U SAD-u NISI MOGAO NIŠTA AKO NISI BIO U VIJETNAMU: Sve naše vlasti zaziru od onih koji su krvarili u Domovinskom ratu

Mogu nam s političkih pozornica upućivati poruke po volji o silnoj uspješnosti i još silnijim postignućima, o nemjerljivoj brizi za hrvatsku budućnost, o posebnoj brizi za mlade, o sigurnosti i uređenosti, o fenomenalnosti života u Hrvatskoj i o puno još toga retorički uljepšanog, a zapravo nevidljivog u svakodnevici, ukupnoj hrvatskoj populaciji, službenim državnim statističkim podacima i naročito u podacima i izričajima koji nam dolaze s razine UN-ovih stručnih službi i njihovih znanstvenih objava.

Nisu jedanput objavljene UN-ove demografske, gospodarske, socijalne i slične analize o hrvatskom zastoju na razvojnom putu i posebno projekcijska upozorenja kamo nas taj put vodi i nisu to bila paranoična najavljivanja, nego ozbiljna stručno-znanstvena upozorenja na kojim bi im hrvatska politička izvršna nomenklatura trebala biti zahvalna.

Kakva zahvala u zanosu vladanja nad Hrvatskom i promociji vlastite trgovinsko “koalicione” nepogrešivosti i posebno kadrovske osrednjosti birane isključivo po volji, procjeni i doživljaju iste s političkih umišljenih, nasljednih i programiranih visina.


Najsposobniji američki diplomati u Hrvatskoj bili su ratni veterani

Nikad, naravno, hrvatski danas vladajući nisu čuli kako se u postvijetnamskom razdoblju u SAD-u gotovo i nije moglo doseći visoku političku razinu bez aktivnog sudjelovanja u ratu u Vijetnamu niti su upoznati kako su i dva najvažnija i najsposobnija diplomata u Hrvatskoj iz SAD-a u velikim kriznim razdobljima došla iz američkih vojnih redova i bili su sudionici vijetnamskih ratnih zbivanja.

Bili su to general Jacques Paul Klein, upravitelj UNTAES-a u Hrvatskom Podunavlju i William Bill Montgomery, bivši američki veleposlanik u Republici Hrvatskoj. Baš su slučajno izabrani i poslani u poratnom razdoblju kao diplomati u Hrvatsku upravo njihovi ratni veterani i baš je slučajno hrvatska recentna izvršna vlast sastavljena redom (osim jednog izuzetka) od onih koji nisu sudjelovali u obrani Hrvatske od agresije.



Kakav rat protiv Hrvatske, kakva agresija na hrvatski državni teritorij, kakvi sudionici obrane i kakvi primjeri drugih uređenih i razvijenih zemalja, kad nasljedne generacije, dugo školovane i potiho pripremane za velike poslijeratne uloge, mogu nastaviti putem kojim su ovi prvi ponajmanje željeli usmjeriti Hrvatsku.

Odgovornost je tada prema napadnutoj zemlji i prema drugima koje je trebalo braniti i štititi bila potreba, kao što je, uostalom, ista potreba i za poslijeratni razvojni put Hrvatske. I tko je može imati razvijeniju?

Stvarni pokazatelji odgovornosti za vrijeme ratne agresije na Hrvatsku ili polaznici udaljenih škola i fakulteta u drugim zemljama pri savladavanju govorničkih i jezičnih umijeća dok se odgovornost primarno trebala pokazivati u obrani njihove napadnute zemlje? Malo tu ima dilema pa onda ne može ni čuditi odsutnost ili odmaknutost od slika hrvatske svakodnevne stvarnosti i usredotočenost primarno na interesni ostanak u političkom pozicijskom sedlu.

Ugroženosti svjetske razine

Kakva onda demografska ugroženost hrvatske populacije kad se populus tretira ne kao politička primarnost, nego kao politički populizam nenaviknut na poslušnost kakvu postavljaju u stranačko/partijskim okvirima s nasljednim navikama.

Ništa tu onda ne pomaže svjetska zabrinutost stručnjaka iz UN-a, a ponajmanje iz domaćih redova, kad se tehničkim dobivanjem izbora s malim udjelima i trgovinskim savezom može frizirati hrvatskoj javnosti uspješnost po interesnoj potrebi.

Ugroženost se razumije samo u jednoj varijanti i nije vezana za ukupnu nacionalnu, demografsku, gospodarsku, socijalnu i sličnu, već prevladavajuće za interesnu pojedinačnu, izvršnu saveznu pozicijsku i unijsku. Očekivanja su zato racionalnih upozorenja, statističkih pokazatelja, znanstvenih predviđanja i većinskog dijela hrvatske populacije poput neprijateljskog djelovanja prema izvršnim vladarima Hrvatske.

Kakve uopće reforme i politička djelovanja, kad se može ostati na vlasti i bez osnovnih vrijednosnih kriterija i pogotovo razvojnih rezultata. Demografska ugroženost, kažete vi tamo iz UN-a? Naša su postignuća u tom pogledu i kadrovski i rezultatski velika, a šutnja unutar vlasti ionako je obrazac po kojem se jedino i ostaje u zatvorenom krugu iznad svakodnevne stvarnosti.

Hrvatski će retorički politički elitizam uvijek to objašnjavati povijesnim okolnostima, svjetskim trendovima, beskrajnim slobodama, otvorenim granicama, tržištima rada, dugotrajnim procesima, modernim društvima, unijskim dogovaranjima, diplomatskim ravnotežama, socijalnim ulaganjima bez dobiti, migracijskim rješenjima i još nizom sličnih mimikrija koje, naravno, ništa posebno ne znače, ali se uredno novinski prenose kao posebna razumijevanja složenosti, upućenosti i potrebnog djelovanja u science fiction varijanti tako omiljenoj hrvatskom političkom “koalicionom” vladajućem izvršnom savezu.

Trideset godina takva objašnjenja već traju, isto toliko koliko i znanstvena upozoravanja na neumitnost koju danas u Hrvatskoj gledamo i doživljavamo. Trideset godina bez pravog pomaka, bez i jedne ključne i strateške političke odluke, bez prihvaćanja s političke razine i s razine ostalih granskih područja primarnog značenja ljudske populacije, bez spoznaje kako su ulaganja u demografsku revitalizaciju temelj nacionalne sigurnosti i ukupnog razvoja i u konačnici kako je u pitanju nacionalni opstanak u budućnosti.

Rezultat svega navedenog su jasno uočili i potvrdili i u UN-u, i to ne samo na političkoj razini, nego i na znanstvenoj. Međutim, politička mirnoća po demografskom pitanju ničim nije poremećena, a javni spomen svjetske razine demografske ugroženosti Hrvatske ne smije se pojaviti ni pod kojim uvjetima u stranačko/partijskim okvirima. Zakon šutnje usvojen je kao osnova djelovanja i pozicijskog ostanka i nalik je ili je preslika šutnje iz filmskih uprizorenja kumskih odnosa.

Funkcionalna posljedičnost

Tridesetogodišnje iskustvo samostalne hrvatske političke scene potvrđuje osnove uvjetovanosti nastajanja i podizanja nacionalnog nemira vezanog za demografsku, ali i ostalu razvojnu problematiku. Redoslijed je vremenski i po redu uvjetovanosti, dok je povezanost i posljedičnost gotovo funkcionalna.

1. Razvoj stranačke demokracije, posebno nakon oslobađanja hrvatskog državnog teritorija od vojne agresije, nije se temeljio na demokratskim načelima uređenih društava i država, nego je postavljen prema nasljednim interesnim postupanjima, privatizacijskim zaposjedanjima, stranačko-partijskim blizinama, ustaljenim navikama iz nekad zajedničke savezne prošlosti i naročito uz zadržavanje kadrova iz prethodnih vremena.

2. Stranke su ili partije samo nastavile organizacijsku razinu, uz naravno nužnu promjenu simbolike, i stvorile tzv. stranačko/partijsku vojsku u kojoj je odanost uvijek bila ispred razuma. Demokracija je u takvim okolnostima bila samo simbolička, a glasovi su razuma zabrinutosti za smjer bili disidentska nepotrebna kategorija uvijek podobna za izbacivanje, dok su anacionalne pojavnosti uvijek po potrebi tumačene kao politička naprednost, europska prihvatljivost, izlazak iz prošlosti ili su najjednostavnije pripisivane priklanjanju europskim vrijednostima, unutar kojih su hrvatske razvojne potrebe, pa i sama potreba demografske revitalizacije, u funkciji ukupnog razvoja i nacionalne sigurnosti pripisivane nacionalizmu, pa sve do najtežih kvalifikacija.

3. Tako postavljen i nadograđivan model stranačko/partijskog djelovanja imao je za posljedicupotiskivanje stranačke demokracije i njezino svođenje na formalnu razinu bez ikakvih mogućnosti uvođenja toliko potrebnih promjena iznutra i posebno reformi koje bi usmjeravale Hrvatsku prema razvijenoj i modernoj zajednici. Polako se i sigurno stranačko/partijski život pretvarao u interesnu zajednicu i izravnu ovisnost pojedinaca i njihovih planova o razini poslušnosti prema stranačkom/partijskom vrhu ili još izravnije prema razini udivljenosti naspram čelnog čovjeka.

4. Stranačko/partijska interesna zajednica s vremenom stvara pravila ponašanja i postupanja prema kojima nema odstupanja od izgovorenog i usmjerenog s vrha pa zato izostaje barem elementarna građanska hrabrost progovaranja o očitim krivim postupanjima, odlukama i smjerovima koji štete Hrvatskoj u cjelini. Zatvaranje kruga nedodirljivosti postaje zakonitost, šutnja iznutra pravilo, a svaki razuman prigovor nepodobnost.

5. Derivacija uspostavljenog sustava postaju kadrovska rješenja za vodstvo stranke/partije na unutarstranačkim pozicijama, izbornim listama, vodećim mjestima u javnim firmama i, što je vjerojatno i najgore za hrvatsku budućnost, na ministarskim i ostalim visokim izvršnim mjestima. Pritom nebitnim kategorijama postaju obrazovanost, osobnost, dokazivanje na prethodnim poslovima, odgovornost, čvrstina, iskustvo i slične trivijalnosti.

6.Najteži pomak nastaje prije dvadeset godina, kada se u Hrvatskoj uspostavljaju isključive stranačke/partijske vlade i potpuna preslika stranačkog/partijskog ustrojstva u izvršnu vlast na svim pozicijskim razinama. Time, umjesto stručne uprave, Hrvatska dobiva političku osrednjost po puno osnova i potpunu ovisnost postupanja po političkom osjećaju s vrha. Promjene su i reforme nakon toga s vremenom postale utopijska varijanta, a pogreške u vođenju Hrvatske u neželjenom smjeru nemaju više odgovornost jer se odgovornost procjenjuje samo prema stranačko/partijskom vrhu.

7. Slike ovakvog modela sve su vidljivije upravo ne demografskoj slici Hrvatske paugroženost o kojoj lamentiraju stručnjaci UN-a ne može uznemiriti vladajuće ni cijelo njihovo stranačko/partijsko podaništvo, sve dok izbore mogu dobivati samo tehničkim dohvatom interesnog članstva, trgovinskim postizbornim savezom i nevjerojatnim opozicijskim pristupom izbora vodećih ljudi po sličnom modelu vladajućih. Vječna borba za hrvatsko dostojanstvo postaje hrvatski usud koji ne prestaje.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI