Današnja rasprava nastavlja se na moje diskusije objavljene u dva prethodna broja tjednika 7dnevno. U prvoj raspravi dao sam pregled, grosso modo, problema koji predstavljaju temeljno ograničenje izlaska iz kruga nerazvijenosti. Rekao sam kako Hrvatska nakon uspostave samostalnosti nije odgovorila kako na demografske, tako ni na demokratske izazove, pa sam zaključio kako smo ostali dio balkanske krčme na “brdovitom Balkanu”.
U prošloj raspravi sam identificirao pomoć, kojom se tako glasno i često hvalimo, kao manu s neba, odnosno iluziju koja prikazuje bolje stanje u Hrvatskoj nego što to kažu činjenice. Imajući u vidu nove izazove, koji predstavljaju točku infleksije s kojima se globalizacija danas susreće, predložio sam promjenu postojećeg modela financiranja razvoja manje razvijenih članica EU-a. U modelu se polazi od preferencijalnog tretmana tržišnih načela u odnosu na postojeći birokratski pristup. Prijedlog polazi od istih ciljeva koji su isticani u vrijeme uspostave kohezijskih fondova. Ne očekujem posebne reakcije, kako onih na vlasti, tako ni oporbe. Prijedlog je, stoga, upućen novim i budućim hrvatskim političarima, koji će preuzeti grijehe dosadašnjih vlasti, kako bi promijenili postojeću politiku i vratili barem dio nacionalnog suvereniteta. Osim toga, vladajući ne prihvaćaju bilo koju i bilo kakvu raspravu jer vode, kako to sami kažu, optimalnu politiku. S druge strane, oporba je u osnovi sterilna, živost joj daje samo nekoliko novih saborskih zastupnika koji se argumentima bore za svoje stavove kako i priliči demokratskim zemljama. Cilj moje današnje rasprave je pokazati kako bi se valjalo odnositi prema planovima i planiranju, što, u tržišnom gospodarstvu, po prirodi stvari, znači raspravljati o proračunu.
Proračun za 2022. godinu morao bi nam reći što Vlada premijera Andreja Plenkovića predviđa da će se dogoditi sljedeće godine i koje mjere planira poduzeti kako bi se ostvario gospodarski rast od 4,4 posto. Nije nam obrazloženo, a moralo je biti, koji su čimbenici utjecali da se kao cilj odredi – rast gospodarstva od 4,4 posto. Dakle, mi ne znamo jesu li mogućnosti veće ili manje od spomenutih 4,4 posto. Kako je upitna vjerodostojnost politike (i političara), ostaje nerazjašnjeno koji su čimbenici utjecali na to da se odredi kao cilj, koji je i prije početka 2022. godine postao predmetom prijepora, gospodarski rast od 4,4 posto. Jasno, to je u skladu s tradicijom balkanske krčme po kojoj građani mogu jedino izaći na izbore, što i nije potrebno, kako nas uvjeravaju političari, pa je, prema tome, bolje ostati kod kuće. Nadalje, iz proračuna mora biti razvidno u kojoj su mjeri dominirali ekonomski, a u kojoj socijalni razlozi.
Temeljni cilj
To se iz proračuna ne vidi. Nije to karakteristika samo ove političke opcije. Sjećamo se kako su nas njegovi predšasnici uvjeravali kako su njihovi proračuni bili i ekonomski i socijalni, što nije niti može biti istina. Proračun može biti ekonomski, pri čemu se vodi briga o socijalnim pitanjima. I obratno. Dakle, proračun mora jasno identificirati hijerarhiju ciljeva. Toliko o teoriji sustava, kao polazišta analize entropije sustava, koji je našim političarima toliko omražen i, stoga, stran, da ne kažem, nepoznat. Uvijek su se ljudi odnosili prema budućnosti s poštovanjem, na temelju dramatičnih osobnih i društvenih iskustava, pa su pridavali planu i planiranju najveću moguću pažnju. To je sjajno rekao Dwight David Eisenhower: “Plan je ništa. Planiranje je sve”. Iz navedenog određenja slijedi kako nije glavna vrijednost plana predvidjeti što će se i zašto dogoditi, iako je to temeljni cilj planiranja. Glavna vrijednost planiranja je filozofiranje na temu predmeta planiranja.
U kojoj je mjeri planiranje složen i zahtjevan posao, vidljivo je iz meteorologije. Stalno i uporno se snimaju i mjere lokalne vrijednosti određenih varijabli, koje su elementi globalnog modela (uloga znanosti), kako bi se identificirala kretanja koja, sa svoje strane, određuju kakvo će vrijeme biti, što, posljedično tome, rezultira predviđanjima koja su uglavnom točna; danas se može reći precizna. Upravo su saveznički meteorolozi, zahvaljujući podacima meteoroloških stanica koje su Nijemcima bile nedostupne, predvidjeli kratkoročno smirivanje vremena 6. lipnja 1944. godine, što je omogućilo Eisenhoweru da pokrene invaziju (operacija Overlord). Njemačka vojska nije dobila niti je mogla dobiti, zbog nedostatka potrebnih podataka, istu ili sličnu prognozu (prognoza je glasila kako neće biti poboljšanja vremenskih uvjeta pa je Erwin Rommel otputovao kući na nekoliko dana) pa su saveznici postigli veliko iznenađenje, što je spasilo mnoge živote savezničkih vojnika. Osim toga, invazija je sama po sebi predstavljala ogroman zadatak, što je, sa svoje strane, pokazalo i dokazalo kako nije moguće velike projekte ili duge (vremenski horizont trajanja) projekte ostvariti bez planiranja koja se stalno u funkciji vremena, putem iteracija, korigiraju. Vjerojatno će Overlord fascinirati buduće generacije, kao što je te bio slučaj s mojom generacijom. Prema tome, kao veliki vojskovođa i predsjednik SAD-a, Eisenhower je uvijek koristio plan kao osnovno sredstvo i instrument svoje politike, kako je Jakov Sirotković interpretirao plan i proces planiranja.
Dinamiziranje gospodarstva
Marshallova pomoć (jedno od velikih i dugotrajnih – po svojim učincima – američkih čuda), veliki plan obnove, dio je iste priče koja je, nakon rata, spasila razrušenu Europu od siromaštva, s jedne strane, i, s druge strane, dodatno dinamizirala gospodarski rast američkog gospodarstva, te, s treće strane, osigurala dominantni američki utjecaj u Europi (čitaj svijetu) koji je prisutan i danas. Plan sadrži, a planiranje postavlja i odgovara na mnoga pitanja. U komunikacijama s poduzetnicima najveći dio vremena posvećujemo predviđanju nesigurne i rizične budućnosti. Priča obično započinje s pitanjem – što će se dogoditi? Da bi se odgovorilo na postavljeno pitanje, mora se analizirati svaki potencijalno mogući scenarij i procijeniti njegova vjerojatnost, šansa da će se dogoditi – kako bi to rekao naš mudri narod, da će se upravo on dogoditi. To je izuzetno zahtjevno jer nismo sigurni raspolažemo li u vrijeme donošenja plana i procesa planiranja dovoljnim brojem informacija, s jedne strane, i, s druge strane, ne znamo jesu i koliko su one vjerojatne (istinite). Upravo je uloga znanosti i obrazovanja (smanjuje broj mogućih slučajeva) da nas osposobi kako bismo učinkovito promišljali budućnost. I dalje, naša razina obrazovanja određuje moguću dubinu (kompleksnost) i vremenski horizont predviđanja. Razumljivo, što je predviđanje dalje u budućnost, to su moguće veće greške, što je potrebno posebno naglasiti (procjenjujući vjerojatnost parametara).
Prema tome, radi li se o obitelji, tvrtki, državi ili zemlji, uvijek je potrebno planirati. Kako se sve stalno mijenja, jasno je da moramo stalno učiti kako bismo učinkovito proveli proces planiranja i donijeli plan i scenarij koji kazuje kako bi se plan trebao ostvariti u planiranom razdoblju. Nakon odgovora na pitanje što će se dogoditi, posao nije ni približno završen. Slijedi pitanje – kada će se to dogoditi? Usput rečeno, temeljni problem investiranja u financijsku imovinu je odrediti vrijeme minimuma kada skupiti vrijednosni papir i vrijeme maksimuma kada prodati vrijednosni papir. Potom slijede pitanja koja preispituju što će se dogoditi, pitanjima zašto će se upravo to dogoditi, a ne nešto više ili manje različito od onog što smo odredili da će se dogoditi.
Nema konzultacija
Pitanje gdje će se dogoditi ono što očekujete da će se dogoditi može značajno odrediti mjere i postupke koje namjeravate poduzeti kako bi se smanjili gubici ako očekujete loš događaj, odnosno što poduzeti kako bi se pojačali učinci ako očekujete pozitivan događaj (problem katalizatora). Ovisno o predmetu planiranja, javljaju se mnogobrojna pitanja. Usput, recimo, za učinkovito planiranje poslovanja tvrtke dobro je konzultirati radove koji obrađuju metodološka pitanja, kao i praktična rješenja. Potrebno je uvijek imati u vidu da je planiranje složen i kompleksan posao pa je dobro angažirati recenzenta koji će “odigrati” ulogu “advocatus diaboli”. Uvijek ističem kako je najskuplje učenje na greškama. U svakom slučaju – plan nije odgovor “iz rukava” na postavljeno pitanje. Zato je potrebno biti krajnje oprezan, kako pri postavljanju pitanja tako, čak i više, pri (ne)prihvaćanju odgovora.
Dakle, plan predstavlja mukotrpan ekspertni rad najumnijih stručnjaka iz odnosnog područja. Uzmimo izazvanu ugrozu koronavirusa. Malo je vjerojatno da bi se u tako kratkom roku, osim, kako bi kazao naš mudri narod, da “slijepa koka nađe zrno prosa”, pronašlo cjepivo da znanstvenici i stručnjaci nisu davno prije predvidjeli da bi se mogao pojaviti ovakav ili gotovo ovakav virus koji ugrožava i mijenja svijet. Znanstvenici su predvidjeli da će se virus pojaviti. Štoviše, ako je suditi po utrošenom vremenu da se pronađe upotrebljivo cjepivo, znanstvenici su na vrijeme predvidjeli dolazak virusa (ocijenili su da je velika vjerojatnost njegova dolaska i prionuli istraživanjima). To je rezultiralo današnjom nevjericom te su se pojavila mišljenja kako je virus namjerno “pušten” pa smo tako dobili još jednu teoriju zavjere (kako bi farmaceutska industrija brutalno zaradila).
Digli se iz ruševina
Tako je znanost postala ugroza. Prema tome, znanstvenici su predvidjeli (vremenski horizont planiranja) i tako pomogli ljudskoj vrsti da se ne ponovi “španjolka” s kraja Prvoga svjetskog rata. Razmišljanje, filozofiranje i istraživanje, u vrijeme početnih eksperimenata, tek moguće, ali ne i sigurne, ugroze spasilo je mnoge ljudske živote. Sutra ćemo biti, kad se pojavi neki novi “virus”, još učinkovitiji jer ćemo više znati pa će naše mogućnosti biti daleko veće nego što su to danas. I dalje ostaje pitanje na koje valja zadovoljavajuće odgovoriti – što je za ljusku vrstu bolje: vratiti se prirodi ili je i dalje nerazumno ugrožavati? Odgovor zahtijeva dodatna istraživanja koja će zahtijevati izradu odgovarajućeg plana aktivnosti kako bi se operacionalizirao odgovor.
Što je više planiranja, to su planovi bolji i pouzdaniji – više znamo jer smo u stanju objasniti što se, zašto se, kada se i gdje se događa. Japance se smatra dobrim planerima. Jedan dio ekonomista, među koje spada i autor ovih redaka, smatra da se japansko ekonomsko čudo dogodilo zahvaljujući MITI-ju (Ministarstvo industrije i trgovine) koji je ograničena financijska sredstva (namijenjena investicijama) rasporedio na područja gospodarske aktivnosti koja su u kratkom i dugom roku dala odlične rezultate, s jedne strane, i, s druge strane, osigurao visoke stope novih investicija, što je, uvijek i svuda, prisutan problem u manje razvijenim zemljama. Ne treba zaboraviti da je Japan nakon Drugoga svjetskog rata bio razrušen, opustošen i kontroliran od SAD-a, kako se povijest ne bi ponovila. Rat u Koreji promijenio je politiku SAD-a prema Japanu koji je neočekivanu šansu iskoristio na najbolji mogući način. Danas je Japan razvijena i moćna ekonomska velesila koja je jedna od glavnih pokretača razvoja (ulaže ogromna sredstva u istraživanje i razvoj) i koja uspijeva, usprkos višedesetljetnoj deflacijskoj krizi, ostvarivati zavidan suficit na računu robne razmjene s inozemstvom. Imamo li u vidu njegove značajne investicije u inozemstvu, tada je jasno kako je moguće planiranjem (filozofiranjem) postaviti i realizirati prave i učinkovite programe razvoja. Što je pravi plan? Pravi plan je rezultat pomnog i upornog traženja istine koja je, sa svoje srane, polazište planiranju kako bi se predvidjela budućnost da bi se ostvarili postavljeni ciljevi uz minimalnu potrošnju raspoloživih resursa.
Bijeg od stvarnosti
Stari bi Marx rekao kako je zadatak političke ekonomije da otkrije ekonomske zakonitosti (što stranka boljševika nije mogla prihvatiti, kao što je vidljivo iz pogrdnog naziva pojedinih ekonomista – revizionisti) ne da bi ih mijenjali (jer je to nemoguće) nego da bi im se prilagodili. Da bi plan bio pravi, mora biti, uz planirane resurse i napore, ostvariv. Drugim riječima, pravi plan se – ostvaruje. Pravi plan nije moguće, bez dodatnog napora, ostvariti prije predviđenog vremena. Ako se plan ne ostvari, tada on također nije pravi plan jer se planiranim resursima nije mogao ostvariti postavljeni cilj. Prema tome, pravi plan je onaj plan koji se ostvaruje upravo onako kako se to predvidjelo u vrijeme planiranja. Sasvim precizno – ako od plana oduzmemo ostvarenje, dobijemo nulu, pa je, prema tome, pravi plan jednak ostvarenju. Kad smo kod Japana, dobro je prisjetiti se slučaja kad je japanski ministar graditeljstva dao ostavku jer je ostvario planirane zadatke umjesto u pet, u četiri godine. On se ispričao premijeru i ponudio ostavku. Usput rečeno, bilo bi interesantno predvidjeti kako bi se ponio, u sličnim uvjetima, hrvatski ministar, s jedne strane, i, s druge strane, kako bi to komentirala stranka na vlasti. Japanski ministar bio je u pravu. Njegov plan nije bio realan. Resursi koji su mu bili na raspolaganju, da se dobro planiralo, mogli su dijelom biti prepušteni za ostvarenje nekih drugih ciljeva. Prema tome, plan je vrlo kompleksan instrument koji je Jakov Sirotković nazvao osnovnim sredstvom i instrumentom ekonomske politike. Korisno je zapamtiti definiciju plana našeg velikog ekonomista Jakova Sirotkovića. To smatram potrebnim reći kako bismo mogli objektivnije raspraviti proračun za 2022. godinu, koji predstavlja plan akcije vlade u tržišnim uvjetima, koji je, nažalost, raspravljan i donesen u kratkom, zabrinjavajuće kratkom, vremenu.
