Tko se čudi ovdašnjoj široko rasprostranjenoj pojavi da sa svakom smjenom vlasti dolazi i do smjene čelnih ljudi u institucijama, taj je ili dirljivo naivan ili nije nikad živio u Hrvatskoj. Od diplomacije do lokalnog doma kulture, nakon svakih izbora slijedi, metaforički, partija monopolija u kojoj se snage regrupiraju, a teritorij raspoređuje – po diktatu stranačkih iskaznica. Najnoviji takav slučaj dogodio se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu: početkom kolovoza ekspresno je smijenjen intendant Srećko Šestan. Nedugo nakon potvrde Ivice Puljka za gradonačelnika na lokalnim izborima na kojima su Splićani iskazali nezadovoljstvo politikom HDZ-a započela je nova partija monopolija. Intendant Šestan, koji je na tu poziciju došao iz redova HDZ-a, ostao je bez svoje funkcije u splitskom HNK-u na jednoj kratkoj sjednici Kazališnog vijeća, a za njegova je nasljednika predložen Vicko Bilandžić, mladi glumac i zaposlenik tog teatra.
Histeričan način
“Vidio sam mail s obavijesti da predsjednica Kazališnog vijeća saziva elektroničku sjednicu s jedinom točkom dnevnog reda – izbor Vicka Bilandžića za vršitelja dužnosti. Termin u kojem su članovi mogli odlučivati bio je od 22 do 23 sata. On je prihvaćen kao novi kandidat pa pretpostavljam da će na idućoj sjednici Gradskog vijeća biti o tome rasprava. Međutim, moram spomenuti da je krajem prošlog mjeseca bila regularna sjednica Kazališnog vijeća, održana u foajeu, i ondje mi je Vijeće uredno prihvatilo tromjesečno i šestomjesečno izvješće, i financijsko i programsko”, ispričao je Šestan.
Šestan je, dakle, smijenjen na e-sjednici, jedne kolovoške srijede, u kasnim večernjim satima. Ispotiha i konspirativno, članovi Vijeća spojili su se na sastanak sa svojih kućnih računala i u nekoliko klikova, brzo i čisto, obavili tu stvar. Da je smjena intendanta Srećka Šestana provedena na manje ishitren, manje histeričan način, s više suptilnosti i pomnje prema uobičajenom protokolu, ovaj slučaj ne bi podigao baš toliku buru u javnosti. Ovako, sve zaista izgleda kao linč: Šestan je HDZ-ov čovjek koji je netom nakon lošeg izbornog rezultata svoje stranke (u gradu koji je Ivici Puljku povjerio borbu protiv političkog pogodovanja stranačkim srodnicima), osjetio pod sobom klimavo tlo. Slučaj intendant zainteresirao je širu javnost i zbog toga što se nadovezao na još jedan skandal u kulturi – onaj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci, gdje je s intendantske pozicije prije dva tjedna također (s)maknut Marin Blažević.
Skandal na skandal
I u tom se slučaju ministrica Obuljen bunila protiv odluke Kazališnog vijeća koje je Blaževiću zanijekalo potporu usred njegova tekućeg mandata. Naime, Kazališno vijeće HNK-a Ivana pl. Zajca na sjednici održanoj početkom kolovoza predložilo je i usvojilo odluku pod točkom 7 – onu o razrješenju intendanta HNK-a, godinu i pol dana prije isteka Blaževićeva mandata. Odluka je donesena jednoglasno – nitko od pet članova novog sastava Kazališnog vijeća nije naklonjen Blaževiću, koji je na čelo riječkog teatra došao u tandemu s Oliverom Frljićem, uz gorljivu podršku riječkog SDP-a.
No stvari su se u nekoliko godina promijenile. Najveća je promjena, dakako, političke prirode: dogodili su se izbori. Bez PGS-a, riječki SDP više nema većinu u Vijeću – a PGS želi da Blažević ode. U detaljno pripremljenom obrazloženju točke 7 Vijeće je navelo podulji niz dubioznih odluka intendanta koje su se odnosile na sporne ugovore, iznošenje neistina o ugovorima i isplatama za sudjelovanje u programima Europske prijestolnice kulture (EPK), rad izvan kazališta bez odobrenja Kazališnog vijeća, pogodovanje privilegiranim korisnicima i “narušeno povjerenje između djelatnika i Uprave, kao i narušen ugled i nesagledive štete učinjene kazalištu”. Blažević je dobio petnaest dana da pripremi svoju obranu, a nakon toga o njegovoj će sudbini u riječkom teatru odlučiti Gradsko vijeće, koje će glasati o točki sedam.
Ishod tog glasanja lako je predvidjeti: nova gradska vlast nije naklonjena Blaževiću i njegov SDP bit će brojčano nadjačan. Riječki pročelnik za kulturu Ivan Šarar kaže da je način na koji je Kazališno vijeće predložilo smjenu intendanta klasičan linč te da su ovim postupkom obesmislili svoje postojanje. “Točku o njegovoj smjeni vijećnici su predložili ad hoc, iako je evidentno da je ‘optužnica’ koju je čitao gospodin Bojan Šober pripremana dugo jer na nekoliko stranica teksta sadrži razne navode protiv rada intendanta”, rekao je Šarar, napominjući da Blažević nije dobio priliku za iznošenje protuargumenata.
Spremljena optužnica
To što nije dobio priliku za iznošenje protuargumenata Blažević je nadomjestio iskorištavajući svaku priliku da se u medijskim istupima obruši na Kazališno vijeće. Posezao je pritom za objedama kojih se god mogao domisliti – i otišao tako daleko da je skandal poprimio elemente eksplozivnog tračanja i potpuno neutemeljenog, politički obojenog, blaćenja protivnika koji se u široj javnosti pratio s čuđenjem i uzvinutim obrvama.
U Blaževićevoj zagrijanoj retorici Primorsko-goranski savez, politička stranka koja je dobro prošla na posljednjim izborima i koalicijski je partner SDP-u, fašistička je, ksenofobna i nacionalistička stranka. Stranka koja je od svoga osnutka devedesetih godina dosljedno zastupala lijeve ideje odgovara najavom sudske tužbe protiv intendanta na odlasku. Kao razlog podizanja tužbe zbog povreda ugleda i časti predsjednica riječkog ogranka PGS-a Tea Mičić Badurina navodi “nevjerojatnu količinu uvreda” kojom ih je Blažević podvrgnuo otkako je na sjednici Gradskog vijeća Grada Rijeke u svibnju odbijeno programsko i financijsko izvješće o radu kazališta. Ta je odbijenica poslužila kao legitimna podloga za razrješenje intendanta.
Stranci PGS najviše je zasmetala etiketa fašista koju im je Blažeković nalijepio. “Tvrdi da nad njim fašističkim metodama provodimo nasilje, hajku i politički linč. Zapravo je potpuno neshvatljivo da čovjek koji se predstavlja intelektualcem nasiljem i progonom naziva striktno pridržavanje zakonom propisanih procedura, a ono što je u normalnim parlamentarnim sustavima počelo demokracije intendant predstavlja fašizmom”, rekla je za medije Mičić Badurina, ističući da je njezina stranka tijekom svojega tridesetdvogodišnjeg djelovanja uporno i tvrdoglavo dokazivala svoje antifašističko opredjeljenje.
Propisana procedura
Slučaj razrješenja intendanta nešto je kao lakmus papir za utvrđivanje istinskog političkog savezništva među strankama koje djeluju u Rijeci. Pokazao je ne baš uobičajenu situaciju: da su SDP i HDZ u Rijeci u tijesnoj simbiozi, barem što se upravljanja kulturom tiče.
“U gradu Rijeci, vrlo je očito, na djelu je i kulturna koalicija lokalnog SDP-a i nacionalnog HDZ-a, odnosno HDZ-ove ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek u koju se, isto toliko gorljivo, upleo i riječki ‘ministar’ kulture Ivan Šarar. U posljednjih 30 godina nije viđeno da je SDP grada Rijeke ikada s takvom žestinom branio vlastite poteze mišljenjem ministrice i nalazima HDZ-ova ministarstva. Pokušavam se sjetiti je li se gradska vlast ikada tako zauzimala za bilo kojeg drugog čovjeka kojega podržava nacionalni HDZ. Brane li tako gorljivo bilo koji HDZ-ov projekt u gradu Rijeci? Uistinu se ne sjećam”, komentirala je Mičić Badurina, najavljujući prošlog tjedna tužbu protiv Blaževića.
Toliko je sličnosti između splitskog i riječkog slučaja smjene intendanta. U oba je bitnu ulogu odigrao “osvježeni” sastav Kazališnog vijeća nakon promjene lokalne vlasti, u oba je odluka o smjeni donesena brzo i učinkovito, sa žestinom koja zapravo rijetko prati kulturne “igre prijestolja”. U oba slučaja resorno ministarstvo podržalo je intendanta i oglasilo se protiv odluke Kazališnog vijeća. U oba slučaja smjena intendanta provedena je nakon perioda narušenih međuljudskih odnosa unutar kazališta – s tim da se situacija u Rijeci cijelo vrijeme činila puno ozbiljnijom: naime, u javnost su gotovo u pravilnim intervalima istupali zaposlenici, od balerina do pijanista, žaleći se na Blaževićev odnos prema njima, na sitničavost i odmazde. Ministarstvo kulture nije zbog toga ni u jednom trenutku uskratilo podršku intendantu Blaževiću.
Dvostruki honorar
Štoviše, Ministarstvo kulture ga je podržalo i kad mu se prvi put stolica zaljuljala – bilo je to proljetos, kad je Blažević izazvao otpor dvostrukim mjerilima zbog kažnjavanja zaposlenika HNK-a koji su i izvan te kuće sudjelovali u nekim projektima i bili za taj angažman honorirani (dok je i sam činio isto, primao honorare za angažman izvan HNK-a, za koji nije tražio dopuštenje Kazališnog vijeća, prekršivši tako i pravila i praksu). Konkretno, bila je riječ o tome da je Blažević sudjelovao u megaprojektu EPK i bio za to plaćen, a zaposlenike HNK-a je podvrgavao strožim zahtjevima. Kad su ga počeli zbog toga javno napadati, zatražio je od Ministarstva da se o tome očituje. Očitovanje je išlo njemu u korist.
“Nije bilo potrebno ishoditi suglasnost matične ustanove imajući u vidu da su suorganizatori cijelog programa EPK bile kulturne ustanove u Rijeci čiji je osnivač Grad Rijeka. Svaki grad koji se natječe za titulu EPK obavezan je u projekt uključiti sve ustanove i sve kulturne djelatnike pa bi se stoga samo nespremnost za sudjelovanje mogla problematizirati, a nikako ne sudjelovanje bilo kojeg kulturnog djelatnika u bilo kojem programu”, ustvrdili su u Ministarstvu.
Takav je stav podržao i riječki gradonačelnik Marko Filipović, no žestina kojom su ga u proteklih šest mjeseci napadali i oporbeni političari i novi koalicijski partneri riječkog SDP-a (PGS), nije nimalo ublažena. Spekulira se da PGS ima svojeg kandidata za intendantsku stolicu u HNK-u pa zato vrši pritisak na Blaževića. Postoji i jedna razlika između splitske i riječke smjene: splitsko Kazališno vijeće usvojilo je na sjednici Šestanovo izvješće o radu HNK-a, dok je riječko Kazališno vijeće odbilo izvješće Marina Blaževića. Riječko je, po tome, iskazalo dosljednost, dok je splitsko otvorilo prostor za kontroverzije i pitanja o utemeljenosti i pravednosti odluke o smjeni intendanta koji je i po mjerilima Vijeća svoj posao radio dobro.
Klimavi argument
Srećku Šestanu na teret se, što formalno, a što neformalno, stavljaju dva krimena: prvi je skromna aktivnost na kazališnom repertoaru u dosadašnjem mandatu, a drugi muljanje s jednim aneksom ugovora zaposlenika kazališta. Prvi argument je prilično klimav – Šestanov angažman preklopio se s pandemijskim razdobljem u kojemu je kultura bila stavljena na čekanje, a i u tako skučenom kontekstu, ne može se reći da je splitski nacionalni teatar radio manje ili slabije od drugih. Štoviše, upamćena je Šestanova poletna misao uz jedan virtualni nastup da “muze nisu šutjele ni za vrijeme rata, a bome neće ni sada kad nas je napao nevidljivi neprijatelj…”.
Drugi ga je krimen više opteretio – riječ je o netransparentnom aneksu ugovora kojim je intendant omogućio ravnatelju Opere tog kazališta, Juri Bučeviću, da se nakon isteka mandata zaposli na mjestu dirigenta. Ugovor je nekako izronio u svibnju i odmah izazvao obilje razdraženih reakcija.
Upravo je taj ugovor razotkrio tinjajuće nezadovoljstvo u kazalištu, kao i to da na relaciji intendant – Kazališno vijeće postoje ozbiljniji komunikacijski šumovi. Pobunilo se i Radničko vijeće kazališta koje je Bučevićev privilegirani ugovor doživjelo kao nelegalan oblik zapošljavanja, protiv čega je predsjednik tog vijeća Frano Barović najavio borbu “svim raspoloživim zakonskim sredstvima”.
“Taj dodatak nije izrađen u pravnoj službi splitskog HNK-a niti znamo tko ga je izradio. Pravna služba taj je dokument dobila već gotov i samo ga je arhivirala. Mi parafiramo sve ugovore i anekse, a na ovome aneksu nema moga parafa. Na ostalim ugovorima za ravnateljska mjesta možete ga vidjeti. To jednostavno nije kazališni dokument”, oglasila se u svibnju za Slobodnu Dalmaciju i voditeljica pravne službe splitskog HNK-a Ana Donadini Jajac.
Sporni aneks
Poslije se pokazalo da ni Grad, kao osnivač te kulturne institucije, nije sastavio dodatak kojim se ravnatelju Opere, maestru Juri Bučeviću, jamči zaposlenje i nakon isteka mandata, nego da je ugovor sklopljen između Šestana i Bučevića, a supotpisao ga je tadašnji gradonačelnik Andro Krstulović Opara.
Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i tada je podržala Šestana, istaknuvši da u ugovoru ne vidi ništa sporno jer je Bučevićevim angažmanom zadovoljna i publika i ansambl. Tehnički, takav je ugovor protuzakonit pa je ministričina izjava samo pogoršala situaciju. Iako svoju odluku nije obrazložila, termin ostavke koju je dan poslije dala ravnateljica Drame HNK-a Split, Marina Vujčić, odjeknuo je kao glasan protest.
U usporedbi riječkog i splitskog slučaja razrješenja intendanata netransparentni ugovor još je jedna poveznica. Među razlozima za njegovu smjenu, Blaževićevi oponenti navode i ugovor kojim je on sam sebi omogućio da ostane u riječkom HNK-u zaposlen kao glavni dramaturg i nakon isteka intendantskog mandata. O toj stavci u ugovoru govorilo se kao o Blaževićevu “zlatnom padobranu”. Ostaje vidjeti tko će zamijeniti Marina Blaževića na mjestu intendanta riječkog HNK-a i koje će se fine političke niti isplesti da bi ga se – ili nju – ustoličilo na toj funkciji.
Gnjevna ministrica: Mogla je intervenirati mnogo puta, ali nije
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek gnjevno je smjenu dan poslije opisala kao staljinističku čistku, a spomenula je i to da se sjednica održala usred Splitskog ljeta.
“Ovo je staljinizam! Imati sjednicu Kazališnog vijeća 3. kolovoza, usred Splitskog ljeta i usred noći – to jednostavno nije dostojno nacionalne kazališne kuće. Normalno je da na čelnim funkcijama dolazi do smjena, da dolaze novi ljudi s novim energijama, ali ovo je čistka. Otkako sam postala ministrica, nikoga nisam smijenila s čelne funkcije ako je dobro radio, bez obzira na to s kojom je političkom opcijom došao – jer i jest najvažnije da se u kulturi radi kvalitetno, takvi ljudi su rijetki, a Srećko Šestan je veoma uspješan intendant”, izjavila je Obuljen i najavila da će “razmotriti zbog ovog slučaja mogućnosti koje i zakon daje, i to prvi put”.
Zakonske mogućnosti na koje ministrica aludira odnose se na akt koji potencijalno uključuje ministra kulture u prihvaćanje, odnosno odbacivanje odluka kazališnih vijeća o imenovanjima intendanata u nacionalnim kazališnim kućama.
Obuljen, dakle, želi umanjiti mogućnost provođenja politički motiviranih čistki u teatru – uključivanjem više razine državne vlasti u donošenje odluka? Postoji razlog zbog čega se dosad nije posezalo za zakonskim mogućnostima interveniranja u odlučivanje o vodstvu kazališnih institucija, a prekršiti takve uzuse značilo bi uključiti državu – odnosno, aktualnu političku opciju – u krojenje kulture. Kao da već nema i previše zadiranja politike u kulturu iza kulisa, sad bi se u partiju monopolija državna vlast uključila kao igrač s najjačim kartama. Zvuči zabrinjavajuće i kontradiktorno.
I Tomašević je zaredao sa smjenom ravnatelja u kulturi
Smjene čelnih ljudi nacionalnih kazališnih kuća nadovezale su se na smjene čelnih ljudi u zagrebačkim muzejima i galerijama, koje su se počele provoditi koji mjesec nakon što je na čelo metropole došao Tomislav Tomašević i koje su privukle pozornost javnosti svojim manjkom suptilnosti – za razliku od prethodnika koji su se u političkom prekrajanju kulture držali sjene i sivih zona, Tomašević je sa smjenama ravnatelja kulturnih institucija zaredao otvoreno i naglo.
I u preslagivanjima vodećih mjesta u teatru ima elemenata uklanjanja političkih protivnika i dovođenja “svojih”.