POMOGAO JE GOTOVINI DA DOKAŽE NEVINOST, A SAD GA RAZAPINJU! Već 11 godina ovaj čovjek proživljava noćnu moru: Umjesto nagrade, dobio je status ‘državnog neprijatelja’

Davor Pongracic / CROPIX

Sredinom rujna ove godine započinje rasprava – pripremno ročište na Općinskom sudu u Splitu u predmetu Ivice Bačića protiv RH u tužbi kojom se traži povrat oduzetih stvari i predmeta prilikom hitne dokazne radnje otprije 11 godina na okolnost “prikupljanja kompromitirajućih podataka o visokopozicioniranim dužnosnicima i političarima u Republici Hrvatskoj”. Da je Ivica Bačić osumnjičen u ex-Jugoslaviji, ta bi formulacija glasila – kontrarevolucionarna protudržavna aktivnost. Zanimljivo je spomenuti da takve formulacije kaznenog djela, “prikupljanje kompromitirajućih podataka protiv državnih dužnosnika” uopće ne postoje u kaznenom zakonu, niti je to kazneno djelo registrirano u katalogu kaznenih djela.

Međutim, na temelju te formulacije Ivici Bačiću, kao prijavitelju kriminala, ratnih zločina i ratnih profitera, oduzeti su privatni predmeti i razna dokumentacija te privatna arhivska građa, zbog čega nije mogao regulirati svoj braniteljski i logoraški status, a apsurd je i u tome što u proteklih 11 godina protiv njega službeno nije pokrenut nikakav postupak. No isto tako nije mu ni vraćena dokumentacija i predmeti koje mu je policija oduzela u “premetačini”. To nije i jedini apsurd i nebuloza u cijelom ovom obavještajno-policijsko-pravosudnom slučaju koji je pokrenut protiv prijavitelja kriminala i korupcije. Na navedenom ročištu koje je Bačić pokrenuo protiv države kao svjedok bit će predložen i bivši državni odvjetnik Mladen Bajić, koji će imati prilike objasniti mnoge detalje i afere iz poslijeratnog razdoblja Hrvatske, u kojima je i sam sudjelovao.

Kazneno djelo

Prema tome, proizlazi da je prijaviti kazneno djelo, prema mjerilima hrvatskog pravosuđa i DORH-a, još veće kazneno djelo. O pretresu i načinu oduzimanja dokumentacije i “dokaza” Bačić kaže: “Policija, specijalna i redovna, u civilu i uniformama, došla mi je oduzeti dostupnu dokumentaciju po nalogu tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Tako u nalogu za pretres piše da je to u cilju proširivanja dostavljenih operativnih podataka Sigurnosno-obavještajne agencije u odnosu na moju aktivnost i aktivnost drugih osoba poduzetih s ciljem kompromitacije glavnog državnog odvjetnika. Navodno sam neovlašteno posjedovao dokumentaciju MORH-a“.

Bajić je, dakle, preko SOA-e pokrenuo ovu akciju kako bi vidio što Bačić ima protiv njega, a sve što je Bačić imao protiv njega, to je poštom dostavljao u DORH, u Gajevu u Zagreb. Razlozi za pretres očito su bili drugačiji. Ivica Bačić smatra da su Bajiću smetala neugodna pitanja koja mu je postavljao, a odnosila su se na razdoblje kada su zlostavljani civili u Lori, kao i na ratne zločine i ratne profitere iz Domovinskog rata protiv kojih Bajić nije poduzimao ništa. Bačić ga je tako jednom prilikom pitao što je poduzeo na temelju njegova svjedočenja, kao očevica ubojstva 16 civila 1995. godine u mjestu Konj, u selu blizu Vrbnika. Ta likvidacija počinjana je 5. kolovoza 1995. godine za trajanja Vojno-redarstvene akcije Oluja. Tih 16 ubijenih civila stavljalo se na teret Anti Gotovini u optužnici od 21. svibnja 2001. godine. Kada je Bačić vidio što piše u optužnici protiv generala Gotovine, neposredno je prenio svoja saznanja Mladenu Bajiću. Poslije je vidio da RH nije učinila ništa kako bi se razriješio taj slučaj, koji je na kraju stavljen na teret Anti Gotovini.



Suradnja s medijima

Uskoro je uslijedio prvi šok, tvrdi Bačić: “Nakon zaprimljene moje informacije i svjedočanstva o ratnom zločinu nad 16 civila, Bajić se potrudio da se moj iskaz i prijava pojavi u tjedniku Nacional br. 412. od 7. kolovoza 2003., što je njegov uobičajeni način suradnje s medijima, pri čemu im dostavlja povjerljive podatke iz DORH-ove baze. Tada su objavljeni inicijali osumnjičenog ubojice, kao i opis tog događaja, a sve pod naslovom: ‘Tri nova oslobađajuća dokaza za Gotovinu’. To mi je i bila namjera – onemogućiti lažnu optužbu protiv Gotovine. Međutim, dogodio se neočekivani obrat u ovom slučaju. Gotovini je ‘skinuto’ iz optužnice terećenje za ovaj zločin, no s druge strane počinitelja tog ratnog zločina – ubojstva 16 civila – djelatnici MUP-a nikada nisu ni obavijesno saslušali. Danas taj počinitelj – I. K. uživa u izdašnoj vojnoj mirovini”.

Nakon toga dolazi do prvog paradoksa. Počinitelj gnjusnog ratnog zločina dobiva vojnu mirovinu, a Bačić, koji kazneno rasterećuje Gotovinu, dobiva, kao prijavitelj i zviždač, status stranke u postupku koju mu dodjeljuje DORH. Zbog toga je i prema njemu primijenjena “hitna dokazna radnja” i osam godina od njegova prijavljivanja uslijedila je premetačina i otimačina privatnih stvari – jer je, kao prijavitelj, stranka u postupku. Međutim, ni po kojoj pravnoj osnovi on to ne bi trebao niti smio biti. No hrvatsko pravosuđe prihvaća kvalifikaciju bivšeg glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića o Bačiću kao stranci u postupku.

Nakon privatnog razgovora s Mladenom Bajićem, u kojem mu Bačić prenosi saznanja o ratnom zločinu, detalji tog razgovora, kao i u slučaju Nacionala, ovog puta se objavljuju 2002. u tadašnjem Fokusu, kod Ivice Marijačića, i u Narodnom listu. “Tada mi je postalo jasno da je Mladen Bajić taj koji povjerljive razgovore iz službenih prostorija Državnog odvjetništva, od Splita do Zagreba, plasira novinarima i medijima”, kaže Bačić.

Dvije neugodnosti

Preko lokalnih medija Bajić optužuje Bačića i tada aktivnog Marija Barišića da su “srpski špijuni” jer prijavljuju počinitelje kaznenih djela iz razdoblja Domovinskog rata i poslije, koji Bajića prisiljavaju da podiže optužnice protiv hrvatskih branitelja. Tada se to odnosilo na slučaj Lora. Njegova konstrukcija je išla tako daleko da se Bajić žalio da je Državno odvjetništvo pod pritiskom Vlade Republike Srbije koja kontrolira kadrovsku politiku ŽDO-a, protiv čega se Bajić bori. Zbog iznesenih neistina u Fokusu, čiji je generator Mladen Bajić, Bačić je tužio Ivicu Marijačića i pobijedio ga u sudskom postupku, te mu je Marijačić morao isplatiti odštetu.

Preko medija Bajić je tako stigmatizirao prijavitelje kriminala: Ivicu Bačića, Marija Barišića i Darka Milkovića da su srpski špijuni, a PTSP branitelji su valjda trebali odraditi što su domoljubni porivi od njih nalagali, no nasreću nisu… Bajićeve konstrukcije i kvalifikacije usvojio je i proveo pokojni, potkapacitirani, splitski istražni sudac Slavko Lozina, koji u svojem istražnom zahtjevu ponavlja Bajićevu kvalifikaciju o Bačiću da “prikuplja dokaze protiv hrvatskih dužnosnika i političara, te da radi za tajne službe bivše države”. Za svaki slučaj, zbog eventualnih potreba na nekim budućim sudskim ročištima, Bačić u međuvremenu pribavlja potvrdu od sljednice ex-Jugoslavije, da ne radi i da nikad nije radio za srpske tajne službe.

Druga neugodnost za Bajića odnosila se na Bačićevo pitanje o oduzetom oružju od privedenih “terorista”. Bačić ga je nekoliko puta u privatnom razgovoru pitao gdje se nalazi oružje koje su navodno posjedovala 44 civila koja su završilia u Lori. Bajić je na to pitanje samo odmahivao rukom jer nikakvog oružja ni oružane pobune protiv Republike Hrvatske nije bilo. Sve je bilo iskonstruirano i izmišljeno. To se poslije i pokazalo u milijunskim odštetama koje je Hrvatska morala platiti tim civilima koji su neosnovano pritvarani, mučeni i od kojih su neki izgubili život. Otvoreno je pitanje je li Bajić pozatvarao civile po nalogu Tuđmana koji je htio prikazati Srbe kao prijetnju za RH, kako bi opravdao ratno rješenje za raspad Jugoslavije, ili je to Bajćeva ideja kako bi se dodvorio novoj hrvatskoj vlasti, za što je nagrađen mjestom najdugovječnijeg glavnog državnog odvjetnika. U međuvremenu su svi ti “naoružani četnici” postali civili, a među njima je bio i brigadir hrvatske vojske, kirurg po struci, Dušan Parpura, po nacionalnosti Ukrajinac.

Državna tajna

Bačićev predmet Državno odvjetništvo proglasilo je državnom tajnom i on ne može vidjeti ništa što se protiv njega radi i zbog čega je još predmet izviđanja. No nitko protiv njega nije pokrenuo nikakvu istragu niti je podignuta optužnica, a nema prava ni na povrat oduzetih stvari… Vjerujemo da ne postoji kompliciraniji slučaj od ovog u hrvatskoj pravosudnoj i državnoodvjetničkoj praksi. Ne postoji ni jedna institucija u RH kojoj se Ivica Bačić nije obratio za ovaj slučaj, o čemu posjeduje dokaze o korespondenciji s institucijama koji su pohranjeni u 22 registratora, od ŽDO-a, USKOK-a, policije, sudova…

Sve ovo čini u nužnoj obrani kako bi se potaknule institucije da se riješi ovaj predmet i da mu se vrate stvari i predmeti. Bačić traži i da se protiv njega provede istraga i podigne optužnica kako bi se na sudu dokazala njegova eventualna krivnja ili nevinost. No njegov je predmet proglašen tajnom. Zbog čega, nitko, osim Bajića ne može odgovoriti na to pitanje. Bačić naglašava zbrku u Državnom odvjetništvu vezanu uz ovaj slučaj: “U cijeloj konfuziji oko mojih oduzetih stvari čak se pogrešno u nalogu za pretragu Državnog odvjetništva tvrdi da je moje stvari oduzela PU Splitsko-dalmatinska, što je netočno. Nakon osam godina, otkrivam da ta formulacija nije točna, nego su moji dokumenti završili u Ravnateljstvu policije, a oni nemaju veze s PU SD. Ravnateljstvo je pokrenulo ovaj postupak protiv mene, a sve je krenulo od Mladena Bajića, preko SOA-e do Ravnateljstva policije”.

Špijunske stvari

Prilikom pretresa od Bačića je oduzeto anonimno pismo grupe časnika koji prijavljuju kriminal u vojarni “Bribirski knezovi” u Šibeniku i to pismo šalju kao prijavu nadležnim institucijama. Dakle, za DORH je prijava protiv kriminala – kriminal! U toj vojarni krala su se materijalno-tehnička sredstva od 1995. do 2001. godine zbog toga što nikad nije obavljena valjana primopredaja tog objekta prilikom koje bi se popisala sva imovina. To je jedan od razloga što je prijavljivanje kriminala okarakterizirano kao prikupljanje dokaza protiv hrvatskih dužnosnika i političara.

“Jedan od tih prijavljenih je i Ivica Čupić, bojnik Hrvatske vojske s lažnom diplomom inženjera strojarstva iz Banje Luke, kojemu je Mladen Bajić dodijelio stan u Splitu u Boškovićevoj ulici, koji je prethodno oduzet Dragomiru Miljkoviću. Time je Bajić počinio ratni zločin protiv hrvatskog građanina srpske nacionalnosti. Dragana Miljkovića, prije oduzimanja stana, u zatvoru priključuju na struju, lome mu tri rebra, muče ga neljudski… Za sve zna Mladen Bajić. Za ova zlostavljanja, u zatvoru, tužeći državu, Hrvatska mu isplaćuje 300.000 kuna odštete”, tvrdi Bačić.

“Od oduzetih dokumenata državnom tajnom proglašena je i potvrda Mirovinskog fonda da navedeni Ivica Čupić ima lažiranu diplomu. Tu je potvrda da je Čupić primljen u djelatnu vojnu službu s lažiranom stručnom spremom, a njegovo stvarno zanimanje je – daktilograf. U dokumentu piše kako je izvanredno dobio čin bojnika s višom pedagoškom školom. Čupić je danas u mirovini, a u NP-u Krka ima ‘mlinicu’ u koju Mladen Bajić dolazi na pršut i ribu.”

Od “dokaza” koji su mu u premetačini oduzeti nalazi se i zapovijed da se popišu materijalno-tehnička sredstva i imovina u vojarni “Bribirski knezovi”, a “dokaz” je i izvješće o pronađenim nepopisanim sredstvima u toj vojarni. Ta imovina koja se krala sedam godina sačinjavala je vrijedne strojeve i uređaje kao što su bageri, rovokopači, traktori, agregati…

Antidržavni element

I na kraju, kapitalni dokaz za DORH za Bačićevu “špijunsku djelatnost” su poštanske povratnice – potvrde o primitku pošte, koje dokazuju da je Bačić prijave o krađi poslao na adrese nadležnih u Hrvatskoj! Među oduzetom dokumentacijom, državnom tajnom proglašen je čak i jedan broj tjednika Nacional… Sve luđe od luđeg! Najbolesnije u cijelom ovom slučaju je to što je Bačić tu dokumentaciju predao 2001. godine tadašnjoj svojoj odvjetnici Dairi Boban, koja ju je koristila u sudskom predmetu u obrani svoga klijenta Petra Ivića. Tada, tu predstavku o krađi iz vojarne, oduzetu od Bačića u premetačini, odvjetnica Boban koristi kako bi oslobodila svog klijenta, a danas se ta dokumentacija koristi kao dokaz protiv Bačića!

Ista dokumentacija tako postaje istovremeno, za jednog oslobađajuća, a za drugog “smrtna presuda”. Novi apsurd je u tome što je Daira Boban 2011. bila državna odvjetnica kada je tu dokumentaciju oduzela od Bačića, nakon čega ona postaje državom tajnom. Prijavom ubijenih civila počinju izviđanja protiv Bačića. Pretresom policija pronalazi “dokaze” o drugim njegovim prijavama kriminala u HV-u i sve spajaju u jedan predmet “protudržavnog djelovanja”, ili kako bi se nekad reklo, Bačić time postaje “antidržavni element”. “Svu dokumentaciju koja mi je oduzeta 2009. godine osobno sam predao Mladenu Bajiću koji je sada koristi protiv mene u ovom montiranom postupku u kojem po jednom tumačenju jesam, a po drugom nisam stranka u postupku. A postupak se protiv mene vodi jer sam upozoravao na kriminal, što je u Hrvatskoj veće kazneno djelo od samog počinjenja kriminala”, zaključuje Bačić.

Previsoka cijena

Na kraju treba spomenuti kako Ivica Bačić živi na rubu egzistencije, u neobnovljenoj kući koja mu je zapaljena za vrijeme Domovinskog rata, bez reguliranog statusa HRVI-ja iako je bio mučen i zlostavljan u kninskom zatvoru. On je ujedno i jedina djelatna vojna osoba koji nema riješen taj status na osnovi zarobljavanja. Živi bez mirovine… Previsoka cijena za prijavljivanje kriminala i ratnih zločina… On se i danas nalazi pod mjerama nadzora i izvidima, kako proizlazi iz posljednjeg odgovora što ga je primio od predsjednika Vrhovnog suda.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI