PROKLETSTVO LOKRUMA: Ono što od tamo uzmeš, njemu i dalje pripada. I donosi nesreću novom vlasniku!

Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Za Dubrovčane, to je otok u čijoj gustoj šumi u ljetnim mjesecima traže hlad, mir i spokoj, a njegove stjenovite obale koriste kao bijeg od turističke vreve grada, ali i mjesto za prijeko potrebno osvježenje.

I duše i tijela, jer kada stupite na Lokrum, ispred vas se otvara bogat prirodni svijet, prepun mirisa Mediterana i predivne, guste borove šume koja obiluje životinjskim svijetom.

Zaštitni znak otoka su, među ostalim, i paunovi, koji slobodno šeću uokolo, a jedan dan proveden u tom raju za osjetila, napuni baterije i stvori onaj prijeko potreban mir u užurbanom načinu života. Zato mu se Dubrovčani često vraćaju.


No, nije Lokrum samo jedna lepeza prirodnih ljepota koje oduzimaju dah, otok je to s bogatom poviješću, ali i nešto mračnijih priča te mjesto za koje se vežu svakojake legende. Pridjev ‘uklet’ dobio je zbog niza nesretnih okolnosti koje su zadesile one koji su se usudili nazvati njegovim vlasnicima.

O lokrumskom  prokletstvu, povodom ‘strašnog ‘ petka 13., Dnevno.hr jr razgovrao s povjesničarem Gordanom Ravančićem, koji je iznio, među ostalim, zanimljiv detalj o Zagrebačkom sveučilištu, a koji se veže za otok Lokrum, a kontaktirali su i jedine benediktince koji još obitavaju u Hrvatskoj, na otoku Pašmanu, budući da ih u Dubrovniku više nema.



Otok Lokrum nalazi se vrlo blizu Dubrovnika, samo 800-injak metara od stare gradske jezgre, zajedno s kojom čini zaštićenu uvalu, koja je davno spasila engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca od brodoloma. Upravo tada počinje priča o otoku. Svoj naziv duguje izvedenici iz latinske riječi ‘acrumen’ što znači kiselo voće, jer otok je nekoć obilovao stablima kiselih divljih naranača, koje su karakteristične za dubrovačko područje. I baš kao što se Dubrovačka Republika može pohvaliti svojom bogatom poviješću, ništa manje ne vrijedi ni za Lokrum.

Prije svega, otok je to jedinstvenih prirodnih bogatstava, što je razlog da je proglašen zaštićenim parkom prirode. Na njemu se nalazi i botanički vrt, dok je u njegovom južnom dijelu smješten krški fenomen ovog otoka, slankasto jezero nazvano Mrtvo more dubine 10 metara. Najviši vrh otoka je Glavica s visinom od 96 metara. Sjeveroistočna obala je niska i pogodna za pristajanje malih čamaca, dok je jugozapadna strma i nepristupačna. Na istočnoj obali otoka je mala lučica Portoć prilagođena prihvatu manjih izletničkih brodica, a na južnom dijelu se nalazi dvorac, napušteni benediktinski samostan.

Bogata povijest otoka seže u davnu 1023. godinu, kada su dubrovački nadbiskup Vital i načelnik Lampredije s gradskim plemstvom darovali svojim sugrađanima, svećeniku Lavu i benediktincu Petru cijeli otok, kako bi na njemu sagradili samostan. Od tada započinje dokumentirano razdoblje povijesti otoka.

Zatečen nevremenom i olujom, na povratku iz Trećeg križarskog rata, na Lokrumu se 1192. godine iskrcao engleski kralj Rikard I. Lavljeg Srca. Predaja kaže da se izmučen silnim vjetrom i valovima, s jedinom nadom u milostiva Nebesa, zavjetovao da će dati izgraditi dvije crkve posvećene Majci Božjoj: jednu na kopnu gdje se prvi put iskrca i drugu u svojoj domovini. U prepletenosti cijele priče i ljetopisnih zapisa pomalja se Lokrum koji je zakrilio Rikardov brod.

Prema starim dubrovačkim kroničarima, čim su Dubrovčani spazili usidren brod, poslali su svoje izaslanstvo koje je pozdravilo kralja i prevezlo ga u grad, gdje su mu predali darove, omogućili mu odmor i oporavak i onda – budući da su baš nekako tada naumili podignuti novu katedralu – uspjeli ga nagovoriti da svoj zavjetni dar namijeni katedrali, a oni će već na Lokrumu izgradnjom crkve ispuniti njegov zavjet. Potom je Rikard na dubrovačkom brodu otplovio ususret svojoj sudbini.

Iako, dakle, Rikard Lavljega Srca nije sagradio crkvu na Lokrumu, dokumenti iz 13. st. na otoku spominju, uz baziliku, još tri crkve: sv. Mihajla, sv. Cirijaka i sv.Ilije. Do danas je ostala sasvim očuvana samo gotičko-renesansna crkvica Navještenja (15/16. st.) pored ulaza u Botanički vrt i kapela Sv. Vlaha iz 1557. godine.

Na najvišem vrhu Lokruma nalazi se utvrda Fort Royal u obliku zvijezde, koja je sagrađena po Napoleonovoj naredbi maršalu Marmontu 1806. godine, odmah nakon što je Dubrovnik zauzet na prijevaru. Utvrdu je kasnije koristila i austrijska vojska, koja je 1830. godine izvela znatne dogradnje.

Na Lokrumu se nalazi spomen križ mornarima poginulima u havariji austrougarskog broda Triton. Maksimilijan Ferdinand von Habsburg u više je navrata boravio na Lokrumu. Maksimilijan je bio veliki ljubitelj prirode pa je oduševljen otokom dao urediti opatiju i vrtove za koje je zemlju i sadnice dopremao iz Koruške. Prepričava se predaja prema kojoj je carica Elisabeta, zvana Sissi, zaljubljena u otok na obali Mrtvog mora na Lokrumu ostavila bisere kako bi imala razloga vratiti se. Godine 1859. nadvojvoda Maksimilijan I. kupio je otok. Kasnije su se izmjenjivali vlasnici, a među poznatijima je bio i austrijski prijestolonasljednik Rudolf.

No, tu počinje i priča o legendi, u koju mnogi Dubrovčani vjeruju. Samostanski benediktinski samostan u povijesnim se izvorima prvi put spominje 1023. kao prvi u nizu benediktinskih samostana na području Dubrovačke Republike. Čitav je otok bio vlasništvo samostana, a opatija je do polovice 15.st. skrbila i za hospital – ubožnicu siromašnih svjetovnjaka.

Posljednji benediktinci napustili su samostan 1798., nakon prodaje njihova posjeda nekolicini bogatih Dubrovčana. Nagli prekid stoljetnoga boravka benediktinaca na Lokrumu morao je odjeknuti, a nije li takvu jeku najlakše pamtiti po slikovitoj legendi, koja uz to zrači tračkom tajanstvenosti i kobi.

Predaja govori da su se redovnici onu noć pred odlazak s otoka na kojem su proveli stoljeća, živeći prema motu ‘Ora et labora’, što u prijevodu znači ‘Moli i radi!’, okupili, navukli svoje kukuljice duboko na lice, zapalili svijeće, okrenuli ih naopako i pognutih glava, mrmljajući molitve i mrmošeći pjesme, uputili u noćni ophod oko otoka prastarom šetnicom, tugujući nad gubitkom i opraštajući se od prelijepog otoka.

No legenda oproštaju dodaje i posebnu dramatiku. Naime, tamna, tajnovita povorka uz slabu, titravu svjetlost voštanica naposljetku je proklela buduće vlasnike otoka. Tri noći, kako legenda kaže, obilazili su otok. I zacijelo bi legenda, uz koju se vezuju neke smrti i nezgode među domaćim predlagateljima prodaje i vlasnicima, izblijedjela s vremenom, da nije bilo tragedija koje su pogodile obitelj austrijskoga cara i hrvatskoga kralja Franje Josipa I., kojoj su neki članovi bili i vlasnici Lokruma.

Smaknuće careva brata, nadvojvode Maksimilijana u Meksiku, ubojstvo njegove žene Elizabete na Ženevskom jezeru i samoubojstvo njegova sina i prijestolonasljednika Rudolfa u Mayerlingu svojim su krvavim kolopletom legendu učvrstili u pamćenju, prevukavši otokom mračnu sjenu, proklevši one koji će Lokrum htjeti posjedovati i nazivati se njegovim vlasnicima. U drugoj polovici 19. st. otok je pripao dinastiji Habsburg i kneževskoj obitelji Windischgrätz, a na popisu onih koje je snašla zla kob nakon boravka na Lokrumu je kralj Bavarske Ludvig II. Na povratku kući doznao je kako su ga proglasili ludim i svrgnuli s prijestolja. Nakon toga pronađen je mrtav u jezeru, a smatra se da je počinio samoubojstvo.

“Brat cara Franje Josipa I., nadvojvoda Maksimilijan s Lokruma je krenuo u Meksiko. Ondje su ga uhitili i mučili te na kraju i streljali. Njegova žena je, pak, izgubila život na Lokrumu Iako su mnogi europski vladari i istaknute javne osobe (među kojima i Victor Hugo i Giuseppe Garibaldi) slali brzojave i pisma u kojima mole poštedu Maksimilijanova života, to se nije dogodilo. Jedan od vlasnika Lokruma bio je i Rudolf, sin austrijske carice poznatije pod nadimkom Sisi i cara Franje Josipa I. Prema legendi, zemlja se zatresla, a more uznemirilo kad su Rudolf i njegova supruga stupili na ukleti otok. Rudolf je boraveći na Lokrumu zasadio botanički vrt, a nekoliko mjeseci poslije u dvorcu Mayerling ubio je mladu ljubavnicu Mariju von Vetseru te nakon toga počinio samoubojstvo. Smrću jedinog sina carskog para raspao se i brak Franje Josipa I. i Elizabete”, prepričava Gordan Ravančić, povjesničar koji se bavi najviše upravo poviješću Dubrovačke Republike.

No, Ravančić je prepričao i jednu urbanu legendu, vezanu za otok, nešto novijeg datuma. Naime, radi se o Zagrebačkom sveučilištu.

“Svojevremeno je bila priča, budući su neke građevine na Lokrumu bile u vlasništvu Zagrebačkog sveučilišta, moguće da su danas drugačije riješeni vlasnički odnosi. No, Zagrebačko je sveučilište svojevremeno bilo u problemima, 90-ih godina, u kuloarima se pričalo da je kletva Lokruma prešla i na sveučilište. Ne znam detalje, niti kako su točno danas riješeni vlasnički odnosi, moguće da su dio svoje imovine i prodali, a i neka nova sveučilišta su nastala, poput Dubrovačkog 2003. godine”, rekao je Ravančić.

Budući da se radi o benediktinskom redu, kojeg u Dubrovniku više nema, a ni u Hrvatskoj, osim jednog jedinog samostana u Tkonu, na otoku Pašmanu, Dnevno je kontaktiralo njih te ih upitali što današnji benediktinci misle o lokrumskoj legendi i prokletstvu koje se nadvilo nad svakim vlasnikom otoka. Dobili su samo kratak odgovor:

“Legende ostavljamo legendama, a mi vjerujemo u Isusa Krista!”, poručili su.

Dubrovčanima su, osim općepoznatih legendi, poznati i mnogi osobni doživljaji s otoka koji se usmenom predajom prepričavaju. Naime, poznato je da se na Lokrumu ne noći. Osim što nije niti dozvoljeno, malo tko bi se doista odvažio na taj podvig. I oni koji su pokušali, često su bili spriječeni raznim okolnostima, koje su ih natjerale da odu s otoka. Oni koji su ipak dočekali tminu i noć na otoku, svjedoče o čudnim zvukovima, koji nemaju uporište u nečem lako i racionalno objašnjivom. Tako su poznata svjedočanstva o čudnim zvonjavama zvona usred noći, ali i raznim utvarama koje su ljudi navodno vidjeli.

Na otoku obitavaju cijelo vrijeme jedino vatrogasci, budući je cijeli otok prekriven gustom borovom šumom. Kada se iskrcate u Portoću, odmah ćete vidjeti znakove i upozorenja koji govore da je na cijelom otoku zabranjeno pušenje, a pogotovo paljenje vatre. Međutim, iako vas zbog pušenja neće nitko kazniti, niti posebno upozoravati, vatrogasci su uvijek tamo. No, ono što ide u prilog legendama o Lokrumu je i da na tom otoku nikada ne dođe do požara.

Bilo je, naravno, onih koji su pokušali prespavati na otoku, ali malobrojni su oni kojima noćni krikovi paunova nisu utjerali strah u kosti. Ako su to bili paunovi.

Osim toga, gotovo svaki stanovnik Dubrovnika će vas upozoriti da dobro pazite da s otoka ništa ne ponesete. Niti kamenčić, niti grančicu, cvijet, a niti paunovo pero koja leže uokolo, onako raznobojna i lijepa, čekajući da ih netko pokupi i odnese kući za ukras. Jer ono što uzmeš s otoka, njemu i dalje zauvijek pripada. I donosi nesreću novom vlasniku. Baš kao što je i vlasništvo otoka donijelo svakome tko ga je želio posjedovati. Možda se radi o praznovjerju, no isplati li se zaista provjeravati?

Tijekom turističke sezone brodići neumorno voze posjetitelje na Lokrum, ali ondje nitko ne provodi noć. Čim počne padati sunce, u misli onih koji su upoznati s legendom vraća se predaja o ukletom otoku, a na posljednji, predvečernji brod koji ide s otoka, nitko ne želi zakasniti.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI