Otkako je svijet zahvatila pandemija koronavirusa, premijer Andrej Plenković nastoji uvjeriti hrvatske građane da su on, njegova stranka i njegova vlada poduzeli sve što je u njihovoj moći kako bi ih zaštitili od te globalne pošasti. Na tom uvjeravanju Plenković je odradio kampanju za parlamentarne izbore te je, suprotno svim predviđanjima, svoju vladu oformio bez velike potrebe za koalicijskim partnerima s desnice koji su mu ranijih godina stvarali probleme. Kako je borba s pandemijom odmicala, tako se borba njegove vlade i Nacionalnog stožera počela dovoditi u pitanje, i to ponajprije zbog nedosljednih i pomalo konfuznih odluka i mjera u kojima se i sam Stožer nerijetko gubio.
Nema izlaza
S tom nedosljednošću popularnost Stožera počela je opadati, a nezadovoljstvo i zasićenost građana prelili su se i na Plenkovićevu vladu pa se sve to manifestiralo u obliku prosvjeda, ali i u obliku otpora prema famoznim covid-potvrdama, odnosno prema cijepljenju koje je, prema tvrdnjama iz Vlade, ali i prema brojnim stručnjacima jedino rješenje za izlazak iz ove zdravstveno-ekonomske krize.
Kako to nerijetko biva, građanski otpor, zasićenost i nezadovoljstvo u borbi s Plenkovićem odlučila je iskoristiti oporba pa su Mostovi saborski zastupnici odlučili krenuti u prikupljanje potpisa protiv covid-potvrda, ali i protiv stožerokracije. I premda ih je Plenković nastojao nadigrati zakonskim izmjenama prijeteći onima koji pokazuju otpor velikim novčanim kaznama, Most u svojoj namjeri ne posustaje. Upravo suprotno, ti nekadašnji HDZ-ovi koalicijski partneri koje je baš Plenković izbacio iz svoje prve vlade s Plenkovićem su ušli u ozbiljan konflikt koji dodatno potpaljuje potpora Mostu s Pantovčaka, od predsjednika Zorana Milanovića koji je otvoreno pokazao razumijevanje za Mostovu inicijativu, okrećući pritom leđa svojem SDP-u koji se u ovim političkim borbama ionako ne uspijeva definirati.
Kada se u HDZ-u govori o ratu između Plenkovića i Mosta, tada sugovornici bliski premijeru u prvi plan guraju Nina Raspudića, hercegovačkog intelektualca i Mostarca koji je predsjednika Vlade pozvao na sučeljavanje ispred Remetinca, aludirajući na sve HDZ-ove aferaše koji su zaglavili u tom zagrebačkom zatvoru. Što o Raspudiću misli, Plenković je i sam nedavno nehotice priznao, nazivajući i njega i Most Milanovićevim saborskim spavačima. No koliko god u medijskom prostoru nastojao ostaviti dojam da ga se te rubne političke igre ne tiču, Plenković nije nimalo ravnodušan prema Mostovu referendumu, objašnjava nam jedan od njegovih najbližih suradnika te naglašava da su mostovci ušli u opasnu igru koja je izazvala nezapamćen Plenkovićev bijes. On, naime, strahuje od toga da bi ova inicijativa mogla rezultirati velikim brojem prikupljenih potpisa, što će zasigurno biti golem udarac za njega i njegovu vladu koja se od početka mandata bazira uglavnom na borbi protiv pandemije.
Bauk referenduma
Prikupe li mostovci, primjerice, pola milijuna potpisa, što im je navodno i cilj, teško da će Plenkoviću pomoći Ustavni sud na kojeg računa u borbi protiv ove referendumske inicijative, jer sve i da Sud odluči da referendumska pitanja nisu ustavna, ostaje činjenica da su građani pokazali otpor prema mjerama i covid-potvrdama, a taj otpor ponovno bi mogao dovesti do prosvjeda koji bi mogli prerasti u nasilan obračun s Plenkovićem te mu time postati ozbiljna prijetnja, što njemu nije u interesu, tim više što se u Vladi posljednjih dana uvelike raspravlja i o preporukama iz Europske komisije koje nagovještavaju uvođenje obveznog cijepljenja.
U tako složenoj situaciji Plenkoviću uistinu nije preostalo ništa drugo nego da se i sam upusti u verbalnu polemiku s Raspudićem, na kojega je godinama nabrušen. I sada, nakon što se Mostov zastupnik pojavio pred Remetincem, u HDZ-u Raspudićev performans nazivaju jeftinim igrokazom i još jeftinijom demagogijom jer, kako kažu, dok se Raspudić nalazio pred Remetincem, premijer je boravio u Sarajevu, a s obzirom na to da je protokol premijera Plenkovića poznat i javno dostupan, Raspudić je mogao znati da predsjednik Vlade toga dana neće boraviti u našoj zemlji. Objasnili su to HDZ-ovci prilično detaljno i u podužem statusu na društvenim mrežama, a što misle o Raspudiću u vladajućoj stranci govore već neko vrijeme.
Tako su, primjerice, preko HDZ-u naklonjenih medija u kampanji za predsjedničke izbore Raspudića vladajući nazivali lažnim desničarom koji podržava Zorana Milanovića. Navodno je Raspudić, prema tezama iz HDZ-a, s Milanovićem privatno povezan još otkako je Milanović kao premijer posjećivao Mostar. Da su Milanović i Raspudić doista povezani te da povremeno komuniciraju, predsjednik je osobno potvrdio u jednom gostovanju kod Stankovića usred predizborne kampanje. I u nekim ranije objavljenim kolumnama Raspudić je otvoreno laskao Milanoviću, a dok je bio predsjednik Vlade, posebno je hvalio njegov stav o Hrvatima u BiH pa u vladajućoj stranci još od tada sumnjaju na Raspudićevu bliskost s predsjednikom Republike. Jedno su vrijeme u HDZ-u tvrdili da se upravo s Raspudićem Milanović savjetovao u kampanji za predsjedničke izbore te da je on taj koji ga je diskretno pokušavao instalirati na Pantovčak, što zapravo nema smisla jer je teško povjerovati da bi Raspudić mogao imati takav utjecaj i takvu moć da odluči o rezultatu predsjedničkih izbora.
Od ljevičara do desničara
No bez obzira na to, u jednoj kolumni u kojoj je analizirao predsjedničke izbore dok se još nije znalo za njegovu naklonost Mostu, Raspudić je progovorio o razlikama između bivše predsjednice i Milanovića.
“Koja bi specifična razlika Kolinde Grabar-Kitarović u odnosu na Zorana Milanovića trebala natjerati takvog birača da izađe na izbore i da joj povjerenje? Hoće li, primjerice, prema Vučiću zauzimati čvršći stav nego što bi to činio protukandidat? Biti konkretnija u potpori Hrvatima u BiH? Možda u drugom mandatu reći da je za nju Komšić persona non grata? Grabar-Kitarović je na američkim izborima podržavala Hillary Clinton, a Milanović smatra Trumpa, Borisa Johnsona, Salvinija, Orbana, Kaczynskog bezveznjacima, dok su mu Juncker i Mutti vrh. Kao da ne mogu pojmiti da je paradigma u kojoj su kao diplomati stasali odavno ofucana i da se u Europi i svijetu događaju goleme promjene. Vrijedi zabilježiti da se nijedno od njih nije očitovalo o aferama u hrvatskoj diplomaciji na koje je upozorio zaposlenik MVEP-a Damir Sabljak. Što se tiče ideoloških pitanja, čini se da su iz istog šinjela, s tom razlikom što je Milanović otvoreniji i dosljedniji.
Grabar-Kitarović maknula je bistu jugoslavenskog diktatora iz Ureda predsjednika demokratske Hrvatske, no čini se da nije u stanju do kraja eksplicirati zašto. Milanović na Broza gleda pozitivno, pri čemu nema nikakav održiv argument, već mu, kako to obično u nas biva, stav određuje i dovodi u koliziju sa svim ostalim vrijednostima koje zastupa puka povijesna slučajnost da je talijanska okupacijska zona u pretprošlom ratu bila koji kilometar gore ili dolje od djedova sela. Ako ga Grabar-Kitarović u sučeljavanjima uspije navući na to da hvali jugoslavenskog diktatora, Milanović će upasti u zamku iz koje mu nema izlaza pred većinom birača”, pisao je Raspudić podsjećajući da je, primjerice, i Grabar-Kitarović dala potporu Istanbulskoj konvenciji, da se nije deklarirala u pogledu abortusa te da u konačnici među njima, ideološki gledano, nema neke razlike.
Gotovo isti stav kakav je imao o bivšoj predsjednici, Raspudić danas ima i o Plenkoviću, no treba napomenuti kako on ni prije nije bio naklonjen HDZ-ovim šefovima pa je tako, primjerice, bio prilično kritičan prema Karamarku. I u to vrijeme HDZ-ovci su propitivali Raspudićev svjetonazor nazivajući ga sveprisutnim profesorom sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji je svoju mostarsku opčinjenost multikulturalnošću i Bruceom Leejem iznenada zamijenio navodnim desničarenjem na Filozofskom fakultetu i HRT-u.
Skok na skok
Dok je kritizirao Karamarka, Raspudić je komplimentirao zaboravljenom Dragi Prgometu pa se to u desnom HDZ-ovu krilu tumačilo raznim teorijama, u jednoj od njih tvrdilo se da Raspudić surađuje sa Željkom Markić te da taj odnos ima ulogu rasplinjavanja potpore HDZ-u, na čemu se radilo favoriziranjem Mosta, a uz potporu patera Ivana Tolja, šefa hrvatske Styrije, medijskog koncerna u čijem je vlasništvu Večernji list u kojem je Raspudić godinama pisao svoje kolumne.
Ne treba zaboraviti da je upravo Prgomet svojedobno surađivao s Mostom, no treba napomenuti i zanimljive lokalpatriotske poveznice o kojima se jedno vrijeme govorilo u HDZ-u. Naime, Raspudić je rođen u Mostaru, studirao je u Mostaru i Zagrebu, Prgomet je rođen u okolici Dervente, a studirao je u Banjoj Luci, dok je šef Mosta, Metkovčanin Božo Petrov, studij završio također u glavnom hercegovačkom gradu.
Dodirna točka među njima navodno je Udruga Prsten, lobistička skupina bosanskohercegovačkih Hrvata koja je formirana uz blagoslov bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, a u kojoj djeluju Pavo Zubak, Marko Pipunić i Stipo Matić. Na druženjima udruge uz Mesića je čest gost bio Ivo Josipović, ali i Ivan Tolj. Uz to, treba znati kako je jedan od prvih Mostovih financijera bio Branko Roglić, tajkun koji nikada nije ni pokušavao skriti svoje prijateljstvo s bivšim predsjednikom Mesićem.
Teorije su to na koje i danas s oprezom gleda Plenković koji je uvjeren da iza Raspudićevih napada na njega stoji predsjednik Milanović, koji se redovito konzultira s Mesićem, kojega na Pantovčaku smatraju jednim od najvažnijih predsjednikovih savjetnika. Je li uistinu u pozadini ove netrpeljivosti koja je očita bivši predsjednik ili su HDZ-ovcima u strahu od ishoda referendumske inicijative velike oči, teško je reći, no teško se isto tako oteti dojmu da je Plenković baš s Raspudićem ušao u prilično osoban sukob, a takvi sukobi nerijetko sa sobom vuku složeniju pozadinu.