SUKOB MILANOVIĆA I BANOŽIĆA DAVNO JE OTPOČEO: Plenković nije sklon ministru obrane, ovo je jedini razlog zašto ga drži

Foto: MORH/ F. Klen

Sukob između predsjednika Zorana Milanovića i ministra obrane Marija Banožića ne jenjava posljednjih nekoliko dana, a kako to obično biva sa svima onima koji ulaze u rat s Milanovićem, riječi se ne biraju, pa je tako predsjednik ministra obrane uspio izvrijeđati i na političkoj i na osobnoj razini, udarajući pritom neizravno na premijera Andreja Plenkovića koji mu je popustio pri imenovanju predsjednika Vrhovnog suda, ali ne i pri imenovanju veleposlanika. Otvoreno su iz Plenkovićeve vlade predsjedniku Republike rekli da u diplomaciju neće poslati njegove propale ministre Mihaela Zmajlovića i Ranka Ostojića, a posebnu odbijenicu ministar Grlić Radman uputio je Milanovićevu kandidatu Ivi Goldsteinu, povjesničaru koji se baš i nije proslavio tijekom svojeg veleposlaničkog mandata u Parizu, gdje je u uredu imao sliku Josipa Broza Tita.

Da je predsjednik u svojem bespoštednom ratu s Banožićem prešao mjeru, potvrdio je i sam ministar koji je u maniri Vladimira Šeksa počeo spominjati njegov opoziv koji, istini za volju, nije realna opcija. No jasan je pokazatelj do koje mjere Milanović smeta HDZ-ovcima, odnosno Plenkoviću, koji zapravo ni sam nije sklon Banožiću, ali ga je svojedobno prigrlio zbog snažnog utjecaja vinkovačke HDZ-ove struje koja i danas u HDZ-u ima neupitan status i utjecaj – premijer ga nije uspio umanjiti ni nakon nedavno održanih unutarstranačkih izbora. Znajući za trzavice u HDZ-u, Milanović je na njima odlučio poentirati pa je u javnom prostoru nametnuo umirovljenje brigadira Burčula, koje bi inače u normalnim okolnostima ostalo na razini marginalne teme. Tim je umirovljenjem otvorio paljbu na Banožića, u čiju obranu sada skače Plenković, a onda i njegovi ministri, no kolateralnom žrtvom tog obračuna postao je admiral Hranj.

No pita li se umirovljenog pukovnika Hrvatske vojske Branka Kakarića, sve ono čemu hrvatska javnost svjedoči u sukobu između Banožića i Milanovića, koji neodoljivo podsjeća na obračun ekipe za šankom, zapravo je sporedna stvar. Naš sugovornik prije početka Domovinskog rata radio je kao šef odjela u TMPK Ivanić Grad, među ostalim se bavio istraživanjima usmjerenima na primjenu visokih energija, a dobar dio svoje karijere posvetio je temama razminiranja, zbog čega je višestruko odlikovan međunarodnim priznanjima. U stvaranje hrvatske države uključen je od samih početaka, a vlastitim novcem 90-ih je kupovao oružje i opremu za prve postrojbe ZNG-a. Angažman u ratu rezultirao je dvostrukim ranjavanjem, pri čemu je ostao bez dijela lijeve ruke, no unatoč tome, Tuđman od njega zahtijeva da ostane u borbenom sektoru znajući za njegova međunarodna iskustva koja je poslije iskoristio za pokretanje Mungosa. Ono o čemu se sada govori Kakarić naziva prljavom i podlom diverzijom.

Zanemarena vojska

Najvažnija tema za Kakarića je ona o kojoj ni Milanović ni Banožić ne progovaraju, a ona se odnosi na stanje u oružanim snagama. “Hrvatska je jedina država u svijetu čiji ukupni sastav oružanih snaga nema apsolutno ni jednog školovanog čovjeka za rad s eksplozivima i eksplozivnim tvarima. Bez obzira na tehnološki napredak u svijetu, vojske i danas koriste eksplozivne tvari u ratovanju kao temeljno sredstvo”, alarmira Kakarić te naglašava kako smo mi ujedno i država bez vojne industrije te za primjer uzima Vatikan.



“Sveta Stolica veliki novac ulaže upravo u vojnu industriju koja je izuzetno profitabilna i stimulans je i generator ostalim granama industrije”, objašnjava pukovnik Kakarić koji u slučajnosti ne vjeruje. Ni ovo što se događa s Hrvatskom vojskom po njegovu mišljenju nije slučajno, riječ je o planiranoj diverziji koju je i prije Domovinskog rata inicirala Srbija.

“Za one koji nisu upućeni, Hrvatska je bila jedina republika u sastavu bivše Jugoslavije koja nije smjela imati vojnu proizvodnju, a ni školovati ljude u tom smjeru. Još prije Prvoga svjetskog rata Hrvatska je imala proizvodnju eksploziva te je školovala ljude za rad s eksplozivima, tvornica se nalazila kod Ozlja, a škola u Zagrebu na Ksaverskoj cesti”, podsjeća Kakarić te dodaje da je između dva rata korporacija Dynamit Nobel u svojim stručnim časopisima hvalila hrvatsku proizvodnju kod Ozlja te Hrvate kao vrsne stručnjake. Nakon Drugoga svjetskog rata, 1948. godine, Josip Broz Tito dekretom je zabranio proizvodnju eksploziva i oružja te školovanje ljudi za ta zanimanja.

“Po Titovoj naredbi tvornica je demontirana i raseljena, dio je odvezen u Kruševac u kompaniju Miloje Zakić, a dio u Sloveniju u Kamnik. Na tom mjestu u Ozlju poslije se nalazila kompanija Titan. To je bila posebno teška diskriminacija kojom su Hrvatskoj oduzimali ogromna financijska sredstva. Primjerice, raketa za obranu od tuče TG10 proizvodila se u Ivanić Gradu, a iako je bila riječ o raketi za obranu od tuče, ona nije smjela biti laborirana u Ivanić Gradu, nego je vožena u Crnu Goru u 19. Decembar”, kaže naš sugovornik te napominje kako se i u tim povijesnim, ali važnim detaljima nalazi odgovor na pitanje zbog čega su uništene hrvatske kompanije ‘Đuro Đaković’, ‘Rikard Benčić-Končar’ i brojne druge.

Bijedna situacija

“Prije Domovinskog rata bio sam jedini Hrvat koji se službeno zalagao da se ova diskriminacija nad Hrvatima prekine, da se ukine Titov dekret iz 1948. koji se odnosio na ta pitanja”, otkriva nam Kakarić na čije su se zahtjeve vladajući očito oglušili pa danas, kako tvrdi, svjedočimo diverziji koju su proveli izdajnici. Problem je po njegovu mišljenju i u tome što su od Domovinskog rata prošla puna tri desetljeća, a Hrvatska je, kad je o obrani riječ, u mnogo lošijem položaju nego što je bila tada. “Oni sigurnost vojnika temelje na krunicama i svetim sličicama, a domovinska sigurnost i sigurnost građana ozbiljno su ugrožene”, smatra Kakarić koji dodaje da su naše oružane snage u bijednoj situaciji. Da je stanje u Ministarstvu obrane i među mladim hrvatskim vojnicima ozbiljno, dalo se naslutiti i tijekom ljeta, kada se u medijima intenzivno razglabalo o serijalu samoubojstava pa i iznenadnih smrti vojnika. Iako se taj negativni trend uspio zaustaviti, ono o čemu ni Milanović ni Banožić ne razmišljaju previše jest kriza sa stručnim kadrovima kojih je u Ministarstvu obrane sve manje. Velik dio njih je ili pred mirovinom ili u mirovini, a oni kojima se više ne da svjedočiti svakodnevnim sukobima i previranjima svoje karijere grade u privatnom sektoru.

Upućeni svjedoče kako mjesecima u Ministarstvu traju sukobi kadrova koje je u svojem mandatu instalirao Milanovićev prijatelj Ante Kotromanović s kadrovima bivšeg ministra Krstičevića, koji navodno i stoji iza Banožića kao jedan od najvažnijih stupova Ministarstva obrane u koje Banožić uistinu jest zalutao bez jasno postavljenih kriterija. Ni Milanović nije neki vojni ekspert, međutim, on na liniji svakodnevno ima Kotromanovića, koji mu po svemu sudeći dio smjernica daje i za postojeći sukob u kojem predsjednik, među ostalima, uživa i potporu svojeg savjetnika, generala Marekovića. Da su svi najrelevantniji kadrovi unutar MORH-a u sukobu odabrali svoje strane, jasno je i iz toga što među visokorangiranim djelatnicima više ne postoji komunikacija niti postoje neformalna druženja kakva su njegovali ranijih godina.

Borba za kadrove

Većina onih koji su ostali dane provodi u svojim uredima, a sukob kojemu danas svjedočimo zapravo je počeo još ljetos. Naime, prije nekoliko mjeseci Banožić je na sastanak pozvao nekolicinu vodećih djelatnika MORH-a i jasno im dao naputak da se odluče hoće li raditi za Ministarstvo ili igrati za predsjednika Milanovića. Još je tada Banožić naglasak stavljao na kadrove iz Glavnog stožera, koji su potom krenuli u tihu revoluciju. Šaptom su, međutim, iz Ministarstva počeli otpadati i HDZ-ovi nezadovoljni kadrovi pa je s pozicije državnog tajnika nestao Tomislav Ivić kojega je nadomjestio Branko Hrg, učitelj i bivši šef HSS-a koji s obranom nema nikakva doticaja. Još snažniji udarac Banožić je doživio kada se od njega distancirao drugi tajnik Zdravko Jakop, koji se u ovom sukobu pritajio jer navodno planira u diplomaciju, a da bi onamo otišao, trebat će mu Plenkovićeva, ali i Milanovićeva potpora pa on stranu ne planira zauzimati. Malo je komu jasno zašto je Banožić s pozicije pomoćnika ministra za proračun i financije smijenio Antu Modrića, vrhunskog stručnjaka i analitičara, a još je manje djelatnicima Ministarstva jasno kako se na poziciji ravnateljice Uprave za obrambenu politiku našla Dunja Bujan, koja o obrambenoj politici ne zna previše, pa se stoga po Ministarstvu spekulira da ona svoju poziciju može zahvaliti prijateljstvu s Tenom Mišetić, desnom rukom premijera Plenkovića.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI