Nastavljaju se globalni tektonski geopolitički pomaci, dinamizirani ruskom vojnom intervencijom u Ukrajini kao istinskim prijelomom, ali započeti još puno prije.
Važni događaji u svijetu i dalje sustižu jedan drugi, nervoza i neizvjesnost rastu posvuda, a glavne suprotstavljene geopolitičke silnice više se i ne trude slušati, a kamoli razumjeti jedna drugu, pokušati shvatiti tuđe stavove, interese, strahove, što je preduvjet za bilo kakav konstruktivni i suvisli dijalog s ciljem izlaska iz “slijepe ulice” u kojoj se našao naš svijet i iz koje se ne vidi izlaz.
Pritom su temeljne postavke i elementi koji određuju današnju globalnu krizu na svim razinama – političkoj, ekonomskoj i sigurnosnoj, ali i socio-kulturološkoj i moralnoj – takvi da prvi put nemaju povijesnog presedana, odnosno originalni su, pa u skladu s time ne postoje ni provjereni iskustveni modeli za njihovo rješavanje, što je izrazito opasno.
Ti se modeli sada stvaraju u hodu, pri čemu se nerijetko temelje na analizama i prosudbama koje ne proizlaze isključivo iz profesionalnog i(li) znanstvenog pristupa problemu, nego sve više iz politički i ideološko zadanih formi njegovu pristupu s ciljem postizanja isto tako politički zacrtanih ciljeva (koji čak i ne predstavljaju uvijek istinske nacionalne interese, nego su odraz bilo borbe za prestiž, bilo unutarnjopolitičkih obračuna vladajućih sa svojim oponentima, za što su spremni uništiti sve oko sebe ako je potrebno).
Stanje, pritom, dodatno usložnjava slom gotovo svih međunarodnih sigurnosnih mehanizama i ključnih sporazuma, nekad, u doba hladnog rata između SAD-a i SSSR-a, presudno važnih za rješavanje ozbiljnih problema prije nego što prerastu u krizne situacije, odnosno neupravljive krize. Njih zamjenjuju arogancija, neuvažavanje i omalovažavanje suparnika, što postaje gotovo konstanta diplomatskog djelovanja, čime se ta drevna i prevažna djelatnost spustila na razinu primitivizma, kao nikad prije. Zapravo primitivizma u koji tone cijeli svijet, odričući se stvarnih univerzalnih vrijednosti i svega onoga što nas ljude razlikuje od ostalih Božjih stvorenja.
Svijet, koji je u svojoj biti, ontološki gledano dobar, povijesno je moralno propao, a ovo što se sada događa samo je vrhunac tog dugog procesa sveopće ljudske degradacije. Iz takvog stanja nećemo izaći ako ne promijenimo sebe, ne odbacimo ljušturu svog egoizma i sebičnosti, strahova i predrasuda, i okrenemo se istinskim vrijednostima za koje i podsvjesno znamo koje su to, čak i ako im se otvoreno protivimo.
Dotad ćemo biti tu gdje jesmo: uvučeni u vječni vrtlog sukoba i mržnje, opijeni navijačkim strastima, spremni uništiti onog drugog u ime mutnih ideala i fabriciranih istina.
Ali vratimo se sada opet geopolitici i njezinim aktualnim procesima.
Zlosutno: nakon Gorbačova, umrla i kraljica Elizabeta II. – posljednji živući simboli kraha hladnog rata
Svijet je u samo tjedan dana izgubio dva posljednja živuća aktera koja su, svaki na svoj način, sudjelovala u demontaži prošlostoljetnog hladnog rata: prvog i posljednjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova, i najdugovječniju britansku kraljicu u povijesti Elizabetu II. Krajnje loš predznak, složit će se mnogi. Jer svijet je upravo ušao u epohu novih velikih podjela, a nakon predstojećeg gospodarskog sloma i formalno će ući u doba novog hladnog rata.
I dok se svjetske mase zaokupljaju viješću o smrti britanske kraljice, u pozadini se odvijaju nevjerojatne globalne geopolitičke promjene dalekosežnog karaktera.
Tako, osim navodno potpuno konsolidiranog “kolektivnog Zapada” pod vodstvom SAD-a i njemu suprotstavljenih međunarodnih formi poput BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO pod formalnom dominacijom Kine i Rusije (sve više i Indije kao ravnopravnog člana “velike trojke”), od prošlog tjedna svjedočimo i “rađanju” nove klasične i čvrste geopolitičke osi (osovine) između Rusije, Kine i Irana. O njezinu, za SAD zastrašujućem potencijalu, prošlog je tjedna pisao i američki Bloomberg, a na rađanje te osovine sa zebnjom gledaju i Izrael i nešto manje Saudijska Arabija (ova potonja igra svoju specifičnu igru u kojoj nije isključeno ni približavanje Rijada i Teherana), koja s UAE-om upravo formira još jedan novi centar globalne geopolitičke moći – arapski svijet (zaljevskih monarhija).
Naime, Iran će na predstojećem summitu na vrhu SCO-a, koji se 15. i 16. rujna održava u Uzbekistanu i na kojem će osobno sudjelovati i ruski i kineski čelnici Vladimir Putin i Xi Jinping, biti primljen, skupa s Bjelorusijom, u punopravno članstvo te organizacije (konačnu odluku morat će do kraja ove godine još potvrditi samo nacionalni parlamenti država članica, što je formalnost). Time će Šangajska organizacija, koja ubrzano dobiva na međunarodnoj važnosti i koja uključuje više od tri milijarde ljudi i čak četiri nuklearne sile (Rusija, Kina, Indija i Pakistan), što je više nego NATO, dobiti još jednog velikog i strateški važnog člana.
Riječ je o golemom geopolitičkom pomaku, poglavito u pogledu Irana koji time potpuno izlazi iz okvira gotovo polustoljetnih zapadnih sankcija i ulazi na međunarodnu pozornicu kao novi-stari punopravni igrač.
Druga violina
Ovdje bih se prisjetio jednog drugog događaja, kada je, nakon završetka globalne financijske krize započete 2008., novom kineskom vođi Xiju Jinpingu tadašnji američki predsjednik Barack Obama 2014. ponudio tzv. formulu G2, prema kojoj bi te dvije zemlje zajednički predvodile svijet. Naravno, pritom je Obama Kini davao ulogu “druge violine”, zbog čega Jinping i nije pristao na naizgled primamljivu ponudu. Nakon toga odnosi između Washingtona i Pekinga počeli su se ubrzano hladiti jer je Washington tada i konačno shvatio kako Peking nema namjeru bilo koga slušati, nego želi ostvariti globalno liderstvo putem kompleksa dubokih društvenih reformi, što je i otvoreno naznačeno u političkoj strategiji Xija Jinpinga koja se mora ostvariti po etapama i u pojedinim segmentima do 2030. (u sferi visokih tehnologija i ekonomije), odnosno 2040. godine (u obrambenoj sferi).
Spletom okolnosti (naravno, ne slučajnih), šansu za stvaranje G2 s Kinom, umjesto SAD-a, dobila je od Zapada sada potpuno odsječena Rusija i teško da će tu šansu ispustiti. To više što je Washington Pekingu i de facto objavio hladni rat pokretanjem politike “ukrajinizacije” Tajvana kojom ga želi prisiliti, kao i Rusiju u pogledu Ukrajine, na neizbježno pokretanje vojne intervencije (jer Tajvan se potiče na politiku nezavisnosti i neprijateljstva prema kopnenoj Kini, što onda, jasno, ne može dovesti do realizacije kineske strategije mirnog ujedinjenja koju Peking desetljećima strpljivo gradi).
Nakon kineske intervencije uslijedila bi potpuna politička i medijska demonizacija i izolacija Kine od Zapada, prema ruskom modelu, čime bi se i formalno uspostavila nova blokovska podjela svijeta prema Bidenovu načelu “borbe demokracija protiv autoritarnih režima”.
U rusko-kineskom strateškom partnerstvu, koje je “više od savezništva” (kako to vole isticati Moskva i Peking) pogrešno je tumačiti kako će se Rusija pretvoriti u “mlađeg brata” zbog goleme kineske gospodarske moći koja će je progutati. Naime, Peking je sada postao svjestan kako Kina bez Rusije ne može opstati ni u gospodarskom (fale joj energenti) niti u geopolitičkom smislu (osim što joj Rusija sada “čuva leđa” sa zapada, što prije nikad nije bilo, padom Rusije istu bi sudbinu posve sigurno doživjela i Kina). Zato su dvije zemlje puno prije “braća blizanci” nego “stariji” i “mlađi brat”.
Nametanje cijena
Da je to tako, svjedoče i velike ruske strateške vojne vježbe Vostok-2022 u kojima je sudjelovalo 50.000 vojnika iz 14 zemalja (između ostalih iz Kine, Indije, Alžira, Nikaragve), ali i novi veliki energetski sporazumi između Rusije i Kine potpisani na prošlotjednom međunarodnom Istočnom ekonomskom forumu u ruskom Vladivostoku, poput onih o gradnji novog plinovoda Snaga Sibira 2 i dodatnog kraka preko Mongolije, koji će Kini dostavljati novih čak 55 milijuna m3 plina godišnje s nalazišta u zapadnom Sibiru koji su dosad bili izvorište za opskrbu plinom Europe. A sva će se opskrba Kine plinom plaćati u nacionalnim valutama – juanima i rubljima.
Još jedna važna vijest: Kina je prošlog tjedna i službeno odbila (na razini Ministarstva vanjskih poslova) mogućnost priključenja odluci grupe G7 da se od 5. prosinca počne s primjenom gornje granice za izvoz ruske nafte i time snize cijene “crnog zlata” na tržištu i smanji ruska zarada od tog izvoza, koju, kako Zapad smatra, Rusija koristi za financiranje svoje vojne kampanje u Ukrajini. Peking je takvu odluku oštro osudio.
Gornja cijena ruske nafte od G7 još nije određena, ali, kako smatra Washington, ona mora ostati stimulativna i za daljnji nastavak ruskog izvoza nafte jer se bez nje na tržištu ne može. On također smatra kako i Moskva još ima dovoljno prostora za smanjenje cijena.
Međutim, ključno je za takvu odluku, kako su sami predlagači rekli, to da je podrže sve ključne uvoznice ruske nafte izvan tzv. kolektivnog Zapada, prije svega Kina i Indija. Jasno je i zašto: u suprotnom, one ne samo što neće imati nikakva smisla nego će otežati stanje i za sam Zapad. Naime, Moskva je nedavno upozorila sve zemlje i tvrtke koje kupuju rusku naftu da će im zaustaviti isporuke ako se priključe spomenutoj odluci država G7.
Ruski prekid isporuka bi, prema većini analitičara, doveo do enormnog skoka cijena nafte na tržištu zbog njezina manjka; i sada je, i s ruskom naftom, ponuda nešto manja od potražnje, u omjeru od cca 1:1,2).
Ali ovdje bih dodao i sljedeće: čak i kada bi se ta mjera i uvela, ruska bi nafta i dalje pronalazila put do kupaca. Rusija za takve mehanizme dobro zna, kao što ih znaju i veliki zapadni proizvođači “crnog zlata”. Nafta se pretače iz tankera u tanker uz isključivanje lokatora za određivanje položaja (GPS), preprodaje se, miješa s naftom drugih proizvođača (npr. iranskom), trag joj je nemoguće slijediti, a u konačnici, krajnjem kupcu uvijek dolazi s višom cijenom.
Putinovo upozorenje
Još je nešto bitno za ovu temu. Na forumu u Vladivostoku Putin je oštro upozorio Europsku uniju, koja sada otvoreno razmišlja o uvođenju gornje granice i za uvoz ruskog plina, da će istog trenutka, ako se takva odluka usvoji, Rusija obustaviti sve isporuke plina u EU. Putin je rekao kako Zapad jednostavno ne želi shvatiti da nije u poziciji da Rusiji diktira takve stvari i da Rusija bez ikakvog problema može i, ako treba, hoće obustaviti izvoz svih energenata na zapad.
Istodobno je rekao kako Rusija ima toliko energetskih izvora da je spremna zadovoljiti potrebe svih zemalja svijeta. U svom dobro poznatom stilu i pragmatizmu izjavio je:
“Imamo ih toliko da smo spremni udovoljiti rastućim potrebama svih koji žele raditi s nama. Vrlo dobra i isplativa suradnja za naše partnere, uključujući i europske zemlje, jer je naš plin iz plinovoda uvijek nekoliko redova veličine konkurentniji od ukapljenog prirodnog plina koji se doprema preko oceana”, a Rusija će “također prodavati ukapljeni plin (LNG) svima koji to žele, jer svi kupuju”.
Putin, očito “trlja sol na ranu” EU-u – koji muku muči s energetskom krizom i nadolazećom zimom.
Svoju samouvjerenost ruski čelnik temelji na činjenici da Rusija već dulje vrijeme (od uvođenja sankcija) aktivno i uspješno prebacuje izvoz energenata u zemlje koje se nisu priključile zapadnim sankcijama, prije svega na prostoru Azije i Bliskog istoka (Turskoj, ali i prvi put i Saudijskoj Arabiji koja kupuje tešku rusku naftu (kao dizel-gorivo, za koje arapska laka nafta nije pogodna). A jedna od njih je i energenata žedna Indija. Zemlja za koju sve više zapadnih analitičara govori kako je “razočarala Zapad”.
Obraćajući se nedavno putem videokonferencije sudionicima gospodarskog foruma u Vladivostoku, indijski premijer Narendra Modi izjavio je kako želi ojačati veze s Rusijom. Govorio je o “posebnom partnerstvu” između dviju zemalja i izrazio poseban interes za jačanje njihove suradnje na području energije i ugljena (koksa). Najavio je rastuće gospodarske veze između Indije i Rusije i naglasio veliku indijsku zainteresiranost za sudjelovanje u ruskim arktičkim energetskim projektima, za Sjeverni morski put, kao i gospodarskim projektima na ruskom Dalekom istoku. Pohvalio je pokretanje politike “Djeluj na Dalekom istoku” iz 2019. koju je osobno inicirao, prema kojoj je Indija odobrila kreditnu liniju od 1 milijarde dolara toj regiji bogatoj resursima za razvoj energetike, dijamanata i farmaceutskih proizvoda.
“Ova je politika postala glavni stup posebnog i povlaštenog strateškog partnerstva između Indije i Rusije”, rekao je u srijedu Modi, a njegove riječi prenio je i američki CNBC.
Pružimo ruke
Ovdje bih dodao i naglasio sljedeće: do uvođenja sankcija ruska nafta činila je samo 0,2% ukupnog indijskog uvoza tog energenta, koji joj golemim dijelom stiže s Bliskog istoka, najviše iz Iraka, Saudijske Arabije i Irana. Ali kada je riječ o Indiji, najbrže rastućem svjetskom gospodarstvu i populaciji općenito, jasno je kako će njezine energetske potrebe za naftom i plinom dramatično rasti. I u tom je segmentu Indiji bitna Rusija za budućnost. Budućnost, u kojoj Indija sebe gleda na međunarodnom tronu, zajedno i s Kinom i sa SAD-om.
U kontekstu indijske vanjske politike obvezno treba dodati i njezino najnovije intenzivno približavanje Kini, što je krajnje neugodan čimbenik za SAD s obzirom na njegove planove s Indijom vezane uz strateško sprečavanje širenja regionalnog i globalnog utjecaja Pekinga i zbog čega je, uostalom, najviše i uključio Indiju u sastav indo-pacifičkog formata QUAD (SAD, Australija, Japan i Kina). Osim što jako dobro surađuju unutar spomenutih organizacija BRICS i SCO, a sada se upravo razmatra i ideja uspostave zajedničke rezervne valute među članicama Šangajske organizacije – posve sigurno juana, što bi bio dosad najveći udar na američki dolar, Indija i Kina upravo su sporazumno počele povlačenje svojih vojnih snaga sa spornih pograničnih prostora na Himalaji, u regiji Ladhak. Indijski ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar sredinom kolovoza je izjavio: “Mislim da postoje mnogi razlozi zašto bi se Indija i Kina trebale udružiti…”, dodajući da je u “interesu Indije i Kine da spoje ruke”.
Indija je, nedavno, posve otvoreno i jasno dala do znanja kako se neće miješati ni u pitanje Tajvana, i time SAD i Japan (ovaj potonji je, kao najveći američki regionalni saveznik, najavio spremnost na akciju ako Kina izvrši vojni napad na otok) ostavila “na brisanom prostoru” s Kinom (i Rusijom, koja Kinu otvoreno podupire u pogledu Tajvana), jer miješati se u taj spor ne namjeravaju ni drugi bitni južno-azijski igrači iz strukture ASEAN-a. To Kini sada pruža otvorenu mogućnost da postane dominantni regionalni čimbenik, gotovo pa hegemon koji može činiti sve što želi, a na Washingtonu je odluka je li spreman, skupa sa svojim saveznicima, radikalnim metodama sprečavati takvu kinesku perspektivu s obzirom na to da se glavnina svjetskih gospodarskih tokova prebacuje sa zapada na prostor Azije, prije svega njezin jugoistok – što je već nepovratni proces.
Ekonomski kanibalizam
To, naravno, znači i da se u tu regiju slijeva i glavnina novca. A kada je novac u pitanju, takve tendencije izazivaju krajnju nervozu u Washingtonu koji se sve više koprca u mreži problema koje je sam zakuhao – očito ne uzimajući u obzir nove okolnosti i odnose koji su se globalno intenzivno razvijali od početka novog milenija. “Uspavani” Washington, s “friziranim” analitičkim prosudbama koje ne poznaju nerješive probleme za očuvanje američke dominacije doveo je Sjedinjene Države tu gdje jesu: u velike probleme na vanjskopolitičkom planu, i na one, ništa manje, unutar svog društva koje postaje krajnje opasno polarizirano, što može imati vrlo negativne posljedice i za samu američku demokraciju, onu istu koju Biden tako snažno nastoji eksportirati diljem svijeta.
Pritom je EU svoje interese i ukupne politike potpuno predao u ruke Washingtonu, odrekavši se Rusije, vrlo vjerojatno i Kine, što traži Washington (ova je druga, inače, najveći trgovinski partner EU-a, ispred SAD-a), što je, zapravo, jedini veliki vanjskopolitički dobitak SAD-a. Washington se rješava europske ekonomske konkurencije “ubijajući” industriju vodećih članica – Njemačke i Francuske (ostale, poput Italije i drugih SAD-u nisu konkurencija), osigurava plasman svog ukapljenog plina umjesto ruskog, kao i “ubrizgavanje” američkog oružja u ispražnjena vojna skladišta europskih zemalja nakon isporuka “svega što imaju” Ukrajini. Na zapadu će prije ili poslije doći do ekonomskog “kanibalizma”, u kojem će, u nedostatku globalnih ekonomskih akvizicija s pozicije dominacije njihovih interesa, početi međusobno “čerupanje” i “glodanje” za kontrolu nad onim čime sada raspolažu unutar svoga tabora.
Paradoks je u tome što se sve ono što se očekivalo postići proturuskim sankcijama sada ne događa u Rusiji, nego upravo u EU-u: rastu cijene energije, hrane, umjetnih gnojiva, inflacija dostiže rekordne razine, zatvaraju se strateške industrijske tvrtke (poput čeličana diljem EU-a, ali i u Velikoj Britaniji koja se po tome ne razlikuje od EU-a) kao i druge tvrtke, raste socijalna kriza i nezadovoljstvo koje prijeti prosvjedima protiv aktualnih vlada itd. Dalekovidna strateška politika Bruxellesa i prijestolnica vodećih država Unije ili pak nešto drugo – prosudite sami.
Lažne ideologije
Ono što sada postaje posve poznato jest to da se cijela ova globalna i visokorizična geopolitička bitka svodi isključivo za ovladavanje svjetskim sirovinama. Ukrajinski ratni sukob sigurno ima i svoje specifične elemente, ali je primarno pripremljen, pokrenut i usmjeren na definiranje buduće slike svijeta i međunarodnih odnosa.
Sve su drugo, poput borbe za demokraciju protiv omraženih diktatura i što sve ne, samo obične floskule, magla i opijum za mase, koje nisu svjesne kamo svijet srlja i u što ih guraju globalne elite i moćnici. Mase su zauzele strane, mašu navijačkim stjegovima željne krvi, kao da je riječ o nekakvim UFC spektaklima, a ne o sudbini čovječanstva u doslovnom smislu te riječi. A krv će na kraju prolijevati upravo neuke i omamljene mase.
Znanje je možda krhko, ali neznanje i popratna glupost ipak su najveća opasnost.