RASPODJELE FOTELJA DOGOVARAJU DALEKO OD OČIJU JAVNOSTI: Milanović i Plenković moraju postići dogovor ili nam slijedi nezapamćena blamaža

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Fajterski i frajerski od samih začetaka afere JANAF predsjednik Zoran Milanović i njegov kolega iz Banskih dvora, premijer Andrej Plenković, hrvatskim građanima nastoje pokazati što točno znači tvrda kohabitacija koju je Plenković najavio još one noći kada je Milanović s predsjedničkih izbora izašao kao pobjednik.

Nema teme o kojoj njih dvojica nisu poveli žustru polemiku, nedavno su tako ozbiljno ratovali zbog izbora predsjednika, odnosno predsjednice Vrhovnog suda Zlate Đurđević, Milanovićeve kandidatkinje koju Plenkovićev HDZ nije htio podržati jer im je, kao, zasmetalo to što se tijekom prijava nije pridržavala procedure.

Procedure se, pak, sam Milanović ne drži kada je riječ o pandemiji koronavirusa i mjerama donesenim u borbi protiv nje.


Upravo je on među prvima kritizirao poteze Nacionalnog stožera propitujući pravnu osnovu lockdowna, kada je Ustavni sud utvrdio da je zatvaranje cijele zemlje u izvanrednim okolnostima bilo opravdano, Milanović je bez zadrške opet napao vrh HDZ-a, tvrdeći kako su oni u sprezi s Ustavnim sudom. Tvrdio je Milanović i da je korona na razini karijesa, a kada se i sam cijepio protiv te globalne pošasti, pozivajući građane da učine isto, Plenkovića je iživcirao tvrdnjama da cijepljeni građani više ne bi trebali nositi maske.

Iživcirao je Plenkovića predsjednik i kada je tvrdio kako je on morao znati da je bivši šef JANAF-a Dragan Kovačević pod mjerama, a Plenković mu je, unatoč tome, produljio mandat na čelu te značajne državne tvrtke. Sve je to Plenković demantirao, demantiji su stizali i tijekom Milanovićevih polemika s Ministarstvom branitelja, no u svakom slučaju, koliko god se svađali, teško se oteti dojmu da Plenković i Milanović jedan drugomu dobro dođu baš za međusobne svađe.



Evidentno je da oporba u parlamentu ne postoji, evidentno je također da su među predstavnicima oporbe rijetki oni koji se mogu nositi s Plenkovićevim verbalnim i političkim sposobnostima, no takvo što za Milanovića se ne može reći, on je s godinama ozbiljno politički sazrio, riješio se utega iz svoje bivše vlade, ali i tereta koji je za njega predstavljalo vođenje SDP-a pa je zapravo postao samo svoj čovjek i samostalan političar koji je dorastao izazovima. Milanović otvoreno proziva i lijeve i desne te stasa u lidera nacije, neovisno o ideološkom predznaku, čak ga je i legendarni Rojs usporedio s pokojnim Tuđmanom, što ipak ponešto govori o njegovim političkim manirama i vještinama.

Ponešto o odnosima između Banskih dvora i Pantovčaka govori i imenovanje Valentina Franjića predstojnikom Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost. Za imenovanje predstojnika tog ureda koji obavlja važne funkcije u hrvatskom obavještajno-sigurnosnom aparatu bila je potrebna suglasnost predsjednika države i predsjednika Vlade, koja je evidentno postignuta, oko Franjića nije bilo spora među vladajućim dvojcem, što je prema tezama iz dvaju tabora poželjno kako bi država mogla normalno funkcionirati. Nije, međutim, dogovor između Milanovića i Plenkovića nužan samo u obavještajnom aparatu, njih dvojica će za pregovarački stol uskoro morati sjesti kako bi postigli dogovor o imenovanju desetak novih diplomata. Dogovor je to na koji se u diplomatskoj zajednici čeka mjesecima, ali i dogovor do kojega bi posve nesvjesno mogao dovesti Franjić za kojega i Plenković i Milanović imaju samo riječi hvale. Riječ je o obavještajcu koji godinama djeluje unutar tog složenog sustava. Taj diplomirani pravnik i magistar političkih znanosti obnašao je dužnost pomoćnika ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije u mandatima trojice ravnatelja – Josipa Buljevića, Dragana Lozančića i Daniela Markića. Upravo su Lozančić i Markić razlog njegova imenovanja i razlog što su ga prihvatili i Milanović i Plenković.

Poznato je da je Lozančić predsjednikov savjetnik još od početka njegova mandata, a isto tako nije nepoznanica ni to da je Markić prijateljski povezan s Plenkovićevim najvažnijim savjetnikom Frkom Petešićem, s kojim ga vezuju i francuske veze, zbog kojih se u posljednje vrijeme spominje i kao budući hrvatski veleposlanik u Parizu, što je, doduše, tek jedno od imena o kojima Milanović i Plenković moraju postići dogovor. Dogovor bi, dakako, trebalo postići i o Vrhovnom sudu, odnosno sucu Radovanu Dobroniću kao Milanovićevu novom kandidatu, no oko ove teme u vladajućoj stranci prilično su suzdržani pa se može zaključiti kako Plenković opipava bilo nacije koju je Dobronić pridobio presudom u slučaju “švicarac” pa s njime ipak treba opreznije postupati nego sa Zlatom Đurđević. Dok jedni u HDZ-u tvrde da će podržati Dobronića, drugi potporu daju kandidatu Marinu Mrčeli, za kojega i neće moći glasati, a treći pak kažu da će se Plenković pozvati na mišljenje struke te da bi se moglo ići na još jedan, odnosno treći poziv na koji bi mogli aplicirati novi kandidati za predsjednika Vrhovnog suda.

Sve i da do takvog scenarija dođe, u Vladi, ali i u Uredu predsjednika žive u nadi da jesen nosi smirivanje tenzija pa se zato uskoro očekuje imenovanje veleposlanika i generalnih konzula, a očekuje se i sastanak Plenkovića i Milanovića koji bi uskoro ipak mogli, pa i morali sjesti za zajednički stol. Da se na tome doista radi, potvrđuju naši sugovornici iz Vlade te objašnjavaju kako daleko od očiju javnosti Milanovićevi i Plenkovićevi kadrovi provode finalne pregovore o preraspodjeli diplomatskih fotelja. Kontakt je, kako tvrde upućeni, uspostavljen, a probleme ne bi trebale predstavljati ni eventualne trzavice oko izbora predsjednika Vrhovnog suda.

Kada je riječ o diplomatskih foteljama i usuglašavanju u vezi s njima, Plenković je za svoje predstavnike i pregovarače postavio Matu Granića i Frku Petešića, dok za predsjednika posao odrađuju Orsat Miljenić i njegov novi savjetnik za vanjsku politiku Neven Pelicarić, inače donedavni veleposlanik u Vatikanu. Problem s diplomatima postao je više nego ozbiljan kada su u Ministarstvo vanjskih poslova počeli stizati brojni upiti iz diplomatskih krugova u Zagrebu, što i nije neko iznenađenje jer je u ovom trenutku upražnjeno 38 mjesta veleposlanika i generalnih konzula koji mogu biti imenovani samo ako se Milanović i Plenković usuglase o njihovu imenovanju koje je onda nužno zajednički supotpisati. Zbog netrpeljivosti među ovim dvojcem mjesecima stoji proces imenovanja veleposlanika i konzula pa je tako, primjerice, gotovo godinu dana prazno mjesto hrvatskog veleposlanika u Parizu, i to otkako je preminuo dotadašnji veleposlanik u Francuskoj Filip Vučak.

Proljetos se ispraznilo i mjesto veleposlanika pri Svetoj Stolici, a posljednji sastanak na tu temu Plenković i Milanović održali su u studenome prošle godine nakon sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost. Još tada Plenković je predložio Milanoviću 12 kandidata za veleposlanike i konzule, no predsjednik je prije razgovora o konkretnim imenima zahtijevao da se prije svega dogovore o općem načelu imenovanja, zatraživši da on kao predsjednik predlaže polovicu svih veleposlanika i konzula, a drugu polovicu Vlada, pozivajući se na ustavnu odredbu prema kojoj predsjednik Republike i Vlada sudjeluju u odlikovanju i provedbi vanjske politike. Ustav doista propisuje da predsjednik države na prijedlog premijera i uz prethodno mišljenje saborskog Odbora za vanjsku politiku postavlja i opoziva veleposlanike i konzule, ali mu je za svaku odluku tog tipa potreban potpis predsjednika Vlade.

Ustav, dakle, od vladajućeg dvojca zahtijeva suradnju na koju tvrdoglavi Plenković u početku nije želio pristati, jer se osobno smatra odgovornim i najkompetentnijim za vanjsku politiku, no u međuvremenu je ipak morao malo spustiti ljestvicu, a sada u timovima vladajućeg dvojca vlada panika jer će se prije kraja ove godine morati usuglasiti o 38 veleposlaničkih imena, odnosno o mandatima i veleposlanicima na važnim diplomatskim odredištima u Londonu, Rimu, Budimpešti, Washingtonu i NATO-u. Prva faza pritom još nije ispunjena, ona, naime, podrazumijeva neformalne konzultacije između Plenkovića i Milanovića, no oni su izgleda taj posao prepustili svojim savjetnicima. Nakon što se postigne kakav-takav dogovor, odabrani kandidati odlaze na saslušavanje pred saborski Odbor za vanjsku politiku, a onda slijedi formalni dio procesa u kojem bi Milanović uz prethodni Plenkovićev supotpis trebao imenovati veleposlanike. Milanović takav proces i želi pa se pritom poziva na suradnju koju su postizali bivši premijer Ivo Sanader i bivši predsjednik Stjepan Mesić s kojim se navodno i savjetovao o tom principu i toj, za njega vrlo važnoj temi, baš kao što se s Mesićem savjetuje i o nizu drugih tema poput ove koja više ne može i ne smije čekati jer bi takvo što rezultiralo nezapamćenom vanjskopolitičkom blamažom od koje bi se Hrvatska teško mogla oprati.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI