TURCI I RUSI POBJEDNICI RATA ZA NAGORNO KARABAH: Iza sukoba stajale su svađe oko strateški važnog plinovoda

Screenshot

Nakon uspješne ofenzivne operacije koja je dizajnirana i provođena kao potencijalno dugotrajna i iscrpljujuća za protivnika, Azerbajdžan je pobijedio u drugom ratu za Gorski Karabah. Izložen novoj vrsti rata s masivnom primjenom dronova i s mogućnošću dugotrajnog sukoba, a u završnom dijelu rata i opasnošću od opkoljavanja glavnine svojih snaga, armenski ratni stroj kratkoga daha morao je izvijestiti svoje političke čelnike da nastavak takvog rata vodi u totalni vojni poraz nesagledivih posljedica za Armeniju. Brojčano i tehnološki slabija Armenija morala je pristati na prekid vatre i povući svoje snage s azarbejdžanskog teritorija oko samog Gorskog Karabaha koji je osvojila u prethodnim ratnih sukobima. Azerbajdžan je tako postao pobjednik u ratu koji je dizajniran kao dugotrajan, a pobjedu je donio brzo. Upravo ta briljantna azerbajdžanska strategija nametanja dugotrajnog rata radi postizanja brze pobjede bila je pun pogodak koji je omogućio pobjedu nad kvantitativno i tehnološki inferiornom  armenskom vojnom silom koja nije imala potencijala sudjelovati u duljem ratnom sukobu. Azerbajdžan kao nesumnjivi pobjednik rata nije uspio preuzeti Gorski Karabah, ali je  pobunjenu armensku enklavu doveo u vojno katastrofalan položaj. Po svemu sudeći, zauzimanje cijelog Gorskog Karabaha nije ni bilo politički cilj rata, nego upravo postignuti vojni učinci – dovođenja enklave u šah-mat poziciju i otvaranje vrata novom pokušaju političkog rješenja. Istovremeno su stvorene pretpostavke za uspješan nastavak vojnog djelovanja u slučaju potrebe. No, Armenija i Azerbajdžan, čiji su vojnici i civili krvarili na bojišnici i u pozadini tijekom sukoba s, procjenjuje se, gotovo pet tisuća mrtvih samo na armenskoj strani, samo su najuži geopolitički krug aktera rata za Gorski Karabah. 

Dokazi ne postoje

Kroz sukob i rat prelijevaju se interesi mnogo moćnijih regionalnih sila, Rusije i Turske, pod čijim su pokroviteljstvom zapravo ratne operacije i pokrenute, vođene i okončane, pri čemu je svaka od tih sila odigrala svoju ulogu. Stječe se čak dojam da su Rusija i Turska djelovale u velikoj mjeri usklađeno, uz uobičajeno blefiranje međusobnih nesuglasica, ali se o tome može samo spekulirati jer ne postoje nikakvi javno dostupni dokazi. Ipak, teško je ne primijetiti da je pripremu i pokretanje rata od Azerbajdžana otvoreno podržala Turska i da je rat savršeno odgovarao njezinim geopolitičkim interesima u regiji Južnog Kavkaza, a da je, pak, prekid vojnih operacija dogovoren posredovanjem Rusije koja također ima razloga biti zadovoljna onim što se zbivalo, posebice svojom ulogom u dogovaranju prekida vatre. Uz to, operaciju nadzora poštovanja prekida vatre prema međusobnom dogovoru Moskve, Bakua i Erevana provodit će ruske vojne snage raspoređene na terenu praktički u ulozi snaga za održavanje primirja, a operacija će se nadzirati iz zajedničkog rusko-turskog nadzornog centra na teritoriju Azerbajdžana. Uostalom, sasvim je sigurno da nikakv dogovor na relaciji Azerbajdžan – Rusija uz raspoređivanje ruskih snaga ne bi mogao biti ostvaren bez izričite suglasnosti Turske koja je stajala iza Bakua u ovom sukobu. Turska je politika ratom koji su vodili Azeri i Armenci ostvarila znatne geopolitičke probitke. Rat je Azerbajdžan, uz neskrivenu potporu Turske, pokrenuo neposredno prije puštanja u pogon Transjadranskog plinovoda – TAP, za Europsku uniju najvažnije komponente tzv. Južnog plinskog koridora, kojim će u Europu stizati plin iz azerbajdžanskih plinskih polja. Južni plinski koridor pored TAP-a, koji je indikativno otvoren i pušten u komercijalnu upotrebu neposredno nakon potpisivanja prekida vatre, 16. studenoga, sačinjava i ranije izgrađeni Transanadolijski plinovod – TANAP.

