RAT IZMEĐU GLOBALNIH VELESILA ZAMIJENILA JE PANDEMIJA COVID-19: Umjesto u ratna skloništa, ljudi stjerani u svoje domove!

Foto: Screenshot

Razgovor čelnika dviju megadržava i glavnih gospodarskih sila svijeta trajao je čak tri sata i 25 minuta. Nije puno postignuto jer snažniji kompromis još ometa neskriveni stav Sjedinjenih Država o Kini kao glavnom globalnom konkurentu, s jedne strane, i rastuće samopouzdanje Kine, s druge strane. Međutim, napetost, kao i mogućnost vojnog sukoba, smanjene su.

Prošlog tjedna svjedočili smo nezamislivoj kombinatorici osobnih kontakata, telefonskih razgovora ili virtualnih sastanaka brojnih svjetskih lidera koji su se do jučer ‘drvljem i kamenjem’ obrušavali jedni na druge.

Jednako kao i u pogledu Kine, SAD već mjesecima jača politički i vojni pritisak na Rusiju. Posebno je intenziviran onaj vojni u zoni crnomorskog bazena, uz optužbe o ruskom gomilanju vojske na granici s Ukrajinom s ciljem invazije.


Moskva je, za razliku od Pekinga koji reagira beskonačnim političkim priopćenjima i upozorenjima Washingtonu zbog njegovih aktivnosti u ‘kineskom dvorištu’, prihvatila ‘igru’ i uzvraća na političko-diplomatskoj i na vojnoj razini.

Moskva je dala ultimatum Kijevu koji već mjesecima nastoji ‘prekrojiti’ Minske sporazume novim, za sebe prihvatljivijim elementima i u čemu je imao potporu Berlina i Pariza koji Moskvi govore kako bi se sada moglo ići u tom smjeru.



 

Svijet je ušao u šizofreno stanje. Ovu dionicu globalnog preslagivanja nazvao bih fazom konačnog kraha svih usvojenih strategija, potpune neizvjesnosti, nesnalaženja i povlačenja ‘ad hoc’ poteza s ciljem pokušaja iznalaženja rješenja nagomilanih opasnih problema, kojih, međutim, na vidiku nema.

Tako smo prošlog tjedna svjedočili nezamislivoj kombinatorici osobnih kontakata, telefonskih razgovora ili virtualnih sastanaka brojnih svjetskih lidera koji su se do jučer “drvljem i kamenjem” obrušavali jedni na druge, optuživali se za nastale krize i globalne ugroze, prijetili i(li) uvodili sankcije jedni drugima, demonstrirali snagu vojnih mišića i sl.

To je posljedica neznanja što dalje činiti za spas čovječanstva i planeta koji sve više stenje pod teretom pohlepe moćnika.

 

Jedan od teško zamislivih razgovora svakako je i prošlotjedni dvostruki telefonski poziv njemačke kancelarke Angele Merkel omrznutom bjeloruskom čelniku (kojeg Zapad, a time i Njemačka, ne priznaje) Aleksandru Lukašenku glede pokušaja rješenja novonastale migrantske krize. Taj je poziv izazvao bijes Poljske i susjednih baltičkih država.

Lukašenko je, naime, za Zapad već mjesecima “izopćenik”, “okuženi” diktator koji mora otići ako Minsk želi normalizirati odnose sa zapadnim prijestolnicama u kojima se već mjesecima u udobnim salonima tamošnjih državnika ugošćuje samozvana bjeloruska oporbena čelnica Svetlana Tihanovska – koju neki priznaju i kao samu predsjednicu Bjelorusije.

Kako je izgledao spomenuti poziv, ne znamo. Možda je Merkelica pitala: “Halo, je li to Tihanovska?”, a s druge strane čula odgovor: “Njet, ovdje Lukašenko!” Ali šalu na stranu. Zvala je Merkel prije toga i na zapadu ne manje omrznutog ruskog čelnika Vladimira Putina koji ju je i uputio na Lukašenka, rekavši joj kako Rusija s migrantskim problemom na poljsko-bjeloruskoj granici nema ništa.

Osim toga, bilo je tu još neočekivanih kontakata, poput dolaska šefa CIA-e Williama Burnsa u Moskvu i njegova razgovora s utjecajnim ravnateljem ruskog Vijeća za sigurnost Nikolajem Patruševom, sve to u jeku eskalacije napetosti između ukrajinske vojske i proruskih pobunjeničkih snaga u Donbaasu, intenzivne zapadne političke i medijske kampanje o navodnoj ruskoj pripremi za vojnu invaziju Ukrajine, opasnog gomilanja pomorskih snaga SAD-a i NATO-saveza u Crnom moru, kao i ruskog – ne manje opasnog raketnog gađanja oko istih, sve to formalno u sklopu vojnih vježbi dviju strana.

I konačno, još jedan, za slabije upućene neočekivan razgovor: virtualni sastanak američkog predsjednika Joea Bidena i kineskog čelnika Xija Jinpinga, kojeg su do jučer optuživali kao autoritarnog vođu i šefa “zloglasne kineske Komunističke partije”, kršitelja ljudskih prava Ujgura, Tibetanaca i građana autonomnog Hong Konga i što sve ne. Štoviše, Washington je nedavno i službeno objavio pokretanje američkog hladnog rata protiv Kine s ciljem njezina discipliniranja i “stavljanja na mjesto koje joj pripada”, u koji namjerava uključiti i cijeli Zapad.

Razgovor čelnika dviju megadržava i glavnih gospodarskih sila svijeta trajao je čak tri sata i 25 minuta. Nije puno postignuto jer snažniji kompromis još ometa neskriveni stav Sjedinjenih Država o Kini kao glavnom globalnom konkurentu, s jedne strane, i rastuće samopouzdanje Kine, s druge strane. Međutim, napetost, kao i mogućnost vojnog sukoba smanjene su. Rekao bih kako su dvojica lidera dogovorila buduće pozicioniranje američko-kineskih odnosa na dvama bitnim načelima:

1. međusobno nemiješanje u unutarnje stvari (što znači i odustajanje SAD-a od poticanja i iščekivanja nekakvih unutarnjih kineskih revolucija koje bi dovele do smjene vlasti u Pekingu);

2. dugoročna konkurencija bez vojnog sučeljavanja (uz suradnju na obostrano korisnim temama).

Ovaj razgovor među prvima je požurilo pozdraviti Američko-kinesko poslovno vijeće (USCBC), koje okuplja oko 250 velikih američkih tvrtki koje posluju s Kinom, izrazivši nadu da će nakon okvirnog sastanka uslijediti odvojeni pregovori na kojima će se raspravljati o gospodarskim i trgovinskim pitanjima (snižavanje carina, osiguravanje pravednijeg pristupa tržištima američkih tvrtki, ublažavanje ograničenja putovanja u Kinu).

USCBC je podsjetio i na sporazum potpisan početkom 2020., čak i u vrijeme otvoreno protukineski nastrojene Trumpove administracije, o prvoj fazi normalizacije trgovinskih odnosa, koja je, međutim, s pandemijom koronavirusa i novim zaoštravanjem retorike Washingtona prema Pekingu ostala “mrtvo slovo na papiru”.

Taj djelomični sporazum povoljan je za SAD, omogućuje povećanje kineskog uvoza američkih proizvoda (za minimalno 200 milijardi dolara u dvije godine) s ciljem postupnog smanjenja golemog američkog trgovinskog deficita s tom zemljom.

Šef CIA-e William Burns došao je u Moskvu i razgovarao s ravnateljem ruskog Vijeća za sigurnost Nikolajem Patruševom

Utjecajni američki medij Politico također govori o prvim pomacima prema zatopljavanju odnosa između zemalja, koji su već učinjeni. Primjerice, najavljeno je ublažavanje viznih ograničenja za novinare, a dogovoreni su i razgovori o brzom rastu kineskog nuklearnog arsenala i kineskom razvoju hiperzvučnog raketnog oružja, kako je to izvijestio američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan.

Kada se sve zaokruži, čini se da je u Washingtonu konačno sazrela spoznaja o iluzornosti slamanja Kine tzv. ideološkim metodama i kritikama vezanim uz demokraciju i ljudska prava (iako će se idući mjesec u Washingtonu održati tzv. summit demokracija protiv diktatura, gdje se dobro zna koje su zemlje rezervirane za status ovih posljednjih – Kina i Rusija, uz mnogo manjih, u stvarnosti nebitnih država za ciljeve koje SAD želi tim summitom postići). I ne samo to: nestale su i iluzije o mogućnosti vojnog slamanja Kine.

 

Svi veliki politički i vojni pritisci SAD-a prema Kini, poput formiranja novog trojnog pakta AUKUS (SAD, Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo), “zaigranost” Washingtona s “neovisnošću” Tajvana, gomilanje američkih i partnerskih pomorskih snaga u Južnom kineskom moru zbog tamošnjih teritorijalnih sporova – bili su samo dio igre “omekšavanja” Pekinga i poticanja njegove spremnosti na dijalog uz veću dozu kooperativnosti.

Ali problem je u tome što Peking to zna i što od svojih strategija ne planira odstupati. U takvim okolnostima, sporazum o nekom obliku strateške stabilnosti bio bi velik kao brdo.

Ali ni ovdje nije kraj “čudnim” kontaktima zavađenih svjetskih vođa. Naime, do kraja ove godine, ili početkom sljedeće, vjerojatno će se održati novi (nakon Ženeve u lipnju o.g.) summit američkog i ruskog predsjednika Joea Bidena i Vladimira Putina. Moguć je čak i najprije virtualni, a nakon toga i fizički susret dvaju lidera koji sigurno najviše intrigira svjetsku analitičku zajednicu i plijeni medijsku pozornost. Naravno, ne bez razloga.

Rusija je jedina zemlja svijeta koja sa SAD-om ima paritet u strateškom nuklearnom naoružanju. Osim toga, ona postiže izuzetne i za Zapad posve neočekivane rezultate u razvoju novih vojnih tehnologija i oružja koja ne spadaju u dosad poznate tipove i nemaju analoge u modernim vojskama svijeta, a odnose se prije svega na hiperzvučna, laserska i nuklearna oružja novog tipa, poput podmornica-dronova.

Tih novih oružja, od kojih su neka već uvrštena u sastav ruske vojske, a neka upravo završila ili su im pri kraju službena testiranja, još nema u velikim količinama jer njihova masovna proizvodnja zahtijeva i vrijeme i novac, ali su i kao takva dovoljno zastrašujuća da ih je nemoguće ignorirati i da moraju poticati na dijalog. Osim toga, Rusija je dosad modernizirala čak 80 posto svog ukupnog klasičnog naoružanja.

Prije dva tjedna Putin je izvijestio o potpunom završetku programa izgradnje nove ruske flote vojnih brodova priobalne zone djelovanja – do 100 kilometara od obale, čime je postignut primarni cilj – zaštita ruskog kopna od ugroza s mora.

Sada, rekao je dalje Putin, počinje faza izgradnje nove ruske oceanske flote (za krstarenja svjetskim oceanima i projekciju ruskih globalnih interesa) skupa s njezinom zrakoplovnom komponentom. Što ovo drugo znači, nije rekao. Međutim, zračna komponenta oceanskih flota općenito znači postojanje nosača zrakoplova. U praksi, u pratnji oceanskih flota mogu letjeti i obalni zrakoplovi velikog radijusa kretanja, ali to znači veću skupoću i ograničeno vrijeme leta zbog nužnosti povratka na kopnene baze, što pomorsku flotu čini ranjivijom.

Jednako kao i u pogledu Kine, SAD već mjesecima jača politički i vojni pritisak na Rusiju. Posebno je intenziviran onaj vojni u zoni crnomorskog bazena, uz optužbe o ruskom gomilanju vojske na granici s Ukrajinom s ciljem invazije na tu zemlju. Vojni pritisci SAD-a su i u zoni Baltičkog mora, srednjoj Aziji kroz američko povlačenje iz Afganistana, ponovno vojno zaoštravanje na Južnom Kavkazu između Armenije i Azerbajdžana, incidentne situacije s američkim brodovima u blizini ruskih voda u zaljevu Petra Velikog na Dalekom istoku i sl.

Međutim, Moskva je, za razliku od Pekinga koji reagira beskonačnim političkim priopćenjima, prosvjedima i upozorenjima Washingtonu zbog njegovih aktivnosti u “kineskom dvorištu”, prihvatila američku “igru” i, osim uzvraćanja na političko-diplomatskoj, uzvraća i na vojnoj razini – demonstracijom svoje sile. Tako je, nakon što su se prošlog tjedna iz Crnog mora povukli američki i NATO-ovi brodovi, rusko ministarstvo obrane objavilo kako će ruske vojne snage na granici s Ukrajinom ondje ostati sve do kraja siječnja iduće godine, što znači nastavak pritiska na Kijev – preciznije, preko njega na Bruxelles i Washington, dajući im do znanja da Moskva neće tolerirati pretvaranje te zemlje u poligon za NATO-ovu vojnu infrastrukturu.

O tome su prošlog četvrtka, na kolegiju ruskog ministarstva vanjskih poslova, otvoreno govorili i Putin i ruski šef diplomacije Sergej Lavrov. Putin je rekao kako neki “zapadni partneri” ne žele shvatiti važnost ruskih “crvenih linija” preko kojih im oni neće dopustiti prijeći i da ne shvaćaju pogibelj u koju se zbog toga sami dovode.

Lavrov je, s druge strane, rekao kako Rusija više neće sudjelovati u radu tzv. Normandijskog formata o Ukrajini (čine ga, uz Rusiju, još Njemačka i Francuska) i da nikada neće pristati da je Zapad svrstava kao stranu u ukrajinskom sukobu. Rekao je posve jasno kako će Kijev najprije morati izvršiti sve preuzete obveze iz Minskih sporazuma, koje se odnose: na federalizaciju Ukrajine, tj. davanje dvjema nepriznatim i pobunjenim republikama na istoku status federalnih jedinica, potpunu i bezuvjetnu amnestiju svih njihovih stanovnika, vojnih i sigurnosnih pripadnika te na omogućavanje provedbe slobodnih izbora za njihova tijela vlasti, nakon čega će tek ukrajinske pogranične službe moći doći na granicu tih regija s Rusijom.

Dakle, Moskva je definitivno dala ultimatum Kijevu koji već mjesecima nastoji “prekrojiti” Minske sporazume novim, za sebe prihvatljivijim elementima i u čemu je sve više imao potporu Berlina i Pariza koji Moskvi govore kako bi se sada moglo ići u tom smjeru jer su se okolnosti od 2015. promijenile, da treba dati novu šansu Kijevu i sl.

Drugim riječima, EU više neće imati izbora – ili će pritisnuti Kijev (što opet ne može učiniti bez “amena” Washingtona), ili će se naći u “slijepoj ulici”, formiranju trajnog gorućeg i visokoeksplozivnog stanja na svojim istočnim granicama i pred ratom za Ukrajinu koji EU ne može dobiti niti će se za tu zemlju htjeti boriti izvan okvira uvođenja novih proturuskih sankcija.

U ovakvom ozračju optužbi i protuoptužbi, pritisaka i odgovora na pritiske, uslijedit će novi sastanak američkog i ruskog predsjednika. Drukčije jednostavno ne može biti, jednako kao i u slučaju Kine. Sankcijsko ili vojno slamanje Rusije postalo je nemoguće, a SAD je čak odustao od svoje čuvene doktrine mogućeg preventivnog nuklearnog udara na tu zemlju koja sada više nema nikakvog smisla. Nemoguće je postalo i organiziranje novih ruskih unutarnjih revolucija.

Sve velike zemlje svijeta sada jačaju svoju unutarnju sigurnost i u tom smislu ništa neće prepustiti slučaju. To čak otvoreno rade i na račun smanjivanja ljudskih prava.

Usprkos sveopćem “crnilu”, nikakvoga rata između velikih sila neće biti. Njegovu je ulogu preuzela globalna pandemija covida-19 koja poput goleme krinke pred ljudima zaklanja sve strahote koje se u pozadini odvijaju. Zato su sada, umjesto u ratna skloništa, ljudi diljem svijeta stjerani u svoje domove.

Umjesto čekanja u redovima za hranu, čeka se u redovima za cijepljenje i testiranje, i to uz prisilu države. Od svih će se očekivati potpuna pokornost, kao u nekom beskonačnom “policijskom satu” uz prijetnju sankcijama, sve dok se u pozadini tog “ratnog” (pandemijskog) kaosa ne stvori svijet prema želji moćnika.

U svom nedavnom intervjuu, zapovjednik američke vojske, general Mark Milley, rekao je prvi put jednu ključnu istinu, koju izbjegavaju gotovo svi političari na zapadu: svijet je postao tripolaran! Drugim riječima, pravila igre definirat će SAD, Kina i Rusija kroz međusobne dogovore, a suparništvo će ostati trajno. Svi ostali – tzv. saveznici, partneri, prijatelji – bit će samo puki promatrači i izvršitelji onog što je dogovoreno i ni u čemu ključnom neće smjeti solirati.

Tmurna je to budućnost za čovječanstvo. Vjerojatno dugoročno i neodrživa, s prerastanjem u sveopći kaos. Jer kontrola svega je nemoguća, a entropija je prirodno stanje stvari. Poglavito u ljudskom društvu kada se izgube i vjera i moral, a zavladaju gramzivost i hedonizam (što je već odavno na djelu).

Facebook Comments

Loading...
DIJELI