Otišao je predaleko, uglas ovih dana ponavljaju HDZ-ovci aludirajući na predsjednika Zorana Milanovića koji na svakom koraku demonstrira svoj karakter, i koliko je god u početku ta njegova ulična retorika građanima bila prihvatljiva, s vremenom se čovjek svega zasiti pa se tako od uljuđenog političara ipak očekuje da se zadrži u granicama pristojnosti, koje je Milanović prekoračio.
Skučeni prostor
Uvrede su u politici prihvatljive, one su sastavni dio javnog diskursa, no i kada vrijeđaju, političari bi morali paziti da ne prijeđu granicu, no Milanović za to nikada nije mario. Još kao premijer skupio je knjižicu svojih kontroverznih izjava posprdno nazvanih zoranizmima, a kada je ušao u duel s premijerom Andrejem Plenkovićem, s kojim se tada borio za vodeću fotelju u Banskim dvorima, rečenica o majci lekarki skupo ga je stajala. Kao kakav razbijač, uz stabilnog i civiliziranog europejca Andreja Plenkovića, Zoran Milanović gubi parlamentarne izbore, dobivajući u Plenkoviću vječnog neprijatelja baš zbog uvreda na račun njegove majke.
Bivši premijer i prvi čovjek Kukuriku vlade nakon toga se nakratko povukao iz politike i okrenuo poduzetništvu, no pravodobno je shvatio da okrutni svijet biznisa nije za njega te se vratio u političke vode. U njima ga je dočekala nespremna i pogubljena Kolinda Grabar-Kitarović, koja se u utrci za još jedan mandat nije borila samo s Milanovićem nego i s unutarstranačkim strujama, ali i s razjarenom desnicom čiji je kandidat Miroslav Škoro, iz današnje perspektive gledano, doista donio više koristi Milanoviću negoli bivšoj predsjednici pa se može reći da je Plenković bio na tragu istine kada je tvrdio da je glas za Škoru, glas za Milanovića. No to vrijeme je za nama, a pred nama je vrijeme sukoba i tvrde kohabitacije koja ne jenjava i koja se polako odražava na funkcioniranje države – veleposlanici nisu imenovani, rat se vodio oko Vrhovnog suda, a kako zasad stvari stoje, vodit će se i oko svih ostalih tema u kojima se moraju usuglasiti Milanović i Plenković.
Već sada HDZ-ov župan Ivan Anušić u svojem kraju priprema bojkot Milanovića koji neće biti pozvan na obilježavanje Dana Osječko-baranjske županije. Tom bojkotu trebali bi se pridružiti i drugi HDZ-ovi lokalni političari pa će se Milanović svesti na predsjednika koji obilazi samo one gradove u kojima HDZ nije na vlasti, što pak znači da se baš i neće previše nahodati po domovini.
Ostala Albanija
Iz onoga što je ponudio u aktualnom mandatu može se reći kako njega inozemna putovanja ionako ne zanimaju, ako se ne odnose na poslovno-privatna putovanja u Albaniju. Milanović se po svemu sudeći do te mjere opustio, a retorički i pomalo zapustio, da je smetnuo s uma sve što dužnost predsjednika Republike uistinu predstavlja, moglo bi se reći da je nezadovoljan skromnim ovlastima koje kao predsjednik ima pa se služi uličarskim rječnikom ne birajući ni vrijeme ni mjesto, kao što je to bilo nedavno u Jasenovcu u kojem posebice uživa provocirati Milorada Pupovca. No posebna mu je strast vrijeđanje Plenkovića kojega naziva udbašenkom, udbašem druge generacije i sinom rezervnog majora KOS-a. Za predsjednika Republike Hrvatsku vodi banda, a za HDZ-ovce je, pak, predsjednik Republike patološki lažljivac, Kremljenko, ali i štetočina u čije psihofizičko stanje sumnjaju.
Sva se priča, ukratko, svela na kontaminiranje javnog prostora i ozbiljno narušavanje demokratskog javnog dijaloga, pri čemu Milanović sve manje mari za posljedice i težinu svojih riječi, jer ako Milanović kao predsjednik može huškati i vrijeđati, zašto to ne bi bez posljedica i sankcija mogao činiti bilo koji drugi građanin ove zemlje? Odgovor na to pitanje ne nude ni u Uredu predsjednika, oni koji ondje godinama rade sliježu ramenima i ispod glasa poručuju da njega više ne mogu obuzdati ni Orsat Miljenić ni Marijan Mareković kojega je ranije često slušao, savjetovati Milanovića ni ne pokušava njegova kolegica Melita Mulić, formalna savjetnica za ljudska prava i civilno društvo, no sve to Plenkovića ne zanima previše, njegov je krajnji cilj poraziti Milanovića i dovesti u pitanje njegov rejting, što mu zasad ne polazi za rukom. Ne tako davno, u jednom od konflikata s Milanovićem HDZ-ov doajen Vladimir Šeks pozivao je na opoziv predsjednika Republike, za što je već bio počeo skupljati ekipu, međutim, tu ideju u to doba nije prihvatio Plenković, s tim da pravno gledano to i nije lako provesti, baš kao što nije lako pravno provesti opoziv izabranog predsjednika Vlade.
Nije im stalo
Da bi se izglasalo nepovjerenje predsjedniku Vlade ili da bi se opozvalo predsjednika, potrebna je dvotrećinska većina u Saboru, što trenutno nije realan scenarij, no izgleda da je pravnik Pero Kovačević doskočio tom problemu pa sada sugerira da se u hrvatsko zakonodavstvo uvede institut opoziva predsjednika Republike i Vlade, o čemu bi odlučivali hrvatski građani kroz referendumski institut.
Kovačević je uvjeren da u tom slučaju ni Milanović ni Plenković svoje pozicije ne bi zlorabili za međusobna prepucavanja, ali bez obzira na ta njegova uvjerenja teško da bi i takav prijedlog zakona mogao proći u Saboru, jer bez obzira na to što se Milanović i Plenković ne podnose, ideja o mogućem opozivu jednoga ili drugoga ujedinila bi ih u zajedničkom interesu. Nije realan scenarij da se opozove jednoga od njih dvojice, a kako zasad stvari stoje, nije pretjerano realan ni scenarij u kojem će se tenzije između dva brda stišati. Milanović je već sada, prema tvrdnjama njegovih suradnika, spreman žestoko udariti na sve lokalne HDZ-ovce koji ga planiraju bojkotirati, a vjeruje i kako će se taj bojkot obiti o glavu samom premijeru Plenkoviću, koji sve teže nalazi model po kojem bi surađivao s predsjednikom jer ga Milanović na svakom koraku uvlači u sukobe. Dok ti sukobi traju, problemi se gomilaju, a Plenković i bez njih ima vlastitih problema i kriza koje potresaju ne samo njegovu vladu nego i HDZ. Neobično je da ga je u posljednjim okršajima s Milanovićem podržao župan Anušić koji je javno najavio bojkot predsjednika, jer premijer i osječki župan već neko vrijeme nisu u dobrim odnosima, ali je isto tako pitanje je li Anušić time zaista zaštitio Plenkovića ili mu je napravio medvjeđu uslugu i Milanoviću otvorio još jedan teren za udarce ispod pojasa na premijerov račun. Jer u očima javnosti ispada da se Milanović brani sam, ali i da napada sam, dok se s druge strane Plenković s njime ne uspijeva nositi samostalno pa u obranu šalje vojsku HDZ-ovaca koji onda opet na svakom koraku pokazuju da nisu dorasli Milanoviću i njegovoj napadačkoj retorici.
Pogrešne metode
Milanovićeva retorika je uistinu neumjesna i, kada se sve zbroji i oduzme, ne pokazuje predsjednikovu snagu, nego njegovu slabost i nemoć, nezadovoljstvo funkcijom odnosno limitiranim ovlastima koje on nastoji koristiti do posljednjeg daha. To možda nije pogrešno, koliko su pogrešne njegove metode i komunikacijski stil koji bi uskoro mogao dosaditi i građanima koji su predsjednikove izjave dočekivali s odobravanjem. Jasno je da se Milanović, uz nepostojeću i neprimjetnu oporbu, postavio kao čvrsta oporba premijeru Plenkoviću, ta je teza odavno poznata, no Milanović nije oporba, on je zasad predsjednik Republike i na to treba misliti dajući svoje izjave koje uvelike odudaraju od funkcije na kojoj se nalazi.