U utorak, 18. svibnja, u glavnom islandskom gradu Reykjaviku prvi su se put osobno, u svojstvu šefova diplomacija dviju zemalja, sastali američki državni tajnik Antony Blinken i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Taj bilateralni sastanak, održan u sklopu zasjedanja Arktičkoga vijeća, bio je svojevrsna priprema summita na vrhu između predsjednika Joea Bidena i Vladimira Putina, koji će se, kako se očekuje, odviti u ljeto ove godine. Štoviše, to mu je bio i glavni cilj.
O čemu su dvojica diplomata razgovarala iza svjetala pozornice i izvan onoga što je službeno priopćeno za javnost vjerojatno nikad nećemo saznati. Ali i iz onoga što dosad znamo jasno je da su stavovi dviju zemalja dijametralno suprotni u brojnim važnim pitanjima i da su, ako se bilo što konkretnije želi postići, nužni kompromisi s obiju strana. Tj. i Washington i Moskva morat će tražiti formulu po kojoj bi, prema van (domaćoj i svjetskoj javnosti), trebalo biti vidljivo kako ni jedna od dviju strana neće biti gubitnica, ako već o pobjedniku i u načelu ne može biti riječi.
U svakom slučaju, diplomacije dviju zemalja nastavit će raditi na pripremama summita na vrhu (koje je besmislen bez prethodno dogovorenih preliminarnih sporazuma u određenim pitanjima koje dvojica državnika samo moraju formalizirati svojim potpisima) u međusobnim kontaktima na nižim i stručnim razinama u različitim sferama, dok će za javne potrebe djelovati zasebno, s ciljem pokazivanja vlastite snage i odlučnosti u zaštiti nacionalnih interesa.
Tako je već u petak, 21. svibnja, Sergej Lavrov u prilično patetičnom stilu obznanio elemente oko kojih Moskva namjerava graditi odnose sa zapadnim zemljama.
“Spremni smo biti prijatelji sa Zapadom, ali naglasit ću: samo s osjećajem vlastitog dostojanstva koje smo naslijedili tijekom stoljeća, tisućljeća postojanja naše zemlje od naših predaka. Dobrobit naših građana glavni je cilj vanjske politike”, izjavio je Lavrov tijekom govora sudionicima obrazovnog foruma “Maraton Nova znanja”. Šef ruske diplomacije dodao je kako Rusija istodobno ne može ići prema prijateljstvu (sa Zapadom) zanemarujući svoju povijest i tradiciju, koje su vrijedne za svakog Rusa.
Konstruktivan potez
“Uvijek smo držali nacionalni ponos, to je vrlo važna značajka – nemaju je sve nacije – i naše domoljublje, uključujući obranu pravde i spremnost da se pomogne slabijima. … I one bi se, nesumnjivo, trebale očitovati i u našem položaju na međunarodnoj sceni”, rekao je Lavrov.
Razgovor s američkim državnim tajnikom nazvao je konstruktivnim, naglašavajući spremnost Rusije da “očisti ruševine” u odnosima zaostalim od prethodnih američkih administracija. Prema Lavrovu, dvije strane će pripremiti prijedloge predsjednicima za njihov sastanak, uključujući i pitanja strateške stabilnosti.
Blinken je, pak, rekao kako je u interesu Washingtona obustaviti sankcije protiv operatora ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2, tvrtke Nord Stream 2 AG, uključujući i predsjednika uprave Matthiasa Warniga, bliskog ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Kremlj je ovu Bidenovu odluku označio “pozitivnim signalom”, dok ju je njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas nazvao “konstruktivnim potezom”.
Upravo ta izjava i odluka State Departmenta o tome, koja je prije nekoliko dana dostavljena Kongresu, sada postaje važna tema novog unutarnjeg razdora u američkim političkim krugovima – po sličnom obrascu prema kojem su, tijekom cijelog njegova mandata, Donalda Trumpa proglašavali Putinovim agentom, simpatizerom Kremlja i čime sve ne. Bidenovi protivnici sada njega optužuju kako, dok zbog “zelene agende” uništava američku naftnu i plinsku industriju i sprečava razvoj domaćih naftovoda i plinovoda, istodobno pomaže Rusiji da dovrši svoj plinovod koji je “geopolitičkog karaktera”.
Naravno, ništa nije onakvim kakvim se čini i Biden je odlučio (barem zasad) žrtvovati Sjeverni tok 2 za jačanje savezništva s Njemačkom, koje bi, u suprotnom, bilo poremećeno s obzirom na tvrdi stav Berlina o nužnosti dovršetka spomenutog plinovoda.
Normalne države
Sve navedeno predstavlja neke od ključnih momenata u američko-ruskim odnosima protekloga tjedna koji mogu (ali i ne moraju, ovisno o razvoju stanja) imati dalekosežne posljedice u odnosima dviju globalnih nuklearnih i vojnih velesila, a time i za cijeli svijet.
Spomenuta Lavrovljeva izjava kako bi Putin i Biden trebali razgovarati o pitanjima strateške stabilnosti izaziva nedoumice: u krajnje poremećenim odnosima dviju zemalja strateška stabilnost za jednu ne mora značiti i stratešku stabilnost za drugu stranu. Američka i ruska vanjskopolitička strategija i njihovi ciljevi potpuno su različiti i umnogome posve suprotstavljeni. Možda bi čelnici SAD-a i Rusije prije trebali razgovarati o ravnoteži svojih strateških interesa, što bi u stvari značilo i podjelu interesnih sfera. Međutim, stvaranje novih interesnih sfera nešto je što je Bidenova administracija na samom početku svog mandata odbacila kao neprihvatljivo i povijesno anakrono i okrenula se prokušanoj metodi “novog” globalnog “demokratskog intervencionizma”. Ali u svojoj biti to nije ništa drugo nego stvaranje američke sfere utjecaja jer je jasno da se spomenuti intervencionizam neće odnositi na Rusiju i Kinu jer je to načelno nemoguće: te su zemlje jednostavno prevelike i presnažne za američke igre s izvozom demokracije te su samim tim “osuđene” na svoju sferu interesa. Bidenova je administracija toga svjesna i u startu im je dodijelila titulu “autoritarnih režima” s kojima, logično, “normalne države”, koje “drže do sebe”, ne bi smjele imati posla.
Drugim riječima, Washington se sada formalno opire podjeli svijeta na sfere utjecaja samo zbog toga što smatra da će prije toga svojim demokratskim intervencionizmom uspjeti ovladati većim dijelom tog istog svijeta. Nakon toga lako će pristati na “sporazum” s Moskvom (i Pekingom) o “zonama utjecaja”, za koje se nada da će one ruske i kineske na kraju predstavljati samo te dvije zemlje i pokojeg njihova nebitnog “satelita”.
Rusiji i Kini Washington je namijenio status “odbačenih” ili međunarodno izoliranih država, u najvećoj mjeri u kojoj je to moguće postići bez opasnosti od izbijanja vojnog sukoba s njima ili jednom od njih. Paralelno s time, već sada aktivno radi na “zabijanju klina” u rusko-kineske odnose, svjestan kako je osovina tih dviju zemalja u stvarnosti neslomljiva i da u konačnici dovodi do detronizacije SAD-a kao globalnog lidera i predvodnika svijeta kakvim Washington želi biti u 21. stoljeću. Tako se iz SAD-a i tamošnjih političkih i medijskih krugova često odašilje poruka o “žutoj opasnosti” i Kinezima koji samo čekaju priliku za demografsko zauzimanje istočnog Sibira i kineskih “povijesnih prostora”, dok se Kineze istodobno straši ruskim nuklearnim arsenalom i Putinovim lukavstvom.
Oštre riječi
Međutim, ovo su toliko razvidni propagandni potezi da na njih Moskva i Peking gledaju s podsmijehom. Pritom im činjenice idu u prilog. Obje su zemlje još početkom 2000-tih godina sporazumom o razgraničenju i prijateljstvu riješile sve ranije teritorijalne sporove koji su opterećivali njihove odnose tijekom komunističkog razdoblja.
Demografska slika Kine, kao zemlje koja će “eksplodirati” i čije će se stanovništvo poput rijeke preliti po cijeloj Aziji posve je neutemeljena. Kina se sada čak nalazi u demografskom problemu s obzirom na smanjeni broj novorođenih (efekt višedesetljetne politike jednog djeteta) te joj stanovništvo ubrzano stari, a njegov rast usporava. Donedavno se smatralo kako će Indija Kinu prestići po broju stanovnika do 2028. godine, a prema najnovijim analizama, to bi se moglo dogoditi već 2023., pa čak možda i iduće godine. Osim toga, kineski sjever, uz granicu s Rusijom, poluprazan je, pa zašto bi onda Kinezi sada masovno krenuli u pohod na ruske prostore kad je njihov sjever topliji i za život povoljniji od onog u Sibiru?
Prošlog tjedna održana je svečanost početka radova na novim nuklearnim blokovima dviju kineskih atomskih centrala, koje zajednički grade kineska državna tvrtka iz sfere nuklearne energetike i ruska državna tvrtka iz iste sfere Rosatom (koja raspolaže s u svijetu trenutačno jednom od najsuvremenijih tehnologija za gradnju nuklearki). Grade se upravo po ruskoj, a ne kineskoj tehnologiji koja je također vrlo razvijena. Putin je pred kineskim čelnikom Xijem Jinpingom tom prigodom rekao kako su rusko-kineski odnosi dosegnuli najviši stupanj u cijeloj njihovoj povijesti. Dvije zemlje planiraju velike zajedničke investicije u visokotehnološke projekte iz sfere nuklearne energije, kao i one koje se odnose na prijelaz na obnovljive izvore energije.
Teško je u takvim okolnostima, i u uvjetima kada su i Rusija i Kina izložene snažnim američkim pritiscima, očekivati međusobne svađe i razdor zbog “klinova” koje je ubacio Washington. Štoviše, čini se da Putin svoju oštricu upozorenja usmjerava u potpuno drugom smjeru.
Dana 20. svibnja, u svom javnom govoru, Putin je, očito ne bez razloga, izrekao vrlo oštre riječi, rekavši kako se neki na zapadu javno usuđuju reći da je veliko sibirsko bogatstvo navodno nepravedno u vlasništvu samo jedne zemlje.
“Svi nas žele negdje ugristi ili nešto odgristi od nas. Ali oni bi trebali znati, oni koji će to učiniti, da ćemo svima izbiti zube kako ne bi mogli gristi. Jamstvo za to je razvoj naših oružanih snaga”, bio je Putin i više nego otvoren.
Američko lukavstvo
Pa iako eksplicite nije imenovao one koji “grizu”, posve je jasno na koga se poruka odnosila. Naime, Rusija se uistinu susreće s navedenim ili sličnim izjavama u kojima se ne samo svojata njezin sadašnji teritorij nego se izvode i vojne vježbe kojima se uvježbava njihov zahvat. O jednom od takvih pisali smo i prošle godine, a odnosile su se na javno objavljene planove NATO-saveza o zauzimanju ruske baltičke enklave Kalinjingrad, smještene između Litve i Poljske. Drugi je sadašnji ruski teritorij, koji Zapad takvim ne priznaje, Krim, zbog kojeg i oko kojeg se često izvode američke i NATO-ove vježbe, i gdje se uvježbavaju različite akcije, poput iskrcavanja diverzanata, marinaca, vojne tehnike i sl. I treći teritorij Ruske Federacije koji je pod stalnim udarom inozemnih “grizača” jesu južni otoci Kurilskog arhipelaga. Njih traži Japan, koji ih naziva svojim sjevernim teritorijem i zbog kojih još s Rusijom (ranije SSSR-om) nije potpisao mirovni sporazum o završetku Drugoga svjetskog rata.
Drugim riječima, Rusija dobro zna otkud joj danas stižu najveće prijetnje, a u tu se sliku Kina nikako ne uklapa, a još manje ruske prijetnje Kini.
Bivša američka administracija na čelu s Donaldom Trumpom prošle je godine, kao i u prosincu 2019., pokrenula niz sankcija protiv ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 i time nadugo odgodila njegov završetak jer su se tvrtke-izvođači (najvećim dijelom velike tvrtke iz EU-a) u strahu od sankcija povukli s radova. Plinovod je trebao biti završen još u veljači 2020. godine. Posljednje sankcije, koje su uključivale i one protiv operatora tog plinovoda, tvrtke Nord Stream 2 AG, State Department je uveo u prosincu 2020. Međutim, prošloga tjedna, u dostavljenom konačnom dokumentu State Departmenta Kongresu na usvajanje, ispostavilo se da u njemu nije bilo odredbe o uvođenju sankcija protiv Nord Stream 2 AG. One su iščeznule baš uoči planiranog sastanka Blinken – Lavrov u Reykjaviku.
Je li to bila Bidenova gesta dobre volje (tražeći, naravno, od Putina nešto zauzvrat) ili je riječ o novom američkom lukavstvu?
Partija šaha
Glavni cilj američke administracije u pregovorima s Rusijom je postizanje dugoročnog sporazuma s Moskvom o strateškom naoružanju u svim njegovim aspektima. U njega bi se morala uključiti i nova ubojita oružja, prije svega ona hiperzvučna. Upravo u njima Rusija trenutačno ima značajnu prednost (što priznaju i američki vojni analitičari), a ta su oružja, za razliku od američkih, već uključena i u službeni sastav ruske vojske.
Prema navodima britanskog medija Daily Mail, Rusi iduće godine počinju s testiranjem i svoje tajne hiperzvučne rakete, kodnog naziva “Ostrota” (“Oštrina”). Isti medij piše kako se nove hiperzvučne rakete smatraju sljedećom fazom ruskog ne-nuklearnog štita. SAD-u, prema ruskim procjenama, treba 10-15 godina da u tom vojnom segmentu dostigne paritet. Čak i da ruski analitičari pretjeruju s navedenim rokovima i da je za to SAD-u potrebno pet godina, i to je opasno za sadašnje američke interese i strategije kojima je cilj što brža uspostava konačne globalne dominacije. A nje u načelu ne može biti bez one vojne.
Vrijeme ovoga puta nije na strani SAD-a, već prije svega Kine pa se ništa ne smije prepustiti slučaju, smatra Washington. U tu svrhu Moskvi se trebaju dati određeni “ustupci”, a plinovod Sjeverni tok 2 čini mu se kao idealan alat.
Kao prvo, on je rezultat promišljanja Bidenovih savjetnika, svjesnih kako bi daljnje zaoštravanje zbog spomenutog plinovoda imalo teške posljedice za američko-njemačke odnose. I to u vrijeme kada njemačko savezništvo Washingtonu treba više nego ikad s obzirom na ukupne američke planove s EU-om, koji su, opet, itekako usmjereni prema proturuskoj i protukineskoj agendi; i kao drugo, novo zaoštravanje Washingtona sasvim bi sigurno imalo negativne posljedice za američke favorite na njemačkim jesenskim izborima – Zelene, koji su kod kuće ionako izloženi kritikama da previše ne mare za ključne njemačke interese.
Sve se više-manje vrti u krug, prema dobro poznatim američkim strategijama koje se desetljećima ponavljaju i više ni za koga nisu iznenađenje. Sasvim sigurno nisu iznenađenje za Putina. Ne bez razloga, jedino on još šuti o Bidenovu prijedlogu o međusobnom summitu, koji mu je ovaj telefonski sam predložio. Ako do njega ipak dođe (može se pretpostaviti da hoće), on će predstavljati kulminaciju dugotrajne geopolitičke partije šaha koju Putin itekako zna igrati. I to je ono što će taj summit razlikovati od svih ostalih iz doba završetka hladnog rata s kraja XX. stoljeća koji su rezultirali ničim drugim nego krahom i nestajanjem SSSR-a s političke karte svijeta.
Ideološka kriza
Šanse da će Putin sada ići “uhodanom stazom” Mihaila Gorbačova ravne su nuli. Stečeno iskustvo je neprocjenjivo, globalni odnosi u međuvremenu dramatično promijenjeni, figure iznova posložene (netko će reći i kaotično porazbacane). Rusija je vojno osnažena i politički nikad stabilnija, a američko društvo u dubokoj ideološkoj krizi i političkoj neslozi. Nekako posve suprotno odnosima koji su vladali za summita na vrhu SAD-a i SSSR-a. Zato je i rezultat ove sadašnje “partije šaha”, s golemim ulozima, sve samo ne predvidljiv.