ŠTO SE ZA EU MIJENJA DOLASKOM BIDENA NA VLAST? Neke zemlje bi mogle biti uvučene u opasne situacije!

U očekivanju početka realizacije nove američke vanjske politike pod administracijom Joea Bidena, EU se, po svemu sudeći, na terenu globalnog nadmetanja povlači na pričuvni položaj.
Sasvim logično, jer očekuje se novo aktiviranje američkog liberalnog intervencionizma, u velikoj mjeri prigušenoga za prethodne Trumpove administracije.

Europska unija, koja je za vrijeme Trumpova mandata održavala 75-godišnji plamen transatlantskog savezništva, svjesna je da, iako vlast u SAD-u preuzima nova administracija, ipak ništa više neće biti kao nekada i da se od američke politike u budućnosti mogu očekivati i potpuno neočekivani potezi od kojih bi neki europske sile povezane NATO-savezništvom s Washingtonom mogli uvući u složene i opasne vanjskopolitičke situacije.

Naime, na vlast u Americi iza osobe predsjednika Joea Bidena zapravo ponovno dolaze tzv. neoconsi, od kojih se može očekivati oštriji odnos prema Iranu, Bliskom istoku, Kini i, što je za EU posebno značajno, prema Rusiji u okviru ukrajinske krize. Pritom se realno može očekivati da predsjednik Biden neće biti toliko izložen procesu odlučivanja kao prethodni američki predsjednici i da će se američka vanjska politika zapravo kreirati u krugovima “neoconsa”, pri čemu će potpredsjednica Kamala Harris biti njihova učinkovita izvršna transmisija prema uredu predsjednika.

Povratak u EU

Uza sve to, bez ikakve sumnje i druga strana američke političke medalje, sada oličena u Donaldu Trumpu, priprema se za novi izborni ciklus. Za njega i republikansku stranku glasalo je gotovo 75 milijuna Amerikanaca i to je kapital koji republikanci ne namjeravaju ispustiti iz ruku. Vrijeme između predsjedničkih izbora u političkom životu je kratko, brzo će proći, i europska politika mogla bi se ponovno naći u središtu novog obrata koji može doći iz Washingtona. Republikanci uopće nisu bez izgleda za pobjedu na predsjedničkim izborima za četiri godine, posebice ako Bidenova administracija SAD uvuče u nove beskrajne ratne akcije, koje američkim građanima na jedan posve drugačiji, ali jednako snažan način djeluju krajnje iritantno kao nekada Vijetnamski rat. Veliko je pitanje jesu li kreatori američke politike i analitičari toga uopće svjesni. Amerikanci ne vole duge ratove koji prijete dodatnim mobilizacijama dijelova Nacionalne garde i u kojima ne vide neposrednu i konkretnu korist za sebe i svoju državu.



Europska unija je, s druge strane, zahvaljujući prethodnom američkom političkom ciklusu i predsjedništvu Donalda Trumpa, postala svjesna da je američka politika za 21. stoljeće postala nepredvidljiva u odnosu prema transatlantskom savezu, a na globalnom planu posljednjih desetljeća izrazito agresivna i sklona višestrukim direktnim vojnim intervencijama diljem svijeta, čak i bez mandata UN-a.

EU stoga želi zastati u svojim aktivnostima na globalnom planu i u izvjesnoj mjeri se na neko vrijeme povući u svoje dvorište. U sjeni aktualnog zaklinjanja u obnovu transatlantskog zajedništva koje će se, istina, i pokušati provesti ipak ostaje sjena europskog opreza prema američkoj politici u obliku uvjetnog refleksa stečenog za Trumpova predsjedništva. EU zapravo čeka i rasplet situacije na američkom unutarnjem planu, a potom i prve poteze Washingtona na međunarodnom planu i ne želi se prije vremena zalijetati bez saznanja o smjerovima silnica nove američke politike. Neredi i oružani incidenti diljem SAD-a koji su kulminirali nasilnim upadom u američki Kongres samo su pojačali već nastalo nepovjerenje i oprez europskih čelnika prema američkoj politici.

O tome govori i autorski članak starog političkog lisca Joschke Fischera, dugogodišnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova i vicekancelara, koji zacijelo zbog svojih veza sa središtima vanjskopolitičkog odlučivanja u Berlinu i Bruxellesu nepogrešivo precizno već godinama praktički najavljuje poteze Njemačke i EU-a.

Bitna pitanja

Fischer u svojoj analizi od 28. prosinca prošle godine ukazuje: “Iako će Donald Trump uskoro napustiti Bijelu kuću, njegovo toksično nasljeđe američkog nacionalizma i izolacionizma i dalje će dominirati Republikanskom strankom. Najgore što bi europski čelnici sada mogli učiniti jest prepustiti se podređenoj ulozi u transatlantskom odnosu… Trump je mobilizirao neočekivanu razinu potpore u izbornoj bazi, koja će određivati smjer Republikanske stranke prema njezinu brendu – nacionalističkom izolacionizmu.

Poput svojevrsne osvete, trampizam će još dugo proganjati američku politiku, a neka njegova verzija ponovno će se naći na glasačkim listićima 2024. godine, to je već potpuno jasno”. Joschka Fischer u nastavku obrazlaže utjecaj američkih prilika na europsku politiku pa kazuje: “Mi ovdje u Europi ne smijemo zaboraviti da je nakon četiri godine Trumpove nekompentencije i prevrtljivosti – s više od 300.000 Amerikanaca mrtvih od Covida-19 – ipak gotovo polovica američkih glasača odlučila da toga čovjeka za predsjednika želi još četiri godine.

Ta uznemirujuća činjenica ima dalekosežne implikacije na budućnost kreiranja europske politike. Europljani ne bi mogli napraviti veću pogrešku nego se udobno smjestiti i prepustiti odgovornost za transatlantski odnos administraciji Joea Bidena… Obnova odnosa zahtijeva da se Europa ponaša poput odrasle osobe, izgradi ravnopravan odnos prema SAD-u, udaljavajući se od podaništva iz doba hladnoga rata, koje se još, 30 godina poslije, itekako osjeća. Primjerice, nerazmjerno mali je udio europskih država u vojnoj potrošnji unutar NATO-a, što je za većinu Amerikanaca, a ne samo za Trumpove pristaše, nekorektno i neobjašnjivo. To bi se prijeporno pitanje moralo riješiti što je brže moguće, prije svega i stoga što je i europski interes ojačati svoju obranu”.

No u nastavku analize razvoja američko-europskih odnosa i uloge Europske unije na globalnoj razini Joschka Fischer poziva na suzdržanost i oprez zbog mogućnosti da europske države u interakciji s budućom američkom administracijom uđu u političke i sigurnosne rizike na međunarodnom planu koji prelaze njihovu realnu razinu kapaciteta i sposobnosti djelovanja. Fischer posredno upućuje na potrebu privremenog povlačenja Europske unije iz provođenja tzv. strateške autonomije, odnosno agende uzdizanja EU-a na globalnu razinu moći. Potreba za izgradnjom “strateške autonomije”, što je inače kamuflirana inačica zahtjeva za postizanje statusa globalne moći, prvi je put upisana u rezolucije Europskoga vijeća u prosincu 2013. godine, a kasnije i u Globalnu strategiju EU-a iz lipnja 2016. godine.

Nova Europska komisija pod predsjedanjem Ursule von der Leyen, podržavana od cijelog europskog establišmenta, odmah po svom formiranju u prosincu 2019. godine javno proglašava početak stvaranja nove “globalne Europske unije”.

Tako predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen obećava da će Europsku uniju preoblikovati u “geopolitičku silu” i uzdignuti je na globalnu razinu. Time će se, smatra ona, izbjeći scenarij na koji je nedavno upozorio francuski predsjednik Macron, prema kojem bi se Europa mogla naći u “geopolitičkom procjepu” između SAD-a i Kine i “geopolitički nestati” u vrtlozima eskalirajućeg kinesko-američkog suparništva.

Migracije i klima

Istovremeno i tek imenovani predstavnik Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borrell Fontelles, u intervjuu za Večernji list od 1. prosinca 2019. godine, naglašava: “Tijekom saslušanja u Europskom parlamentu naglašavao sam dva pitanja koja, strogo uzevši, uopće nisu u mom resoru, riječ je o migracijama i klimatskim promjenama. No mi smo geopolitička komisija i želimo naglasiti važnost tih dviju tema, zato mislim da svi moramo pridonositi ovom geopolitičkom pristupu jer Europska unija mora sve više biti subjekt usmjeren prema svijetu.

Unija je formirana radi rješavanja unutarnjih problema između Europljana. Tada je bila usmjerena prema unutra, prema stvaranju mira i dobrih odnosa. Sada kad možemo reći da su unutarnji problemi više-manje riješeni, EU mora preuzeti veću ulogu u svijetu. Mora biti akter koji je usmjeren prema svijetu”. U tom kontekstu Borrell posebno naglašava sudjelovanje Europe u borbi protiv klimatskih promjena kao dio te nove globalne ambicije EU-a, kada navodi: “Europa se mora pozabaviti problemima izvan svojih granica koji trebaju biti riješeni kao što je, primjerice, problem klimatskih promjena”.

Samo nekoliko dana ranije ravnatelj utjecajnog europskog think-tanka Europskog vijeća za vanjske odnose (European Council on Foreign Relations), Mark Leonard u autorskom članku pod naslovom “Stvaranje geopolitičke europske komisije” također zagovara preoblikovanje Europske unije u geopolitičku silu globalnog utjecaja. Leonard navodi da je: “Europska unija najveće integrirano svjetsko tržište, da ima drugi najveći trošak za obrambene potrebe odmah nakon SAD-a, diplomatsku silu sa 55.000 diplomata i najveći svjetski proračun za razvojnu pomoć”.

Ali, konstatira dalje: “Impresivne snage Europske unije još su ograničene fragmentacijom europske moći između i unutar država članica i institucija EU-a. Dok su Kina i SAD vješti u integraciji geopolitike sa svojim ekonomskih interesima, dotle EU još tvrdoglavo djeluje kao da je riječ o zasebnim programima”. Leonard zaključuje da…. “izazov transformiranja Europske unije u ključnog globalnog igrača koji je sposoban parirati drugim velikim silama zahtijeva istinsko jedinstvo među Europljanima, pri čemu institucije EU-a i vlade država članica moraju raditi usklađeno i zajedno”.

Prema njemu, Komisija koju vodi Von der Leyen morala bi napraviti veliki skok i probleme koji stoje na putu globalne Europske unije ne rješavati postupno, nego velikim sporazumom između država članica. Između ostaloga, sljedeći sedmogodišnji proračunski okvir trebao bi biti dostatan da se, kako kaže Leonard, Europa “etablira kao globalni igrač”. Dakako, nije zaboravio upozoriti i na potrebu stvaranja jedinstvenog tzv. europskog zelenog ugovora, kojega drži jednim od glavnih prioriteta nove Europske komisije. Leonard sugerira i da bi se jedinstveni europski odgovor na klimatske promjene mogao upotrijebiti za projekciju europske moći na globalnoj razini.

Doktrina izgradnje “globalne Europske unije” tako se od početka usmjerava na dva kolosijeka. Jedan je neposredna projekcija financijske i gospodarske moći Europske unije, odnosno njezinih najmoćnijih država, na razinu svjetskog utjecaja, ili kako to slikovito opisuje francuski Le Monde – europska ekonomska sila uči biti ono što dosad nije bila – politička moć. Drugi kolosijek je potpuno usklađen s prvim i temelji se na borbi protiv klimatskih promjena i tzv. zelenoj ideologiji koja treba ispuniti funkciju dodatnoga instrumenta europske meke moći u promicanju svog globalnog utjecaja.

Ova globalna sila

Europska unija proglašavanjem početka stvaranja nove globalne sile pridružuje se moćnim globalnim akterima svijeta, koji je ušao u doba masivnih globalnih geostrateških preslagivanja i nadmetanja svjetskih sila za utjecaj i bogatstva. U plamenu ratova diljem svijeta kao sastavnih dijelova jednog razlomljenog, asimetričnog globalnog sukoba za životne resurse ruši se stari međunarodni poredak, a novi se na razdjelnici sukoba vodećih svjetskih sila tek stvara. Europska unija, odnosno njezine najmoćnije države, prije svih Njemačka i Francuska, ne žele propustiti priliku sudjelovanja u novoj podjeli svijeta i stvaranja novog svjetskog poretka nakon propasti ili barem opadanja moći unipolarnog geoekonomskog režima kakav je postojao od pada Berlinskog zida.

Međutim, danas, godinu dana poslije, taj cilj još nije dostignut i čini se, u kontekstu javnozdravstvene krize zbog pandemije Covida-19 i njome potaknute ekonomske krize unutar Europske unije, još udaljeniji nego prije.

Stoga lukavi Fischer diskretno sugerira da na planu borbe za postizanje globalne moći EU-a treba napraviti strateški zastoj kako bi Europska unija dobila na vremenu za svoj ekonomski oporavak, a posebice kako bi se pričekali prvi potezi nove američke administracije i kako bi se na temelju njihove procjene mogli odrediti europski prioriteti. Po njegovu mišljenju, Europska unija u borbi za status globalne moći ravan SAD-u i Kini privremeno se treba povući na pričuvni položaj dok ne budu jasni svi aspekti nove američke vanjske politike, ali i razvoja američkih unutarnjih sučeljavanja.

Stoga Fischer u svome članku navodi: “Europljani administraciji Joea Bidena moraju od početka jasno objasniti što Europa može, a što ne može. Amerika je globalna sila s globalnim interesima i vojnim sposobnostima bez premca. Suprotno tomu, Europa se sastoji od više malih i srednjih država, od kojih svaka ima samo ograničenu sposobnost projekcije moći i utjecaja možda s izuzetkom dviju nuklearnih sila, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva koji, iako je napustio EU, ipak ostaje europska sila. Prijašnja iskustva s vojnim misijama izvan Europe pokazala su da se perspektiva globalne sile bitno razlikuje od perspektive male ili srednje sile. Europsko glasačko tijelo je osjetljivo i sumnjičavo na izvaneuropsko vojno djelovanje svojih država i to će imati snažnog utjecaja na kreiranje vanjske politike europskih država u budućnosti”.

Joschka Fischer zaključuje: “U kontekstu transatlantskog odnosa, uloga Europe je obrana teritorija NATO-a i njegove nesigurne periferije… Kad je riječ o svjetskoj politici, Europa to područje mora prepustiti globalnim velesilama – što je status na koji još ne može polagati pravo”.

Veliki rasjed

Jednako kao Joschka Fischer, bivši povjerenik Europske unije Günther Oettinger također upozorava da put Europske unije prema statusu globalne moći ni na koji način u ovome trenutku nije podržan njezinim ekonomskim kapacitetima djelovanja na svjetskoj pozornici. Oettinger diskretno zagovara predah u proboju na globalnu scenu dok se ne izvrši ekonomska stabilizacija Europske unije te upozorava da pretjerano samopouzdanje može imati štetne posljedice. Otvoreno upozorava: “U mnogim prijestolnicama Europske unije vlada prekomjerno samopouzdanje u vlastitu ekonomsku moć. To je svojevrsna oholost koja nosi velike rizike”.

EU u defenzivu na planu projekcije globalnih interesa svojih najmoćnijih članica navode i problemi unutarnje kohezije. Prigušeni i prikriveni raskol s Poljskom i Mađarskom, koji je posebice došao do izražaja tijekom njihove blokade za sve članice EU-a strateški važnog višegodišnjeg proračuna i plana oporavka, žestoko je uzdrmao Bruxelles i cijelu Uniju i to se osjeća u zraku, koliko god europska politika tu činjenicu pokušala prikriti. Taj tektonski rasjed na razmeđu zapadne i srednje Europe unutar EU-a, i to u danima konačnog raskida EU-a s Ujedinjenim Kraljevstvom, i dalje će potresati europsku politiku i ograničavati njezine vanjske političke opcije u okviru pokušaja uzdizanja utjecaja EU-a na globalnu razinu.

Po mnogima, u vremenu potresa na unutarnjoj političkoj sceni SAD-a, stupanja na scenu nove američke administracije i sasvim sigurno, potpuno drugačije američke vanjske politike te unutarnjih ekonomskih i političkih problema Europske unije, trenutak je za njezino povlačenje na pričuvne pozicije u nadmetanju s drugim silama za globalni utjecaj.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI