Sve u svemu svako glasovanje u Saboru je obična farsa jer je davno prije nego što momci i djevojke pritisnu gumbić – ZA/PROTIV/SUZDRŽAN o svemu odlučeno na "višim razinama"
Još tamo sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća tadašnji zastupnik Zlatko Vitez nazvao je Hravtski sabor kokošinjcem. U to vrijeme digla se poprilična galama oko Vitezovog izbora riječi jer Sabor je vrhovno tijelo Lijepe naše iznad koga je samo Bog (nekad i kralj). E pa osvjedočili smo se u sljedećih dvadesetak godina da je poznati glumac i redatelj bio itekako u pravu. Štoviše mogao je svoje kolege počastiti i mnogo gorim pridjevima (recimo svinjac). Normalno je da se u Saboru, koji je višestranački, zastupnici prepiru, tu i tamo vrijeđaju i slično. Ali nije baš normalno da ne dolaze na, itekako dobro plaćen, posao pa sabornica većinom izgleda kao neki lokalni kafić rano ujutro. Navrate rijetki stalni gosti na kavicu i pročitati jutarnju štampu. Dobro, ovi danas više guglaju po netu nego čitaju novine. I što je najgore, kada se uspije okupiti pristojan broj naših vrlih sabornika uglavnom se o ničemu ne mogu dogovoriti već raspravljaju u nedogled obično o ustašama i partizanima. Sve u svemu svako glasovanje u Saboru je obična farsa jer je davno prije nego što momci i djevojke pritisnu gumbić – ZA/PROTIV/SUZDRŽAN o svemu odlučeno na “višim razinama”. Naravno uz konzultacije (čitaj zapovijedi) iz Europske, drage nam, Unije.
Zato kada danas gledamo naše političare na vlasti, ali i one u Saboru zaista se moramo zapitati da li smo mi ‘genetski’ predodređeni da svakom gospodaru klimamo glavom i povinujemo se željama iz tko zna kakvih centara moći. Ipak ako pogledamo u povijest nije to uvijek bilo baš tako. Ovdje ćemo za primjer navesti burne događaje iz sredine 19. stoljeća kada je Hrvatska bila u sklopu Habsburške Monarhije i kada su se naši slavni preci, iako različitih političkih uvjerenja, suprostavili diktatu austrijskih i mađarskih moćnika. Nije važno što je rezultat suprostavljanja bio polovičan, važno je da su tadašnji hrvatski saborski zastupnici prepoznali povijesni trenutak te rekl i- NE. Upravo zato taj trenunutak, zasjedanje Sabora 1816., smatra se ključnim u rađanju građanske Hrvatske.
Apsolutizam (ili kako ga neki nazivaju neopsolutizam) u Monarhiji doživio je svoj kraj 1859. godine u ratu protiv PIemonta (ili Kraljevine Dviju Sardinija) kada je carska vojska teško poražena. Kada je 1858. financijska kriza Monarhije bila na vrhuncu Piemont dobiva potporu francukog cara Napoleona III. da Lombardiju i Veneciju oslobodi od austrijske vlasti. To dovodi do rata u kojem car Franjo Josip odbija pomoć Pruske te biva dva puta teško poražen zbog čega u kolovozu 1859. sklapa primirje te se odriče Lombardije. Kako su državne blagajne već ionako bile ispražnjene Beč je izgubljeni rat financirao izvarednim porezima koji su povećali nezadovoljstvo naroda pod vlašćom Habsuburgovaca, ionako nezadovoljnih zbog vladavine apsolutizma. Ti izvanredni porezi posebno teško su pogodili Hrvatsku i Slavoniju, čiji su stanovnici teško odvajali i za već postojeće poreze.
Nakon kraha na bojnom polju car i kralj Franjo Josip izdaje proglas kojim izdaje manifest svim narodima carstva i kraljevstva kojim obećava poboljšanja u zakonodavstvu i upravi, a kao prvi korak smjenio je dva najveća simbola desetogodišnjeg apsolutizma: omražanog Bacha i šefa policije Kempena.
Novom uredbom Hrvatska i Slavonija dobivaju novog namjesnika, generala Coroninija, koji uprkos sve izraženijim znakovima raspada apsolutizma nastavlja sa provođenjem represivnih mjera.
Šokčević ban
Pritisnuto nezadovoljstvom iz dijelova zemlje i pod prijetnjom potpunog financijskog sloma bečko je središte primorano se, prvi puta u povijesti (ne računajući revolucionarnu 1848.), obratiti snagama izvan državne birokracije. U ožujku 1860. Car i Kralj u svoj savjetodavni organ zove ugledne osobe iz svojih zemalja, a iz Hrvatske i Slavonije pozvani su biskup Strossmayer i Ambroz Vraniczany, te na mjesto hrvatsko-slavonskog bana postavlja podmaršala Šokčevića umjesto omrznutog namjesnika Coroninija. Novi ban na dužnost je stupio u trenutku kada je Mađarima bio obećan Ustav i domaći službeni jezik zbog čega i on zahtjeva uvođenje narodnog jezika kao službenog u Hrvatskoj i Slavoniji. Vladar mu je djelomično udovoljio tako da je hrvatski postao službeni jezik na razini županija, kotareva i općina dok je njemački ostao službeni jezik viših organa, ali je i tamo ban postavljao svoje ljude. Uz to Šokčević je ukinuo sve Coroninijeve zabrane, ponovo je dozvoljena hrvatska trobojnica i nošenje narodnih odijela.
U listopadu. je Franjo Josip izdao i novi, tzv. drugi oktroirani Ustav ( u povijesti poznat kao Listopadska diploma) kojije Monarhiju pretvorio u mješavinu između federalizma i dualizma, ali pod pritiskom Mađara i Austrijskih centralista on se poništava te u veljači 1861. izlazi novi tzv. Veljački patent kojim je također bilo zajamčeno ponovno zasjedanje hrvatsko-slavonskog sabora.
Sabor je svoje zasjedanje započeo 15. travnja 1861. svečanom instalacijom bana i sveopćim oduševljenjem u narodu.
Čitavo vrijeme zasjednja atmosfera je bila prožeta mržnjom prema Beču i Mađarima te se polagano počela formulirati hrvatska državnopravna ideologija koja je polazište imala u stavu da Trojedna Kraljevina ima kontinuitet od vremena narodnih vladara. Spominje se i neprekinuto hrvatsko državno pravo jer su Hrvati sami pozvali Arpadoviće na prijestolje pa je stoga razvidno da su Hrvatska i Ugarska povezani samo personalnom unijom. Također se ističe činjenica da je s Habsurgovcima sklopljen ugovor na Cetinskom saboru 1527. te da je Hrvatska među prvima potisala Pragmatičku sankciju kojom je Marija Terezija dobila vlast.
Članak 42
Jedan od najvažnijih zaključaka Sabora je izjava o tome koje sve zemlje pripadaju državnom teritoriju Trojedne Kraljevine: civilna i vojna Hrvatska i Slavonija, Dalmacija sa Dubrovnikom i Kotorom, Kvarnerski otoci, Metlika, dio Štajerske, Rijeka i Hrvatsko primorje, veliki dio Istre te Bosna i Hercegovina.
Ipak, kako to već biva u nas Hrvata u raspravama je došlo do podijele na tri struje: Strossmayer, Rački. Mrazovac… koji će postai Narodna stranka zalagali su se za širu autonomiju balansirajući između bečkog centralizma i mađarskih pretenzija. Druga struja, koju jepredvodio je grof Julije Janković, smatrala je da se autonomija može postići samo u što užem savezu s Ugarskom. Treću struju npredvode Ante Starčević i Eugen Kvaternik, koji će kasnije utemeljiti Stranku prava, koji se zlažu za Hrvatsku izvan Monarhije s kojom bi ju povezivala samo osoba vladara.
Na kraju je većinom glasova prihvaćen prijedlog Strossmayera i kolega koji je formuliran u poznatom ‘članku 42’ koji je sastavio budući ban pučanin Ivan Mažuranić.
Članak je neobično oštar i pokazuje sve veće bujanje samosvijesti ondašnjih naših sabornika. Ističe se državnost Trojedne Kraljevine, utvrđuje se opseg teritorija te se ističe da je nakon sukoba 1848. godine prestala svaka veza s Ugraskom osim zajedničkog vladara. Ipak da se malo ublaži ton naglašava se da je Trojedna Kraljevina spremna ponovo stupiti u državnopravnu vezu s Ugraskom ako je ova spremna priznati njezinu samostalnost i teritorijalni opseg. Vrhunac svega je bilo kada su zastupnici izglasali da se u Carevinsko vijeće ne šalju zastupnici dok se ne srede odnosi s Ugarskom, a odbijeno je i pregovaranje o eventualnim zajedničkim poslovima s Austrijom. Na osnovu tih zaključaka sastavljena je adresa caru i kralju kojom se odbija Listopadska diploma te se prosvjeduje protiv pokušaja oduzimanja autonomnog zakonodavnog prava Saboru.
Ova adresa naišla je na veliko negodovanje u Beču, ali kako je u međuvremenu raspušten mađarski Sabor neke stvari su morale biti prihvaćene prije svega kao pritisak na Mađare.
Na kraju je reskriptom Franje Josipa se prihvaća ‘članak 42’ , što se teritorijalne cijelovitosti tiče predviđa se sjedinjenje Vojne krajine i Dalmacije s Provincijalom ali u neodređeno vrijeme. Također se odbacuje tvrdnja da je Trojedna Kraljevina s ostalim zemljama Monarhije povezana samo personalnom unijom, naglašava se da je temelj ustavnog uređenja određen Listopadskom diplomom i Veljačkim patentom te se odbija zahtjev da narodni jezik bude isključvi službeni jezik.
Daljnja povijest, nažalost, obilježena je podjelama među hrvatskim prvacima ali i rađanjem Hrvatske stranke prava čiji će ideolog Ante Starčević konačno uobličio hrvatsku državnopravnu misao.
Da zaključimo, Starčević, Strossmayer, Mažuranić i kolege bile su sto puta hrabrije od svojih današnjih nasljednika koji poslušno klimaju glavama na svaki mig iz EU-a. Podsjećamo kada su se oni suprotstavili Beču i Budimpešti situacija je za Hrvatsku bila puno gora ali su barem pokušali, a ovi koji su nam trenutačno suđeni (i oni prije njih) niti to. Pametnom dosta.