STANJE JE DOVEDENO DO USIJANJA: Milanović nastavlja paljbu, Banožić postaje sve veći uteg Plenkoviću

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Iako je predsjednik danas u posjetu Vatikanu, i dalje su prisutni odjeci prošlotjednih zbivanja na relaciji Milanović-Banožić-Plenković i to posebno nakon sastanka koji nije rezultirao nikakvom promjenom.

Tjednik 7dnevno u najnovijem broju analizira stanje koje je prošlog tjedna dovedeno do usijanja.

U jeku intenzivnih sukoba koji danima traju između ministra obrane Marija Banožića i predsjednika države Zorana Milanovića, sastanak koji je Milanović održao s premijerom Andrejem Plenkovićem mnogi su, potpuno razumljivo, opisivali kao dan D.

Puno se očekivalo od tog susreta na kojem su uz premijera i predsjednika bili ministar Banožić i načelnik Glavnog stožera OS RH Robert Hranj, no sva očekivanja već u prvim satima nakon što je ova zavađena družina sjela za stol pala su u vodu.

Milanović kao Milanović, i na prvoj konferenciji za novinare nakon pokušaja smirivanja tenzija ostao je dosljedan sebi i svojem tvrdom karakteru pa je konflikt s Banožićem produbio neizravno udarajući na premijera Plenkovića koji se, za razliku od ovog zavađenog dvojca, nosi s nizom izazova. Uz probleme u resoru obrane, Plenković na svojim plećima nosi probleme izazvane novim valom koronakrize, kojoj valja pridodati i gospodarske probleme, probleme s obnovom, krizu u kompletnom zdravstvenom sustavu te borbu za europska sredstva, čemu posebno predano pristupa pa ne iznenađuje što su premijerovi uspjesi na tom polju neupitni.



Što god o Plenkoviću mislili, nemoguće je osporiti njegov angažman na polju obrane, nije mala stvar to što država usred ovakve krize nabavlja borbene avione, u Plenkovićevu prvom mandatu vojsci je doista pod palicom ministra Krstičevića vraćen dignitet i to će vam u neformalnom razgovoru priznati svaki prosječan vojni službenik.

Sve ono što se događa iznad tog vojničkog ranga za vojne službenike je politika, i to uistinu i jest srž sukoba u koji je Banožića uvukao vješti retoričar Milanović, gađajući u premijerovu najslabiju točku, jer i sami HDZ-ovci nerado će ispod glasa priznati kako Banožić i nije najbolje rješenje za ovaj resor u kojem i sada kroz Milanovića snage odmjeravaju kadrovi Ante Kotromanovića i bivšeg ministra Krstičevića koji i danas iz sjene bdije nad vinkovačkim dečkom Marijem Banožićem.

Ministar koji je u fokus javnosti dospio zbog rata s predsjednikom preko noći se uspio ugurati na popis najnepopularnijih političara u zemlji, jasan je to signal da su građani u ratu između Ministarstva i Pantovčaka odabrali stranu predsjednika Milanovića, čiji rejting raste. No to jasno upućuje i na to da Banožić polako postaje uteg premijeru Plenkovića koji ga je u svojoj vladi prigrlio zbog utjecaja snažnog vinkovačkog HDZ-a, i to ne kao svoj prvi izbor, štoviše, da se pri slaganju Vlade pitalo samo Plenkovića, Ministarstvo obrane spojilo bi se s braniteljskim resorom, a ključ u ruke tih dvaju ministarstava dobio bi njegov čovjek od povjerenja Tomo Medved, na čiju sugestiju do takvog samoubilačkog scenarija, na koncu i na Plenkovićevu sreću, ipak nije došlo.

Nije Banožić u krivu sada kada polemizira s Milanovićem, no on evidentno ni tim polemikama nije dorastao. Istina je da ministar uistinu inzistira na tome da se predsjednik drži zakonskih okvira, a nije daleko od istine ni ono što se po kuloarima priča o umirovljenju brigadira Burčula, Zadranina koji se nadao da će, umjesto u mirovinu, u predsjednikovu mandatu dogurati do čina generala, premda će njegovi kritičari reći kako taj bivši policajac pravu bojišnicu nikada nije vidio, ali se zato često viđao s aktualnim Milanovićevim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Draganom Lozančićem, koji baš poput Burčula potječe iz zadarskog kraja. Iako je Banožić na tragu istine i premda je i Milanovićeva vlada bivšoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović branila korištenje vojnih sredstava bez dopuštenja ondašnjeg ministra Kotromanovića, problem sadašnjeg ministra je u tome što on ne zna to iznijeti tako da javnost shvati u čemu je točno predsjednikov krimen.

Te slabosti svojeg ministra svjestan je i predsjednik Vlade, koji je tenzije nastojao smiriti i na sastanku što ga je iza zatvorenih vrata održao s Banožićem kojemu je jasno dao do znanja da će sam morati smiriti nastalu situaciju. Umjesto da smiri situaciju, Banožić je ušao u još intenzivniji konflikt s predsjednikom, a u medije su u međuvremenu procurili napisi o stanu u središtu Zagreba koji si je ministar dodijelio da na posao može dolaziti pješice.

Brže-bolje iz MORH-a su te napise objavljene u tjedniku čiji se novinar Đurić spominjao na Milanovićevu popisu kandidata za diplomaciju demantirali. Ono što Plenković nije pokušao osporiti jest stav predsjednika Milanovića koji, kako je premijer rekao, želi ukazati na stanje u Oružanim snagama.

“Ne slažemo se o tome kako pristupiti toj temi i kako realno sagledati gdje smo mi danas, to gledamo s pozicija vlade koja je puno uložila u vojsku”, poručio je Plenković koji je, prema tvrdnjama upućenih, na sastanku s Milanovićem pokušavao biti konstruktivan nastojeći postići dogovor i kompromisno rješenje, na koje predsjednik nije pristajao. Jedan od njegovih zahtjeva za koji premijer ne želi ni čuti, a koji se i prije sastanka provlačio medijima jest zahtjev za Banožićevom ostavkom.

Ta opcija za predsjednika Vlade nije na stolu jer bi to nakon dolaska Radovana Dobronića na čelo Vrhovnog suda bio njegov drugi poraz u srazu s predsjednikom, koji je po svemu sudeći svoj politički autoritet odlučio graditi na trima temama koje mu dopuštaju ovlasti, riječ je o veleposlanicima, Vrhovnom sudu te na koncu o nacionalnoj sigurnosti, o čemu bi polemike tek mogle početi.

Kada se govori o pronalaženju kompromisa, on je Plenkoviću važan radi popunjavanja veleposlaničkih fotelja, za predsjednika Vlade pritom je jedna od najvažnijih fotelja ona u Parizu, no iako mu je ta pozicija važna, u HDZ-u i nakon ovog sastanka ne vjeruju da će premijer prihvatiti Milanovićev popis u slučaju da se na njemu doista pojave bivši ministri Ranko Ostojić i Mihael Zmajlović, koji, kako kažu u vladajućoj stranci, i nisu završili Diplomatsku akademiju pa slijedom toga, baš poput Đurića, ne ispunjavaju uvjete za diplomaciju.

Uvjete zato ispunjava Ivo Goldstein, s čijom se kandidaturom u vladajućim redovima ne mire, uvjereni su kako su sve to spinovi pa se po HDZ-u nagađa da će Milanović u diplomaciju vjerojatno poslati svojeg kuma Joška Klisovića, dok je bivša šefica diplomacije Vesna Pusić bacila oko na New York, u koji predsjednik Vlade želi poslati svojeg savjetnika Vladimira Drobnjaka. Sve su to imena zbog kojih će vladajući dvojac morati popiti barem još jednu kavu, a kave s ovom temom već su navodno pokušavali ispiti Mate Granić u ime premijera te Orsat Miljenić u ime predsjednika Republike, no unatoč tome, konkretni dogovori nisu postignuti.

Kako zasad stvari stoje, konkretni dogovori teško se mogu očekivati i između Milanovića i Banožića, što otvara novu dimenziju problema, jer koliko god Banožić bio tvrdoglav, toliko Milanović opasno prijeti blokadom, koja se zasigurno ne može nazvati državnim udarom, ali ako predsjednik uistinu počne primjenjivati ovlasti koje je spominjao u onom famoznom pismu koje je prethodilo sastanku s Plenkovićem, moguće je očekivati da bi se i imenovanja veleposlanika mogla otegnuti, baš kao što je moguće očekivati da će se to odraziti na imenovanja i umirovljenja u vojsci o kojima se ministar i predsjednik moraju usuglasiti.

Saznaje se zato da Banožić ni sada nakon svega ne misli mijenjati odluku o Burčulovu umirovljenju jer je smatra zakonski osnovanom, u tome ministar obrane ima Plenkovićevu potporu premda je predsjednik Vlade definitivno odlučio potegnuti ručnu i staviti pod kontrolu sukob u kojem se riječi ni s jedne strane ne biraju. Otišlo je toliko daleko da je Banožić u jednom trenutku u Šeksovu stilu, a uz osudu iz vlastitih redova, počeo spominjati Milanovićev opoziv, što je, dakako, daleko od realnog scenarija.

Daleko od realnog scenarija je i smjena načelnika Glavnog stožera Roberta Hranja, iako ustavni stručnjak Mato Palić upozorava da se Hranj odlučio politički svrstati, negdje je to i Plenkoviću u primisli, no njegov je cilj u ovim kriznim vremenima zadržati hladnu glavu i poduzeti sve da država normalno i stabilno funkcionira. Međutim, uz dva jaka ega i u ovom posljednjem sukobu taština kojemu svjedoči hrvatska javnost taj se premijerov cilj čini kao nemoguća misija.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI