Najnovije ratnohuškačke provokacije iz Srbije, nekako zaudaraju na ona predratna vremena s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je Miloševićeva velikosrpska mašinerija pripremala rat na ovim prostorima
Što se to događa u Srbiji i sa Srbijom? Srbija ponovno postaje pozornicom za ispaljivanje raznih ratnohuškačkih verbalnih plotuna koji su, uglavnom, usmjereni prema Hrvatskoj i Kosovu. Tako je, na božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća, usred Zagreba, pred očima cjelokupne hrvatske javnosti i našega premijera Andreja Plenkovića, izaslanik srbijanskog premijera Aleksandra Vučića, Vladimir Božović, poručio Srbima u Hrvatskoj da će ih matična država u svim problemima i iskušenjima, kada budu ugroženi, braniti svim raspoloživim sredstvima. Podrazumijevaju li sva ta raspoloživa sredstva i uporabu ruskih migova, Vučićev izaslanik nije rekao, ali i to što je rekao, dovoljno je da se shvati da Miloševićev duh i danas živi u srpskim političarima, čak je možda i življi, nego li devedesetih godina prošloga stoljeća…
Toj tezi u prilog ide i činjenica, da sve učestalije izjave čelnika Srbije na račun naše zemlje, kao i Kosova, postaju sve žešće i sve opasnije. Tako je, primjerice, dva dana pred katolički Božić, srpski premijer Aleksandar Vučić, u povodu nabavke vojnih zrakoplova iz Rusije, dao pravu ratnohuškačku izjavu upućenu našoj zemlji: “Mi smo ovo napravili da bismo zaštitili našu djecu i da bismo im garantirali budućnost. Mnogo smo srpskih glava izgubili”, rekao je premijer Srbije. Dakle, više je nego očigledno da je Vučić, “potpomognut” ruskim zrakoplovima, dobio krila i otvoreno počeo slati prijetnje Hrvatskoj. Avioni su, po Vučiću, u funkciji da zaštite srpsku djecu, kao da je Hrvatska prije 25 godina vodila agresorski rat na teritoriju Republike Srbije i kao da su migovi četničke JNA, predvođene zločincima Kadijevićem i Blagojem Adžićem, bombardirali Avalu i Topčider, a ne hrvatske gradove…
Vučić, taj “mali od Šešelja”, kako ga je dobro nazvao bivši premijer Milanović, kao da je 25 godina poslije doživio amneziju i kao da je zaboravio da su srpski migovi granatirali Banske dvore, želeći ubiti hrvatsko vodstvo predvođeno predsjednikom Tuđmanom, da su srbo-četnički migovi razarali Vukovar i ubijali nedužne civile, među kojima najviše žena i hrvatske djece, da su razarali Škabrnju, Dubrovnik, Zadar, Šibenik i sva druga mjesta i gradove, kako bi ostvarili suludu ideju o velikoj Srbiji njihova vožda Slobodana Miloševića.
A nakon što je Aleksandar Vučić na sva zvona razglasio kako Srbija dobiva ruske migove 29 kao odgovor na, kako se kaže u Beogradu, “hrvatske prijetnje”, te da spriječi ponavljanje Bljeska i Oluje, otvara se i pitanje njegova odnosa prema osvajačkoj politici Slobodana Miloševića i rata u Hrvatskoj i šalje poruka da će se s vojnim jačanjem i Rusijom iza leđa, opet vratiti takvoj politici. Inače, ta njegova izjava može se protumačiti i kao ratoborna predizborna retorika, ali i u skladu s bujajućom revizijom povijesti koja je na djelu u Srbiji, smatraju neovisni analitičari.
Vučićevi ruski migovi
S druge pak strane, Rusija obećava sve i to odmah i tako Vučića sve jače steže u čvrsti bratski zagrljaj. Vučić, istini za volju, još uvijek nekako balansira između sve agresivnije Rusije koja puno obećava, ali i daje (migovi 29) i sve neučinkovitije Europske unije, koju je i novoizabrani američki predsjednik Donald Trump ovih dana žestoko kritizirao.
“Ako pogledate Europsku uniju, vidjet ćete da je to zapravo Njemačka – instrument za Njemačku”, kazao je Trump. Ocijenio je, ipak, da je njemačka kancelarka napravila “katastrofalnu grešku, primivši u zemlju toliko nelegalnih doseljenika”. On je povezao pitanje doseljavanja i s britanskom referendumskom odlukom o izlasku iz EU-a. “Zaista smatram da Brexita ne bi bilo, da (u EU) nisu bili prisiljeni primiti sve te izbjeglice, tako puno ljudi sa svim tim problemima koje sve to… donosi”, kazao je novoizabrani američki predsjednik i konstatirao da će i druge zemlje slijediti britanski primjer i izaći iz Unije.
U takvoj konstelaciji snaga, Vučiću doista nije lako odlučiti kome se prikloniti – jakoj Rusiji ili sve labilnijoj EU, za koju i Trump predviđa da će se u dogledno vrijeme još više osipati. Stoga su u Rusiji vrlo ozbiljno shvatili srbijanski pristanak na migove i ne smatraju to tek Vučićevim predizbornim trikom da utješi i uzbudi Srbe kako su utjerali strah u kosti Hrvatima, o čemu već tjednima pišu mediji pod Vučićevom kontrolom.
Rusi ovo ne smatraju tek formalnim činom, kako tvrde analitičari, jer Moskvi se očigledno žuri – ona želi što prije i što više vezati Srbiju uz sebe, kako bi sačuvala makar mali utjecaj na Balkanu, a time i u Europi. I poneseni tim snažnim ruskim vjetrovima koji im pušu u leđa, srpski političari ne prestaju s provokacijama na račun Hrvatske, ali i Kosova. Koliko je srbijanski premijer Vučić frustriran i opterećen Hrvatskom, govori i bizaran detalj s njegova puta u Indiju, gdje je stanovnike grada Gujarata pozvao da posjete Beograd, što samo po sebi i nije ništa loše, da nije rekao kako ne bi trebali ići u Dubrovnik! Vučić, čak ni u ovakvim protokolarnim prilikama ne može, a da se ne okrzne o Hrvatsku.
Miloševićeva ratnohuškačka retorika
A kada ispale dovoljan broj verbalnih plotuna na Hrvatsku, srpski lideri svoje ratne trube okreću prema Kosovu, pa je tako, opet Vučić, iz čista mira ovih dana poslao “vlak mira”, kako ga je nazvao, na Kosovo. Vlak je bio ukrašen reprodukcijama freski iz kosovskih manastira i na njemu je na 21 jeziku, uključujući i albanski, bilo napisano: “Kosovo je Srbija”. U Vučićevom “vlaku mira”, putnike je zabavljao KUD Kopaonik, čiji su članovi bili obučeni u srpske narodne nošnje i pjevali pjesmu “Oj, Kosovo, Kosovo”. Nakon što je zapalio buktinju, Vučić je pozvao Srbe da ostanu mirni, te uputio posljednje upozorenje Albancima na Kosovu.
“Na Kosovo smo poslali vlak, a ne tenk, želimo mir”, kazao je srbijanski premijer Vučić koji, možda nije dovoljno svjestan, ili je isuviše svjestan, da bi taj njegov nacionalistički vlak mogao biti opasniji od tenka, te da je poslan isključivo da provocira Kosovare. Baš kao što su, svojedobno, Miloševićeve nacionalističke falange svojim “mitinzima istine” stvarale platformu za oružanu agresiju i na našu zemlju, koja se nedugo potom i dogodila. Dakle, sve nekako zaudara na ona predratna vremena s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je Miloševićeva velikosrpska mašinerija pripremala rat na ovim prostorima.
A prethodnica pravom ratu, onom s oružjem u ruci, bio je onaj medijski rat, osmišljavan u kabinetima Miloševićevih arhitekata smrti. Prisjetimo se samo “čuvene” beogradske Politike i njezine rubrike Odjeci i reagovanja, u kojoj su čitatelji, odnosno srpski ratnohuškači, književnici iz Francuske 7, ljubitelji i ideolozi Memoranduma SANU-a i akademici, odašiljali verbalne ratne strelice prema Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, nakon čega je i uslijedila agresija na te zemlje, u kojoj je stradalo na desetine i desetine tisuća nedužnih ljudi.
Čini se da tadašnja izjava srpskog vožda Slobodana Miloševića, izgovorena na Gazimestanu 28. lipnja 1989., u povodu 600. obljetnice bitke na Kosovu, u kojoj je rekao da “šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama; one nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene” i danas odzvanja Srbijom. Navod, da ni oružane bitke nisu isključene, smatra se zlokobnom najavom budućih ratnih sukoba u Jugoslaviji, baš kao što danas zlokobno ili možda još zlokobnije zvuče riječi aktualnog srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića, koji je nakon slanja Vučićeva vlaka na Kosovo, izjavio kako je spreman povući se s predsjedničke pozicije i otići u rat zajedno sa svojim sinovima, ako Srbija “u slučaju ubijanja Srba na Kosovu i Metohiji, prešuti Albancima”.
Infiltriranje krize
No, u ovom trenutku najviše zabrinjava, ali i ne iznenađuje, činjenica da se Rusija umiješala u sukob Srbije i Kosova. Tako je ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, na konferenciji za novinare o rezultatima rada ruskog Ministarstva vanjskih poslova u 2016. godini, izjavio da “ne smijemo dopustiti da dođe do novog rata na Balkanu”. Dakle, riječ rat ponovno se aktualizira na ovim prostorima, a izgovaraju ju predstavnici velikih sila, kao što je u konkretnom slučaju riječ o ruskom ministru vanjskih poslova. No, s tim u vezi, a što su dobro primijetili neki vanjskopolitički komentatori i novinari, činjenica je da Rusija smatra istočne dijelove nekadašnje jugoslavenske države – jedinim “slobodnim” teritorijem Europe na koji još može reflektirati i koja je de facto istisnuta iz Europe, jer su izvan domašaja i EU-a i NATO-a. Istina, sve se svelo na Srbiju i BiH, ali dovoljno da se rasplamsaju strasti…
Nedvojbeno je da Rusija i Zapad imaju interes i utjecaj na ovim prostorima, a Hrvatska i Srbija su se istakle kao zemlje preko kojih se “projicira” ta politika. Trenutno je, kako ispravno zaključuju analitičari, Zapad u krizi, a Bruxelles nema jasnu viziju politike prema zapadnobalkanskom prostoru, osim načelnog stava o pridruženju i formalnom nastojanju da onemogući Rusiju da se tu ukliješti. “Rusija, pak, trenutno prelazi s politike stalne destabilizacije ‘infiltriranja krize’ na tom prostoru, na ipak sve smisleniju politiku opstanka na Balkanu, posebno u Srbiji, pa i kroz, makar i prešutnu podršku Dodikovim secesijskim eskapadama kojima se opasno priključio i Tomislav Nikolić”, zaključuju analitičari.
A što se pak Nikolića tiče, on je ovih dana, sebe i svoju djecu samoinicijativno regrutirao za novi rat na Kosovu. Možda ga je na takav čin ohrabrilo i pisanje ruskih medija da će nakon migova, Srbija nabaviti i raketne sustave BUK, dok Mihail Aleksandrov, analitičar moskovskog sveučilišnog Centra za vojno-političku analizu, koji savjetuje Kremlj, smatra da je prodaja migova “stigla u pravi čas”, jer EU i NATO nastoje pritisnuti Srbiju da se odluči za njih. Aleksandrov čak ide tako daleko, da smatra kako bi Srbija mogla biti zemlja gdje bi Rusija instalirala svoj proturaketni štit kao odgovor na NATO-ov proturaketni štit. Aleksandrov smatra i kako ne treba “isključiti mogućnost novog srpsko-hrvatskog sukoba”.
Jelena Guskova iz Centra za proučavanje suvremenih kriznih situacija na Balkanu, pak, sumnja u srpsko-hrvatski konflikt jer “ovaj put, za razliku iz 90-ih, iza Srbije stoji Rusija kojoj Balkan sada ulazi u sferu interesa”. No, kako i Hrvatska najavljuje kupnju američkog naoružanja, dvije bi zemlje mogle postati poligon preko čijih će se leđa prelamati zapadno-ruski suparnički odnosi, smatraju ugledni analitičari.
A što se Hrvatske tiče, ona se ne bi trebala olako oslanjati na bilo kakve teze o tome da do novog srpsko-hrvatskog konflikta neće doći, nego bi trebala uvijek biti pripravna na moguće ratne provokacije nekadašnjih Miloševićevih uzdanica, Nikolića, Vučića i Dačića i njihovih sljedbenika, koji i danas drmaju Srbijom i spremaju raznorazne “vlakove mira” i ruske migove prema Kosovu i Hrvatskoj.
Nikada ne treba smetnuti s uma da nas je hrvatska šutnja s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se opasno naoružavale Miloševićeve falange smrti, skupo koštala, jer na vrijeme nismo rekli “bobu bob, a popu pop!”
Bitka za ruske vojne baze u Srbiji!
Mihail Aleksandrov, analitičar moskovskog sveučilišnog Centra za vojno-političku analizu, koji savjetuje Kremlj, smatra da se Srbiju ne smije ostaviti bez ruske potpore. “Ako Srbiju ostavimo bez naše podrške, ona može skliznuti u NATO, a to bi bilo ravno nacionalnom porazu Srbije”, kaže Aleksandrov koji u tome vidi i poraz Rusije koja tako gubi utjecaj na Balkanu nakon dva puna stoljeća.
Rusija stoga opet razmatra mogućnost ideje o “vojnom savezu dviju zemalja”, ideji koja je bila aktualna krajem ’90-ih. Međutim, Aleksandrov napominje da je tada Jeljcinova Rusija bila preslaba da je Milošević prihvati. “Sada su se stvari stubokom promijenile i Rusija i Srbija imaju za to svoj interes”, kaže on.
Naime, Rusija ne želi propustiti šansu da se “ugura” u Srbiju, pa i Aleksandrov smatra da bi vojna baza u Srbiji, uz Tartus u Siriji, bila pun pogodak, jer bi “zakomplicirala eventualne operacije NATO-a na Balkanu i Sredozemlju, a Rusija bi imala kontrolu”. Kremlj, ionako već dugo zahtijeva od Srbije da djelatnicima njihove “humanitarne”, zapravo vojne baze u Nišu, omogući diplomatski status i slobodu kretanja po Srbiji kakvu je Vučić nedavno omogućio djelatnicima NATO-a.
Upravo je Vučićevo odugovlačenje u vezi s tim i jedan od razloga zašto se već pola godine, mjesec po mjesec, odgađa najavljeni posjet ruskog premijera Dmitrija Medvedeva Beogradu. Medvedev će doći ako se sporazum za bazu potpiše, a podebljat će to i ruskim ulaganjima i povoljnim kreditima, pa i onima za kupnju ruskog naoružanja.