SVIJET ODLAZI KVRAGU: ‘Do krajnosti ideologiziran sustav vrijednosti planet vodi u ludilo za koje neće biti ni cjepiva ni lijeka’

Neke je stvari teško promijeniti usprkos različitim poremećajima lokalnog, regionalnog ili globalnog karaktera, poput prirodnih nepogoda, katastrofa, pandemija i sl. Jedna od njih je, svakako, unosna trgovina oružjem i vojnom opremom. Ljudi su, vjerojatno, genetski predodređeni za međusobno istrebljenje pa je tako i glad za oružjem i htijenje da se dočepaju upravo onog najboljeg jedna od primarnih ljudskih želja, gotovo u razini onih vezanih uz zadovoljenje osnovnih bioloških potreba.

Naravno, mi tu ne možemo promijeniti ništa – koliko god bili protivnici i militarizacije i ratova i mržnje među ljudima, narodima, državama. U takvom svijetu ostaje nam jedino pratiti i izvještavati o onome što se bitno događa i što ima važan utjecaj na živote svih nas – neovisno o tome na kojem kraju ovog bogodanog planeta živjeli.

U tom kontekstu treba sagledati najnovije izvješće Štokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) o stanju svjetske trgovine oružjem u razdoblju od 2016. do 2020. godine, objavljeno 15. ožujka. Ono ima dva glavna obilježja: prvi put od 2001. godine opseg izvoza oružja nije se povećao u odnosu na prethodno petogodišnje razdoblje; i drugo, da se izvoz SAD-a, Francuske i Njemačke povećao, a Rusije i Kine smanjio.


Učinak pandemije

 

Neovisno o tome, “velikih pet” svjetskih izvoznika oružja ostalo je nepromijenjeno te tu skupinu i dalje čine: na prvome mjestu Sjedinjene Države, slijedi Rusija, potom Francuska, Njemačka i Kina. Ugledni švedski institut navodi kako su navedenih pet najvećih (među 65) izvoznika oružja u posljednjih pet godina zajedno činili 76% cjelokupnog izvoza oružja. Stvarna vrijednost trgovine oružjem i dalje je najviša od kraja hladnog rata.



“Prerano je govoriti o kraju razdoblja brzog rasta prodaje oružja u posljednja dva desetljeća. Primjerice, ekonomski učinak pandemije Covid-19 mogao bi prisiliti niz zemalja na preispitivanje svoga vojnog uvoza u idućim godinama. Međutim, čak i na vrhuncu pandemije 2020. godine, nekoliko je zemalja sklopilo velike ugovore za opskrbu glavnim oružjem”, izjavio je Peter Weseman, viši istraživač u SIPRI-jevu Programu za naoružanje i vojnu potrošnju.

Ono nam otkriva kako vodeće tvrtke iz sfere naoružanja i vojnih usluga i dalje stižu s globalnog sjevera, poglavito iz Sjedinjenih Država, a onda i EU-a i Rusije. U SAD-u je sjedište čak pet vodećih tvrtki toga tipa. Istodobno, prvi put je državna tvrtka za oružje EDGE iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) uvrštena na popis 25 najvećih tvrtki za oružje, koje su činile 1,3% ukupne svjetske prodaje oružja.

Utjecaj Izraela

EDGE vojsci UAE-a isporučuje oružje i razvija bespilotne letjelice (dronove), pametno oružje i električnu opremu za ratovanje. “EDGE je dobra ilustracija kako kombinacija jake nacionalne potražnje za vojnim proizvodima i uslugama i želje da postanu manje ovisni o stranim dobavljačima potiče rast tvrtki za oružje na Bliskome istoku”, izjavio je Peter Weseman.

U veljači je izvršni direktor EDGE Faisal al-Bannai izjavio da će tvrtka proizvoditi dijelove za američki nevidljivi zrakoplov 5. generacije F-35 ako se Washington složi prodati ga Ujedinjenim Arapskim Emiratima nakon što je Bidenova administracija odlučila razmotriti ugovore koje je prethodna administracija sklopila s UAE-om i Saudijskom Arabijom u posljednje dane Trumpova mandata. Oni su, osim pomirbe s Izraelom, uključivali i prodaju spomenutog zrakoplova UAE-u, čime bi se ta prebogata arapska monarhija priključila Izraelu kao dosad jedinoj bliskoistočnoj zemlji kojoj su zrakoplovi F-35 bili isporučeni. Također treba podsjetiti kako je Izrael, usprkos spomenutoj pomirbi s ključnim zemljama arapskoga svijeta pod Trumpovom dirigentskom palicom, bio i ostao skeptičan u vezi s namjerom Trumpove administracije za prodaju spomenutih najmodernijih američkih zrakoplova UAE-u. To je vruća tema o kojoj su visoke delegacije triju zemalja vodile intenzivne konzultacije i u Washingtonu i u Abu Dhabiju.

Općenito je Bidenova administracija od samog početka svog mandata uzdrmala konstrukciju koju je s arapskim monarhijama Perzijskoga zaljeva i Izraelom uporno i strpljivo gradila Trumpova administracija i što je kulminiralo prošlogodišnjim potpisivanjem mirovnih sporazuma sa židovskom državom. Jedan od najvećih potresa i nedoumica o tome kamo vodi Bidenova bliskoistočna politika bili su oni, nastali nakon Bidenove odluke izrečene u veljači, u njegovu prvom vanjskopolitičkom obraćanju u svojstvu predsjednika – kako Sjedinjene Države više neće podržavati rat pod vodstvom Saudijske Arabije u Jemenu, protiv tamošnjih šijitskih pobunjenika iz pokreta “Ansar Allah”, tzv. huta, iza kojih logistički i politički stoji Iran.

Američka pomirba

Štoviše, Joe Biden je spomenuti pokret skinuo i s američkog popisa terorističkih organizacija, vjerojatno u želji pokazivanja dobre volje za pokušaj kakve-takve normalizacije potpuno poremećenih američko-iranskih odnosa u vrijeme administracije njegova prethodnika (naravno, treba naglasiti kako su odnosi dviju država poremećeni još odavno, od vremena islamske revolucije u Iranu 1979. godine pod vodstvom ajatolaha Homeinija, i da one od tada imaju prekinute diplomatske odnose, a posredničku diplomatsku ulogu između njih neformalno ima Švicarska).

Dva mjeseca nakon spomenute Bidenove odluke, i političari i zastupnici u SAD-u, ali i diljem svijeta, još traže objašnjenje što će podrazumijevati nova Bidenova politika. Čini se da demokrati nemaju nikakvih konkretnih recepata za rješenja nagomilanih svjetskih problema uslijed aktualnih globalnih geopolitičkih previranja. To je pokazala i dvostruka Obamina administracija koja je ispucala sve moguće adute koje je imala na raspolaganju za preoblikovanje svijeta na za sebe zadovoljavajući način, a koji su se oslanjali na kombinaciju meke i tvrde sile i poglavito politiku zaštite ljudskih prava i miješanja u unutarnje stvari drugih zemalja upravo pod tom lozinkom – što je, zapravo, značilo pokretanje raznih revolucija s ciljem demokratizacije društava u kojima su se one odvijale. Jedne od najpoznatijih i onih koje su imale najdalekosežnije posljedice svakako su bile revolucije tzv. arapskoga proljeća i ukrajinska “majdanska revolucija“. Na tome se i stalo, a da ni jedna ni druga nisu dovele do željenih ciljeva i učvršćivanja američkih strateških interesa.

Štoviše, dovele su do otvorenog ruskog odgovora: vojnog ulaska u Siriju i uspostave kontrole Damaska, kao ključne točke svih strateških putova na Bliskome istoku, odakle će ih biti gotovo nemoguće istjerati, kao i do oduzimanja Ukrajini Krima, tog prirodnog “nosača zrakoplova” s kojeg se nadzire gotovo cijeli crnomorski bazen.

I zapravo se potvrđuje kako Bidenova administracija nema stvarnih alternativa onoj Obaminoj kada je riječ o metodama svog vanjskopolitičkog djelovanja. Još gore, umnogome mora slijediti zadane Trumpove poteze, koliko se god Biden želio i kod kuće i vani prikazati potpuno drukčijim tipom političara od svog omraženog protivnika. To mu malo polazi za rukom kada je riječ o realnoj politici gdje više-manje slijedi Trumpovu uhodanu stazu, a uspješan, tj. različit od Trumpa samo je onda kada je riječ o mekšoj i uhu ugodnoj retorici na koju upravo sada redom padaju dužnosnici EU-a – ideološki i svjetonazorski potpuno identični američkim demokratima.

Ruski partner

Naravno, s tezom o Bidenovoj uhu ugodnoj retorici teško će se složiti Rusi i Putin osobno s obzirom na to da je potonjeg u prošlomjesečnom intervjuu televiziji ABC Biden nazvao ubojicom, što nije činio ni jedan njegov prethodnik, čak i u odnosu na tvrde lidere komunističkog kova iz doba SSSR-a. Pa koliko god Biden tu izjavu plasirao prije svega za domaću javnost (da joj dokaže koliko je on zapravo čvrst s obzirom na Trumpove predizborne poštapalice o “uspavanom Bidenu”), a vjerojatno puno manje za uši američkih saveznika koju su je ionako više-manje potpuno ignorirali, dobro znajući da im svima skupa s Putinom još itekako slijedi razgovarati o brojnim temama koje je nemoguće riješiti bez Rusije), nedvojbeno je kako je Biden njome suzio vrata komunikacije Washingtona i Moskve.

Ovdje je dobro ukazati na logično pitanje novinara Washington Posta od prošloga tjedna, upućeno državnom tajniku Anthonyju Blinkenu, kako si Biden može dopustiti davanje takvih izjava i dalje tražiti suradnju s Rusijom? Državni tajnik odgovorio je kako Biden očito vidi dvije stvari: s jedne strane, mora Rusiju smatrati odgovornom za “neprijateljske akcije”, a s druge ostaje otvoren za suradnju u područjima od zajedničkog interesa. Bidenovu je izjavu okarakterizirao kako “politički pragmatizam”. To što ona nema presedana u odnosima dviju globalnih nuklearnih supersila očito nije važno. Uostalom, složit ćete se, za sve postoji prvi put.

A Bidenov je spomenuti “prvi put” zasad slijedio jedino britanski premijer Boris Johnson koji je u parlamentu izjavio kako njegova vlada posjeduje dokaze koji potvrđuju da je Putin osobno zapovjedio ubojstvo ruskog špijuna Skripalja. Naravno, i to bez bilo kakvih predočenih dokaza – na sličan način na koji je to učinio i bivši britanski premijer Tony Blair kada je izjavio da njegove obavještajne službe imaju dokaze o iračkom posjedovanju kemijskog oružja (što se kasnije pokazalo otvorenom laži i zbog čega je Blair završio i na sudu, u, opet naravno, nikad okončanom sudskom postupku), a Irak u međuvremenu bio potpuno razrušen uz stotine tisuća civilnih žrtava, dok je Saddam Hussein obješen kao zločinac.

Prekasna odluka

I upravo se u tom kontekstu trebaju promatrati Bidenovi spomenuti potezi na Bliskome istoku, nakon kojih je, zapravo, malo komu jasno što predstavljaju i kuda smjeraju. Rizične igre zbližavanja s Iranom prijete i pogoršanjem odnosa Bidenove administracije s Izraelom i mogućim samostalnim izraelskim akcijama protiv Irana i njegovih ciljeva u regiji, što može dovesti do opasne eskalacije ionako krajnje zategnutih odnosa na relaciji Jeruzalem -Teheran. Na pokušaj Bidenova približavanja Iranu reanimacijom nuklearnog sporazuma (o čemu se trenutačno vode posredni pregovori dviju država u Beču) blagonaklono ne gledaju ni ključni Trumpovi arapski saveznici, Saudijska Arabija i UAE.

Osim toga, nemali je broj onih koji tvrde kako je za novo približavanje SAD-a i Irana ionako prekasno jer ta zemlja nezaustavljivo klizi prema geopolitičkom istoku – u sfere ruskih i kineskih nacionalnih interesa.

Kao moguće objašnjenje Bidenova “koketiranja” s jemenskim hutima dobro je ukazati i na studiju koju je krajem ožujka objavio Yemen Dana Project i koja je pokazala da je koalicija predvođena Saudijskom Arabijom izvela 22.766 zračnih napada u Jemenu u posljednji šest godina otkako je počela njezina vojna kampanja u toj – jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta. Oko 30% tih napada, navedeno je u toj studiji, izvršeno je na civilne ciljeve, uključujući škole, stambena područja i bolnice (je li tu, onda, riječ o klasičnom genocidu, što još nitko ne želi priznati, prosudite sami). Istodobno je primijećeno kako je broj zračnih napada smanjen nakon ubojstva saudijskog disidenta Jamala Khashoggija u generalnom konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu.

Moguće je kako se američki demokrati, koji sada kontroliraju politički Olimp u Washingtonu i koji su tradicionalno osjetljivi na stanje ljudskih prava (naravno, gdje i kada i ako to odgovara američkim nacionalnim interesima), primarno i rukovode izvješćima spomenutog tipa koji imaju krajnje negativnu percepciju u ukupnoj međunarodnoj zajednici i američkoj i svjetskoj javnosti. Pa kada je već saudijska krvava jemenska kampanja i počela uz blagoslov u prvome redu Obamine administracije (i UN-a općenito) i bez čega nje sigurno ne bi bilo, valjda je onda nekako i red da Bidenova administracija konačno završi ovaj krvavi pir, u koji se Trump nije želio previše miješati ako, naravno, izuzmemo bjesomučan izvoz naoružanja Saudijskoj Arabiji i UAE-u.

Ludilo bez lijeka

I u tom smislu, za kraj, vratimo se opet oružju i SIPRI-jevu najnovijem izvješću. Iz njega bih izdvojio i onaj dio koji kaže kako je Indija i dalje ostala drugi najveći uvoznik oružja na planetu, usprkos padu uvoza iz Rusije (koja je, tradicionalno, njezin najveći opskrbljivač oružjem) i povećanju domaće proizvodnje. Indija je također postala najveći uvoznik izraelskog oružja sukladno produbljivanju odnosa dviju zemalja.

“Izbjegavajući rizike prekomjerne ovisnosti o jednom izvozniku oružja (Rusiji), Indija provodi politiku diversifikacije svojih dobavljača oružja potpisivanjem niza ugovora s različitim dobavljačima oružja, uključujući Izrael, Francusku i Sjedinjene Države”, navode SIPRI-jevi suradnici. Istodobno je izraelski izvoz oružja činio 3% ukupnih svjetskih tokova i bio je čak 59% veći nego u prethodnih pet godina.

Svijet je, teško se ne složiti, definitivno otišao kvragu, i sav ovaj novonastali kaos postaje sve teže upravljiv. Visoka se politika srozala na razinu društvenih mreža i prepucavanja s najnižim porivima, karakterističnim bahatoj djeci iz školskih dvorišta. Istinskih autoriteta i njihova poštovanja sve je manje, a potpuno poremećen i do krajnosti ideologiziran sustav vrijednosti planet ubrzano vodi u “novonormalno” ludilo za koje neće biti ni cjepiva ni lijeka.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI