Turska se opasno zavadila s cijelim Zapadom: od Sjedinjenih Država, preko EU-a kao cjeline, a poglavito s pojedinim njezinim članicama poput Francuske, Grčke i Cipra zbog turskog agresivnog ponašanja u istočnom dijelu Sredozemnog mora, u Libiji i Siriji, pa sve do NATO-saveza, čiji je i Turska član i koji nema političke snage razriješiti ozbiljne sporove između ključnih saveznica na svome južnom krilu. Kada se tomu pridodaju i vrlo zaoštreni turski odnosi s Izraelom, koje determinira i osobna netrpeljivost njihovih vođa, predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i premijera Benjamina Netanjahua, cijela stvar izgleda još pesimističnije. Ni najnoviji potezi Ankare ne idu u prilog deeskalaciji napetosti, što se ogleda u dvjema bitnim stvarima: prošlotjednom turskom početku testiranja kupljenih ruskih suvremenih protuzračnih sustava S-400 “Triumf”, usprkos protivljenju Washingtona i najavi mogućeg uvođenja američkih protuturskih sankcija, i aktivnom miješanju Ankare u vojni sukob u Nagorno Karabahu ne samo otvorenim svrstavanjem na stranu Azerbajdžana i pružanjem vojne pomoći toj zemlji, već i javnim poticanjem Bakua na nastavak rata usprkos pozivima cijele međunarodne zajednice na žurni prekid vatre i rješavanje problema za pregovaračkim stolom, kao i prebacivanjem radikalnih islamističkih boraca sa sjevera Sirije na karabaške bojišnice.
Rat za dominaciju
Sve to dodatno usložnjava i rusko-turske odnose koji se posljednjih nekoliko godina prije svega baziraju na dobrim osobnim odnosima ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegova spomenutog turskog kolege, a onda i na međusobnoj snošljivosti i potrebi suradnje u ime dobrih i perspektivnih gospodarskih odnosa, ali, ne manje važno, i zajedničkoj želji za izbjegavanjem međusobnog otvorenog sukoba na pojedinim kriznim žarištima u ova složena globalna geopolitička vremena – prije svega u Siriji. Ali rusko-turski odnosi zbog svega navedenog sve više počinju iskriti i pitanje je koliko će dugo izdržati test svoje čvrstoće zbog najnovijeg hazarda na koji je zaigrao Erdogan, prije svega na Južnom Kavkazu – toj, dosad nedodirljivoj zoni ruskog utjecaja koju Moskva ne namjerava ni s kim dijeliti s obzirom na strah od prelijevanja bliskoistočnog terorizma na njezine južne granice. S druge strane, nepredvidljiva turska vanjska politika može cijeli NATO-savez gurnuti u velike probleme i kroz činjenicu o postojanju famoznog članka 5 njegova statuta – kolokvijalno ga možemo nazvati “svi za jednoga, jedan za sve”. Ali teško da NATO želi i da hoće zbog Turske zaratiti s jednom Rusijom, Saudijskom Arabijom ili s bilo kim drugim.
Arapi jednostavno ne podnose Turke zbog povijesnih okolnosti, kada je Otomansko Carstvo vladalo i njihovim životnim prostorima, a još manje trpe da se Turska sada miješa u “njihove unutarnje poslove”, od Sirije i Libije, preko Iraka do Katara jer sadašnji turski intervencionizam doživljavaju kao ekspanziju i obnovu propalog višestoljetnog carstva, koje je, usprkos svemu, kroz svoj utjecaj ostavilo dubok, nerijetko i pozitivan trag u životima tamošnjih ljudi, zbog čega nemali dio njih sa simpatijama gleda i na današnju tursku politiku.
Tursko-saudijski odnosi sve su lošiji i napetiji, a u svojoj su biti determinirani različitim političkim interesima u bliskoistočnoj regiji, ali, ne manje važno, i pitanjem oko budućeg predvodništva islamskoga svijeta u cjelini. Tom predvodništvu teže obje zemlje: jedna s povijesnih pozicija – Turska, pozivajući se na to pravo koje je imala stoljećima, u vrijeme Otomanskog Carstva; a druga s pozicije svoje sadašnje goleme financijske moći – Saudijska Arabija.
Velike ambicije
Stanje u odnosima dviju zemalja snažno je narušilo odbijanje Turske za priključenje Saudijskoj Arabiji po pitanju njezine političke osude Katara i njegove diplomatske, gospodarske i prometne izolacije, koju je Rijad pokrenuo u lipnju 2017. na “mig” američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je netom prije boravio u Rijadu i s njim sklopio unosne poslove iz sfere izvoza američkog naoružanja. Potpunu blokadu Katara predvodi tzv. arapski kvartet, Saudijska Arabija, UAE, Bahrein i Egipat. Katar je ključni turski saveznik na Bliskom istoku, pri čemu je vrlo važno istaknuti kako dvije zemlje dijele i istu islamsku ideologiju kroz učenje panislamističke organizacije “Islamska braća” koja je, međutim, u međuvremenu postala posve neprihvatljiva i preradikalna za dvije ključne arapske monarhije Perzijskog zaljeva – Saudijsku Arabiju i UAE. Osim toga, Turska u Kataru ima svoju prvu inozemnu vojnu bazu – jedinu na Bliskom istoku, ako ne uzimamo u obzir nove baze koje Ankara otvara u sklopu svoje intervencionističke politike na sjeveru Sirije i u Libiji.
Ankara s pozornošću prati visoko postavljene ciljeve i ambicije Rijada za dubinskom reformom saudijskog gospodarstva, a jednako tako i dodatnu modernizaciju njegove, već ionako respektabilne vojne sile. Turska ne želi izgubiti ulogu ključne američke vojne saveznice i ne može mirno gledati kako joj taj status želi preoteti Saudijska Arabija osnivanjem nekakvog arapskog pandana NATO-savezu, pod patronatom SAD-a.
Tursko-saudijski “tihi rat” za utjecaj u regiji sve više jača, a Ankara će u njemu, već prema potrebi, sve više koristiti i iranski čimbenik – Rijadu potpuno neprihvatljiv kad je riječ o međusobnoj suradnji. S najvećim saudijskim regionalnim rivalom – Iranom, Turska je, kao i s Rusijom, kroz sirijski ratni sukob uspostavila značajnu političku i gospodarsku suradnju, neovisno o tome što su i Ankara i Teheran veliki regionalni konkurenti. Odnosi na relaciji Turska – Iran posebno su intenzivirani nakon što je iranski predsjednik Hassan Rouhani u srpnju 2016. bio prvi vođa jedne države koji je Erdoganu pružio punu potporu nakon pokušaja njegova svrgavanja kroz vojni udar iza kojeg je u osnovi stajala američka duboka država, ali i ne samo ona. Erdogan je nakon toga uzvratio Iranu nastavkom gospodarske, prije svega energetske suradnje pa tako iz Irana Turska podmiruje čak 50 posto svojih potreba za naftom. Sve to usprkos američkim protuiranskim sankcijama kojima se Erdogan otvoreno protivi, često ističući njihov protupravni karakter.
Ekonomska nemoć
Turska u financijskom smislu ne može konkurirati Saudijskoj Arabiji niti može imati toliki politički utjecaj u arapskom svijetu jednostavno zato što Turci nisu Arapi. Ali on je svejedno snažan s obzirom na višestoljetnu i duboku ostavštinu Osmanskog Carstva. Osim toga, Ankara se s tim ciljem itekako služi spomenutim Katarom i moćnim panislamskim pokretom “Muslimanska braća” kojeg dvije zemlje zajednički podupiru i financiraju. Erdogan do dandanas ne može oprostiti Rijadu što je omogućio financiranje vojnog udara u Egiptu koji je s vlasti detronizirao demokratskim putem i na krilima tzv. arapskog proljeća izabranog predsjednika Mohameda Morsija, vođe kasnije u Egiptu zabranjene organizacije “Islamska braća”, i koji je u međuvremenu završio u doživotnom zatvoru, gdje je i umro. U međuvremenu je Egipat pod predsjednikom i maršalom vojske Al-Sisijem postao turski smrtni neprijatelj. A tako je malo trebalo da Turska i Egipat postanu najveći saveznici i braća. Kakva bi to osovina Turska – Egipat – Katar bila, nije potrebno ni govoriti, kao ni to što bi ona značila za cijeli Bliski istok, a poglavito za utjecaj Saudijske Arabije koji bi se ubrzano smanjivao. Svi ti događaji samo ukazuju na krhkost i nestabilnost u ravnoteži snaga u regiji, koja se za tren oka može promijeniti i prijeći s jedne na drugu stranu, poglavito sada, u uvjetima kada savezništva i strateška partnerstva ne vrijede previše i vrlo se brzo sklapaju i razvrgavaju, već prema potrebi.
Bliskoistočno trojno suparništvo glavnih regionalnih igrača – Turske, Saudijske Arabije i Irana, zapravo, predstavlja umanjenu sliku globalnog trojnog suparništva između SAD-a, Rusije i Kine. Ono, kao takvo, nikada neće završiti, već će se jedino ciklički izmjenjivati faze međusobne jače suradnje s fazama njihova zaoštravanja. Ali već je sada jasno kako i Bliski istok i svijet proteklih godina ubrzano klize u ovu drugu fazu, za koju nitko sa sigurnošću ne zna koliko će trajati i čime će rezultirati.
Trgovinski rat
O radikalizaciji saudijsko-turskih odnosa svjedoči i činjenica da je Rijad krajem rujna pokrenuo klasični trgovinski rat protiv Turske i uveo potpuni embargo na uvoz turskih proizvoda, na turistička putovanja, kao i na investicije saudijskih državljana u tursko gospodarstvo.
Predsjednik Gospodarske komore Saudijske Arabije Ajlan al-Ajlan pozvao je na bojkot “svega turskoga”, uvoza iz te zemlje, dok je “obavezom svakoga Saudijca, tvrtki i potrošača” nazvao prekid bilo kakvih veza s Turskom u sferi investicija i turizma.
Ovaj poziv na bojkot uslijedio je nakon što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan 1. listopada u turskom parlamentu izjavio kako su pojedine zemlje Perzijskog zaljeva “nanišanile” Tursku i “provode politiku destabilizacije bliskoistočne regije”. Erdogan je rekao kako “ne treba zaboraviti kako te zemlje još do jučer nisu postojale i, vjerojatno, neće postojati sutra. Međutim, mi nastavljamo držati naš stijeg u toj regiji zauvijek, uz dozvolu Alaha”, rekao je turski predsjednik.
Ako se odluka saudijske Gospodarske komore bude provodila u potpunosti, to će pogoditi tisuće turskih izvoznika, i to u vrijeme kada je gospodarstvo te zemlje u teškom stanju, navodi Al-Arabiya.
Utjecajni saudijski princ Abdulrahman bin Musaad prošloga je tjedna opet pozvao na bojkot turskog izvoza u Saudijsku Arabiju , nakon što je Recep Tayyip Erdogan, boraveći tijekom ovoga mjeseca u Kataru, objavio kako turska vojska pomaže stabilizaciji stanja u toj zemlji Perzijskog zaljeva, koju, inače, bojkotira gore spomenuti arapski kvartet.
Na temu saudijskog bojkota oglasio se i predsjednik istanbulske udruge izvoznika odjeće Mustafa Gültepe. Rekao je kako su zbog bojkota Rijada stradali svi maloprodajni trgovci koji proizvode u Turskoj i izvoze u zemlje Perzijskog zaljeva: “Govorimo o svim svjetskim brendovima koji imaju trgovine u Saudijskoj Arabiji, proizvode u Turskoj, a ondje prodaju svoju robu”.
Stradava od paranoje
Turski je narod počeo shvaćati kako će ih politika predsjednika Erdogana, “koji stradava od paranoje”, stajati skupo i staviti ekonomiju zemlje “u slobodni pad”, piše Hamood Abu Talib u mediju Saudi Gazette. Turska se sudara s približavajućom ugrozom gubitka važnih tržišta za svoj izvoz, poglavito tržišta Saudijske Arabije nakon što je kampanja pod nazivom “Bojkot turskih proizvoda” stupila u odlučujuću fazu, polučivši snažnu javnu potporu. Poziv na bojkot odmah je izazvao paniku turskih izvoznika, navodi autor. Zabrinuti stanjem, Udruženje turskih izvoznika, Savez komora i trgovačkih burzi Turske i poslovni krugovi te zemlje u različitim sferama istupili su sa zajedničkim priopćenjem u kojemu pozivaju Erdoganovu vladu da “poboljša svoje ponašanje i odnose sa zemljama koje su vodeća tržišta za turske proizvode”. Rekli su kako te zemlje nisu važne samo s gledišta vođenja biznisa, već i turizma, jer je taj sektor jedan od uporišta turske ekonomije, navodi Talib. Posebno je podsjetio kako saudijski biznismeni ulažu milijarde dolara na tursko tržište nekretnina i da saudijski turisti godišnje troše ogromne iznose novca posjećujući turske gradove i ljetovališta. Gosti iz arapskih monarhija jedni su od najvećih izvora deviznih priljeva u Tursku, koja je dosad primala oko 800 tisuća saudijskih turista godišnje. A sada, piše on dalje, građani Saudijske Arabije okreću se kada god vide tursku etiketu na bilo kojem proizvodu, dok su međunarodne kompanije počele tražiti alternativu Turskoj za proizvodnju svojih roba.
Da spomenuti medij nije daleko od istine, svjedoče i podaci Glavnog ureda za statistiku Saudijske Arabije: turski izvoz u Saudijsku Arabiju smanjio se sa 12,7 milijardi dolara u 2015. na 9,4. milijarde dolara u 2019. – dakle, i prije proglašenja najnovijeg trgovinskog rata.
Neizvjesna budućnost
Turski predsjednik Erdogan namjerava ostati na čelu Turske i nakon izbora 2023. na kojima se želi kandidirati koristeći nedavno unesen promjene u ustav te zemlje, koje mu to omogućuju. Ali neovisno o tome tko će biti na kormilu turske države, činjenica je da je u vrijeme duge Erdoganove vladavine snažna islamizacija turskog društva i “duh” turskog panislamizma “pušten iz boce” i da ga više nitko neće moći vratiti. Jer tko je taj koji bi se usudio odreći sada dostignutih turskih nacionalnih interesa u naftom bogatoj Libiji, na Istočnom Sredozemlju, u Siriji i Iraku, a vidjet ćemo što će biti i s Nagorno Karabahom. Ali već je i sada jasno kako je Turska u svoj “čelični zagrljaj” čvrsto stisnula energentima bogatu južnokavkašku državu – Azerbajdžan, iz kojega će se Baku teško istrgnuti.
Neovisno o sadašnjim ozbiljnim gospodarskim teškoćama s kojima se Turska susreće, Ankara procjenjuje kako još ima dovoljno potencijala, i političkog i financijskog i vojnog, za nastavak vođenja agresivne vanjske politike na prostorima koje je zacrtala kao primarne za svoj nacionalni interes s ciljem vlastitog pozicioniranja u snažnu regionalnu, pa i svjetsku silu ako joj se posreći. S takvom Turskom itekako će se morati računati u budućnosti, a teško je vjerovati da će se bez nje uspjeti riješiti bilo koji regionalni konflikt. Ankara upravo to sada demonstrira i na Bliskom istoku i izvan njega, dok se Zapad u svemu tome sve teže snalazi – dodatno opterećen i oprečnim interesima unutar samoga sebe. “Damin gambit”, koji je zaigrao Erdogan došavši na vlast, definitivno je dao svoje rezultate. Kako će na kraju završiti ta njegova velika geopolitička šahovska partija, u kojoj se izvrsno snalazi, zasad ostaje nepoznanica, ali je činjenica da Turska za Zapad više nikada neće biti ista.