U sklopu subotnje Povorke ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pridea pod nazivom Dvadeset prajdova zajedno u drugarstvu i otporu te uz slogan “Prajd zauvijek”, u Parku Ribnjak u Zagrebu organizatori su održali glavni govor.
Glavni govor kojeg su ispred Organizacijskog odbora 20. Povorke ponosa Zagreb Pride održali Melita Kovačević i Leonardo Mikac donosimo u cijelosti…
“Mi – transrodne, interspolne, nebinarne, rodno varijantne, aseksualne, panseksualne, biseksualne i kvir osobe, gejevi i lezbijke – 29. lipnja 2002. godine iskorakom kontra predrasuda, uzdignute glave koračali smo svjesni svog ljudskog dostojanstva i građanskih prava. Toga smo dana, prvim hrvatskim prajdom, izašli zauvijek iz tišine i prestali biti nevidljivi. Od tada više nismo vreće za iživljavanje i klaunovi za ismijavanje!
Od tada pa do ovog trenutka odlučno, zajedno u drugarstvu i solidarnosti, pružamo otpor heteroseksizmu, patrijarhatu, političkom i uličnom fašizmu, nasilju, mržnji i diskriminaciji. Borimo se već dva desetljeća za društvo ravnopravnosti, društvo prihvaćanja i društvo jednakosti svih seksualnih i rodnih identiteta, svih oblika obitelji i zajedništva.
Naših dvadeset prajdova proširilo je prostore slobode za LGBTIQ zajednicu. Ali i mnogo više od toga. Naših dvadeset prajdova učinili su naš grad i našu Republiku boljim, demokratičnijim, radosnijim mjestom za život svih građanki i građana. Šireći prostore naše slobode, učinili smo slobodnijim čitavo društvo.
U Zagrebu se osjeća novi uzlet, u kojemu želimo i možemo sudjelovati. Našim gradom kola neka bolja i pravednija energija. Ali bez obzira tko obnašao vlast, mi ćemo nastaviti zahtijevati svoja prava i tražiti da se obećanja pretoče u konkretna djela.
LGBTIQ zajednica jest postala snažan, odgovoran i samosvjestan dio naše zemlje, naše borbe nisu završene. Naš Ustav i zakoni još uvijek nas potpuno i pravedno ne uključuju. Naše ulice i trgovi još uvijek nisu slobodni od mržnje. Nismo zaboravili i nećemo nikada zaboraviti žrtve homofobnog i fašističkog divljanja, ove i svih zadnjih dvadeset godina.
I danas nas vrebaju nasilnici i hulje što svoju izgubljenu moć pokušavaju vratiti preko naših leđa. Čoporativno gmižu po marginama parlamenta, društvenim mrežama i u sjenama gradskih parkova. Ali ovo više nije svijet prepušten njima na milost i nemilost i više nikada to neće biti.
Danas se čak i u našim krugovima javljaju petokolonaške transfobne demagoginje i redikuli. Ali ovo nije njihovih dvadeset godina i nitko od njih neće doživjeti dan kad će se naša zajednica odreći svojih nebinarnih i trans sestara i braće.
Ovo je dvadeset godina LGBTIQ zajednice koja se udružena snagom drugarstva i solidarnosti izborila za slobode i prava koja danas uživamo. Za pravo na vidljivost u javnosti i na sudjelovanje u političkom, kulturnom i društvenom životu, za pravo na slobodu okupljanja lišenu prijetnji i nasilja, za zabranu diskriminacije na temelju seksualne orijentacije, rodnog identiteta i rodnog izražavanja, za kažnjavanje zločina iz mržnje, za promjenu oznake spola i pravo na život u svom rodnom identitetu, za životno partnerstvo, za obiteljski život, za partnersku skrb, za pravo na udomljavanje. Ovo je naših dvadeset prajdova!
Ponosni smo na sve naše saveznice i saveznike: na zdravstvene radnice i radnike, odvjetnice, zagovarateljice, političarke i političare, sveučilištarce.
Na sve one koji su nam u proteklih dvadeset godina pomagali da se osjećamo dobrodošlo u prostorima kojih smo se bojali jer su nekoć služili našem progonu i kažnjavanju.
Ponosne smo na sve one koje su stale uz nas kada su nas vrijeđali i tukli, na sve one koji su vodili pravne bitke pred arogantnim institucijama, na sve one koji su nam pomagali da imamo prilagođenu zdravstvenu skrb bez praznovjernog moraliziranja i na sve one koje su se u školama i na fakultetima borile protiv svakog fundamentalističkog šarlatanstva.
Ponosne smo na naše kolegice i kolege koji su nam čuvali leđa kad nam je prijetila homofobija i transfobija na radnom mjestu.
Ponosni smo na one članice i članove naših obitelji koji su u teškim trenucima zanemarili pritisak okoline i pokazali da je jedina istinska obiteljska vrijednost bezuvjetno prihvaćanje.
A najviše od svega ponosne smo na nas, cijelu našu zajednicu, sve kvir osobe ove zemlje. Ne samo jer smo unatoč brojnim preprekama osigurali kontinuitet povorke, već jer živimo uzdignutih glava, hrabro, solidarno, potpuno.
Ponosne smo na svu našu omladinu koja iskreno i otvoreno živi svoje kvir živote.
Ponosni smo na sve naše filmašice i filmaše, književnike i književnice, sve naše dizajnerice i dizajnere, plesačice i plesače, sve naše kreativke i kreativce koji stvaraju subverzivnu i angažiranu kvir umjetnost; na sve naše novinarke i novinare koji kvir temama pristupaju empatično i obaviješteno; na sve naše LGBTIQ radnike i radnice koji osiguravaju zdravlje i hranu, znanje i napredak, pomoć svake vrste i brigu bez koje bi ovo društvo, da nas nema, bilo manje hrabro, manje lijepo i manje etično.
I zato, kada nas pitaju dokle ćemo više marširati, mi odgovaramo: marširat ćemo zauvijek.
Prajd zauvijek!”, navedeno je u govoru Zagreb Pridea