RAZLIKA IZMEĐU BOGATIH I SIROMAŠNIH SAMO ĆE RASTI: U tome nam ne može pomoći nijedna vlada

Screenshot

Što se svakodnevno događa vidimo oko sebe. Javna sredstva priopćavanja granatiraju nas užasima izazvanim koronarizom. Ma koliko nam govorili ili pisali kako se događaju strašne stvari, to je tek dio priče. Mnogi koji su najugroženiji nisu dio svakodnevnih priča. Oni su na rubu, ili čak izvan, socijalnog sustava. Tek je na izmaku ove godine Vlada Andreja Plenkovića donijela zakon po kojem su građani koji nemaju nikakvih primanja i koji su stari i onemoćali dobili pomoć od 800 kuna mjesečno. To je tragično malo, ali mnogo više nego jučer. Vjerojatno i to moramo zahvaliti Bruxellesu. Globalizacija i njezina pravila igre ne brinu se o starima i nemoćnima. Cilj je globalizacije da bogati budu bogatiji, a moćni moćniji. Političari su u funkciji takvih politika. Rajnski model kapitalizma ustuknuo je pred anglosaskim modelom. Da je tome tako, vidi se iz javnog poziva da se cjepivo osigura svim građanima – kako bogatima, tako i siromašnima. Oni koji su najsiromašniji i najugroženiji osigurat će cjepivo putem dodatnog zaduživanja – kredita – koje će morati vratiti. Jučer su bili nemoćni, sutra će biti još nemoćniji. Tako će biti, iako tako ne bi trebalo biti. Pristalice zavjera dodatno “mute vodu” da bi dobili komadić medijskog prostora. Ne brinu se što njihovi istupi dodatno pogoršavaju ionako tragično stanje.

Čovjek je “ovladao” prirodom i napustio Zemlju, zasad, tek kao avanturu, ali je tim činom pokazao što je sve moguće učiniti kada njegovu znatiželju racionalizira ljudski um. Štoviše, čovjek je tehnički spreman za osvajanje Marsa i tek su financijska sredstva, zasad, ograničenje zbog kojeg Mars već nije osvojen. Nije utopija da će čovjek u idućih dvadesetak godina ekonomski eksploatirati Mjesec. U isto vrijeme, na Zemlji ima ljudi koji još žive na prijelazu iz desetog u jedanaesto stoljeće. Raspon na relaciji razvijeni – nerazvijeni se, nažalost, povećava, i to ne samo među zemljama već, zahvaljujući globalizaciji, i u svakoj od zemalja. Dinamiziraju se i opasnosti. Možda čak i brže nego blagodati koje uživamo. Sve je teže kontrolirati znanstvena dostignuća iz područja prirodnih znanosti, što obilato koriste pristalice raznih urota. Na temelju novih spoznaja otkrivaju se nova rješenja koja bi trebala biti u funkciji napretka života čovjeka kao socijalnog bića – a koje nije moguće kontrolirati jer nam to ne dopušta kapital-odnos. Sukobili smo se s prirodom i danas je mijenjamo, destruiramo i postajemo sami sebi glavni neprijatelj. Postaje sporno jesmo li tekuće procese destrukcije u stanju zaustaviti. Ponašanja kojih smo svjedoci pokazuju da se proces destrukcija dinamično dramatizira. Tko zna što nam donosi sutra u doslovnom smislu riječi? Koronavirus pokazuje i dokazuje kako je sve moguće.

Borba za sebe

U socijalnom pogledu borba za profit i globalnu prevlast toliko je zaokupila čovječanstvo, posebno najrazvijenije zemlje (dodajmo Kinu), da se na socijalno raslojavanje i ugroženost nemoćnih, bolesnih, hendikepiranih i drugih više nitko i ne osvrće osim kada je potrebno demonstrirati “socijalnu osjetljivost” kapital-odnosa kako bi se on opravdao. Svatko se bori za sebe, bez obzira na to je li riječ o pojedincu, državi ili kulturi, a rizik se istovremeno dodatno individualizira. Funkcija države je u razvijenom svijetu da pomogne razvoj svoje nacionalne ekonomije; funkcija države u nerazvijenim zemljama je da slušaju i ostvaruju želje razvijenih. Tako je uspostavljena relacija ovisnosti. Što su nerazvijenije zemlje poslušnije, to bolje za njih. Sve se to događa pod parolom demokracije i slobode; štoviše, takvo stanje se proglašava ciljem kojemu valja težiti. Pritom se ne objašnjava što znači ta ista demokratizacija i sloboda za obespravljene kojih je svakim danom sve više, po nekima polovica čovječanstva, po drugima dvije trećine.
Međutim, zavaravaju se političke elite razvijenih zemalja da je moguće održati status quo. Kapital-odnos i njih rastače te one postaju tek “policajac” kako bi omogućili njegovu daljnju destrukciju. Kapital-odnos snažno mijenja/destruira Zemlju u cjelini i svakog čovjeka posebno. Mogućnost nerazvijenih iz dana u dan sve je manja i nije čudno što je poznati teoretičar ovisnosti Andre Gunder Frank skovao pojam koji govori sam za sebe: razvoj nerazvijenosti (development of underdevelopment). Peter L. Berger to ovako interpretira: “… odluke o nacionalnoj ekonomskoj politici donose se sada izvan zemlje i za korist drugih. Nacionalna ekonomija je ‘iskrivljena’ jer njezin pravac diktiraju vanjske potrebe, a ne njezina autohtona logika. Nacionalna inicijativa ugušena je često do stupnja ‘industrijskog infaticida’, to jest, domaći industrijski razvoj je zaustavljen u interesu strane inicijative koja dominira nacionalnom privredom. Napokon, autohtono stanovništvo je pauperizirano, uz izuzetak takozvane comprador klase – lokalnih grupa koje postaju zastupnicima strane inicijative. Drugim riječima, nerazvijenost Trećeg svijeta nije stanje koje prethodi dolasku međunarodnog kapitalizma u te zemlje, već je prije stanje što ga taj međunarodni kapitalizam proizvodi, i to nužno”. (Izvor: Peter L. Berger: “Kapitalistička revolucija”, Naprijed, Zagreb, 1995., str. 149. i 150.). Naš pjesnik Grigor Vitez stihovima najjasnije i najbrutalnije definira načela kapital-odnosa u uvjetima neoliberalizma:

“Što viriš vuče kroz to granje?
Gledam da pojedem ono janje.
Pa pojedi ga što ti smeta?
Tražim razlog radi svijeta.”



Sve se to odvija u ozračju neoliberalizma koji vrši funkciju katalizatora tih i takvih procesa. Međutim, nije potrebno posebno dokazivati da postojeći način razmišljanja/ponašanja ima svoja ograničenja. Albert Einstein jednom je rekao: “Svijet koji smo stvorili danas kao rezultat našega dosadašnjega načina razmišljanja ima probleme koji ne mogu biti riješeni na način kojim smo razmišljali dok smo ih stvarali”.

Marx nije u pravu

Ma koliko zvučalo naivno, već za našeg života razvijeni će shvatiti da nije moguće mnoge probleme riješiti bez “svjetske vlade”. Prisutna ugroza koronavirusa samo je katalizator koji će ubrzati te procese. Probleme zaštite okoliša, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i druge nije moguće riješiti na razini bilo koje zemlje niti grupe zemalja, već je potrebno djelovati globalno, imajući u vidu pravdu (čitaj: ravnopravan odnos čovjeka i čovjeka), a ne parcijalne interese pojedinih država u funkciji samo i jedino “njihova” kapital-odnosa. Tako regionalizacija koja suprotstavlja svijet nije rješenje za svijet, već podrška utrci u besmisao.

Marx nije bio u pravu – kapital-odnos o kojem je pisao više ne postoji. Nestaje rad kakav je bio u njegovo vrijeme. Rad iz njegova vremena neučinkovit je i irelevantan za kapital. Kapitalu je danas suprotstavljen visokokvalitetan i kreativan rad koji je i sam rezultat investiranja i visoke plaće su tek pripadajući prinos, u čemu se ponekad pretjeruje, na uloženi kapital – investiranje – u obrazovanje. Povrat od investiranja u znanje kriterij je uspješnosti i samog kapitala u implementirane tehnike i tehnologije. Sve se promijenilo. Kapital i obrazovni rad nalaze zajednički jezik te nisu suprotstavljeni, već se uzajamno prožimaju, ostvarujući tako zajednički cilj – povećanje dominacije kapital-odnosa. Raspodjela dohotka i bogatstva sve je više na strani bogatih i njihovih nasljednika (rentijera) te poduzetnika (autora novih kombinacija u širem smislu). Ostali primaju sve manje. Ipak, oni nisu ugroženi sloj. Umjesto Marxove “nacionalne rezervne armije nezaposlenih” na razini nacionalnih država imamo “globalnu rezervnu armiju nezaposlenih”. Drama se ogleda u činjenici da radnici nisu u stanju tražiti veće plaće, već se bore za radno mjesto. Sindikati kakve poznajemo postaju povijesni pojam, a ne čimbenik koji se suprotstavlja kapital-odnosu. Zaposleni postaju privilegirani sloj društva.

Dublje raslojavanje

Nezaposlenost će sigurno postati najveći problem u budućnosti. Welfare state je mrtva – napuštena, izbrisana, nestala. Pravo na rad za mnoge će biti tek ustavna natuknica bez smisla i sadržaja, neostvariva. Ovo se neće događati zato što je netko zločest, već zato što se rad neće moći, zbog svoje inferiornosti (neadekvatnosti), uklopiti u tehnološke procese koji se dnevno mijenjaju. Rastuća stopa supstitucije rada kapitalom cjelokupnu će sliku samo dodatno dramatizirati.

Socijalno društvo će se ubrzano raslojiti na zaposlene i nezaposlene, a tek potom na bogate i manje bogate, odnosno siromašne. Dok jedni u svojoj obijesti bacaju hranu, drugi, siromašni, tu istu hranu skupljaju po kontejnerima kako bi preživjeli. Prema tome, radi se o uspostavi više socijalnih slojeva, socijalnih grupa, u kojima će vrijediti različiti zakoni. Na jednom kraju će biti materijalno osigurani (koji su u stanju pokriti svoj rizik), zapravo lojalni građani koji poštuju vlast (i koji su njezin sastavni dio), a na drugom kraju će biti građani koji su “otpadnici” i koji žive svojim životom (čak izvan institucionaliziranog sustava). Dok je to u prošlosti bio više/manje (čitaj: mnogostrukost razloga uvjetovanih općim, posebnim i pojedinačnim određenjima i uvjetima) izbor pojedinca (ako nije želio raditi za manje, recimo, od prosječne plaće), u budućnosti će sve veći dio populacije zakonito pripadati toj “otpadničkoj” grupi kao odraz društvenog sustava, a ne vlastitog izbora. Prostitucija, alkohol, droga, bijeg u podzemlje, bijeg iz urbanih sredina, traženje nepostojećeg samo su pojavni oblici tih socijalnih procesa.

U tradicionalnom je društvu obitelj, u širem smislu možemo to primijeniti i na cijeli feud, bila temeljna jedinica društva. Kapitalistička država i tržište su, kako bi se dinamizirao kapitalistički sustav, razorile obitelj da bi pojedinac, pod parolom slobode i demokracije, postao subjekt. Pogledajmo kako je to izrazio Yuval Noah Harari (“Sapiens – kratka povijest čovječanstva”, Fokus, 2015., str. 398): “Država i tržište pristupili su ljudima s neodoljivom ponudom pa im rekli: “Postanite pojedinci. Ženite se kim hoćete, ne pitajući roditelje za dopuštenje. Bavite se kojim god poslom želite, sve ako se rodovski starješine na to i mršte. Živite gdje god hoćete, čak ako zbog toga i ne možete svaki tjedan na obiteljski ručak. Više ne ovisite ni o svom rodu ni o svojoj obitelji. Umjesto njih, od sada ćemo se o vama brinuti mi, država i tržište. Mi ćemo se pobrinuti da dobijete hranu, krov nad glavom, naobrazbu, zdravstvenu i socijalnu skrb i, dakako, posao. Mi ćemo vam pribaviti mirovinu, osiguranje i zaštitu”.

Koliko patnje

Karl Polanyi je u svojoj sjajnoj knjizi: “Velika preobrazba” pokazao kako su bile potrebne tektonske promjene predkapitalističkog društva da bi se pojavio kapitalizam u punom svom sjaju. Profit, profit i opet profit temeljni je cilj svake investicije; Marx bi rekao: “Akumulirajte, akumulirajte u tome je sav Mojsije i proroci”. Pritom se sve podređuje tom profitu. Znakovit je primjer o neučinkovitim dogovorima kada je riječ o zaštiti ljudskih prava ili okoliša i u skladu s tim sve većem broju (održanih) sterilnih skupova znanstvenika koji traže i političara koji ustrajno ne čuju što se od njih traži. Černobil je tek nedavno zatvoren. Koliko će ljudi patiti i koliko je sudbina određeno Černobilom i (ne)poznatim “černobilima”. Tragedija u Japanu aktualizira Černobil – dokad? Istovremeno se dnevno razbacuju golema sredstva na “sve i svašta”, a da to nikomu ne treba. Farizejski se borimo za život neke životinje ili ptice kao žrtve nerazumnog odnosa prema majčici Zemlji, a dnevno obolijevaju i skapavaju milijuni ljudi, što ne želimo vidjeti. Vidjeti znači postaviti pitanje drugima, ali i sebi. To je vrlo neugodno i o tome se u pristojnom društvu ne razgovara (sic!). Od drugih tražimo da se pogledaju u zrcalo, ali nemamo snage sami to učiniti.

Četvrta, danas već ne znam koja, tehnološka revolucija ima daleko veće zahtjeve od rada. Sama tehnologija je kratkoročna i mijenja se u razdoblju od pet do sedam godina. Rad se mora stalno prilagođavati tim sve sofisticiranijim tehnologijama, što znači da je vrijeme osposobljavanja rada sve dugoročnije. Ono danas traje cijeli život. Da bi opstao, moraš učiti tijekom cijeloga života. U takvim uvjetima sve manje ljudi može zadovoljiti uvjete što ih nameće tehnologija, a oni koji se ne uspiju prilagoditi po “prirodi” stvari otpadaju iz procesa društvene reprodukcije i pridružuju se armiji “nepotrebnih” građana.

Filozofija ponašanja

Ovo je prvi i fatalni korak koji otvara put u “pakao” iz kojeg je upitan, obično nemoguć, povratak. Ostaju najbolji i njihov se broj, iz dana u dan, smanjuje, to brže kako se nivo nužne razine znanja, iz dana u dan, povećava. Tržište, tržište, tržište zagovaraju najrazvijeniji (u vrijeme Davida Ricarda to je bila Velika Britanija i njegova poznata teorija komparativnih prednosti koja i danas vlada svijetom) putem IMF-a, World banka, WTO-a, Europske unije, SAD-a, Japana… Upravo je Kina, prihvaćajući u najbrutalnijoj formi neoliberalizam, koji najrazvijenije zemlje nisu mogle ni u snu zamisliti, uspostavila čudesno učinkovito gospodarstvo, nezabilježeno u povijesti. Razvijeni se bune na darvinistički pristup kineskog upravljanja gospodarstvom, zaboravljajući da su taj princip sami postavili na pijedestal nedodirljivosti. Socijalno odgovorni građani, svjesni pogubnosti profitnog odnosa, na globalnoj razini – što znače nerazvijeni i koja je uloga nerazvijenih u današnjoj priči kapital-odnosa – svojim demonstracijama pokušavaju poslati poruku o pogubnosti tržišta u kojem nema mjesta socijalnoj senzibilnosti, dakle, odgovornosti jednih za druge.

I dok uništavamo prirodu, istovremeno tražimo da se tržištu prepuste svekolike silnice koje će na najbolji način alocirati akumulaciju. Pritom se zaboravlja da upravo tržište zasnovano na kapital-odnosu ima svoju filozofiju ponašanja i nije nužno u funkciji društvene reprodukcije; u funkciji Čovjeka. Nije moguće dovoljno naglasiti koliko će tržište u idućem razdoblju otvoriti nove, danas nesagledive probleme. Kriza se nastavlja od 2008. godine i nema dokaza da je prevladana; koronavirus je dodatno dramatizira. Svaki sustav ima svoju filozofiju funkcioniranja – ekonomski također. Kako nas uči teorija sustava, optimum ekonomskog sustava nikako ne znači i optimum društvenog sustava. Nažalost, gospodarski sustav određuje društveni sustav kojem bi trebao biti podređen. Konačno, čovječanstvo u uvjetima dramatičnih eksplozija, poput vulkana, koje ostvaruje znanost i obrazovanje, mora razmišljati kako svekoliki ljudski genij “upregnuti” na dobrobit čovječanstva. Nije dobro, a ni prihvatljivo, da jedan dio čovječanstva ubire plodove ljudskog genija dok ostali gube ljudsko dostojanstvo i odlaze u svijet nedostojan čovjeka. Tragično je da osvajamo svemir i istovremeno destruiramo Zemlju te dovodimo čovjeka na razinu krda ili stada ili, što je isto, tjeramo ga s te iste Zemlje.

Ljubav i opraštanje

Kršćanstvo shvaćeno kao ljubav i opraštanje, tako ga barem ja shvaćam, znači odgovornost prema čovjeku kao takvom. To nije odgovornost prema nekom određenom čovjeku, već je to odgovornost kao smisao samoga sebe i, mišljenja sam, samo tim putem možemo pronaći sebe. Ako ispravno tumačim Bibliju, mogu utvrditi da je Bog svog Sina jedinca poklonio čovječanstvu jer se Isus Krist rodio kao čovjek da bi, svjedočeći Boga, pomogao čovjeku. Njegov i danas aktualan socijalni nauk zadivljuje, iako je tome prošlo dvije tisuće godina. Mislim da su danas njegove propovijedi ljubavi čovjeka prema čovjeku od odlučne važnosti za budućnost čovječanstva. Čovjek nije “nađen” i Bog žrtvuje svoga Sina jedinca kako bi otkupio grijehe svijeta. Kajanje otad postaje jedini put u carstvo nebesko. Izneseno jasno pokazuje da čovjek može tražiti i naći smisao ako pogleda u “sebe” i tako otkrije što mu je činiti prema drugim ljudima kako bi potvrdio sebe. Tako slikovito Isus Krist na križu poziva odmetnike da se pokaju te će zajedno s Njim na nebo Bogu Ocu. Jedan se pokajao, a drugi nije. Dilema nevjernih ljudi, izgubljenih od sebe, ostala je netaknuta. Neće se valjda dogoditi da je Krist uzalud raspet? Nećemo valjda postati stanovnici i baštinici Danteova devetog kruga. Nemamo pravo na izdaju ideje jer bi to bila izdaja svakog posebno i svih zajedno. Stoga male i velike tranzicijske genijalnosti, koje srljaju u bogatstvo per se, znače razočaranje za građane koji su individualnost i demokraciju izabrali nakon “socijalističkog” puta. Nakon pada Berlinskog zida ništa u ovoj jadnoj i umornoj staroj Europi nije isto kao što je prije bilo. Umjesto kapitalizma temeljenog na privatnom i državnom vlasništvu, s jedne strane, i državnog kapitalizma koji je politička elita nazivala socijalizmom, s druge strane, na trećoj strani imamo samo globali kapitalizam koji nikomu ne odgovara.

Kršćanstvo se nalazi pred izazovom i njegov je temeljni zadatak i odgovor na izazov da spasi čovjeka od čovjeka, njegov je zadatak boriti se kako bi svaki čovjek mogao biti čovjekom, a ne tek neki potrošački ili porezni broj. Kršćanstvo to može učiniti, vjera je bila na strani slabih i nemoćnih, a danas je takvih mnogo; sutra će ih biti mnogostruko više nego što ih je bilo jučer. I ostale vjere svoj smisao traže u čovjeku, što se lijepo vidi iz postavke da Bog, ma kako ga zvali, stvori čovjeka na svoju sliku i priliku.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI