Nezavisna saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto oglasila na Facebooku svojim podužim komentarom u kojem je secirala hrvatsku društvenu i političku zbilju.
Tekst ima zanimljiv naslov:“Što je desno, a što je lijevo: Hrvatska priča”.
U tom tekstu i ojvi baš nikoga nije poštedjela, od (bivših) političara, tajkuna, sve do predstojećih kandidata za lokalne izbore u svibnju.
Objava je krenula s bivšim šefom HGK Nadanom Vidoševićem. Taj isti Vidošević izjavio je da mu je kupnja stana u Zagrebu po povlaštenoj cijeni “njegovo pravo za koje su se izborili njegovi preci u NOB-a”.
“Vidošević nije nikakav pojedinac s tim apsurdnim i grotesknim opravdavanjem svog nemorala, dapače, on je ogledni primjerak člana povlaštene grupe koja vlada u hrvatskom društvu. Ta elita samoj sebi tepa kako su lijevih političkih nazora i antifašisti. Međutim, normalan čovjek si postavlja pitanje – kakve veze ima lijevo ili desna ako zlorabiš svoj položaj i drugima ukradeš sto tisuća eura. Jer, kad Vidošević otkupi od države jeftino stan, a proda ga skupa, u toj transakciji Vidošević zaradi sto tisuća eura koji nedostaju u državnoj blagajni”, poručila je.
Potom se Vidović Krišto pita ima li u Hrvatskoj uopće ideoloških podjela na lijevo i desno, ili je sve to samo veliki igrokaz za birače s manipulativnim ciljem zadržavanja pozicija od strane male skupine koja se protupravno obogatila te vlada u Hrvatskoj.
“Ta skupina evidentno dominira svim relevantnim političkim strankama”, naglasila je.
“Hrvatski mediji, to jest hrvatski javni prostor, u mnogočemu je specifičan, a moglo bi se reći i čudan. Tako imamo slučajeve stvaranja, od prosječnih pojedinaca božanstva, pri čemu ne postoje nikakvi kriteriji zašto je netko tako urnebesno poseban, sposoban, itd., ali istodobno smo svjedoci da na isti način kako se nekoga uzdiže u nebesa, ti isti mediji te iste pojedince znaju doslovno ‘cipelariti’. Tu postoje naravno iznimke, a te su iznimke ljudi koje su mainstream mediji proglasili antifašistima i ljevičarima. Tako imamo ‘najvećeg živućeg antifašistu’ Stjepana Mesića, kojeg mediji uvijek prikazuju kao navodno simpatičnog, duhovitog, dobrog čovjeka, koji se navodno desetljećima bori za obespravljeni narod i protiv korupcije. A istina je, pak, u potpunosti suprotna. Od toga da postoji video na kojemu Mesić pjeva ustaške pjesme i hvali bivšeg NDH ministra Andriju Artukovića, do činjenice da je prva velika privatizacijska afera u Hrvatskoj vezana upravo uz njega osobno i uz njegovu obitelj”, napisala je dalje Krišto u objavi.
Na red je onda stigao i Tomislav Tomašević, kojege je vrlo zanimljivo usporedila sa bivšim predsjednikom Stipom Mesićem.
“Danas doživljavamo novu inačicu Stipe Mesića u hrvatskoj politici, a ona se zove Tomislav Tomašević, koji je medijski stiliziran u nekakvog supermana, a istina je, pak, porazna. Čovjek dobiva novce od raznih fondacija, nikada u životu ništa konkretno nije radio, osim društvenog aktivizma na kojem debelo zarađuje, što podrazumijeva da zna biti sluganski poslušan. Jer u tom svijetu aktivizma ti nitko ne daje nešto a da zauzvrat od tebe nešto ne traži”, poručila je.
U podužem tekstu okomila se i na “etikete desničara” koje se, prema njezinom mišljenju, dobivaju kad se otvaraju zabranjene teme poput, primjerice, privatizacije u Hrvatskoj.
“Kao što znamo, privatizaciju u Hrvatskoj su u 95 posto slučajeva provodili direktori samih tvrtki, a 85 posto tih direktora je bilo iz komunističkog vremena. O tome se, naravno, ne smije govoriti”, napomenula je.
Žestoko se i okomila na svojedobnu medijsku analizu bogatstva Franje Tuđmana, dok se nije nitko pitao što je s imovinom i stanovima Ivice Račana, Andreja Plenkovića, Gordana Jandrokovića, Zdravka Marića, Ive Josipovića, Božidara Kalmete, Franje Gregurića, Franje Lukovića, Budimira Lončara, Vladimira Šeksa te kakvi su životopisi Branka Roglića, Emila Tedeschija, Juroslava Buljubašića, Ante Vlahovića, nedavno preminulog Dragutina Drka, Dinka Novoselca, Bože Prke…
Usporedila je hrvatski primjer s njemačkim pa istakla Joachima Gaucka, čovjeka koji je u komunizmu bio maltretiran jer se borio protiv totalitarizma a bio je aktivist za ljudska prava, a poslije pada Berlinskog zida i ujedinjenja organizirao je javne prosvjede zahtijevajući da se to razdoblje mora lustrirati.
“A 2012. godine, uz potporu s lijeva i desna, bira ga se za predsjednika Savezne Republike Njemačke. Borba protiv totalitarističkog naslijeđa je civilizacijsko dostignuće i društveni standard”, zaključila je.
“Ali nažalost, moramo konstatirati i slijedeće: u Hrvatskoj se boriti za utvrđivanje komunističkih zločina ili za rasvjetljavanje privatizacije znači biti etiketiran kao „desničar“ s posljedicom društvene izolacije i marginalizacije. Zato je opravdavanje komunističkih zločina ili slavljenje funkcionera bivšeg režima unosna i isplativa rabota u našoj Hrvatskoj(…). Ovo je naša bolna istina. Hrvatska društvena zbilja temelji se na lažima. U Hrvatskoj je politika depolitizirana, postoje samo interesi vladajućih političkih moćnika, a oni su, pak, u ogromnoj većini imaju ili osobni udbaško-komunistički background, ili su to njihovi članovi obitelji. Znakovitost tog sustava je da u Hrvatskoj najveću korist imaju oni koji Hrvatsku uopće nisu htjeli, dapače, bili su protiv nje.”