Hrabro, odvažno, samouvjereno i državnički – takav dojam ostavljaju istupi premijera Andreja Plenkovića o ratu u Ukrajini, i to ne samo na hrvatskoj nego i na europskoj političkoj pozornici. Za razliku od niza drugih europskih lidera koji su na temu rusko-ukrajinskog rata suzdržani, premijer Plenković od početka ove krize prilično je jasan, on rat oštro osuđuje, a s Ukrajinom se poistovjetio i zbog rata kroz koji je naša zemlja prolazila 90-ih godina prošlog stoljeća. Hrvatska je otvorila vrata ukrajinskim izbjeglicama, koji su ovdje dočekani raširenih ruku, pomoć im stiže sa svih strana, a država pokazuje poseban, rijetko viđen senzibilitet, čime se Plenković od hladnog političara u očima javnosti uspio transformirati u osjećajnog čovjeka, što je za političara koji dugoročno promišlja vlastitu budućnost poželjna osobina.
Dodatna pomoć
Da Plenković svojim pristupom Ukrajini odrađuje dobar posao, jasno je i iz rezultata posljednjih anketa prema kojima njegov osobni rejting raste, dok je rejting predsjednika Zorana Milanovića počeo padati. Sve donedavno nacija je pljeskala predsjedniku Republike dok je on vodio svoje interne sukobe s HDZ-ovim ministrima i koalicijskim partnerima, no izgleda da je Milanović granicu prešao kada je u javnom prostoru počeo iznositi svoje stavove o rusko-ukrajinskom ratu. Iako Milanović nikada nije izravno rekao da je na strani Rusije, njegovi posljednji istupi u javnom prostoru stvorili su dojam da je hrvatski predsjednik proruski orijentiran političar, što su očito zaključili i građani, koji mu više ne daju potporu kakvu su mu davali u prethodnim provjerama političkih rejtinga. Zanimljivo je što prema posljednjim istraživanjima rejting drastično pada i novom zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću, dok je Plenković prema tom istom Crobarometru jedini političar čiji je rejting rastao. Treba napomenuti da se taj rast odvijao u jeku velike krize kroz koju je prolazila njegova vlada koju je zahvatio proces rekonstrukcije, ali i niz afera raznih ministara. Njih građani očito ne poistovjećuju s Plenkovićem, čini se da se on pravodobno suzdržao od obrane svojih kadrova koji se ne mogu obraniti. Odvažno se prvi čovjek hrvatske Vlade nedavno uputio u nenajavljeni posjet ratom zahvaćenoj Ukrajini, u Kijevu se sastao s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, predsjednikom ukrajinske vlade Denisom Šmihalom i predsjednikom Vrhovne Vlade Ruslanom Stefančukom. Uz Plenkovića, u posjet Ukrajini stigao je i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radan, no on je ostao u premijerovoj sjeni. Srčano je Zelenski dočekao hrvatskog premijera, a Plenković je i tijekom tog posjeta otvoreno podržao Ukrajinu poručujući da Hrvatska vrlo dobro zna kako je biti pod vojnom agresijom te je najavio Ukrajini dodatnu političku, diplomatsku, financijsku, humanitarnu, tehničku i svaku drugu podršku, kao i pomoć u zbrinjavanju ukrajinskih izbjeglica.
Sudbina Hrvata
Ništa s Plenkovićem nije slučajno pa ni ovaj nenajavljeni posjet koji se održao uoči Dana Europe. Taj je njegov čin u europskim krugovima protumačen kao izraz solidarnosti i podrške ukrajinskim vlastima i ukrajinskom narodu koji proživljava brutalnu agresiju. U očima Europe to je bio doista frajerski čin, takvo što i u kasnijim preslagivanjima Europske komisije zacijelo će se znati cijeniti, nije nemoguće da je baš tom gestom Plenković već sada uspio kupiti neku od pozicija u Bruxellesu, gdje je on ionako odavno na glasu kao velik i obrazovan državnik. Ovdje u domovini Plenkovića mnogo manje cijene, no ovaj potez i odlazak u Ukrajinu sasvim sigurno neće ostati neprimijećeni. Izgledno je da će i hrvatski građani znati vrednovati taj premijerov potez jer je u političkom kontekstu gledano uistinu odradio odličan posao i jamačno je dobio političke bodove. I dok se u ratom zahvaćenoj Ukrajini vijorila hrvatska zastava kraj koje je Plenković ponosno pozirao, medijske stupce punila je sudbina Hrvata kojega su Rusi zarobili na bojištu u Ukrajini. Može li Plenkovićev posjet Ukrajini biti koban za Vjekoslava Prebega, mladića koji je odrastao na zagrebačkoj Knežiji uz oca koji je bio sudionik Domovinskog rata, kojega su Rusi zarobili, jedno je od pitanja koje se postavilo nakon premijerova posjeta toj ratom zahvaćenoj zemlji. U premijerovu savjetničkom timu objašnjavaju da je priča oprečna te da se Plenković u Ukrajinu zaputio kako bi ondje s njihovim predsjednikom dogovorio da ruskoj strani za puštanje hrvatskog zarobljenika ponudi jednog ili više ruskih zarobljenika koji su Kremlju važni. Naime, procjena je da nije bilo oportuno pregovarati ni s kim na ruskoj strani. Posrednik u ukrajinsko-hrvatskim nastojanjima da se oslobodi Hrvat bivši je ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov, kojemu je stalo da učini nešto značajno, a glavni cilj mu je da se svijetu pokaže Putinovo humano lice.
Inače, oni koji zarobljenog Hrvata Vjekoslava Prebega poznaju govore kako je riječ o mladiću koji je godinama sanjao o vojnoj karijeri. Jedno vrijeme proveo je u legendarnim Tigrovima, a kada je uvidio da će se u njihovim redovima teško probiti, napustio ih je te se zaputio u misiju. Prije godinu dana ovaj se Zagrepčanin pridružio ukrajinskim marincima, a iako u Ukrajinu nije stigao kao plaćenik, radio je na ugovor za plaću od oko tisuću američkih dolara. U Ukrajini navodno ima djevojku s kojom je i živio. S njime je u Mariupolju uhićen Aiden Aslin iz Nottinghamshirea. Vijest o njihovu zarobljavanju objavljena je na ruskoj nacionalnoj televiziji, na kojoj je rečeno da ih tužitelj Anderi Spivak iz tzv. Donjecke Narodne Republike tereti za niz kaznenih djela protiv civila.
“Optužbe se odnose na to da su bili na teritoriju suverene države i pokušavali zadržati vlast nad teritorijem”, navodi Wateford Observer prenoseći da je tužitelj izjavio kako je maksimalna kazna za ta djela smrtna kazna.
Veliki rizici
Kako će Plenkovićevo divljenje Ukrajini utjecati na poziciju zarobljenog Hrvata, teško je reći, no jasno je da premijer od početka rusko-ukrajinskog rata ne prestaje provocirati rusku stranu. Iako su se mnogi u Hrvatskoj pitali zašto se naša zemlja u ovom slučaju ne drži po strani, izgleda da za Plenkovića tog propitkivanja nema, on se odlučio prikazati kao veliki humanist i na dobrom je putu da u tome uspije, no pritom ne treba zaboraviti da time i sebe i državu izlaže velikim rizicima. Iako ovo nije prvi put da Plenković posjećuje Ukrajinu, nije sasvim jasno zašto se na to odlučio baš sada, dok je hrvatski ratnik u zarobljeništvu, kada je prije samo dvadesetak dana govorio da ne planira posjetiti tu zemlju jer se u njoj nalaze oni koji ondje u ovim trenucima trebaju biti. Je li se Plenković na taj potez odlučio samostalno ili pod nečijim pritiskom, teško je reći, ali nije teško zaključiti da njegov pristup ukrajinskoj krizi laska njegovoj političkoj poziciji u Europskoj uniji i ovdje u zemlji u kojoj posljednjih godinu dana muku muči s oporavkom rejtinga, koji je oživio u ovim teškim, kriznim i ratnim vremenima. Krize je Plenković dosad u svakom slučaju znao okretati u svoju korist, ali ova ukrajinska nije usporediva s onim što se u našoj zemlji dosad događalo. Pitanje je do koje će granice Rusija tolerirati hrabre istupe hrvatskog premijera i koje će sankcije Hrvatska snositi za tu hrabrost o kojoj govori i ministar policije Davor Božinović. Jedan dron već je doletio u Hrvatsku, u samo središte Zagreba, istraga o tome provedena je prilično traljavo premda su još tada mnogi tvrdili da je to svojevrsno upozorenje za našu zemlju.
Doza opreza
Plenković to očito nije tako shvatio, svojeglav kakav jest, nastavlja djelovati iznenada, bez najave, a koje su posljedice toga njegova djelovanja trenutno nije moguće prognozirati, no prognoze za Milanovićevo djelovanje nešto je lakše dati. Malo je vjerojatno da će, bez obzira na nedorečenost Peđe Grbina, SDP-ovi saborski zastupnici podržati predsjednikovu ideju i odbiti pružiti potporu ulasku Švedske i Finske u NATO u vrijeme ruske invazije na Ukrajinu zbog toga što Hrvati u Bosni i Hercegovini ne mogu sami izabrati svojeg predstavnika u Predsjedništvo BiH. Može se očekivati da će, ako do toga glasanja dođe, SDP-ovi zastupnici ipak dignuti ruke za ratifikaciju, premda zasad o toj temi progovaraju s dozom opreza, vodeći računa o tome da ne uvrijede svojeg bivšeg šefa Zorana Milanovića. Za razliku od SDP-a, Možemo je u svojim stajalištima prilično određen pa će njihovi zastupnici zasigurno glasati za ratifikaciju, slične poruke mogu se čuti i iz Domovinskog pokreta, dok je Most nedorečen i možda najbliže stajalištima predsjednika Milanovića. Sve je to pokazatelj nezrelosti domaće političke scene, čiji protagonisti po svemu sudeći nisu posve svjesni da Hrvatska jednostavno nema tu moć da blokira proširenje NATO-a ako ono bude predloženo. Iako Hrvatska formalno na takvo što ima pravo, to bi u praksi bilo na razini znanstvene fantastike, ucjenjivati NATO jednostavno nije opcija, iako ju je Milanović načeo. No to bi se moglo obiti o glavu hrvatskom predsjedniku i svima onima koji su spremni stati iza te ideje, a u tom slučaju i iz ovoga višemjesečnog rata s Milanovićem premijer Andrej Plenković mogao bi izaći kao pobjednik.