Ljiljana Đalok (44), likovna je umjetnica iz Ulma, vlasnica je priznanja koje je dobila u Bad Homburgu na dodjeli nagrada Večernjakova domovnica za najpopularnije Hrvate u iseljeništvu.
Priznanje joj je dodijelio Večernji list i Fenix-magazin.de za njezin dugogodišnji rad i doprinos hrvatskoj zajednici u Njemačkoj.
Ljiljana kaže, jako je ponosna na ovo priznanje koje joj puno znači, a s obzirom na njezinu zaista tešku životnu priču, priznanje joj treba odati i za sve što je prošla.
Rođena je u Vojvodini, a djetinjstvo je provela u mjestu Morović u kojem je 1991. bilo tek oko trećine Hrvata od 2500 stanovnika. Danas je taj broj prepolovljen.
Sjeća se, imala je samo 13 godina kada je zbog rata s obitelji protjerana iz svog doma. Sve su izgubili i život od nule počeli u Osijeku, gdje je završila Školu za tekstil, dizajn i primijenjenu umjetnost.
Za dlaku izbjegli ubojstvo
Kaže kako joj je puno puta u životu bilo teško, ali bi se u tim trenutcima prisjetila te večeri kad su pobjegli iz svog doma u Vojvodini i uvijek iznova shvatila koliku su sreću tad imali, jer su izbjegli smrt.
“Zločinci su te večeri nekim čudom pomislili da nisu stigli na pravu adresu. Mislili su da su pogriješili kuću te su otišli. Zbog te slučajnosti znam da sam danas živa i često se toga sjetim u teškim trenutcima i tada mi svaki problem postaje nekako rješiv”, iskrena je Ljiljana u razgovoru za Fenix Magazin.
No, to je samo jedan od zaista teških životnih trenutaka koje je uspjela prebroditi. Prvi je, kaže bilo saznanje da joj je jedan bubreg otkazao kada je imala samo 19 godina.
“Ležala sam tjednima u krevetu uz bolove koje mi nije ublažio niti jedan lijek koji sam u to vrijeme primila. Dobro se sjećam kako sam se molila Bogu da umrem jer su mi bolovi bili neizdrživi. No, u jednom trenutku, počela sam drugačije razmišljati. Umjesto negativnosti, usmjerila sam svoje molitve u ozdravljenje i vjerovala u to. Obećala sam sebi, kad ustanem iz kreveta, slavit ću svaki dan dok hodam i biti sretna”, prisjeća se Ljiljana.
Tada se uspjela izvući, no samo nekoliko godina kasnije, uslijedio je novi udarac. Naime, morala se suočiti sa sumnjom na rak dojke i operacijom tumora.
Kaže, nije željela reći niti najbližima jer nije imala snage tješiti ih zbog nečega ružnog što joj se događa. “Snagu sam čuvala za sebe kako bih lakše prebrodila sve to. To sam riješila, zaboravila i krenula dalje”, kaže ova hrabra žena.
U Hrvatskoj je godinama radila kao menadžer prodaje za Slavoniju i Baranju. Njezina je obitelj stvorila novi dom u Gunji. Izgradili su veliki voćnjak s oko 5 tisuća stabala jabuka, krušaka, šljiva.
“Konačno smo trebali početi uživati u plodovima svoga rada, ali nažalost, ponovo se dogodila tragedija. Dogodila se poplava i uništila sve. Taj vikend smo svi bili u Njemačkoj u gostima i gledali smo na vijestima reportaže iz Gunje. Svi naši auti, traktori, kamiončići, sva mehanizacija, kuća , voćnjak …. sve je bilo pod vodom. Udaljeni stotinama kilometara, nemoćni…sjedili smo i plakali”, prisjeća se Ljiljana, dodavši da ju je srce boljelo dok je gledala roditelje koji su ponovno ostali bez svega.
Brata su poslali da ode pokušati spasiti što se može, a oni su u neizvjesnosti sjedili i čekali. Uz veliko strpljenje polako su sve izgradili, zasadili nova stabla, a u svemu ih je održala vjera.
Novi udarci
Godinu dana nakon te poplave Ljiljana je dobila još jedan udarac. Ostala je bez posla i nakon 15 godina rada u prodaji, dogodila joj se situacija u kojoj nije znala kuda krenuti i što raditi.
Ljiljana je tada mnogo razmišljala i prelomila – spakirala je dva kofera i bez znanja njemačkog jezika došla u Njemačku, u grad Ulm, te uz pomoć rodbine pronašla prvi posao i smještaj.
“Krenula sam od nule,opet ispočetka, po treći put u životu u svojoj 36. godini”, govori Ljiljana. Tražila je poslove koje bi mogla obavljati bez znanja njemačkog jezika, što i nije bilo jednostavno.
Nije joj bio problem raditi u kuhinji i čistiti dok ne svlada osnove njemačkog te nije dopustila da ju ta situacija definira, već je vjerovala u sebe. Znala je da tako mora biti.
“U gradu Ulmu nisam imala prijatelja. Nikoga za popričati ili popiti kavu. Bila sam usamljena”, govori Ljiljana i prisjeća se kako se odlučila posvetiti umjetnosti.
Naime, cijeli život je voljela crtati, a sada je odlučila da joj to bude prioritet. Učlanila se u udrugu CroArt iz Stuttgarta i u nekoliko mjeseci naslikala 30 slika. Uskoro je uspjela organizirati prvu samostalnu izložbu i tada je bila neizmjerno sreća.
No, život joj je zadao još jedan udarac.
“Nekoliko puta sam u Njemačkoj završila u bolnici s raznim dijagnozama a najgore od svega je bio moždani udar. Ležala sam u šok sobi i zamolila sam obitelj za razumijevanje, te da me ne zovu i ništa ne pitaju dok se sama ne javim kad smognem snage za razgovor. Pozitivu sam uvijek nalazila i izvlačila ju iz sebe. No ovaj puta nisam znala kako se suočiti s ovim meni nepoznatim stanjem. Bila sam jako uplašena. Dva dana nisam mogla razgovarati s obitelji i samo sam plakala. Njemački još uvijek nisam dobro razumjela, no ipak sam pokušavala razumjeti doktore i na razne načine se informirala o dijagnozi. Shvatila sam da me liječnici umiruju govoreći kako ću imati vremena za oporavak i da ću biti 6 mjeseci na bolovanju te kako se nadaju da će sve biti u redu. No pomisao na tako dugo bolovanje mene nije umirila. Nisam znala kako će na tu situaciju reagirati moji šefovi na novom poslu, nisam htjela da mi zbog tako dugog bolovanja daju otkaz”, prisjeća se Ljiljana. Srećom, moždani udar nije ostavio veće posljedice, a ona je odlučila vratiti se na posao.
No, samo nekoliko mjeseci kasnije, morala je na operaciju srca jer su liječnici ustanovili kako joj je problem sa srcem izazvao moždani udar.
“Liječnik mi je kazao kako će termin operacije srca biti u veljači. Odmah sam ga zamolila da ako ikako može, termin operacije bude 14. veljače. Pitao me je:” Zašto baš taj datum?” Rekla sam da mi je 14. veljače rođendan i Valentinovo je, te bi mi baš bilo zgodno da na taj dan operiram srce i tako na neki način zaokružim tu svoju priču. Doktor se nasmijao, pogledao u kompjuter i rekao da ima slobodan termin 15. veljače što mi je odmah izmamilo osmijeh na lice”, kaže Ljiljana.
Samo desetak dana nakon te operacije, imala je svoju izložbu slika. Tada je, unatoč svim ožiljcima i modricama koje su je pekle na tijelu, izvadila najsjajniju haljinu i nabacila velik osmijeh pred gostima.
“Danas, kad mi je život neke stvari pojasnio i kada zaokružim svoju životnu priču, shvaćam kako je za to postojao razlog”, kaže Ljiljana koja je u posljednjih 10 godina imala već 11 operacija.
Život je borba: ‘Nema odustajanja’
Ljiljana dana uživa u svome poslu, a u slobodno vrijeme slika. Smatra kako svatko može pronaći nešto što ga veseli i oplemenjuje, nešto što mu daje snage za ono što se mora. Nešto što čovjeka može smiriti i podići u teškim situacijama.
“Užitak stvaranja je moja potreba i meditacija, način na koji se regeneriram i moje utočište”, kaže Ljiljana.
U Njemačkoj je organizirala već tri samostalne izložbe slika što joj je omogućilo upoznavanje s divnim i kreativnim ljudima od kojih je puno naučila.
“Nema odustajanja, život je borba, a boriti se moramo, nekad je ta borba teška, nekad nešto lakša, ali odustajanje nije opcija ma o kakvoj se borbi radilo”, poručila je ova hrabra žena za Fenix Magazin.Žena,