Kada je nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji, devetog dana borbi, načelnik zapovjedništva njemačkih oružanih snaga, feldmaršal Wilhelm Keitel, zabrinuto upitao zapovjednika zapadne fronte, feldmaršala Karla Gerda Von Rundstedta, što da radimo, što nam je činiti – dobio je jasan odgovor: “Dogovorite primirje, budale. Što vam je drugo preostalo?”
Vrlo brzo nakon toga je umirovljen, a njemačko vrhovno zapovjedništvo na čelu s Hitlerom nastavilo je rat do kraja – do potpunog poraza Njemačke. Ruska invazija u Ukrajini po svemu dosad viđenome funkcionira na jednak način kao i njemačka obrana na zapadnoj fronti nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji. Kao što za njemačku politiku nije postojala dilema prihvatiti ili ne von Rundstedtov savjet, jednako tako ni u Moskvi nema dilema što treba dalje činiti, iako je za Rusiju stanje na ratištu sve samo ne dobro i obećavajuće. Jedina opcija za ruski politički i vojni vrh je nastavak rata do pobjede, a poraz u Ukrajini jednostavno se ne uzima kao varijabla u ruskoj formuli ovog rata.
Rusko ratovanje u Ukrajini jednostavno i dalje nema izlazne strategije, iako je posve očito da ne polučuje učinke proporcionalne uloženim vojnim i ekonomskim resursima. Rusiju i rusku vojsku nikada ni u kojem slučaju ne treba podcijeniti i ne može se isključiti mogućnost da će upornim, dugotrajnim ratovanjem uz rasipanje svih raspoloživih resursa možda na ratištu ipak nešto postići. Signal koji bi pokazao da Rusi definitivno idu na dugotrajni, iscrpljujući rat do pobjede po svaku cijenu bila bi odluka o početku provođenja dodatne mobilizacije vojnih obveznika. No rusko uspješno ratovanje ipak je samo teoretska mogućnost, a koliko je ostvariva, pokazat će razvoj rata.
Spašavanje obraza
Zasad su ruski izgledi za pobjedu svakim danom sve manji, a strategija izvlačenja iz rata ne postoji. Treba se ipak znati i povlačiti i politika mora uvijek imati izlaznu strategiju za rat ako on krene u lošem smjeru. Rusi je nemaju. Iako je u ovome trenutku nezahvalno procjenjivati daljnji tijek rata, prema svemu viđenom, Moskvi jedino preostaje von Rundstedtova opcija. Moskva je ne želi.
No da je Moskva i želi, čini se da više ne može tek tako izaći iz rata niti dogovoriti bilo kakvo mirno rješenje. Rusija više ne može radikalno promijeniti stanje na ratištu, ali se ne može ni tek tako povući. Sada je kasno. U prva 72 sata rata imali su šansu gotovo bezbolnog izvlačenja da su imali sposobnosti procijeniti kako takozvana “specijalna vojna operacija” jednostavno ne može biti uspješno provedena i da vojne snage treba vratiti na početne pozicije.
Doista, već trećega dana rata bilo je jasno da ne postoje nikakve šanse za brzu pobjedu uz rušenje ukrajinskog vodstva i tada su Rusi morali prekinuti operaciju i hitno početi povlačiti masivne vojne snage koje su se u kolonama valjale prema Kijevu u očekivanju da su stvari u ukrajinskome glavnom gradu već riješene. No tomu nije bilo tako. Specijalni dio “specijalne operacije” koji se izvodio u Kijevu nije uspio, a trupe su nastavile u pohodnom poretku napredovati prema Kijevu. Pritom su doživjele ogromne gubitke. U tom trenutku Rusi su mogli, povlačeći snage, negirati da su uopće imali namjeru izvršiti invaziju na Ukrajinu i rušiti ukrajinsku vlast. Time bi u geopolitičkom vremenskom pogledu dobili veći manevarski prostor za promjenu planova u cilju postizanja svojih strateških ciljeva. Sada je za to kasno. Nove ruske tvrdnje da je cilj ruske vojne operacije zapravo bio preventivni udar jer je Ukrajina namjeravala vojno udariti na odmetnute dijelove svoga teritorija sada ne djeluju uvjerljivo. Putin prvoga dana rata nije ustvrdio da je cilj preventivni napad, iako je mogao i u konačnici bi dobio minimum više kredibiliteta nego time što je oholo ustvrdio da je cilj ruske vojne operacije ni manje ni više nego ovladavanje cijelom Ukrajinom, što je uostalom i bio pravi cilj.
Nakon neuspjeha u početnoj fazi operacije i neuspjeha specijalnih postrojbi u Kijevu Rusi su na jedvite jade izvukli iz borbenog kontakta gotovo desetkovane snage koje su napredovale prema Kijevu i potom ih prebacili na istok najavljujući veliku i odlučnu bitku kojom će opkoliti i uništiti glavninu ukrajinske vojske. No od velike ruske ofenzive na istoku ponovno nije bilo ništa. Izostale su najavljene odlučne i velike bitke ruske vojske u Ukrajini i rusko ratovanje u Ukrajini ostalo je ono što je bilo i prvih dana – potpuni debakl. Uspješnost rata određuju njegovi ciljevi, koje pak postavlja politika. Ruska politika objavila ih je preko samog predsjednika Putina već prvoga dana rata, 24. veljače, i oni su bili definirani kao uništenje ukrajinske vojne moći i rušenje političkog vodstva u Kijevu.
Potpuni fijasko
Gotovo tri mjeseca nakon početka ruskih vojnih operacija u Ukrajini ostaje zaključak koji se mogao predvidjeti već prvog dana rata, a najkasnije nakon tri dana ratovanja – ruska tzv. specijalna vojna operacija u Ukrajini doživjela je neuspjeh. Naknadno odustajanje od rušenja ukrajinske vlasti i usmjeravanje prema podrednim i sekundarnim ciljevima rata uz najave velikih bitki za istok Ukrajine i za uništenje glavnine ukrajinskih oružanih snaga nakon prebacivanja ruskih snaga na istok, njihove reorganizacije i početka ofenzivnih djelovanja ponovno je doživjelo neuspjeh.
Očito je da ruska strategija ratovanja u Ukrajini uporno polučuje samo poraze. Nikakav obuhvat ukrajinske vojske ni u cilju lomljenja njezine kralježnice niti u cilju prisiljavanja na izvlačenje iz kliješta nije uspio. Nikakvih velikih bitki u stilu bitke kod Kurska nije dosad bilo niti se nazire mogućnost da do njih uopće dođe. Ruska vojska jednostavno ne uspijeva pronaći gravitacijske točke ukrajinskog rasporeda i sustava zapovijedanja, i to jednostavno zato što ukrajinske oružane snage i dalje održavaju, kao i na početku rata, rastresit raspored snaga. Koncentracije snaga za potrebe obrane ili protunapada odvijaju se brzo i iz pokreta, a zapovjedni lanac u velikoj je mjeri decentraliziran i time otporniji. Zapovjedne veze dobro su zaštićene i multiplicirane i u slučaju ispadanja iz funkcije jednog zapovjednog mjesta njegove zadaće odmah preuzima drugo. Visok stupanj samostalnosti postrojbi i elastičnost ustroja i uporabe jedan je od boljih primjera vođenja rata posljednjih desetljeća.
Ruska strana sada tvrdi da ukrajinskom vojskom tajno rukovode britanski časnici. To dakako nije točno, ali očito im je dugo trebalo da shvate da se više ne bore protiv starinske ukrajinske vojske iz sovjetskoga doba, nego vojske ustrojene po modernim doktrinama ratovanja i uz pomoć britanskih i američkih savjetnika.
Bankarka iznad generala
Što bi inače strani savjetnici radili sve ove godine u Ukrajini nego pomagali ukrajinskim vlastima u reorganizaciji vojske i otklanjanju katastrofalnog stanja u kojem se nalazila 2014. godine, kada su Rusi uspjeli bez velikih napora zauzeti Krim i dobar dio Donbasa. Ako ruska strana nije bila upoznata s promjenama u ukrajinskoj vojsci i utjecajem britanskih i američkih savjetnika prije početka svoje invazije, onda se ne treba čuditi što je “specijalna vojna operacija” doživjela debakl. Rat je pokazao izuzetno lošu kvalitetu glavnine ruske vojske i njezina zapovjednog kadra. Da je uzrok tomu najvjerojatnije negativna selekcija u napredovanju i postavljanju na zapovjedne dužnosti po političkoj liniji od samog dna do vrha vojnog sustava, svjedoči s druge strane uspješno djelovanje ruskog financijskog sektora u ratnim uvjetima.
Guvernerka ruske središnje banke, Elvira Nabiulina, po svemu je uistinu zaslužila čin generala, za razliku od onih koji vode ruske oružane snage na ukrajinskom ratištu. Rusko ministarstvo financija, središnja banka, bankarski sustav i moćne energetske kompanije, za razliku od ruske vojske u koju su upucani deseci milijardi eura, sasvim se solidno drže u mnogo težim ekonomskim bitkama ekonomskog rata nego što su bitke koje se vode na ratištu. Na rukovodeća mjesta u financijskom i energetskom sektoru pod državnom kontrolom jednostavno je bilo teže postaviti ljude koji nemaju potrebna stručna znanja i sposobnosti. I učinak je vidljiv. U ruskoj vojsci to je bilo izuzetno lako provoditi. Činovi i zapovjedni položaji djelili su se šakom i kapom po političkim intervencijama i dodatno uz primjenu razarajućeg tzv. nacionalnog ključa, po kojem su se na položaje postavljali časnici ovisno o svojoj etničkoj pripadnosti. Postojanje nacionalnog ključa u vojsci višenacionalne Ruske Federacije ne oglašava se na sva zvona, ali u praksi se tiho primjenjuje. Postavljanje na funkcije po takvim principima jednostavno mora uništiti svaku vojnu organizaciju.
Kako god bilo, rat u Ukrajini će se nastaviti. Politički trošak povlačenja ili prihvaćanja primirja prema promišljanju ruskog političkog i vojnog vodstva još ne može biti opcija. Njihov kredibilitet u Rusiji bio bi oslabljen, a Putinov položaj i cijele strukture vlasti bili bi ugroženi.
Jasan stav
S druge strane, SAD, Velika Britanija i Zapad u cjelini ne mogu dopustiti pobjedu Rusije u Ukrajini u bilo kojem obliku i u bilo kojem opsegu. Washington je sa saveznicima uložio i sredstva i ugled u podršku Ukrajini, i to ne može dovoditi u pitanje. Ukrajina za Zapad ne smije biti poražena i isporuke oružja sa Zapada će se nastaviti na maksimalno mogućoj razini. Rusija pri takvom stanju stvari na ratištu, dok se rat pretvara u rat iscrpljivanja koji će dugo trajati i koji Rusiji uskraćuje mogućnost pobjede, sve češće spominje uporabu nuklearnog oružja. No s druge strane čelnici, i vojni i politički SAD-a i NATO-a, jasno poručuju da neće popustiti pod prijetnjom uporabe nuklearnog oružja, pa ni u slučaju da ga Rusi i upotrijebe. Nije, naime, riječ samo o Ukrajini, nego o globalnom sukobu Zapada predvođenog SAD-om s Rusijom i Kinom i Washington u tom kontekstu ne želi eventualnim povlačenjem pred prijetnjom ili ruskom uporabom nuklearnog oružja Moskvi pokazati slabost i poslati poruku da će se u nekom sljedećem sukobu nakon Ukrajine povući u slučaju prijetnje nuklearnim oružjem.
Jednostavno rečeno, na rusku upotrebu nuklearnog oružja, po svemu što se može iščitati iz javnih nastupa američkih i savezničkih političkih i vojnih čelnika, donesena je odluka da će se odgovoriti jednakom mjerom. Zaključno, Rusija će nastaviti rat jer je dosad za njega platila izuzetno visoku cijenu, a Moskva procjenjuje da će još veću cijenu platiti ako se iz njega povuče bez ostvarene pobjede. Ukrajina će također nastaviti rat do povrata svih od Rusije zauzetih dijelova teritorija, uz sve izdašniju vojnu, diplomatsku i financijsku pomoć SAD-a, Velike Britanije i Zapada u cjelini. Rusija teško može dobiti ovaj rat i ta mogućnost je svakim danom sve manja. U svakom slučaju von Rundstedtov savjet ponovno nitko neće poslušati. Budale opet neće dogovoriti primirje.