Prema brojnim analitičkim tekstovima koji se posljednjih dana, ali i mjeseci intenzivno bave stanjem u Makedoniji, lako je zaključiti kako se ova mala državica našla u središtu proključalog balkanskog lonca. Nekad miljenica Zapada, uz čiju se je zaštitu, u vrijeme postjugoslavenskih ratova, uspjela othrvati teritorijalnim aspiracijama svojih susjeda, Makedonija posljednje dvije godine proživljava duboku političku krizu koja prijeti eskalacijom etničkog nasilja kao i potpunom destabilizacijom regije
U svojim iskrenim nastojanjima da se pridruži Europskoj uniji i NATO-u, Makedonija je kao država bila u toliko slučajeva nevjerovatno ponižavana, izložena brojnim bezrazložno teškim, često sramotnim uvjetima na koje su njezine političke elite i vrlo miroljubivi makedonski narod bezpogovorno pristajali. Sjetimo se, još daleke 1993. g., zbog protivljenja Grčke, Makedonija nije primljena u UN pod svojim stvarnim imenom već pod imenom „Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija“. Odavno je zaboravljena priča o poniženju koji su makedonski političari doživjeli na summitu NATO-a, 2008. g., u Bukureštu kada su u ovaj vojnopolitički savez trebale biti primljene Hrvatska, Albanija i Makedonija. U Bukurešt je sletio makedonski zrakoplov krcat političara iz vlasti i oporbe, kulturnjaka, pjevača i plesača, koji su iste večeri počeli slaviti ulazak Makedonije u NATO. Sutradan, u službenom dijelu sjednice, neočekivano ih je dočekao hladan tuš – Makedonija, ponovno zbog protivljenja Grčke, nije primljena u NATO. Možemo tek zamisliti kako je bilo poniženoj makedonskoj političkoj eliti vratiti se natrag i objasniti svom narodu razloge neuspjeha. Pristajući na sve moguće i nemoguće ustupke koji su Makedoniju praktički učinili podijeljenom zemljom, neosporno je legitimno postaviti pitanje: otkud toj nesretnoj Grčkoj, koju taj isti Zapad mlati po glavi kad god stigne, tolika moć, da cijelo jedno desetljeće blokira pristupanje Makedonije EU i NATO savezu. Razlozi su više nego očiti! Naime, Makedonija, čiji je ustavni položaj zakompliciran Ohridskim sporazumom iz 2001. g., kojem je kumovala tzv. međunarodna zajednica, poglavito SAD, zbog složenih etničkih odnosa predstavlja još jednu u nizu država koju je moguće destabilizirati već viđenim tehnikama inženjeringa „proizvodnje otpora“ te preko nje, kad moćnim velikim silama zatreba, prelijevati nemire u regiju.
I proljetne nemire 2015. g. u Makedoniji, mogućoj novoj Ukrajini, na žalost, treba promatrati u kontekstu energetske geopolitike i geostrateških interesa velikih sila. Nevidljivi akteri, tj. zapadne obavještajne službe, tada su, instruirajući vođu socijaldemokratske oporbe Zorana Zaeva i brojne nevladine organizacije, povukli sasvim konkretne poteze. Brojni analitičari prenose podatak, da su upravo zapadne obavještajne službe dostavile Zaevu političke „bombe“, odnosno prisluškivane telefonske razgovore tada aktualnog premijera Gruevskog i najviših nositelja vlasti, a koji su, zapravo, javnosti trebali pružili dokaze o korupciji i izbornim prevarama. Također, postoji osnovana sumnja da su CIA i zapadne obavještajne službe stajale iza Kumanovske akcije, tj. upada Albanaca s Kosova na teritorij Makedonije. Koliko je u tome istine, može se zaključiti iz podatka, da su tijekom obračuna makedonske policije s teroristima, veleposlanici SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Francuske i Italije vršili snažan pritisak na makedonsku vladu da se poduzeta operacija odmah zaustavi i dozvoli neometani odlazak terorista na Kosovo. Možda i podatak da je makedonska vlada, krajem 2014. i početkom 2015. g. zatražila pomoć od 17 zapadnih država ali je nije dobila, kao i snimke koje govore o bliskim odnosima američkog veleposlanika u Makedoniji, Jessa L. Bailya i ubijenih terorista, od kojih su većina zapravo bila tjelohranitelji albanskih političara.
Oružani sukobi su nesumnjivo bili planirani, financirani i vođeni, a njihovi ciljevi daleko su od običnih građana Makedonije, u sferi strateških promišljanja vodećih europskih i svjetskih sila. Kumanovo je trebalo biti upozorenje aktualnoj makedonskoj politici, ali posredno i Srbiji, što im se može dogoditi nastave li paktirati s ruskim interesima na Balkanu. Transatlantskoj eliti ni na kraj pameti nije dopustiti pretvaranje Nikole Gruevskog u novog Viktora Orbana, niti dopustiti instaliranje „Turskog toka“ i učinit će sve kako bi sprječili bilo kakav prodor ruskih gospodarskih i vojnih opcija na Balkan. U krajnjem slučaju ostaje im uvijek i najjača karta koju imaju u rukama – albansko savezništvo. Potpuno neupitno i pouzdano partnerstvo sa SAD-om tako je dovelo albansku politiku na vrata povijesnog cilja objedinjavanja nacionalnih teritorija, a moguća, Amerikancima bliska mega-albanska država, konačno bi zatvorila balkanski procjep u strateškom raporedu SAD-a i Zapada i potpuno onemogućila projekciju ruskih interesa na tom prostoru. Balkanske države koje bi i dalje surađivale s Rusima i njihovim geopolitičkim opcijama platile bi u tom slučaju visoku cijenu.
Dobro je poznato kako je bivši američki veleposlanik u Makedoniji kontrolirao izbore, međutim „Judicial Watch“, jedna od najvećih američkih nevladinih organizacija, optužila je američkog veleposlanika u Skopju, još uvijek akreditiranog Jess L. Bailya, da je uz pomoć State Departmenta i USAID-a financirao NVO povezane s fundacijom Georga Shorosa. „Judicial Watch“ tvrdi kako je Baily, u suradnji sa Soroshevim strukturama, potrošio milijune državnog novca na projekt destabilizacije Makedonije i uklanjanje vlasti Nikole Gruevskog, posebno u trenutku kada je makedonska vlada bila ključna karika u zaustavljanju Soroshevog projekta otvaranja granica Europe za nekontrolirane migracije s Bliskog istoka.
Posljednjih se dana Makedonija, koja nije članica niti EU-a, niti NATO-a, nalazi pod kombiniranim snažnim pritiskom i prijetnjama Jessa Bailya, veleposlanika SAD-a, Jensa Stoltenberga, čelnika NATO-a, pritiska Velike Britanije, i svakako, „odlikaša“ ili potpuno bezličnih figura i no name političara bez ikakvog stvarnog autoriteta i moći – Johanesa Hana, europskog povjerenika za proširenje, i Frederike Morgerini, povjerenice za vanjsku politiku. Ova vesela družina zajedno čini paket „međunarodne zajednice“ ili bolje rečeno transatlantsku elitu, još uvijek snažno pod utjecajem Obama-Clinton-Shoros struktura, koja ima zadatak što prije „zakuhati kašu“ u regiji, kako bi administraciju predsjednika Trumpa, čija je politika prema Balkanu još uvijek nepoznanica, uvukli u novo krizno žarište. Balkan je za to idealan! Nakon završetka sukoba u Siriji i zamrznutog konflikta u Ukrajini, vojno industrijski lobi uistinu treba novi rat, a veće prilike od Balkana za sada nema. Stoga je navedena družina, još uvijek snažno utjecajna do serije ovogodišnjih izbora u zemljama članicama EU-a, u prilici da stvara snažan pritisak na makedonskog predsjednika Ivanova, kako bi ovaj prepustio mandat za formiranje vlade upravo Zoranu Zaevu.
Iako je WMRO osvojio usku većinu, ali većinu, a do sada je vrijedilo pravilo da većinska makedonska stranka formira vlast zajedno s albanskom strankom koja osvoji najviše mandata, tzv. međunarodna zajednica odlučila je u igru ubaciti svog čovjeka od povjerenja, premijera Albanije Edija Ramu, kojem su u nekoliko proteklih mjeseci hodočastile sve vođe albanskih političkih opcija iz Makedonije. Upravo je u Albaniji pripremljena „Tiranska platforma“, dokument koji služi kao temelj za pregovore s makedonskim političkim strankama u procesu formiranja vlade. Nije se loše podsjetiti, kako je upravo „savjetnik“ balkanskih vlada, bivši premijer Velike Britanije Tony Blair (prema izvješću istražnog povjerenstva Johna Chilcota, osoba izravno odgovorna za „proizvodnju“ rata u Iraku, ali ne i predmet istrage npr. Haaškog suda), tijekom ljeta 2016., u vrlo opuštenoj i prijateljskoj atmosferi, uz ribu i vino, uputio Ramu, inače slikara, kontroverznog albanskog umjetnika, u potrebu geopolitičke rekonfiguracije regije. Dok je Gruevski odbio koaliciju s albanskim političkim strankama, ne želeći pristati na ucjene, tj. zahtjeve iz „Tiranske platforme“ koji zapravo federaliziraju Makedoniju i otvaraju put ka njenoj definitivnoj podjeli, socijaldemokrat Zaev je, slijedeći savjete svojih moćnih zaštitnika, prikupio 67 od ukupno mogućih 120 mandata.
Predsjednik Ivanov je, nakon niza ustupaka i poniženja koje je Makedonija kao država proteklih desetljeća doživjela, napokon odbio učiniti ono što od njega zahtjeva međunarodna zajednica. „Niti Ustav niti moja savjest ne dozvoljavaju mi dati mandat onim političkim snagama koji razbijaju suverenitet i neovisnost Republike Makedonije“, rekao je u razgovoru s europskim birokratima. Smatrajući kako su temelji makedonske državnosti dovedeni u pitanje, Ivanov je hrabro odlučio neimenovati za mandatara osobu koja osigurava mandate u Sobranju temeljem platforme pripremljene u stranoj državi, a koja se koristi za ucjenjivanje Makedonije.
Postavlja se pitanje, koji su razlozi ovako užurbanog djelovanja zapadnih sila u realizaciji projekta Velike Albanije, koji je i do sada uživao potporu svih bivših američkih administracija – kao glavnog sponzora veliko-albanskog revizionizma, Velike Britanije, Njemačke i Turske. Projekt je velikim dijelom i ostvaren! Danas Albanci žive u dvije države: Albaniji i Kosovu, kao klijentelističkim državama SAD-a, i u susjednim državama – Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Scenarij je sveobuhvatan i uključuje otvaranje pitanja sjevero-zapadne Makedonije, a zatim i ostalih diijelova Balkana s albanskim stanovništvom – dolina Preševa u južnoj Srbiji, južni i istočni dijelovi Crne Gore s Ulcinjom, kao i grčki južni Epir i, naravno, širu destabilizaciju regije. Zemlje regije – Makedonija, Grčka, Crna Gora, trebale bi dati ¸iznuđeni pristanak¸jer su ovisne o pomoći Zapada, ali je u kontekstu značajnih interesa Rusije i Turske te obnovljenog rivalstva moguće očekivati obnovu sukoba, za što su se stekli svi potrebni preduvjeti. Otvaranje sukoba u Makedoniji neizostavno otvara pitanje rekonstrukcije prostora, projekt Velike Albanije time uvlači u sukob nekoliko država regije, u prvom trenutku, Kosovo, Albaniju, i Srbiju, preko kojih će velike sile voditi posredničke ratove.
Zapad je politikom proširenja snažno ojačao albanski korpus na jugoistoku Europe, čiji su se interesi trebali realizirati ulaskom u EU tj. brisanjem nacionalnih granica. Dolaskom Trumpove administracije i mogućim promjenama smjera europske politike nakon niza izbora tijekom 2017. g. u vodećim članicama EU-a, trenutna elita više nema vremena, zbog čega se projekt Velike Albanije treba realizirati što prije. „Tiranska platforma“, pored niza iznimno neprihvatljivih zahtjeva za Makedoniju koji najdirektnije uključuju federalizaciju i konačnu podjelu, sadrži i točku koja se odnosi na integrirano upravljanje granicama na granici Makedonije s Kosovom i Albanijom, a koja je i inače „olabavljena“ već Ohridskim sporazumom 2001. g.
U ovom je trenutku uistinu riječ o planu Europske unije i NATO-a da definitivno ukloni granice i konačno implementira koncept Velike Albanije.
Ovaj zahtjev i aktivnosti su u izravnom sučeljavanju s Rusijom koja je, dok je Zapad sjedio na ušima i svojim neodgovornim politikama doveo Zapadni Balkan do prosjačkog štapa tj. akademski rečeno, do iznimno teške gospodarske i socijalne situacije i političke nestabilnosti, zapravo gradila svoj utjecaj u regiji. Ekstremno siromaštvo u koje je Balkan zapao nakon ratova 90-tih i u kojem je zadržan strategijom imperijalističke politike proširenja, golema nezaposlenost, koja je u regiji ozbiljan politički problem, gospodarska neizvjesnost, propast javnih politika i masovna emigracija stanovništva, očiti su pokazatelji sloma društvenog poretka. Nije teško zaključiti kako je taj civilizirani Zapad, u ime vrlo specifičnih strateških i gospodarskih interesa Sjedinjenih Država i vodećih zemalja Europske unije, promišljeno, iznova žrtvovao stabilnost Balkana kao i prosperitet zemalja regije.
Jednako kao što je za Zapad bitno da zemlje Zapadnog Balkana uvede u zonu euroatlantskog utjecaja (treba podsjetiti da su sve države regije tome istinski težile i uložile znatne napore), tako je u novim međunarodnim okolnostima za Rusiju postalo važno ovladati prostorom Zapadnog Balkana kako bi imala pristup Mediteranu te svoje strateške interese osigurala i širenjem euroazijskog projekta integracije na jugoistočnu Europu. Rusija se, kao što vidimo, sve češće i umješnije služi mekom silom ili soft powerom, dakle sposobnošću postizanja ciljeva u vanjskoj politici, upravo onim što je Zapad, da ne govorim o EU, odavno izgubio. Naime, uspostavljeni moratorij na prijam novih članica u Europsku uniju, koji je EK najavila još 2014. g., kao i siva realnost koja pokazuje da nove države članice EU, zapravo nemaju nikakve benefite od pridruživanja, svakako su utjecali na činjenicu da entuzijazam prema eurointegracijama u regiji rapidno opada, zbog čega je Moskvi otvoren prostor za jačanje svog utjecaja.
U ovom trenutku treba puno mudrosti i diplomacije, ne samo Zapada i Rusije već prvenstveno vlada regije, koje bi konačno trebale prestati biti sluge stranih interesa i prepoznati vlastite nacionalne interese. Tek ćemo tada moći govoriti o stabilnosti regije.
Izvor: Geopolitika.News