AMERIČKI IZBORI UTJEČU NA SVIJET: Diktatori iskorištavaju odsutnost Amerike

Američki izbori već utječu na svijet, ali još nisu ni počeli. Tako će biti i nakon što završe. Istočni Mediteran postaje poprište političke ekspanzije novog turskog sultana, koji za svoje planove vješto iskorištava odsutnost najveće sile na planetu.

Erdogan se nikada ne bi usudio vrijeđati jednu od najvažnijih figura Euroatlantskog saveza, francuskog predsjednika Macrona, da nije osjećao kako se Sjedinjene Države nikada neće zauzeti za njega. Javno mu je rekao da je mentalno bolestan i da bi ga trebao pregledati specijalist.

Takav šamar još nije doživio ni jedan francuski predsjednik. Ova gesta u obaveznoj simetriji odražava nizak status ugleda koji Francuska danas uživa u svijetu.

Turski predsjednik tako vješto iskorištava političku nezrelost prve francuske političke lige koja se zalaže za slobodu izražavanja, čak i ako ovakav način ‘izražavanja’ vrijeđa najsvetiju osobu za oko osam posto francuskog stanovništva, prvog čovjeka njihove religije, proroka Muhameda.

Takav autogol ne može proći ‘nekažnjeno’ i Erdogan to zna: mobiliziranjem jača Tursku kao prvu silu islama na planetu, rješavajući tako mnoge unutarnje probleme bivšeg pacijenta duž Bospora.



Napokon, duel između Francuske i Turske jedan je od najsmrtonosnijih sukoba unutar NATO-a.

On nikada ne bi mogao izbiti da u SAD-u nisu pretjerano zauzeti dnevnim redom predsjedničkih izbora. Čini se da trenutni izbori neće završiti tako brzo.

U vrijeme u kojem će se Amerika nositi sa sobom, stvorit će se svojevrsni interregnum, međuvlašće u kojem će odsutnost prvog policajca na planetu vješto iskoristiti pragmatički diktatori za svoje planove.

Uz istočni Mediteran, tu je i problem Bliskog istoka: s odsutnom Amerikom, Kina također može oživiti apetite za Tajvanom.

Američki izbori neće završiti 3. studenoga. Ako Trump pobijedi, bit će žestok otpor onih snaga koje su danas prepoznatljive u pokretima Black Lives Matter i Antifa.

Oni su organski povezani s Demokratskom strankom ili njezinom evolucijom posljednjih desetljeća. Demokratska stranka se od Kennedyjevih vremena razvijala u dva smjera.

Jedan je bio smjer mondenosti – to su pratili žestoki seksualni i financijski skandali. Kako to ide, najbolje ilustrira činjenica da je američki predsjednik Bill Clinton bio vrlo čest korisnik privatnog zrakoplova u kolovozu 2019. godine ubijenog Jeffreya Epsteina.

Tu je i živopisni fotomaterijal na kojem su Bill Clinton i tinejdžerica koja mu s očiglednom simpatijom stavlja ruke oko ramena.

Demokratska stranka tako je postala dio najvišeg američkog establišmenta, korumpirajući ga financijski i moralno.

Joe Biden utjelovljuje upravo spolnu i financijsku anomaliju demokrata.

U karijeri se suočavao s nizom optužbi za seksualno uznemiravanje: na sve je odgovarao da je njegova retorika samo retorika dodira, da je ‘taktilni’ tip političara.

Lucy Flores, Amy Lapos i Tara Reade najistaknutija su imena koja su odlučila podijeliti s javnošću svoja iskustva uznemiravanja od Bidena.

No istodobno je Joe Biden doslovno nepovratno upleten u korupciju.

Bitan element njegove biografije je priča o ukrajinskom energetskom koncernu Burisma, u kojoj je važnu ulogu igra njegov sin Hunter Biden, inače poznat kao zloglasni korisnik kokaina (zbog čega je izbačen iz vojske).

U telefonskom razgovoru s Petrom Porošenkom, bivšim predsjednikom Ukrajine, Biden je potonjega pohvalio što se riješio Viktora Šokina, tužitelja koji je istraživao poslovanje Bidenova sina u Burismi.

Službeno, Biden je negirao da bi s Porošenkom razgovarao na takav način. Isto mišljenje iznijeli su i mediji, svi pod pokroviteljstvom Demokratske stranke (i duboke države).

No, snimka razgovora došla je iz Ukrajine: posebno smo je pažljivo slušali na francuskom radiju Sud-Radio, gdje se također opširno komentiralo.

Istodobno su ukrajinske vlasti objavile i druge snimke Bidenove komunikacije s Ukrajinom, koje pokazuju da je Bidenov glas na obje snimke identičan.

No, situacija je također identična: Bidenove veze s Burismom postale su konstanta u svjetskim medijima. Snimka Bidenova razgovora s Porošenkom tako ne donosi doslovno ništa novo. To je neki detalj koji se uklapa u cjelokupni mozaik.

Službeni stav Joea Bidena i dalje ostaje da je to teorija zavjere.

No, budući da su svjetski mediji doslovno preplavljeni detaljima Bidenova odnosa s Ukrajinom, afera je slična teoriji zavjere poput slijetanja na Mjesec, rata u Vijetnamu ili Clintonove veze s Monikom Lewinsky.

No čak i ako Biden pobijedi na predsjedničkim izborima, neće moći igrati svoju ulogu. Naime, boluje od progresivnog oblika Alzheimerove bolesti, zbog čega čini elementarne pogreške, poput one: kandidiram se za senatora i slično.

Na mnogim je nastupima djelovao zbunjeno, kao da uopće nije znao gdje je. Ali mediji sve to kriju. Bidenova pobjeda tako neće značiti ništa jer neće moći vladati. Zamijenit će ga Kamala Harris, koja za takvo što nije sposobna.

U njezinu slučaju ambicija prerasta stvarne sposobnosti, što je najgora kombinacija. Međutim, politički predstavlja smjer evolucije Demokratske stranke, koja se zalaže za promicanje mjera usmjerenih na uklanjanje bitnog identiteta Homo sapiensa (uklanjanje spolne i drugih distinkcija – vjere, naroda, domovine).

Njezin je politički kurs nešto što na marginama koketira s anarhičnim strujama Black Lives Matter i Antifa.

Ni Demokratska stranka ni Biden ni Obama ni Clinton ne mogu si priuštiti pobjedu Donalda Trumpa. Zato su i stavili polusenilnog Bidena – jer i sam ima bezbroj hipoteka, moći će ga držati pod nadzorom.

Druga stvar bila bi s Berniejem Sandersom, koji ima toliki stupanj integriteta da bi naredio istragu podlog posla svojih prethodnika. Stoga je protiv volje većine demokratske baze na vrijeme povučen iz igre.

U novom mandatu Trump bi prvo procesuirao sve što je kriminogeno u Demokratskoj stranci. Mnogi se njezini predstavnici terete za teška kaznena djela koja bi se u objektivnom sudskom postupku pokazala fatalnima za njihovu karijeru.

Jedno od prioritetnih istraživanja također bi se odnosilo na glasanje putem pošte: mnoge policijske istrage već su otvorene jer su vreće s glasačkim listićima spaljene ili uništene na određenim biračkim mjestima.

Međutim, sve uništene vreće s glasačkim listićima odnose se – na Trumpove glasače.

Trumpova pobjeda, s druge strane, vjerojatno bi dovela do širokih nemira potaknutih od Demokratske stranke.

Moglo bi i biti da SAD doživi više ili manje artikulirani oblik građanskog rata. Sve to, međutim, nije toliko važno koliko je važno mjesto gdje se Biden, s jedne strane, i Trump, s druge strane, smještaju u formulu koja objašnjava današnja svjetska zbivanja.

Ova formula, koju većinski mediji neće izložiti, glasi otprilike ovako: globalnim je korporacijama mnogo lakše globalno plasirati svoje proizvode.

Globalni potrošač donosi mnogo veće koristi i uz to je njime lakše upravljati.

Globalne korporacije, koje od ‘civilnog društva’ uključuju UN, Svjetsku zdravstvenu organizaciju i EU, bore se dakle da eliminiraju sve što sprečava uspostavljanje globalne potrošnje.

To su prije svega nacionalne države s vlastitim interesima, nacionalno ili civilizacijski vezane religije (kršćanstvo kao
temelj zapadne Europe, na primjer).

Na individualnoj razini svjedočimo trendu uklanjanja rodnih razlika (spol bi trebao biti stvar društvene odluke) te rasnog i civilizacijskog opredjeljenja pojedinca.

Globalni potrošač bio bi sličan novčanici: ona nema identitet, već samo broj koji označava njezinu vrijednost.

Svijet u koji nas tjera globalizam svijet je novih bića koja ne bi bila obilježena rodom, rasom, nacijom, religijom (ili na neki drugi način), već samo kupovnom moći.

Gdje su Trump i Biden rangirani u ovom raspoređivanju, jasno je: čemu takvo negodovanje medija pod nadzorom globalnih korporacija zbog Trumpa, također.

Trump je najveća prepreka (osim Višegrada i slavenskog svijeta) provođenju globalnog konzumerizma. Da sam Amerikanac, glasao bih za Donalda Trumpa.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI