Tajno društvo Sveti Đorđe, koje je formirao pripadnik službe Državne sigurnosti Dragan Filipović, poznatiji kao major Fića, s kolegama iz tajne službe planirao je preuzeti vlast u Srbiji; pišu srbijanski mediji.
Cilj im je bio da na čelo države postave svoje kadrove, za koje su bili uvjereni da su patrioti, a glavna prepreka bio im je bivši lider Demokratske stranke, kasnije i srpski premijer Zoran Đinđić.
Đinđićevu ulogu u DS-u, po želji ovog tajnog udruženja, trebalo je da preuzme Boris Tadić. Kako bi osigurali prolaz “svom čovjeku” do vrha vlasti i kasnije zajedničku vlast s Vojislavom Koštunicom, koji je zadovoljavao kriterije, tajno je društvo organiziralo dva puča u DS-u.
Naime, po službenoj bilješci do koje se došlo, mreža obavještajaca imala je česte sastanke s moćnicima iz političkih krugova. Kako se navodi u dokumentu, mjesto susreta bio je brod na Dunavskom keju, gdje je, između ostalih, dolazio i Boris Tadić.
Ističe se da je Filipović na vezi držao generale, među kojima je bio i Branko Krga, koji je kasnije, ulaskom Tadića u Vladu, postao načelnik Generalštaba.
U bilješci Državne sigurnosti otkriveno je da Boris Tadić nije imao dovoljno znanja o telekomunikacijama, te da se kao ministar tog resora oslanjao na strica Ranka Tadića.
“Ranko Tadić je ekspert RDB za elektronsko praćenje ometanje i prisluškivanje satelitskih komunikacija. Kao pripadnik elitne jedinice JSO, kojoj je zapovijedao Legija, a poslije i kao pripadnik Državne sigurnosti, Dragan Filipović je bacio oko na Tadića još devedesetih.
“U prijašnjem periodu, dok je Filipović figurirao kao kandidat načelnika RDB, Tadić je bio njegov kurir na relaciji s rukovodstvom DSS-a”, piše u bilješci.
Već je tada odlučeno da bi dolaskom Tadića na čelo DS-a, umjesto Đinđića, tajno društvo dobilo mogućnost da do vrha vlasti progura svoje ljude. Iako Tadić nije imao podršku u stranci, DB-ovci su odlučili pokrenuti puč za smjenu Đinđića.
Postojao je plan za dvije akcije rušenja Đinđića.
Tadić je bio nezadovoljan u DS-u u dogovoru i za račun ove grupe pripadnika RDB-a, predvođenih Filipovićem, trebalo je u veljači, a zatim u lipnju, izvršiti stranački udar i smijeniti lidera te stranke, ali se od toga iz nepoznatih razloga odustalo.
Najozbiljniji pokušaj Đinđićeve smjene u DS-u odigrao se 2000., kada je njegovu funkciju pikirao Slobodan Vuksanović. Taj puč je propao, a Tadić, koji se tada svrstao u Đinđićev tabor, nagrađen je državnom funkcijom, pa postaje ministar za telekomunikacije u tadašnjoj saveznoj vladi.
Od prvog ministarskog imenovanja, Tadićeva je karijera munjevito napredovala, baš kao što je napredovala i karijera Branka Krge, koji je 2002. unaprijeđen i postavljen za načelnika Generalštaba, koji je, prema bilješci DB-a, također bio na vezi s članicama Svetog Đorđa.
Beba Popović, koji je slovio za bliskog Đinđićeva suradnika, u jednom od intervjua otkrio je kakav su odnos imali Đinđić i Tadić:
“Animozitet je bio obostran. Tadić je cio svoj politički život proveo u Zoranovoj sjenci i mrzio ga je zbog toga, a Zoran je njega doživljavao kao nužno zlo i nazivao punjenom pticom… On i danas mrzi Zorana i sveti mu se! Možda podsvjesno, ali to radi. To se, naravno, najbolje vidi kroz ono što je napravio od stranke Zorana Ðindića.
Kad su Koštunica i drugi otišli iz DS-a, 1992. te kad je smijenjen Mićunović dvije godine poslije, Tadić je u DS-u bio predmet podsmjeha jer je predstavljao ostatak intelektualne elite koja je osnovala stranku.
Ðinđić nije otjerao Tadića iz DS samo zato što mu nije odgovaralo da stranku napusti i Tadićev otac Ljuba.
Već godinu dana kasnije, karte su se ponovo promiješale. Zoran Živković, koji je bio ministar obrane, imenovan je za premijera poslije ubojstva Zorana Đinđića. Pet dana nakon atentata i rokade u Nemanjinoj, na mjesto vojnoga ministra postavljen je Tadić.
Već sljedeće godine, iako su ga smatrali autsajderom, Tadić je pobijedio na izborima za predsjednika DS-a.
Bez stranačke knjižice demokrata ubrzo su ostali Zoran Živković, Čedomir Jovanović, Branislav Lečić, pa i Goran Vesić. S druge strane, Tadićevi demokrati ušli su u kohabitaciju s Koštuničinim DSS-om, čime je ostvaren plan tajnog društva Sveti Đorđe.