SVA NAŠA NAFTNA POLJA GOTOVO SU ISCRPLJENA! Hrvatska je u škripcu: Čeka nas prilično sumorna budućnost

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Dok se Europska unija, a s njom i Hrvatska, sprema prestati kupovati sirovu naftu od Rusije (prema posljednjim vijestima, barem onu koju Rusija izvozi morem, tankerima), i u Hrvatskoj su sve glasniji javni apeli da se poveća domaća eksploatacija nafte, a s njom i sigurnost opskrbe, te smanji ovisnost o uvozu.

Pod naslovom “Vlada zahtijeva od INA-e da počne crpiti više nafte na domaćim poljima i poveća proizvodnju”, u subotu 7. svibnja i Jutarnji list je javio da Ministarstvo gospodarstva “trenutno analizira mogućnosti povećanja domaće proizvodnje s jedinim proizvođačem nafte u Hrvatskoj, INA-om”.

Urgentnost tog Vladina zahtjeva lako je razumjeti: gotovo sva vozila, plovila i letjelice još, s malom iznimkom plina i struje iz obnovljivih izvora, kao pogonsko gorivo koriste derivate nafte. Nestane li nafte, zaustavlja se ekonomija, a s njom staje i život. A da je domaću proizvodnju nafte moguće znatno povećati, tvrdi i bivši dugogodišnji INA-in rukovoditelj istraživanja i proizvodnje, danas akademik, Mirko Zelić.

“Godišnja proizvodnja nafte na našim poljima nije gotovo ništa u odnosu na ono što mi možemo”, rekao je akademik novinaru Jutarnjeg Vedranu Marjanoviću. Zeliću je “poznato da su u poljima Posavine, Podravine, Moslavine, Dinarida i Jadrana utvrđene pridobive količine od 800 do 900 milijuna tona ekvivalenta nafte”, pa je “presudan trenutak da se Hrvatska vrati istraživanju i iskorištavanju vlastitih nalazišta ugljikovodika”.

Je li moguće



Pod “ekvivalentnom naftom” ne misli se samo na (pojednostavljeno) naftu i kondenzat u obliku tekućine nego i na prirodni plin čija je energetska vrijednost preračunata u energiju nafte i onda njoj pridodana. Tako da zapravo ne znamo koliko bi od “800 do 900 milijuna tona ekvivalenta” bilo samoga “crnog zlata”, nafte i kondenzata. Ali ne čini se malo, s obzirom na to da je prošle godine INA u Hrvatskoj na dan prosječno crpila samo 10.390 barela “sirove” nafte (eng. crude) i 977 barela kondenzata, ukupno cijele godine 4,15 milijuna barela ili samo 566 tisuća tona nafte i kondenzata. Hrvatskoj danas treba oko dva milijuna tona nafte na godinu pa kad bi se barem trećina od Zelićevih “800 do 900 milijuna tona pridobivih rezervi” odnosila na tekuću naftu i kad bi tu količinu bilo moguće vaditi potrebnim tempom, ona bi bila dostatna za 133 do 150 godina aktualnih hrvatskih potreba. No ima li to ikakve veze s realnošću?

Je li u Hrvatskoj zaista moguće povećati aktualnu eksploataciju sirove nafte i koliko? Ako to ne bi išlo s INA-om pod upravom mađarskog MOL-a, bi li bilo moguće s nekom drugom, novom “nacionalnom” naftnom kompanijom, za čije se pokretanje također zalaže akademik Zelić, ali ne samo on jer ta se ideja u hrvatskim naftaškim krugovima često može čuti? Na području današnje Hrvatske eksploatacija nafte traje od davnina. Počela je sakupljanjem u prirodnim izdancima, paklinama, od Međimurja do jadranskih otoka. Prvo vađenje iz iskopanog bunara dogodilo se 1854. godine na padinama Moslavačke gore, a prvim dubokim bušenjem naftu je u istočnom dijelu Moslavine, na polju Gojle, 1941. otkrila njemačka tvrtka Petrol. “Istražujte, dajte zemlji što više domaće nafte i plina”, poručio je navodno Tito hrvatskim nafašima nakon Drugoga svjetskog rata i oni su prionuli poslu. Najprije su, dakako, preuzeli bušotine na Gojlu, u Selnici i Peklenici, koje su izradili i iz kojih su naftu proizvodili Nijemci.

Prvo koje su samostalno otkrili hrvatski geolozi i naftaši bilo je naftno polje Križ na Graberskom brdu. Uslijedila su otkrića u Dugom Selu, pa najveće hrvatsko naftno polje Stružec, Lipovljani na obroncima Psunja, Žutica u Moslavini… Početkom 1960-ih istraživanja su dala rezultata i u Podravini, nedaleko od Koprivnice, pa u Šandrovcu na obroncima Bilogore. Krajem tog desetljeća bogato je ležište otkriveno i u Beničancima, a “nakon Savske, Dravske i Murske potoline, istraživače je privukla i Slavonsko-srijemska nizina”, piše u svojoj sjajnoj knjizi “Hrvatski naftaši” Stefanija Novak Zoroe. Nafta je u Đeletovcima šiknula iz zemlje u rujnu 1982. godine.

Istraživanja Jadrana

Sva ta brojna nalazišta i najsuvremenije tehnologije koje su se primjenjivale podigle su proizvodnju nafte u Hrvatskoj na oko tri i pol milijuna tona na godinu. Hrvatska je postala mala naftna velesila. Sagrađene su dvije velike rafinerije, benzinske pumpe, Petrokemija, prerada plastike. Budući da je obilovala naftom, Hrvatskoj je u međurepubličkoj podjeli u bivšoj Jugoslaviji uskraćen razvoj tehnologija budućnosti, poput elektronike i kućanskih aparata. Ali…

“Bila naftna, bila plinska, bila plitka, bila duboka, bila bogata, bila siromašna, svaka je bušotina – jedan život: rodi se, lakše ili teže, živi, buja punom snagom, dosegne vrhunac, zrelost, a onda, iscrpljena, ostarjela, istrošena, polagano, malo-pomalo kopni, nestaje… umire”, napisala je Stefanija Novak Zoroe poetski ono što se u naftaškom žargonu u svijetu naziva Hubbertovim vrhuncem ili (engl.) peak oil.

“Prvo hrvatsko polje kojemu su naftaši napisali ‘in memoriam’ bilo je Gojlo, čiji se život nakon proizvedene 293 tisuće tona nafte bespovratno ugasio već 1965. godine”. A baš kao i Gojlo, i sva ostala hrvatska naftna polja u nekom trenutku doživjela su maksimum proizvodnje, da bi potom eksploatacija na njima bila sve manja i manja, a vode u iscrpku sve više, čak šest puta više od nafte.

A kad su kopnena nalazišta već polako prolazila svoj maksimum, sve nade okrenule su se Dinaridima: zaobalju, podmorju i otocima hrvatskoga dijela Jadrana. Od 1970. do 1974. INA je u podmorju od Istre do srednje Dalmacije unajmljenim platformama izbušila deset dubokih istražnih bušotina, da bi 1977. sagradila i vlastitu bušaću platformu Panon. Do 1982. Panon je od Istarske platforme preko Srednjojadranskoga praga do Dugootočkoga bazena izradio 25 istraživačkih bušotina: najdublja, Jadran-10, dosegnula je šest kilometara.Istraživanja Jadrana zapravo su se nastavljala na istraživanja sedimentnog bazena Dinarida koji se spušta pod Jadran od Slovenije do Albanije, gdje prelazi u Albanide i Helenide. Započelo je dubokom istraživačkom bušotinom kod Murvice nedaleko od Zadra. Nastavilo se bušotinom Nin-1, uslijedio je Brač, a prestalo se istraživati Dinaride 1981. s bušotinom kod Poljica. Na priobalnom području i na jadranskim otocima izrađeno je tada 17 istraživačkih bušotina. U pojedinim bušotinama registrirane su pojave ugljikovodika i sumporovodika, no za razliku od plinskih polja na sjevernom Jadranu, ti pronalasci nigdje nisu bili takvi da bi ponukali na daljnje istraživanje, kamoli razradu i privođenje proizvodnji.

No INA je samostalno mogla bušiti podmorje na dubinama mora do 90 metara pa je već 1973. odlučila u istraživanja Jadrana uključiti i strane partnere, s boljom tehnikom, više znanja, stručnosti i iskustva. U lipnju 1981. godine INA je pozvala strane naftne kompanije u zajedničko istraživanje i proizvodnju nafte i plina na tri koncesijska područja: Mljetu, Palagruži i Jabuci, pa su početkom ožujka 1982. zaključeni i ugovori “o ulaganju sredstava radi zajedničkog poslovanja”: na Mljetu s Agipom, Chevronom i Hispanicom, na Palagruži s Texacom i Agipom, a za Jabuku sa Chevronom i Agipom.

Te kompanije, među najuglednijima i najstručnijima na svijetu, izradile su u Jadranu najprije 16 istražnih bušotina, a zatim još 12 na proširenim koncesijama ispred Dubrovnika i na Kornatima. Ukupno je od rujna 1970. do prosinca 1989. na hrvatskom dijelu Jadrana izbušeno 98 istraživačkih bušotina ukupno dugih 212 kilometara. U kopnenom dijelu Dinarida i na Jadranu bilo ih je ukupno između 120 i 130, ni najupućeniji domaći naftaši ne bi ih znali sve pobrojati. Rezultat: jedno veliko ništa.

Loši ishodi

Samo u jednoj bušotini, nazvanoj Vlasta-1 kod otočića Sušca, pojavila se nafta u tragovima, sve su ostale bušotine bile jalove, u izvješću INA-Naftaplina “likvidirane kao negativne”, zacementirane i zauvijek zaboravljene. No je li moguće da u Dinaridima i hrvatskom dijelu jadranskog podmorja ipak ima nafte koju ni najstručniji hrvatski i svjetski istraživači dosad nisu uspjeli privesti eksploataciji, kako to tvrdi akademik Zelić? Naravno, to se ne može isključiti, no vjerojatnost takvog pronalaska Zelićev je INA-Naftaplin procijenio na samo osam posto. Dinaridima i Jadranu ni hrvatski ni svjetski naftaši do danas se nisu vratili, ali potraga za novim nalazištima nafte na kopnenom dijelu Hrvatske nikada nije prestala. Ali, po svemu sudeći, s jednako lošim ishodima kao i u jadranskom podmorju. INA je u svojem financijskom izvješću za 2021. godinu objavila da je lani završila izradu dviju eksploracijskih bušotina: na koncesijskom području Drava-02 bušotina Ždala-1 “nije otkrila tragove ugljikovodika pa je začepljena i napuštena”, a Bačkovica-1 “pokazala je ugljikovodike u tragovima, ali ne u komercijalnim količinama”. (Ništa bolje sreće INA nije bila ni u Egiptu. Na koncesiji Istočni Damanhur, na kojoj ima udjel od 20 posto, završila je prvu istraživačku bušotinu ED-1X, koja je bila “suha pa je začepljena i napuštena”.)

Hrvatska je zorni primjer ispravnosti znanstvene hipoteze po kojoj eksploatacija konvencionalne nafte (koja se bez ikakve dodatne obrade iz bušotina otprema u rafinerije) u nekom trenutku na cijelom planetu mora dosegnuti vrhunac (eng. peak oil), a potom počinje zauvijek i nezaustavljivo padati. To i takvo stanje u Hrvatskoj nažalost ne bi mogla promijeniti nikakva nova ili “naša” naftna kompanija koju predlaže akademik Zelić pa su svi takvi prijedlozi besmisleni. “Američka revolucija” proizvodnje nafte iz šejla (jedne vrste takozvane nekonvencionalne nafte) poljuljala je hipotezu o peak oilu, ali zapravo je nije srušila. Sliku stanja, naime, zamagljuje to što se u izvješćima o globalnoj proizvodnji i potražnji konvencionalna (obična, iz tzv. rezervoarskih stijena) i nekonvencionalna nafta (iz šejla i drugih nepropusnih stijena, iz kanadskog bitumenskog pijeska, proizvedena iz plina itd.) ne iskazuju odvojeno, pa se čini da proizvodnja nafte u svijetu i dalje samo raste. No u posljednje vrijeme opet se javljaju upozorenja da se povijesni vrhunac vađenja konvencionalne nafte zapravo već dogodio, i to u lipnju 2016. godine, s prosječnom tromjesečnom proizvodnjom od 74,2 milijuna barela na dan.

Kontinuirani pad

U pandemiji covida-19 svjetska proizvodnja konvencionalne nafte potkraj 2020. godine pala je na oko 64 milijuna barela na dan i sad se brzo oporavlja, no analitičari prognoziraju da vrhunac iz lipnja 2016. više nikada neće doseći. Glavni argument za tu procjenu je prirodni kontinuirani pad eksploatacije u državama koje nisu članice kartela OPEC prije izbijanja pandemije, od 2005. do 2019. godine, pad na koji pandemija nije utjecala i koji zorno demonstrira i hrvatski slučaj. Tu je i činjenica da se nova velika nalazišta konvencionalne nafte posljednjih desetak godina nigdje u svijetu ne otkrivaju.

Od nestašice nafte svijet će do kraja tekućeg desetljeća spašavati povećanje proizvodnje nekonvencionalne nafte iz šejla i bitumena, no ta je nafta skuplja i od Hrvatske je jako daleko, u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Nemogućnost osjetnijeg povećanja vlastite proizvodnje nafte i naftnih derivata iz gotovo posve iscrpljenih vlastitih polja, jagma za konvencionalnom naftom s Bliskog istoka i europski embargo na rusku naftu koja se u Omišalj i Riječku rafineriju dovozi tankerima navješćuju hrvatskim kupcima dizela, benzina i kerozina prilično sumornu budućnost.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI