji je s pozicije savjetnika smijenjen nakon samo godinu dana zbog priča o nezakonitostima. Na poziciji savjetnika Milanović je ukinuo SIZ-ove i nastojao uvesti štednju, što je rezultiralo sukobima s bivšim ministrom, a kada je postalo jasno da za Stipu Milanovića u tom ministarstvu više nema mjesta, u pomoć mu priskače stari znanac Stipe Mesić koji je tada bio predsjednik Sabora. Pokušavao ga je poslati za veleposlanika u Ukrajinu ili ugurati na poziciju tajnika Matice iseljenika, no problem je nastao zbog toga što on nije bio član HDZ-a, pa iako se i taj problem vrlo brzo riješio, Milanović stariji još je brže izašao iz te priče.
***
Prije napada na oca Marija, majku mu je nazvao lekarkom
Mario Plenković preminuo je prije samo nekoliko tjedana u susjednoj Sloveniji, u kojoj je živio i radio sa svojom drugom suprugom Vlastom Kučiš. Ondje ih je Plenković redovito obilazio, a i svojem sinu dao je ime po pokojnom ocu, pokazujući time koliko mu je bio važan u životu. Nema sumnje da važnu ulogu u premijerovu životu ima i njegova majka, Makaranka Vjekoslava Raos-Plenković, koja je u vrijeme komunizma radila kao internistkinja kardiologinja u Vojnoj bolnici, današnjoj Novoj bolnici u Dubravi. Kao što je ovih dana napao Plenkovićeva oca Marija, tako je Milanović svojedobno Plenkovićevu majku nazivao vojnom lekarkom, a te uvrede premijer mu nikada nije oprostio.