ŠEF MASONA NIKICA GABRIĆ zasjenio MILANOVIĆEVU inauguraciju

Ranko Suvar/Cropix

Predsjednička inauguracija i polaganje svečane prisege Zorana Milanovića održano je na Pantovčaku u utorak, 18. veljače u 12 sati, prvi put daleko od Markova trga, Sabora i Banskih dvora, s najmanje uzvanika dosad, njih četrdesetak, među kojima je zapravo dominiralo 19 članova njegova izbornog stožera: Igor Dragovan, Ivan Račan, Goran Grobotek, Gordana Barberić, Nikola Jelić, Ivana Pušonjić, Bartol Šimunić, Tomislav Sitar, Peter-Josip Bevanda, Tea Knežević, Ivan Puh, Sandro Sadiković, Nikša Vukas, Luka Nikpalj, Ante Ćaleta, Ante Kotromanović i, za ovaj tekst slučajno posebno zanimljiv, Boris Malešević.

Naime, tjednik 7Dnevno tijekom siječnja objavio je seriju tekstova u kojoj je otkriven unutarnji ustroj i tajne masonske organizacije Veliki Orijent Hrvatske (VOH). Objavljene su lokacija i fotografije hrama u kojem se masoni okupljaju, detalji njihove organizacije i rituala te nikad prije razotkrivene tajne jedne takve organizacije u Hrvatskoj. Iako je vođa VOH-a dr. Nikica Gabrić u nekoliko razgovora s urednikom 7Dnevno spomenuo dvadesetak članova njegove i ostalih hrvatskih masonskih loža – među njima čak sedam djelatnika Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), visokopozicionirane djelatnike Državnog odvjetništva, suce, političare, ali i direktore moćnih kompanija – za neke se naknadno s velikom sigurnošću utvrdilo da nisu članovi te da se Gabrić pokušava hvaliti njihovim imenima, no za nekoliko se drugih ustanovilo da sigurno jesu, pa se tako među osobama za koje je članstvo potvrđeno našao i ugledni grafički dizajner Boris Malešević. Iako je Malešević aktivan već više od 30 godina i vrlo poznat u dizajnerskim krugovima, u posljednjih mjesec dana sve se češće pojavljuje u medijima zbog svojeg najnovijeg projekta – kreiranja vizualnog identiteta i poruka pobjedničke predsjedničke kampanje Zorana Milanovića.

Slogan za Milanovića

Malešević je već godinama jedan od vodećih autora političkih kampanja u Hrvatskoj. Ne samo da je stvarao gotovo sve kampanje za parlamentarne izbore SDP-a – sam kaže da je posebno ponosan na slogan koji je smislio za SDP u kampanji 1996. godine koja je glasila “Bolji život svima, a ne samo njima”, a otkako je na čelo stranke došao Zoran Milanović, njihova se suradnja intenzivirala. Suradnju su vrlo kratko prekinuli 2016. godine, kada je Malešević za HDZ osmislio naširoko kritiziranu kampanju “Vjerodostojno”. Iako su mnogi taj slogan kritizirali kao sprdnju, imajući u vidu da se stranka u to vrijeme branila na sudu od optužbi da je zločinačka organizacija, HDZ je ipak iz izbora izašao kao pobjednik – pisao je tada 7Dnevno. Podjednako je kritizirana bila i ova kampanja koju je radio za Milanovića, te je još jednom pobijedio. U nedavnom intervjuu koji je dao Jutarnjem listu u vezi s kampanjom koju su vodili, Malešević je otkrio kako nije bio samo dizajner kampanje nego i jedan od njezinih ključnih članova: “Sve je krenulo kao u grupi TNT – iz cvjećarnice. Nismo imali prostor, ali imali smo puno ideja. Svi smo bili za to da se treba kandidirati što prije, prvi. Inače sam u kampanji forsirao da u svemu budemo prvi, da prvi imamo objavljen slogan, da prvi izađemo s porukama, prvi napravimo skup”, rekao je Malešević Jutarnjem o počecima Milanovićeve kampanje.

U istom intervjuu razotkrio je i kako je slogan “Predsjednik s karakterom” prvi put zapisao još 2018. godine i znao je da će to biti idealan slogan za Milanovića: “Objavili smo slogan ‘Predsjednik s karakterom’ 17. lipnja i izazvali veliku medijsku pozornost. Za slogan je bitno da kvalitetno podijeli biračko tijelo na one kojima je super i na one kojima je grozan. Najbitnije je da ima što manje onih koji ga nisu čuli ili nemaju o njemu stav”, govorio je Malešević, opisujući uz to i kakav je Milanović privatno te njihovo prijateljstvo.



Osim što je jedan od najbližih suradnika novoizabranog predsjednika Zorana Milanovića, Malešević je jedan od najviše pozicioniranih članova VOH-a te je među najbližim savjetnicima Velikog majstora 33. stupnja, dr. Nikice Gabrića. Prema svjedočenju jednoga bivšeg člana VOH-a, Malešević se znao s Gabrićem nalaziti na tjednoj bazi, savjetovao ga je ne samo u vezi s potencijalnim medijskim eksponiranjem VOH-a nego i uvezi s unutarnjim stvarima. Priča se da Gabrić odluke ne donosi, a da se ne konzultira sa svojih pet-šest savjetnika, među kojima je i Malešević. Upravo je Malešević idejni začetnik magazina Loža koji je dosad imao samo jedno izdanje.

Upitali smo, zato, nekoliko vrlo dobro upućenih ljudi postoji li neka dublja veza između vođe masona i Zorana Milanovića. Iako nam svi naši izvori govore da im je teško povjerovati da bi Gabrić mogao biti umiješan u Milanovićevu pobjedu, ističu da su Gabrić i Malešević itekako povezani te ne isključuju da se dio Gabrićeve filozofije prelio i na Maleševićev poslovni život. Iako ne postoji indicija da je Gabrić povezan s Milanovićem u ovom trenutku, oni su itekako bili povezani u prošlosti. Naime, dok je Milanović bio predsjednik Vlade, Gabrić je razvijao svoju danas propalu političku karijeru. Sredinom 2014. Gabrić, pretposljednji predsjednik Saveza socijalističke omladine Hrvatske (SSOH), jedne od pet vladajućih društveno-političkih organizacija u socijalističkom jednoumlju (uz SKH, SSRNH, Savez sindikata i SUBNOR), koji je tada bio predsjednik jedne male stranke pod nazivom Nacionalni forum, potvrdio je Hini da se sastao na “tajnoj kavi” s premijerom Zoranom Milanovićem. Rekao je da su razgovarali o potencijalnom izdvajanju HZZO-a iz proračuna te da mu je predao pismo u kojem ga poziva da pokaže državničku mudrost tako da sve zainteresirane političke strane pozove na veliki konsenzus. Kako se taj sastanak održao odmah nakon što je Milanović smijenio svoga tada najbližeg suradnika, ministra financija Slavka Linića, spekuliralo se da Milanović i Gabrić spremaju ozbiljnu koaliciju. Gabrić je tada hvalio Milanovićevu hrabrost da smijeni Linića deset dana prije izbora, a zatim je adresirao i savjet da se postigne veliki konsenzus u vezi s HZZO-om: “Zdravstvo se ne može riješiti bez velikog konsenzusa, i to sam jučer savjetovao Milanoviću – da mora stvoriti konsenzus sa svima, uključujući i HDZ, Nacionalni forum i druge opcije, da mora postići konsenzus i kad je riječ o mirovinskom sustavu i obrazovanju jer su to sve nadstranačka pitanja. Ako se to ne može postići, onda ova zemlja nema budućnosti”, rekao je Gabrić Hini i naglasio kako kava s Milanovićem nije bila dogovor o koaliciji, niti bi on, dodao je, na nju pristao: “Nama je cilj izgraditi centar i pokazati da se može postići dijalog. Ja surađujem i s Tomislavom Karamarkom, redovito se družimo, govorim i njemu o potrebi stvaranja koalicije. Mogu razgovarati i s njima i s predsjednikom Republike i s nuncijem. Iako nisam religiozan, šest sam se puta sastao s nuncijem jer Crkva u meni vidi osobu sklonu dijalogu i traženju rješenja”, rekao je Gabrić.

Čudna namještaljka

Dakle, Malešević stoji iza masonskog magazina Loža. Osim što je riječ o vrlo luksuznom izdanju, većina tekstova koji su u tom listu objavljeni nisu od nekog šireg interesa javnosti. Riječ je o nepotpisanim tekstovima koji se bave masonskom poviješću i mitologijom, pa se stječe dojam da magazin treba imati i neku edukativnu ulogu za buduće ili nove članove – objavljeno je tada u 7Dnevno, u jednomu od tri teksta koji će ponukati dr. Gabrića da direktoricu 7Dnevno, glavnoga urednika i njegova bivšega zamjenika (ujedno i bivšega člana VOH-a i urednika magazina Loža) prijavi DORH-u i policiji, tereteći ih za pokušaj ucjene i pokušaj iznude, što je rezultiralo njihovim uhićenjima, a potom i javnim skandalom o kojemu će se zasigurno još pripovijedati jer je u tom skandalu štošta mutno.

Primjerice, na kakvoj logici počivaju tvrdnje dr. Gabrića – u dogovoru s DORH-om i policijom – da je vodstvo tjednika 7Dnevno na nekom sastanku pokušalo ucijeniti Gabrića za zakup oglasnog prostora u vrijednosti od kojih 200.000 kuna kako ne bi objavio tekst o VOH-u, kad je notorno da je tekst ionako već bio objavljen, a usput, do sastanka nije došlo na zahtjev urednika 7Dnevno, nego na Gabrićev zahtjev, u kojoj se prigodi onda dogodila i tajna (protuzakonita?) pratnja, ozvučenje/prisluškivanje/snimanje, zapravo jedna čudna namještaljka?

No, ostavimo taj skandal u ovom trenutku po strani, pa napomenimo kako je, zapravo, lik Borisa Maleševića zapravo dobar ključ za razumijevanje procesa koji se događaju u hrvatskom društvu, odnosno u hrvatskoj politici, gledano kroz prizmu masonskog – ali i kriptomasonskog – organiziranja i djelovanja. Navedimo disclaimer: kad kažem “kriptomasonskog”, onda u ovom slučaju iznimno ne mislim na organizacije i udruge poput Rotaryja, Lionsa i slične, nego na one koje se pojavljuju kao specificum hrvatskoga modernoga društva: na razne nejasne NGO-e te na razne udruge koje se pojavljuju pod različitim imenima, ali su u pravilu sačinjene od ostataka negdašnjih socijalističkih organizacija, pri čemu je najbolji primjer tzv. omladina, odnosno negdašnji SSOH, čiji najistaknutiji čelnici danas izranjaju kao moćni i nezaobilazni akteri, pa na taj način svjedočimo pojavama poput Gorana Radmana (negdašnji predsjednik omladine Jugoslavije, prije toga predsjednik zagrebačke omladine, kasnije direktor HRT-a), Darinka Kosora (predsjednik zagrebačke omladine, čovjek koji je uništio HSLS), Ranka Ostojića (iz splitske Omladine, bivši ministar policije), Miroslava Puža (zadnji predsjednik SSOH, koprivnički policajac, u Ostojićevo doba premješten na šefovsko mjesto u vukovarskoj policiji), Mladena Pejnovića (negdašnji zagrebački i republički omladinac, kasnije ravnatelj Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom – DUUDI, kojega je Milanović u pregovorima s Mostom 2015. čak predlagao za premijera), Željka Jovanovića (riječki omladinac, Milanovićev ministar znanosti, obrazovanja i športa), konačno i sam Nikica Gabrić, kako rekosmo, negdašnji predsjednik republičke omladine i današnji šef VOH-a. Na nižim razinama gledajući, stvari za analizu i za raščlambu uvijek intrigantne teorije urote mogle bi biti još zanimljivije, samo kad bismo za njih imali dovoljno prostora i vremena.

socijalizmu nije bilo tzv. nezavisnih medija, novina i glasila: dnevne (ali ne samo dnevne) novine bile su “glasila Socijalističkoga saveza radnoga naroda (SSRNH)” na republičkoj ili na gradskoj razini (Vjesnik, Večernji, Slobodna, Novi list, Glas Slavonije), kuća Vjesnik (tzv. NIŠPRO Vjesnik) djelovala je također pod kišobranom SSRN-a i SK itd., a svaka DPO imala je “svoje” glasilo – SK je imao Komunista, Sindikati su imali Radničke novine, pa je tako i SSOH imao svoj Centar društvenih djelatnosti (CDD) u sklopu kojega su izlazili Polet, časopis Pitanja, jedno vrijeme časopis MOL (glasilo Muzičke omladine Hrvatske, u kojemu je djelovao i kasniji predsjednik Ivo Josipović), časopis i biblioteka Quorum (pod egidom Književne omladine Hrvatske) itd.

Nekonfliktan čovjek

Kad je o SSOH riječ, naravno, sve se zapravo vrtjelo oko Poleta, o čemu autor ovoga teksta može posvjedočiti iz prve ruke: ondje sam sve od 1984. pa sve do telefonskog ukidanja Poleta 1990. manje-više bio tzv. drugi čovjek za tri glavna urednika (Mladen Babun, Zoran Simić, Ivica Buljan), tijekom kojega se vremena na čelu SSOH kao izdavača izmijenilo nekoliko predsjednika: Stipe Orešković, Vlado Matijašić, Nikica Gabrić i Miroslav Puž.

Boris Malešević dospio je u Polet negdje 1987./1988., urednik je bio Zoran Simić, predsjednik SSOH kao izdavača (premda ga, mislim, u redakciji nikada nisam vidio, znači, nije nas baš u svojemu mandatu tlačio) bio je Nikica Gabrić, a Branko Čegec, današnji vlasnik izdavačke kuće Meandar, vodio je časopis i biblioteku Quorum (usput, jedno je vrijeme podstanar u mojemu stanu, što je fakat digresija, jednaka onoj da je Čegec kasnije jedno vrijeme bio pomoćnik ministra kulture Antuna Vujića kad se ono Račan koalicijski bio povratio na vlast 2000.).

Mislim da se po hodnicima podrumske redakcije na Savici tračalo kako je Boris, zapravo, došao iz Teritorijalne obrane kojoj je tada na čelu bio, čini mi se, pokojni Zvonimir Červenko, kasniji šef Glavnoga stožera, iako ne znam tko ga je točno doveo, nije me to baš zanimalo: znam da je naš legendarni grafički urednik Ivan Doroghy bio na odlasku, pa je Boris u početku služio kao pomoćnik tehničkom uredniku Nenadu Pejuškoviću, iako se danas – primjerice u Jutarnjemu – navodi kako je on “karijeru započeo kao DJ, pa potom oblikovao glazbene plakate”, pa onda Polet itd…

Boris je otpočetka i oduvijek bio ono što se kaže “ljudina”, miran, nekonfliktan čovjek, veliki radnik i poštenjačina, pa smo se družili i izvan tzv. radnih obveza i zadataka. S vremenom, postao je glavni Poletov grafičko-tehnički, potom je u kombinaciji s Dejanom Kršićem preuzeo i dizajn naslovnica časopisa Quorum koji je fakat u to doba narastao ugledom i utjecajem, pa knjiga itd.

A onda kad je vrag odnosio šalu, odnosno kad se golim okom vidjelo kako se socijalizam urušava, Boris je s Brankom Malešom – svojevrsnim guruom tzv. mlade hrvatske književnosti – a naravno, bili su tu i neki financijeri, neki tip koji je bio, valjda, ranije menadžer Majki ili nekoga sličnoga slavonskog benda – nakratko bio pokrenuo časopis za r’n’r, zvao se Heroina, ne znam koliko je točno brojeva izašlo, mislim da nije puno.

Odmah potom, kad smo preuzeli uređivanje dvotjednika za književnost i kulturu Oko – također ukinut potkraj 1990. – u kojemu je uredništvo bilo doista zanimljivo (Branko Čegec bio je gl. urednik, a u ekipi Branko Maleš, Zvonko Maković, Vlaho Bogišić, Ana Lederer…), Malešević je sačinio jedan od najzanimljivijih grafičkih oblika novina u to doba uopće.

Skupa montaža

Tijekom prve predizborne kampanje, Boris je radio za Račanovu ekipu, koja je taman bila smislila onaj bezvezni naziv za svoju stranku: Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP), a onda je ubrzo postao i članom grafičke ekipe tada još relevantnog tjednika Danas. Ono što je veselo u priči iz toga doba jest nešto o čemu se nije puno (ako išta!) govorilo, da su Boris i Igor Kelčec za Paragin HSP načinili i onu plakatnu kampanju HOS-a, u kojoj mladi HOS-ovci nalikuju na zaštitarsku ekipu Freddieja Mercuryja, a nije isključeno – ne hvatajte me za riječ – da je upravo Boris smislio znak HOS-a, koji je, eto, kontroverznim postao 30-ak godina poslije.

Sjećanje jest nepouzdan saveznik, no meni se još po mozgu vrti uspomena da me Boris moli da ne pišem o HOS-u, niti da pišem o tome kako mu je pokojni Slobodan Praljak ostao dužan nešto za grafičke usluge u povodu njegova filma “Povratak Katarine Kožul”, no dopuštam mogućnost da sam tu ponešto i pobrkao, grijeh na moju dušu, mea maxima culpa.

Jedna od ljepših i veselijih, ali zapravo i tužnijih priča između Borisa i mene bila je priča o njegovoj kožnoj jakni: posudio sam je od njega za put u Prag, a kad smo se iz Praga vratili, neki mi je tip, u sasvim drukčijoj pripovijetci, u Omladinskom centru petom od čizme slomio nos, pa sam Borisu njegovu smeđu kožnu jaknu vratio prošaranu svojom krvlju! Boris se nije ljutio, više je bio zabrinut za mene!

Potkraj 1991., kad smo relativno zgroženi agresijom na Hrvatsku gotovo bili pogubili kompase, pa kad sam ja sasvim slučajno dospio u Slobodni tjednik Marinka Božića te me on smjesta instalirao tamo gdje mi nikako nije bilo mjesto, tj. za pomoćnika ili nešto slično, odnosno, na dotadašnje mjesto Roberta Pauletića, bio sam u jednomu trenutku gotovo u cijelosti pretvorio u sastav negdašnjih “poletovaca”: ne samo da smo se tamo našli Edo Popović, ja, Edi Jurković, Srđan Španović, Dejan Kršić, Tomislav Wruss, Bojan Mušćet, Mio Vesović, tko sve ne, nego je u jednomu trenutku dr. Slaven Letica, malo ranije ražalovani savjetnik dr. Tuđmana, dofurao neke fotke iz Washingtona, kao – ajmo dokazati da je George Bush stariji ipak primio dr. Tuđmana. Lako je mene zaigrati: doveo sam Borisa, a Boris je, na malenomu Appleu, na mjesto glave Žarka Domljana na fotki umontirao facu Georgea Busha. Skupo nas je, zapravo, to koštalo, a jedini koji su prošli suhi ispod teških kapi ubitačne kiše tada, bili su, naravno, Boris i Slaven.

Prvi stečaj

Boris Malešević nedavno je smislio i neku značajnu i pohvalnu grafičko-marketinšku kampanju u svojoj rodnoj Virovitici, a danas je vlasnik DesignSystema, smještenog u Savskoj 10, na čijoj siromašnoj web-stranici u uvodu piše da “pokriva široku paletu djelatnosti u marketingu – od kreativne ideje i teksta preko dizajna do realizacije u tiskanom ili elektroničkom mediju i organizacije pratećih evenata. Drugim riječima, radimo reklame, bavimo se dizajnom, a područje djelovanja su nam svi mediji. Naša je deviza – ništa nije nemoguće!” Međutim, važnije od tih praznih riječi, tamo stoji da su njihovi klijenti: Alkaloid, Allianz osiguranje, Arena Zagreb, Atlantic Grupa, Auto Zubak, AZ mirovinski fondovi, Ban centarBanka, BICRO, CARNet, Centar Kaptol, ChipotekaCroatia osiguranjeCroatia zdravstveno osiguranje, Cronet, Dani hrvatskog filma, Diners, Erste banka, EurolineEU fondovi, Agencija za plaćanja u poljoprivredi

Boris je u međuvremenu za dizajn ambalaže maslinova ulja B10 First Night dobio prestižnu međunarodnu dizajnersku nagradu Red Dot, proizveo je i oblikovao niz znakova i logoa, između ostaloga – što je doista vrhunac – znak Hrvatske pošte, te je bio vlasnik još jedne firme, zvala se Public Image, no HINA je o njoj 2016. javila da je “Trgovački sud u Zagrebu zaključio stečajni postupak tvrtke Public Image, reklamne i marketinške agencije Borisa Maleševića, voditelja brojnih izbornih kampanja SDP-a, Stjepana Mesića, ali i Milana Bandića pa će nakon pravomoćnosti rješenja ta tvrtka s dugom većim od 57.000 kuna biti brisana iz sudskog registra. Sudsko rješenje uslijedilo je nakon oglasa objavljenog u siječnju kojim su se pozivali vjerovnici da u roku od 45 dana predlože pokretanje stečajnog postupka, a zastupnik Public Imagea da u roku od petnaest dana preda ovjeren popis imovine i obveza tvrtke. Budući da se vjerovnici kao ni Malešević nisu odazvali u zakonom predviđenom roku, sud je utvrdio da je dužna tvrtka Public Image nesposobna za plaćanje te je po službenoj dužnosti donio rješenje o otvaranju i zaključenju skraćenog stečajnog postupka. Agencija Public Image osnovana je u rujnu 1999. a osnivač i direktor joj je dizajner i marketinški stručnjak Malešević angažiran u brojnim izbornim kampanjama političkih stranaka i političara. Najpoznatiji je bio po SDP-ovim kampanjama od ranih 90-ih do 2009. i sloganima poput ‘Živjeti kao normalan svijet’ za koji su ga mediji prozivali da je posuđen iz naslova srpskog filma iz 1982. Za Public Image i Borisa Maleševića se 2010. u medijima navodilo da je u vrijeme mandata SDP-ova ministra Šime Lučina MUP njegovoj agenciji platio 28 milijuna kuna za promidžbene usluge u okviru nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa. Malešević je tada kazao da je posao dobio na temelju odluke povjerenstva u kojem su bili predstavnici osiguravajućih društava, dok su u policijskom odjelu za cestovnu sigurnost isticali da su napisi o plaćenih 28 milijuna netočni. Malešević se spominjao i kao autor u navodno sporno financiranoj predsjedničkoj kampanji Milana Bandića 2009. No, Malešević, koji je u toj kampanji radio sa svojom tvrtkom Designsystem, govorio je da o svemu zna vrlo malo”.

Sukob interesa

I tako, vrijeme je privesti tekst kraju: znači, autor političkih kampanja svih SDP-ova, s kratkim izletima u signifikantno razdoblje HSP-a i HDZ-a, definitivno bliski suradnik Ivice Račana, Stjepana Mesića, Milana Bandića, Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, potpuno se uklapa u (ishitrenu?!) izjavu šefa VOH-a dr. Nikice Gabrića, eh, kako mu je “žao drugih ljudi koji rade s državom, a mogli bi zbog članstva u masonima imati problema” (iako se, doduše, ne zna kojih i kakvih “problema”!).

Konačno, zanimljiva je to država u kojoj se čovječji, ljudski, nacionalni, kulturni, društveni i ini rad, čak i u suradnji s njome, problematizira po načelu masonstva (ili kriptomasonstva), a malo ili manje po načelu talenta i truda.

No, ono što je utješno jest da Boris Malešević nije državni dužnosnik: tko zna što će izrasti nakon objave Nacionala u kojemu se tvrdi da – sve u vezi s opisanim skandalom – ima dokumente koji potvrđuju da je glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić mason i u kojemu se navodi da su te novine tijekom ponedjeljka došle u posjed opsežne dokumentacije koja otkriva nepoznate detalje iz životopisa glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića koji budi iznimno ozbiljnu sumnju da bi se on, zbog te svoje tajne, mogao nalaziti u sukobu interesa dok obavlja posao šefa DORH-a.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI