U borbi za Sisačko moslavačkog dožupana, bore se više puta ranjavan Ivica Pandža Orkan i Boro Rkman, pripadnik srpske nacionalne manjine...
Ivica Pandža Orkan, hrvatski branitelj i umirovljeni pukovnik HV-e – u obrani Hrvatske više puta teško ranjavan s jedne strane, a sa druge strane politički takmac Boro Rkman- u Domovinskom ratu bio na drugoj strani, strani agresorske srbočetničke armade, ubrzo na lokalnim izborima i politički protivnici, ovaj put u borbi za Sisačko moslavačkog dožupana. Tko će pobijediti?
Ej, moraš odmah doći. Sjedaj u auto i dolazi ‘amo – kaže Orkan.
Glas mu je uobičajeno grub. Ton tmuran. Ozbiljan je.
– Ne znam baš. Petak je, popodne. Šta imaš – pitam ga. Nije mi problem sjest u auto i odvest se do Siska. Moje vožnje, to je ispod dva sata. Ali opet, petak je.
– Ma ne pitaj čovječe, nego samo kreni. ‘ajde, žuri – uporan je Orkan. Dozlaboga uporan. I ne popušta, nikad ni nikome. Nije čovjek pretjeranog kompromisa. Kad je siguran u ono što govori, kad je siguran u autentičnost dokumenata, nema te sile koja će ga odvratiti od plana koji si je zacrtao.
– A doći ću. Što da ti kažem kad tako navaljuješ. Al’ nemoj me zajebat – još ga jednom malom provokacijom pokušavam navući da kaže da dođem u ponedjeljak ujutro.
– Jesi dosadan. Ako imaš službeni auto, samo kreni – pita me.
– Imam, da.
– Kreni. Čekam te za dva sata na OMV-ovoj benzinskoj pumpi, kratak je Orkan, vojnički precizan. Daje uputu i spušta slušalicu. Nema mi druge nego pravac Sisak. Sav normalan svijet iz Rijeke petak u zadnjim danima svibnja provest će na moru ili oko mora. Netko će tražiti koju zraku sunca, nego će se držati hlada. Nitko normalan u petak popodne neće se zaputiti u Sisak.
Tema sastanka, kad je Orkan u pitanju, može biti samo jedna. Pretpostavljam da je opet locirao nekog Čejena u nižim, općinskim strukturama vlasti. Tu zimu, kad smo se upoznali, počeli smo suradnju. On, umirovljeni pukovnik HV-a, dva put ranjavan i ja, običan vojnik u Oluji, srećom bez ratnih trauma i posljedica, osim zadovoljstva što sam u pravom trenutku bio na pravom mjestu. On je sklon desnici, Ja radim u novini lijeve profilacije, ideološki smo pozicionirani na stranu koju Orkan ako i ne prezire ne trudi se previše razumjeti. Njemu smo previše strani, talijanizirani, srbizirani, jugoslavenizirani, u svakom slučaju nedovoljno hrvatizirani. Kod njega prema meni, barem u početku, postoje predrasude. Ja ih prema njemu čak i nemam. Imam osjećaj da sam ja bliži njemu nego on meni. Razgovorima ipak rušimo barijere i uspostavljamo povjerenje. I upravo zato naaše brojne političke diskusije nikad, ali baš nikad nisu prerasle ni u podizanje tona, a kamoli svađu.
Uglavnom, nakon što se znamo i preko godinu dana, mogu reći da je on mene malo pomaknuo udesno, a ja njega mali korak ulijevo. Dovoljno da se, po nekim našim, osobnim, intimnim kriterijima ni jedan ni drugi sami sebi ne kompromitiramo. Ostali smo isti, ali ipak tolerantniji jedan prema drugome dok raspravljamo o pitanjima koja bi nas nekad udaljavala i razjedinjavala, a sad su faktor druženja i zajedničkih aktivnosti. Oboje smo Hrvati, porijeklom, opredjeljenjem, činjenicom da živimo u Hrvatskoj. OK, mogli bi biti Mađari, Talijani ili Srbi koji žive u Hrvatskoj, no mi smo Hrvati. I slažemo se da nije dovoljno biti Hrvat. I Hrvati, kao i Mađari, Talijani ili Srbi u Hrvatskoj, mogu biti dobri i loši, glupi i pametni, ubojice i žrtve.
Trenutno, u ovoj životnoj fazi, Orkan i ja našli smo se na istoj liniji kretanja. Usmjereni prema ubojicama i zločincima iz redova srpskog nacionalnog korpusa, istražujemo dokumentaciju, video-kazete, novinske tekstove, sve što nam može biti korisno u razotkrivanju prošlosti pojedinaca koji su zadnjih godina, u oslobođenoj Hrvatskoj, misleći da se nikad neće saznati što su govorili i radili za vrijeme okupacije, postali visokopozicionirani članovi društva.
Razmišljam o svemu tome dok se vozim prema Sisku. Kroz druženje s Orkanom dobio sam novu sliku, novi pogled na jedan dio Hrvatske. I prije nego sam ga upoznao, uzduž i poprijeko, zbog prirode novinarskog posla, nebrojeno sam puta prošao Hrvatskom. No Kordun i Baniju, područje ispod Zagreba, oko Gline, Petrinje, Siska, Dvora, Hrvatske Kostajnice – tamo sam rijetko zalazio.
– Moj prijatelju, da ti znaš čega je tu sve bilo. Kako se ovdje ginulo – pričao mi je Orkan. Sjeli bi u restoran iznad Kostajnice, a on bi satima znao držati monolog.
– Vidi, kad je Kostajnica pala, imam ti o tome snimku, troje naših vojnika prati srpska kamera. Kamera kruži i odjednom ih nema! Nikada više ih nitko nije vidio. Poslije su dvojici kosti pronašli. Trećemu ni to. Bili su to naši dečki,. branitelji. Onaj koji ih je odveo živi u tvom gradu, u Rijeci. Nakon mirne reintegracije radio je kao hrvatski policajac u Tovarniku, a poslije kod tebe, na Rupi, prema Sloveniji – rekao mi je Orkan nedugo nakon što smo se upoznali. Tad me još procijenjivao. Htio je vidjeti kako će informacije koje mi nudi, polako, na kapaljku, dok ja umirem za njihovom poplavom, djelovati na mene. Htio je vidjeti novinarski živac. Naravno, pogodio me.
– Ma ne jebi me da frajer živi u Rijeci – pitao sam ga.
– U Rijeci, dabome, u tvojoj Rijeci.
– Provjerit ću. Ne mogu vjerovat – rekao sam mu i već za koji dan provjerio. Fakat, čovjek živi u Rijeci. Naša ga je policija istraživala, ali mu nisu ništa našli. Ako i jesu, očito je po njihovoj procjeni minorno i obuhvaćeno Zakonom o aboliciji.
– Jebeš HDZ i njihovu tadašnju vlast – rekao sam mu nakon par dana i nastavio.
– Taj M.R. je aboliran. Taj mora znati, vidi se to po snimci, tko je ubio ove naše, ako nije on. A on je, majku mu. Video snimak je toliko sugestivan. Evo ti Tuđmana, HDZ-a i vaše policije – vraćam lopticu u njegovo dvorište.
– Da’ će tebi Orkan i snimku, i sliku, pa ti istraži – rekao mi je Orkan.
Nije prošlo ni par dana, u Novom listu osvanuo je tekst o novim elementima oko pada Kostajnice. Objavio sam obavještajni materijal srpskih službi, kao i zapisnike njihove policije i sudova oko sigurnosnog stanja i kriminala na okupiranom području Hrvatske. Onda mi je Orkan servirao priču o selu Kostrići blizu Kostajnice, i o tome kako su tamo pobijeni naši ljudi, civili, ali i dvoje djece od dvije i četiri godine. A nitko se time ne bavi.
– Zašto je ubijena Solarica u Sisku, punoljetna Srpkinja čiji je tadašnji dečko bio jedan od glavnih KOS-ovaca u gradu, važnija od dvoje malodobne, sitne djece u Kostrićima. Zašto se o Solarici stalno piše, a o toj djeci ništa – vukao je Orkan paralele, analizirao i sipao činjenice iz dosad neistraženih ili slabo objavljivanih priča. Uspio me zaraziti, navući. Svaka njegova riječ i teza bile su dokumentirane. I zato sam znao da se vozeći u Sisak tog kasnosvibanjskog petka, kad se sav normalan svijet u om gradu ili sunča ili traži hlad, neću zajebati. Orkan nije tip koji blefira. Dok se moji kolege novinari uglavnom bave politikom, analizama, komentarima, praćenjem rada Vlade ili padom BDP-a, Orkan i ja vraćamo se u prošlost: nedavnu, važnu, još uvijek dovoljno neotkrivenu. Tražimo kosture, i doslovno i metaforički. Kopamo po ranama, tražimo krivce. Nisu važni samo oni s puškama, jer i vješto s perom u ruci mogu biti ubojice. Još gore od onih s prstom na okidaču.
– Ideš li, voziš – pita me, dok već ulazim u Sisak.
– Daj te papire, ne zajebavaj se – rekoh mu čim smo sjeli.
– Polako druže, polako.
Ushićen je nečime, ali neće odmah reći što ima u fasciklu.
– Što ćeš popiti – zeza, odugovlači.
– Ne zezaj me, mokar sam od znoja k’o govno poslije kiše. Šta imaš – polako gubim živce.
– Sad će tebi Orkan pokazati – ne da se ubrzati, u odugovlačenju je uporan k’o mazga.
Ipak, valjda je dosadio sam sebi, više nije mogao izdržati pa je krenuo. Ali okolo, naokolo. Nema kod njega in medias res.
– Jel ti znaš tko je Bogdan Boro Rkman – pita.
Razmišljam, vrtim imena, prezimena, slike, događaje, zločince, žrtve…
– Nemam pojma, ‘ko ti je taj – predajem se.
– E moj druže, to ti je budući dožupan Sisačko-moslavačke županije – otvara se polako, ali ne zbog nepovjerenja, nego zbog dramatike. Vidim da uživa u svom otkriću. Pustio sam ga. Znao sam, i prije nego je nastavio, da se tom Bogdanu Bori Rkmanu ne piše dobro. Jer kad te Orkan dohvati, od tog stiska rebra pucaju.
– OK, šta imaš o njemu, daj da vidim – tražim sad već konkretan materijal.
– Ovako: Bogdan Boro Rkman, od oca Teodora i majke Milke iz sela Perna, rođen 15. siječnja 1969. godine u Topuskom, vojni rok odslužio je u Školi rezervih oficira u Bileći, a ostatak u Hadžićima kod Sarajeva, unaprijeđen je u čin potporučnika pješadije, a agresiju na Hrvatsku je dočekao na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Njegov ratni, vojni put koji je prožet mogućim obavještajnim radom, a svakako je kao novinar pisao tekstove kompromitirajućeg sadržaja i ratno-huškačkog naboja, u normalnoj bi ga državi trebao diskvalificirati za obnašanje bilo kakve funkcije u Hrvatskoj – kaže mi Orkan. Jedan stol na OMV-ovoj benzinskoj pumpi nije dovoljan za gomile dokumenata koje stavlja pred nas na stol. Odlučili smo se prebaciti u hotel u centru Siska. Zauzimamo jedan dio terase.
– Gledaj što je on pisao, vidi ovo, vidi naslove! Znaš čitat ćirilicu – pita me.
– Znam, super čitam, sve! Ali ne mogu dvije riječi napisati – odgovaram.
Čitam naglas. Nevjerojatno! Pa taj ne da mrzi Hrvatsku, što je na neki način i njegovo pravo, nego je protiv Hrvatske stvarno radio sranja!
– E vidiš, to ti je naš budući dožupan, Sve su ga četiri srpske stranke predložile kao jedinog, njihovog zajedničkog kandidata. Obzirom da nema protukandidata, već sada se može reći da je izabran – kaže Orkan.
– Znaš šta? Jebeš ovu državu, jebeš sve – kažem Orkanu. Nakon što smo još sat, dva razgovarali i analizirali dokumentaciju, preuzeo sam sve što je donio. Dan, dva kasnije ponovno sam došao u Sisak, obavili smo zadnje provjhere činjenica te sam pred Orkanom uoči izlaska teksta nazvao Bogdana Boru Rkmana.
Bilo bi glupo Rkmanu negirati – pa makar smo na suprotnim političkim pozicijama, i definitivno na suprotnim pozicijama kad je riječ o pravdi, agresiji, odgovornosti Srbije za rat – visoku razinu inteligencije, bistrine i snalažljivosti. U sekundi je odreagirao na moja pitanja o njegovim aktivnostima tijekom agresije na Hrvatsku, odnosno tijekom okupacije Korduna i Banije, kao područja na kojem se kretao i djelovao. Nije se previše izmotavao, nije bježao od odgovora, nije se skrivao iza fraza, već je urbi et orbi poručio: “Ni danas se ne odričem reportaža s prve linije naše, srpske vojske”.
Nego, što je to Rkman tijekom rata, agresije i okupacije radio i pisao, a što je objavljeno u prvom tekst koji se njime bavio.
Za drugi tekst o njemu i njegovoj prošlosti, s Bogdanom Borom Rkmanom našao sam se u Vukovaru. Na njegov zahtjev, odnosno molbu. Sastanak je zakazao u restoranu Mornar.
– Kolega, to vam je restoran na Dunavu, uz vukovarsku luku. Odmah na ulazu u grad, ne možete pogriješiti – objasnio mi je. Naziva me kolegom jer je i on bio novinar. Mudro, pokušava skratit distancu među nama.
Automobilom Novog lista ulazim u Vukovar. Stajem na benzinskoj pumpi INE.
– Ej, bok. Možeš mi reći gdje je restoran Mornar – pitam zaposlenika, iako sam u Vukovaru bio nebrojeno puta. Prvi put, kao novinar riječkog Dnevnika, dnevne HDZ-ove novine, još davne 1996., dok je grad još bio pod okupacijom.
Vidim, zaposlenik INE gleda me čudno. Pa gleda preko mog ramena, u auto. U prvi tren ne razumijem u čemu je problem.
– A ti si?- pita me on
– Novinar, imam sastanak u Mornaru – odvraćam. I shvaćam! Naknadna pamet! Frajer me nakon što sam ga upitao za Mornar gleda i procjenjuje. Čiji sam? Naš? Njihov? A svibanj je 2013. godine! Punih 15 godina nakon mirne reintegracije Podunavlja! To je i dalje u Vukovaru važno: naš ili njihov. I to mogu shvatiti. Znam puno o Vukovaru, dolazio sa, dolazim i dalje, i dolazit ću. Nemojmo se zavaravati
– Vukovar je podijeljen grad. Podijeljen po mnogo kriterija, no ljučni je nacionalni. Odgovaram nestrpljivom zaposleniku INE.
– Naš sam, Robert Frank – kažem mu. Na pločici s imenom zaposlenika piše Ivan ili Ivo, tako nekako. Znači, i on je naš, pomislio sam.
– Imam sastanak s nekim SDSS-ovcem u tom Mornaru. Šta je to njihovo okupljalište – pitam ga.
– Je, je, majku im, tamo se okupljaju. Ti si iz riječkog Novog lista – pita me nakon što je na autu vidio veliku reklamu.
– Da, poslovno sam tu, kao što rekoh.
– Pazi se – dobronamjerno me upozorava i upućuje gdje skrenuti.
U Mornar sam namjerno došao prije Rkmana. Procjenjujem ljude na terasi. Ugodno je popodne. Sjedim u hladu. Slušam razgovore, bolje reći prisluškujem. Sve je ispolitizirano. Dominira ekavica. Ustvari, čujem samo ekavicu. Evo i njega. Ovo je prvi puta da se vidimo uživo, upoznajemo se službeno. Nasmiješen, ugodan u razgovoru, pristaje se i fotografirati. Inzistiram da to obavimo odmah. Moji su razgovori često toliko mučni i nabijeni negativnom atmosferom da se sugovornici na kraju ne žele fotografirati pa nastane problem. Zato s Rkmanom želim izbjegnuti takvu situaciju. Dižemo se sa stola i okidam ga dok se naslanja na ogradu terase. Iza njega je Dunav. Završavamo i svi na terasi dolaze ga pozdraviti. Komentiraju neke sastanke otprije nekoliko dana, planiraju neke nove… Bez previše uvoda počinjemo razgovor o novim elementima iz njegove ratne biografije, ovog puta se radi o još većim neugodnostima. No prije toga zanimljivo je primjetiti da ni pedlja nije odstupio od svega što je izrekao u prvom tekstu, kad smo razgovor obavili telefonski. Tekstu nije pronašao nijednu zamjerku.
Nije želio ništa demantirati. Na prvu, ugodan sugovornik. Ne slažemo se, ali se zbog toga ne svađamo. Čak nema ni podjebavanja, čemu sam inače sve skloniji. Sastanak u Vukovaru, među SDSS-ovcima i ostalim političarima, članovima ili simpatizerima srpskih naciponalnih stranaka, potrajao je kratko, možda pola sata.
– Pa gdje ćete kolega? Ostanite, naručio sam jelo za obojicu – bio je začuđen kad sam rekao da odlazim.
– Imam već obaveze u Zagrebu. Hvala, nemam vremena – uljudno sam ga odbio. Znao sam, iz iskustva, da ću ostankom na kasnom ručku ili ranijoj večeri, jer je bilo oko šest popodne, doći u situaciju koja može biti nezgodna za obojicu. On će u ugodnoj atmosferi obogaćenoj obilnim jelom i dobro probranim vinom pokušati napraviti suptilan, sofisticiran pritisak na mene. Pokušat će utjecati na moje razmišljanje, dok jedemo skratit će se, po prirodi ljudskih odnosa, distanca koja među nama postoji. To je prvi razlog zbog kojeg sam odbio ostati za stolom s njim. Drugi se razlog odnosi na moju narav, težak, sve složeniji karakter kad odrađujem ovakve poslove. Nemam, ni ne želim imati obzira prema svom sugovorniku. Ne želim slušati, odnosno želim slušati, ali ne želim razumjeti njegovo opravdanje “da je bio mlad, zaluđen, dezinformiran, da je kriva Hrvatska za rat i pokolj, pa ustaše, Tuđman i Merčep. E pa kako bi izbjegnuo takvu situaciju s Rkmanom, odlučio sam nabrzak otići”.
Po svaku cijenu želio sam izbjeći pretjerano, preveliko konfrontiranje. Ne zato što sam se bojao njihovog restorana, nego zato što sam imao osjećaj da ćemo se Rkman i ja još sresti pa ne želim zauvijek zatvoriti vrata za moguće kontaktiranje i službeni razgovor.
Autor: R.F.