Iz navedenog slijedi kako proračun nije moguće napisati u kratkom vremenu. U kratkom vremenu je moguće popisati potrebe (uključujući i želje), ali to nije plan niti inventura potreba može postati planom, u ovom slučaju proračun. Štoviše, nakon popisa potreba potrebno je odrediti prioritete. To ne znači da planerima nije potrebna inventura potreba građana, kako osobne i zajedničke (koji se financiraju doprinosima), tako i javne potrošnje (koja se financira porezima). Usput rečeno, danas se gubi razlika između poreza i doprinosa, što je, samo po sebi, novi problem koji rezultira novim neslaganjima, o čemu se naprosto – šuti. Jednako je potrebno sagledati potrebe gospodarstva kako bi se osigurala potrebna stopa investicijske aktivnosti koja je uvjet gospodarskog rasta. Kad se navedeno stavi u širi kontekst, tada možemo reći kako proračun mora sadržavati sve relevantne elemente cjelokupnog društvenog sustava. U kojoj mjeri naši proračuni, općenito, i proračun za sljedeću godinu, posebno, zadovoljavaju navedene kriterije, ostavljam čitatelju da sam prosudi. Da bi se učinkovito planiralo, potrebno je analizirati prethodno proračunsko razdoblje. Nije moguće donijeti novi proračun ako nije jasno rečeno je li i koliko je te gdje se radilo dobro, gdje manje dobro, a gdje loše. Sve je to potrebno spoznati analizom kako nam se pogreške iz prošlosti ne bi ponavljale u budućnosti. Kakvo je stanje u Lijepoj Našoj, ostavljam čitatelju da sam ocijeni. Osim toga, okolnosti u kojima je donesen prethodni proračun različite su od okolnosti koje imamo danas.
Otvorena pitanja
Da podsjetim, pri donošenju plana prošle godine, za ovu godinu, rečeno je kako se očekuje jedan ili više rebalansa proračuna, što, sa svoje strane, može jedino značiti kako smo loše planirali i tako donijeli privremeni proračun. Privremeni proračun nije proračun, već je “smokvin list” kako bi se ozakonila potrošnja države. Proračun je znatno, znatno više. Postavlja se pitanje što ćemo učiniti ako se pogorša postojeća kriza? Je li i zašto je ili nije potrebno preispitati dugoročne planove koji su u tijeku operacionalizacije? Naime, nove okolnosti otvaraju mnoga nova pitanja od kojih je važno, ali ne i jedino pitanje koje su posljedice smanjenja dodane vrijednosti (jer gospodarstvo nije ostvarilo planirane stope rasta) iz koje su se planirali financirati planirani projekti. Pritom nije bitno financiraju li se projekti vlastitim ili tuđim sredstvima. Kada je riječ o planiranju, tada vrijeme odlučno utječe na njegovu tehnologiju i podjelu rada. Planovi po definiciji polaze od razlika, ali i integracije ostvarenog u prošlosti, poslovne i svake druge aktivnosti u sadašnjosti i neizvjesnosti (uključujući i rizike) u budućnosti. Upravo teoretski i metodološki problemi planiranja bili su ideja vodilja mojoj podjeli poreza po kriteriju vremena. Promjene koje se dnevno događaju mijenjaju, revidiraju, proračun. Tako analizirajući ostvarenje proračuna učimo, što nas osposobljava da postanemo učinkovitiji. I ne samo to. Posebno je potrebno stalno se usavršavati (cjeloživotno obrazovanje) kako bismo bolje predviđali buduće promjene jer je samo s tim i takvim pristupom moguće donijeti pravi proračun.
Pokažimo to primjerom. Proračun za sljedeću godinu financirat će se iz vlastitih sredstava i sredstava koja nam je kao pomoć dodijelio Bruxelles. Kao prvo, pri prijedlogu proračuna za sljedeću godinu navedena činjenica se morala mnogo jasnije i preciznije eksplicirati. Nije dovoljno reći kako smo dobili pomoć bez koje bismo teško, ako bismo uopće, pomogli građanima i gospodarstvu u ovoj dramatičnoj i sveprisutnoj krizi. Niti smo to rekli iako uobičajena pristojnost nalaže da to kažemo. Sjetimo se prošle krize, kada pomoći iz Bruxellesa nije bilo, što je Grčka platila tragično visokom socijalnom cijenom.
Pomoć nije navedena
Potrebno je analitički reći koje i kakve bi bile posljedice za ukupni društveni sustav ako bi, iz bilo kojeg razloga, obećana pomoć “zakazala” (recimo, ne ispunimo zadane uvjete kako bismo dobili pomoć). Navedeno nije prihvatljivo za vladu koja vodi optimalnu ekonomsku i svaku drugu politiku. To je jedan od razloga zbog kojih sam predlagao da se odvoje dobivena sredstva od vlastitih proračunskih prihoda. Planirani proračun i deficit su “korigirani” (poboljšani) na temelju pomoći iz Bruxellesa. Svaka zemlja članica bi morala živjeti od svojega rada (dodane vrijednosti), a mi se hvalimo kako smo dobili, ne bilo koliko, već najveću pomoć. U izuzetnoj situaciji moguće je putem pomoći povećati raspoloživa sredstva nekoj ugroženoj i/ili siromašnoj zemlji članici. Međutim, ne može niti smije biti pravo zemlje koja je dobila pomoć da je prikaže kao neko svoje postignuće. Prema tome, izuzetak, kao što sama riječ kaže, valja posebno evidentirati kako bi se sutra, kada se bude planirao novi proračun, moglo putem analize jasno reći za što smo mi bili u vrijeme krize zaslužni, a koliko nam je pomogao Bruxelles.
Čudim se što Bruxelles nije navedeno uvjetovao kao princip. U javnom prostoru prisutno je mišljenje kako nećemo iskoristiti sredstva koja smo dobili kako bi se sanirale štete izazvane potresima u Zagrebu i Banovini. Ako je tome tako, valja odmah upaliti sva crvena svjetla kako bi se smanjile ugroze. Kao obrazloženje se navodi kako se, zbog slučaja Softver, pomno preispituje trošenje, što je samo alibi koji nije moguće prihvatiti, odobrenih sredstava putem kohezijskih fondova. Bez obzira na to je li to točno ili nije, potrebno je voditi politiku čistih računa. Proračun za sljedeću godinu kazuje nam kako se ništa nije promijenilo. Proračun za sljedeću godinu rađen je kao i proračuni prije njega. Osnovna zamjerka ovom i prijašnjim proračunima je u ignoriranju proračuna kao osnovnog sredstva i instrumenta politike izvršne vlasti, što ne samo da je krivo nego je i nedopustivo.
Krive projekcije
Svi građani Lijepe Naše plaćaju poreze i doprinose. Postojeći problemi mirovinskog sustava, zapravo njegova neodrživost, nisu rezultat nerazumnog ponašanja hrvatskih građana. Problemi su rezultat nerazumne privatizacije koja je “preko noći” dramatično povećala broj umirovljenika. Građani zbog tragičnog modela privatizacije nisu krivi, oni su ogorčeni. Ipak, kako danas stvari stoje, politika ne da nije zagovornik, nego je protiv osobnog izjašnjavanja putem referenduma usprkos brojnim greškama koje je ta ista politika radila jučer kao što to radi danas. Sve smo to lijepo mogli svjedočiti u srijedu 16. prosinca 2021. godine u Hrvatskom saboru. Odgovor kako bi građani mogli donijeti odluke koje dugoročno nisu u interesu tih istih građana priča je bez smisla i sadržaja. Građani nisu broj. Osim toga, ako su političari u pravu, tko jamči da dano povjerenje građana na izborima vladajućoj političkoj opciji nije jednako nerazumno kao što je nerazumno, kako tvrde političari, da građani izravno odlučuju putem referenduma? Istini za volju, valja reći kako postoji mogućnost nerazumnog glasanja na referendumu, ali nije problem u građanima nego u neinformiranim građanima kojima se svjesno, putem političkog marketinga, u čemu zabrinjavajuće sudjeluju javni mediji, manipulira. U demokratskim sustavima razina demokracije određena je snagom oporbe jednako kao što je dobra politika određena demokratskim standardima. Kriva je interpretacija kako političari rade dobre stvari. Političari moraju i trebaju provoditi volju naroda. Za to su dobili mandat. Sve je ostalo zloupotreba povjerenja građana.