POZNATI STAND-UP KOMIČAR POGODIO ‘U SRIDU’ Evo zašto desnica ne privlači mlade!

facebook

Poznati stand-up komičar i podcaster Projekta Velebit Domagoj Pintarić novim je statusom otvorio raspravu. A tema je izostanak mlađe populacije kod suvremene desnice u Hrvatskoj.

Ima sigurno nešto u onome da normalni ljudi koji imaju srca moraju biti ljevičari u mladosti, a konzervativci u starosti, ali čini mi se da su razlozi našeg poraza puno jednostavniji.

Na svakom skupu, promociji knjige, filma ili kakvom predavanju koje organizira bilo kakva nacionalna organizacija prosjek godina je 80. Ako je u dvorani 200 ljudi na prste će se moći nabrojati mlađi od 40 od kojih je pola ionako krvno vezano uz predavače ili autora knjige pa su zato tamo i odbrojavaju sekunde do kraja programa. Ostatak publike su gospođe i gospoda stariji od 70 godina, a često i više. Bez pretjerivanja, svaki takav skup izgleda kao skup umirovljenika. Tu i tamo pojavi se netko od 50 tko se pak ističe fudbalerkom, minđušom ili na sebi nosi ostatke ratne uniforme od koje se od rata nije odvojio ni mentalno ni fizički. 90 posto su muškarci, a osim svoje djevojke koja mi je povremeno pravila društvo druge cure nikada nisam vidio. S druge strane na maloumnim ljevičarskim i liberalnim skupovima sve pršti od tinejdžera, mlađarije i šarolikog društva koje pleše na glasnu glazbu i vesele se. Zašto je tome tako?

Pronađite neki desni portal ili neku nacionalnu stranicu za primjer! Uz časne iznimke poput Kamenjara koji se našalio svojim imenom drugi rijetko posežu za humorom. Uglavnom su to imena koja smišljaju starci za starce. Nabrijani starci pa onda sve redom ispadaju “redovi vitezova”, “stožeri obrane”, portali koji već u imenu posežu za ulogom žrtve tipa “Istina, Hrvat sam, ubijte me zato, ali neću plakati jer mi je srce junačko!” i slični tome. Nema ništa lošeg u ozbiljnosti i nacionalnom ponosu u imenu stranice, ali ima u patetičnosti i pretjerivanju. Neprestano prizivanje patnje i ukazivanje na uzastopno nacionalno stradavanje s vremenom postane zamorno, oko sebe stvori krug ljudi nad kojima je crni oblak. Iz kojeg pršti teška kiša. Svima je jasno da smo gadno nastradali, pobili su nas, raselili, osakatili, okupirali, terorizirali, onda nas prevarili devedesetih i nastavili to raditi pod lažnim domoljubnim predznakom. Svima koji su ikada dvije minute razmislili je to jasno. I ok je da se o tome priča, treba to znati, ali nije li čudno to što 25 godina to pričamo, a i dalje ljudi masovno lupaju da im je “prije bilo bolje” i slične budalaštine oko toga što se događalo u Drugom svjetskom ratu i poslije? Nije li malo čudno to što unatoč 25 godina pisanja mlađi ljudi slušaju idiota koji im pjeva da je on pobijedio ’45. a ne slušaju one koji im pričaju istinu o tome što se dogodilo u to vrijeme? Zašto je tome tako?

Zato jer nitko to ne čita! Nitko! Ni rodbina onih koji su to napisali. Kažu da je dobro, super, stisnu lajk i potapšaju, ali nitko to ne čita. Ako i pročita ne zna to prepričati. Nevjerojatno je koliko intelektualnog otpada ima na tim “našim” portalima! Prvo, svaki tekst počinje simpatičnim naslovčićem tipa “Uljudbenost požrtvovnosti hrvatske državotvornosti unatoč združenim zločinačkim nastojanjima jugokomunističke petokolonaške agenture”. Čisto da zaintrigira omladinu. Često imam dojam da autori od kojih je većina zaljubljena sama u sebe nastoji tu zaljubljenost produbiti dodatnim oduševljenjem svojom inteligencijom i mogućnošću pisanja nečitkih tekstova. Svaki tekst ima bar 30 kartica teksta. To nitko nikada nije pročitao. Čak i kad naslov nije umobolan ne da mi se čitati nešto naspram čega Rat i mir djeluje kao zabavni predgovor. Ali ne! Tuci 40 kartica teksta tjedno, ako to ne okrene ljude da vide istinu, ne znam što hoće… tu me reži ako srednjoškolci ne šeraju te tekstove pod odmorom i govore: “E, daj pročitaj ovo, kako je frajer uvijeno oprao kriptokomunističke strukture unutar filojugoslavenske desnice”. Ali velik dio ih šera nekakvog kretenskog glumca ili pjevača koji im pričaju idiotarije o jugoslavenštini. Zašto je tome tako?



Kad čovjek malo prolista nacionalne medije prvo što ga ubode u oči je loša pismenost. Kako očekivati da me nečemu nauči netko tko nije savladao pisanje?! Što me takva osoba može naučiti?! Pa da je naslove novina čitao već bi naučio da u futuru prvom nema jebenog “i” na kraju infinitiva. Ali ne, ide “i” svaki put, p***a mu materina i “i”, ide “i” u svaku rečenicu kad je futur prvi. Bolje zvuči. Službeno. A i pismenost je za p***ice! Treba opravdati sve predrasude da su desničari nepismeni krezubi krkani. A futur prvi je još manji problem. Rijetko koji naslov nema zatipke, odnosno rijetko gdje su sve riječi ispravno napisane. Tu ima mučenja s pravopisom, dijalektima u tekstu koji je trebao biti napisan standardnim jezikom, ima svega. Uz to što je predugačak, naporan i lišen svakog osjećaja za duhovitost. Često kad neki autori pričaju o tim svojim tekstovima dođe onaj dio: “E, jesam im tu smjestio!”. Šest puta čitam tekst kako bih vidio što im je i gdje on to “smjestio” i nema. Jednostavno nema ničeg takvog! Onda mi on kaže: “Pa ovo u osamnaestom odlomku, ovo oko toga da je intervju dao kao prema dobro uvježbanom scenariju napisanom od stranačkog tekstopisca koji je završio partijsku školu u Kumrovcu”. A reko’, smjestio si mu, taj ne spava od kad si napisao to. Iako svi znamo da “taj” nije ni pročitao taj tekst, da “taj” nije svjestan da ti kao autor postojiš, a i da je pročitao taj tekst bolio bi ga džon za to što si mu napisao, a postoji ogromna mogućnost da ne bi ni shvatio čime ga “podbadaš”. Vrhunac humora je loše namontirati Pupovcu šajkaču jer Pupovca srce boli kad mu netko kaže da je četnik. Isto mu se san otkida svakom takvom montažom. S druge strane sve te ljude zovemo nadimcima: Plenki, Pupi, Ćaća, Jaca, Stipe, Bero… ne znam zašto, ali jako mi je teško shvatiti da netko ozbiljno prezire ili kritizira nekoga kome daje simpatične nadimke i govori o njemu tepajući. S druge strane drugovi liberali tamo otvoreno pričaju da će nas sve pobiti i da nas je trebalo pobiti, a onda stave parolu “#Samo ljubav” i to prođe. Oni su za ljubav, mi smo genocidni luđaci. Zašto je tome tako?

Zato jer priglupi ljudi, opterećeni svojim svakodnevnim problemima, poslovima, fakultetima, obiteljima, željama i polupanim snovima nemaju vremena čitati izdrkavanje nekog anonimca koji šesnaest minuta slaže jednu rečenicu koju je potrebno četiri puta pročitati da bismo shvatili što je cijenjeni narcis htio reći. I onda još nalupa sto strana te izdrkotine s naslovom koja boli za oči. I za mozak. Ili neki nadobudni pretili pripiti voditelj na Televiziji Savski gaj u 23:48 ponedjeljkom poslije poljoprivrednog vodiča vodi emisiju zvučnog naziva “In medias res – Croatiae!” u studiju od deset kvadrata sklepanom od dvije tone pleksiglasa, stol je od pleksiglasa, stolci isto, kulise su od pleksiglasa, čaša je od pleksiglasa i valjda piju pleksiglas, a šest tisuća reflektora tuče njih dvojicu koji se u tih deset kvadrata preznojavaju na mrtvo ime jer su obukli potkošulju, majicu, košulju do grla zakopčanu, kravatu koja ih vidljivo davi, prsluk i sako. Jer je to pristojno. Ispred njih sto papira, a ne pročitaju ni retka jer zapnu na prvom pitanju o djelovanju udbe. Paf! Gotovo – isteklo nam je vrijeme, a imali smo još puno tema. Šteta, u p***u materinu. A s druge strane ovi nabace parolu “Samo ljubav”, superkul zvijezde plešu na paradama dok se oko njih vrte zapaljeni lanci i slave Oktobarsku revoluciju koja je pobila 70 milijuna ljudi. Što mislite što će bolje proći kod tinejdžera koji imaju mogućnost praćenja taman dvije riječ, bez garancije da će uspjeti shvatiti poruku i smisao? Zašto je tome tako?

Zato jer nam je teško shvatiti da ljudi ne doživljavaju duge tekstove poput ovog mog, a ja sam još pokušavao biti duhovit. Jednostavno ne pratimo trendove i sami sebe osuđujemo na propast. Htjeli bismo rock publiku, mlađariju, a zabave organiziramo u staračkim domovima u nedjelju u 17 h. I DJ pušta Jimmyja Stanića pod metal i Kiću pod pank pa se čudimo gdje su klinci. Najgore je to što nam ni starci neće doći jer “to nije za njih, to je za mlade” pa na kraju jedan DJ drugome pušta glazbu jer niti jedna osoba mlađa od 60 ne zna da postojimo. I kad se pojavi netko tko bi to promijenio onda se odmah nađe 40 ovih sa samrti koji to srežu u startu. U startu! Jer narušava njihovu udobnost u nepostojećoj stvarnosti odnosno iluziji u kojoj su te emisije i članci zabavni, čitani te znače nešto u društvenoj-političkoj zbilji.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI