Ukrajinsko pitanje izravno je povezano s opskrbom Europe ruskim plinom, posebno s obzirom na važnost koju Putin pridaje susjednoj zemlji, objavio je prošlog tjedna američki medij Bloomberg, dodavši kako bi, ako joj se uvedu dodatne sankcije, Rusija mogla osuditi Europu na “koktel” hipotermije i recesije obustavom opskrbe plina. Ovaj je tekst u skladu s aktualnim summitom na vrhu EU-a u kojem se Bruxelles nije odlučio za uvođenje novih oštrih sankcija protiv Moskve usprkos snažnoj proturuskoj retorici i prijetnjama sankcijskim mjerama, ali i inzistiranju na istima istočnog krila Unije predvođenog Poljskom (pribaltičke države Estonija, Latvija i Litva). To isto tražio je i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski koji je u to vrijeme u Bruxellesu sudjelovao u radu europskog formata “Istočno partnerstvo”.
Ponovni napad
Štoviše, zahtijevao je od EU-a da uvede ni manje ni više nego preventivne sankcije protiv Rusije bez obzira na to što ova još nije napala njegovu zemlju. Isto je učinio, da se tako izrazim, iz “profilaktičkih razloga”, tj. da Putinu ne bi palo na pamet napasti Ukrajinu. Iako međunarodno pravo ne poznaje institut preventivnih sankcija, u sadašnjem globalnom kaosu sve je dopušteno, naravno – najvećim “igračima”, i time se, očito, rukovodio i Zelenski iznoseći svoj zahtjev. Međutim, iz nekog razloga on ne shvaća kako EU nije taj “igrač”. Njegove elite jednostavno dobro znaju kada treba “stati na loptu”, ma koliko to nepopularno bilo. One su uvijek spremne na snažne verbalne osude i prijetnje prema snažnim “neposlušnim” državama na teoretskoj razini, ali kada se to treba prebaciti i na onu praktičnu – redovito pokazuju nemoć, odnosno pravilno shvaćaju gdje je njihovo mjesto na globalnoj geopolitičkoj pozornici. EU je u ovom trenutku jednostavno preslab za bilo kakvo poduzimanje samostalnih “kažnjeničkih ekspedicija”, ne samo prema Rusiji (podsjetimo se samo Turske i njezina “nekažnjenog nestašluka” u brojnim pitanjima koja se odnose na EU kao cjelinu (migranti) ili pojedinih njegovih članica poput Grčke, Cipra ili Francuske).
U Bloombergovu tekstu navodi se kako je, prema Vladimiru Putinu, “pravi suverenitet Ukrajine moguć upravo u partnerstvu s Rusijom” te se kaže kako ta izjava pokazuje koliko planovi ruskog predsjednika za Ukrajinu sežu dalje od opskrbe plinom. Međutim, ako Rusija odluči ponovno napasti Ukrajinu, zapadne će se zemlje ove zime morati suočiti s utjecajem te odluke. Najočitija točka te poluge – a to je ono što najviše zabrinjava Washington – jest da Europa dobiva otprilike 40 posto svog uvoza plina iz Rusije, navodi se dalje u tekstu. U prošlosti su prepirke između Moskve i Kijeva ponekad dovodile do prekida opskrbe jer su tranzitni plinovodi prolazili kroz Ukrajinu. Kako bi se to izbjeglo, izgrađen je plinovod Sjeverni tok 2 koji izravno povezuje Rusiju i Njemačku.
Skok cijena
Sjedinjene Države to vide kao dio desetljeće dugog projekta koji Moskva koristi kao oružje za podjelu europskih saveznika. Za Njemačku, Sjeverni tok 2 je način diversifikacije ruta opskrbe kako bi se minimizirali rizici povezani s kupnjom velikih količina plina iz Rusije. Njemačka je odlučila “izbaciti iz igre” zemlje posrednice koje nisu pod primarnom dominacijom Berlina, nego Washingtona za dobivanje ruskog plina i za sebe želi osigurati njegovu sigurnu dostavu direktnim kontaktom s Rusijom. U tu je svrhu izgrađen i već dugo operativni plinovod Sjeverni tok, kao i njegov mlađi istoimeni brat Sjeverni tok 2. Njemačka si ne želi uništiti energetsku sigurnost, tj. dati je u ruke nekom drugom, pa makar to bio i Bruxelles ili najveći transatlantski saveznik – SAD.
U tekstu se dalje navodi kako je vjerojatnost da će pokretanje Sjevernog toka 2 biti blokirano mala, bez obzira na to koliko Sjedinjene Države to žele postići. Plinovod je već izgrađen i čeka se samo odobrenje njemačkog regulatora. Navodi se kako je “europsko tržište plina već jako nervozno, a skladišta plina popunjena su tek 62 posto – za razliku od 80 posto, koliko je prosjek za ovo doba godine” i podsjeća na nagli skok cijena plina u Europi nakon što su Nijemci u studenome odgodili odluku o licenciranju Sjevernog toka 2. “Stoga će u takvoj situaciji bilo kakve prijetnje Njemačkoj da sama sebi prekine dodatne isporuke plina zvučati neuvjerljivo. Kevin Book iz Clear View Energy Partners izjavio je: “Režete grane na kojima sjedite”. U tekstu se dalje navodi kako je novi njemački kancelar Olaf Scholz, izražavajući ovih dana potporu Ukrajini, nastojao paziti da izravno ne spomene plinovod Sjeverni tok 2. Rekao bih kako je to na tragu stavova njegove prethodnice Angele Merkel koja je, ljetos, na sastanku s Joeom Bidenom u Washingtonu, uspjela obraniti njemačke strateške interese, tj. osigurati da Amerikanci protiv Sjevernog toka 2 ne uvedu nove sankcije.
Ucijenjeni Biden
Zauzvrat bi Njemačka trebala povećati svoja financijska i investicijska ulaganja u Ukrajinu, prije svega u “zelenu energetiku” kao kompenzaciju za kijevski gubitak tranzitnih tarifa od prolaska ruskog plina za Europu kroz ukrajinski plinovodni sustav. Osim toga, Njemačka se obvezala na uvođenje novih sankcija protiv Moskve ako ona bude koristila spomenuti plinovod u geopolitičke svrhe. Scholz se još ponaša prilično “sramežljivo” kada je o tome riječ, ali ipak jasno daje do znanja kako je prioritet Njemačke, a time i EU-a – nastavak konstruktivnog dijaloga s Rusijom. Bloomberg dalje navodi kako je iz novog prijedloga američkog zakona o proračunu za obranu u Kongresu iščezao onaj dio koji se odnosio na uvođenje sankcija protiv Sjevernog toka 2. Pojedini kongresnici prije toga su tjednima, pa i mjesecima, upravo time ucjenjivali Bidena, uključujući i prijetnje da neće poduprijeti neka njegova kadrovska rješenja u američkoj administraciji ako spomenute sankcije ne budu uključene u novi proračunski zakon za obranu. Biden je to, očito, uspio neutralizirati i time je Putinu pokazao dobru volju za pregovore s američke strane.
Ako je itko u ovom trenutku sposoban pomaknuti “s mrtve točke” američko-ruske odnose, onda je to sigurno Biden, naravno, ako to bude i dominantan stav američke “duboke države” čiji je Biden eksponent i bez koje on ne može učiniti ama baš ništa – prije svega na vanjskopolitičkom planu, odnosno u pogledu donošenja ključnih, strateških odluka. Međutim, američki je establišment unutar sebe toliko interesno podijeljen da je taj konsenzus, zapravo, vrlo teško osigurati. Drugim riječima, iako je politički još dovoljno snažan, Bidenova nikako nije zadnja i odlučujuća. Bloomberg navodi kako je njemački kancelar Olaf Scholz zainteresiran da plinovod Sjeverni tok 2 što prije dobije dozvolu za rad jer će, što taj proces dulje bude trajao, postojati i veći rizik da će licenciranje biti otežano nekim novim agresivnim potezom Rusije prema Ukrajini. To bi naglasilo slabost Njemačke i, moguće, izazvalo raskol kako unutar njemačke koalicijske vlade, tako i unutar Europske unije, navodi američki medij s kojim se teško ne složiti o tome.
Cilj je jasan
Pod uvjetom da Nijemci ne blokiraju ovaj plinovod, može li Rusija zbog nekih drugih protumjera obustaviti isporuku plina, pita se Bloomberg dalje i odmah sam daje odgovor: “To je moguće s obzirom na egzistencijalnu važnost Ukrajine za Putina. Međutim, osudi li Europu na mješavinu hipotermije i recesije ove zime, to će okupiti njegove protivnike i uskratiti mu prednosti koje je dosad uživao”. “Simbioza koja je u osnovi rusko-europskih plinskih odnosa – prvima je potreban novac i stručnost, a drugima toplina i struja – učinila je da odnos funkcionira više od pola stoljeća, čak i tijekom hladnog rata. Ali sada Putin agresivno testira vezu. Čak i ako napetosti na ukrajinskoj granici prođu bez većih incidenata, Gazpromovo odbijanje da ove godine nadopuni europska skladišta plina i Putinova oštra retorika o liberalizaciji europskog energetskog tržišta vjerojatno su već nanijeli dugoročnu štetu”, smatra američki medij.
On tvrdi kako, kratkoročno, energetsko oružje može pokazati svoju učinkovitost u nametanju vlastite volje zemljama uvoznicama jer je razina potrošnje relativno konstantna. Međutim, povijest nekih Putinovih prijatelja u grupi OPEC + i njegovi prošli sukobi s Ukrajinom pokazuju da dugoročne posljedice – na primjer, odluke klijenata da diversificiraju svoje izvore opskrbe – mogu biti jako štetne. Ovaj je čimbenik od posebne važnosti sada kada Europa slijedi svoje ambiciozne zelene planove, potkrijepljene učinkovitim carinama na emisije, koje predstavljaju ozbiljan rizik za ruski izvoz, zaključuje američki medij. Činjenica je da je izvoz plina i nafte u EU Rusiji veliki izvor prihoda, međutim, ne i odlučujući.
Okretanje istoku
Moskva već dulje vrijeme svoju stratešku orijentaciju, pa tako i onu energetsku, ubrzano prebacuje sa zapada prema istoku. Ona je odavno svjesna američke strategije “odsijecanja” Rusije od EU-a koja ima dvostruki cilj: prvo, slabljenje Rusije, i drugo, stavljanje europskih saveznika pod čvrsta “kliješta” Washingtona – izbijajući im iz glave kroz potenciranje navodne ruske prijetnje agresijom prema Europi i samu pomisao o stvaranju europske strateške autonomije, prije svega one vojne. S druge strane, Rusija, odbačena od “atlantista”, sada na svojim zapadnim granicama želi jedino osigurati stratešku sigurnost sprečavanjem daljnjeg širenja NATO-saveza na istok i njegovim odustajanjem od razmještanja svoje vojne infrastrukture i opasnih vrsta naoružanja u svim njoj susjednim zemljama. Taj je zahtjev, skupa s onim o zabrani razmještaja raketa malog i srednjeg dometa na tlu Europe, Moskva 15. prosinca i službeno dostavila Washingtonu, uručivši ga u obliku službenog ruskog prijedloga zamjenici američkog državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja Karen Donfried koja je upravo u tu svrhu stigla u rusku prijestolnicu. Uz dodatak da će, ako joj za to Zapad ne da čvrsta pravna jamstva – Rusija to osigurati bez njih. Zanimljivo je da Moskva pritom traži i povlačenje vojnih efektiva SAD-a i NATO-a i iz njoj susjednih pribaltičkih država koje su članice NATO-saveza s obzirom na to da i njih smatra neposrednom prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti. To se u prvome redu odnosi na zrakoplovne snage stacionirane u tamošnjim vojnim bazama, koje su vrlo blizu ruskim granicama i drugom po veličini ruskom gradu Sankt Peterburgu.
Općenito, ovaj je ruski dokument sročen u gotovo ultimativnom obliku, o čemu svjedoče i riječi zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova da se on temelji na načelu “uzmi ili ostavi” tj. da se dostavlja “u paketu”, a ne predstavlja “meni” iz kojeg će Washington uzeti samo ono što njemu odgovara. Štoviše, naglasio je kako je rok za postizanje sporazuma o strateškoj sigurnosti do 14. siječnja iduće godine, a ako do tada ne bude postignut, “Rusija će se za to pobrinuti sama – bez SAD-a”.
Uručeni ultimatum
Kad je riječ o energetici, odnosno plinu, na prije nekoliko dana završenom virtualnom sastanku ruskog i kineskog čelnika Putina i Jinpinga jasno je ukazano na nastavak razvoja međusobnih plinskih projekata, odnosno izgradnju novog plinovoda Snaga Sibira 2 koji će osigurati dodatne količine tog energenta za Kinu, ali i Mongoliju. One bi relativno brzo mogle kompenzirati eventualni potpuni ruski gubitak plinskog tržišta u EU-u koji je teško očekivati s obzirom na veliku europsku ovisnost o njemu.
Dakle, ako Bruxelles bude uporno inzistirao na plašenju Rusije sankcijama i blokadom Sjevernog toka 2 u slučaju njezina napada na Ukrajinu, umjesto pokretanja ozbiljnih pregovora s Moskvom koje ona traži s ciljem postizanja sporazuma ne samo o ruskoj nego i zajedničkoj strateškoj stabilnosti – mogli bismo se svi skupa jedno jutro probuditi uz spoznaju o “novorođenoj” europskoj “kubanskoj krizi” kroz tutnjavu ruskih tenkova na ukrajinskom tlu. Nakon toga povratka više nema jer će između EU-a i Rusije biti izgrađen golemi bedem na granicama koje odrede, sada više ne političari nego ruski tenkovi. Jer ratovati za Ukrajinu nitko u Europi neće, a najmanje će to učiniti Amerikanci koji su to već svima jasno dali do znanja. Ovo je, rekao bih bez straha za pogrešku, posljednja šansa za dogovor Zapada i Rusije.