On se proteže sjeverno od zone sukoba, trasom od Azerbajdžana preko Gruzije do Turske, gdje se na njega spaja novootvoreni ogranak TAP. Puštanje u puni komercijalni pogon cijelog Južnog plinskog koridora u znatnoj će mjeri umanjiti ovisnost Europske unije o ruskom plinu koji sada pokriva 35 posto ukupnih potreba EU-a za uvozom plina. Osim izgrađenih LNG terminala, Europska unija računa na TANAP i TAP kao značajan pomak prema diversifikaciji opskrbe plinom. Južni plinski koridor dug je 3,5 tisuća kilometara s polazištem na azerbajdžanskim nalazištima u Kaspijskom moru. Njime se planira godišnje isporučivati gotovo 16 milijardi kubičnih metara plina, od čega 6 milijardi za Tursku i 10 milijardi za Europu.

Bitka za energente



Plinovod će Tursku uvesti u veliku igru opskrbljivanja Europske unije plinom i u direktnu konkurenciju s ruskim plinskim kompleksom. Posredno, time će za Europsku uniju dodatno u geoekonomskom smislu porasti značaj Turske i Ankari će omogućiti još veći manevarski prostor u odnosima s Europom. Stoga su plinovodni pravci od Azerbajdžana prema Turskoj i dalje prema Europskoj uniji za Tursku od strateške gospodarske i političke važnosti. Oni će omogućiti Ankari da multiplicira korist od svog privilegiranog geostrateškog položaja na raskrižju Europe i Azije i da se nametne kao energetsko tranzitno središte, pri čemu će imati potencijal ograničavanja pristupa plinovodu u skladu s turskim vanjskopolitičkim ciljevima. Uz to, indikativna je i činjenica da je do eskalacije sukoba došlo u trenutku kada treba isteći sporazum Turske i Rusije iz 1996., koji je omogućio Rusiji da 25 godina pokriva većinu turske potražnje za plinom, što će otvoriti mogućnost Ankari da se oslobodi ruskog monopola nad svojim energetskim tržištem. Mjesecima prije započinjanja rata Azerbajdžan je počeo polako potiskivati Rusiju kao glavnog turskog dobavljača plina, što je zaluga  plinovoda TANAP.

Iako se trasa TANAP-a, kao dijela tzv. Južnog plinskog koridora, proteže sjevernije od Armenije i azerbajdžansko-armenskog ratišta, i Turska i Azerbajdžan zbog njegove strateške važnosti za obje zemlje imali su potrebu vojno učvrstiti pozicije u širem području protezanja plinovoda i ostvariti za sebe povoljne startne pozicije u slučaju potrebe njegove obrane. Iako je zapravo objektivno gledano relativno mala mogućnost da bi se Armenija zbog trajnog sukoba s Azerbajdžanom upustila u napad na plinovod,  ona ipak postoji, posebice u slučaju potpunog preuzimanja Gorskog Karabaha od Azerbajdžana vojnom silom i dovođenja Armenije u bezizlazni vojni i geopolitički položaj. U takvim situacijama potpunog vojnog poraza i poniženja jedne strane, uvijek postoji mogućnost poduzimanja inače nepotrebnih, neracionalnih i vojno neučinkovitih poteza od gubitnika. Turska i Azerbajdžan procijenili su da i tu mogućnost moraju isključiti iz budućih kalkulacija.

Ratna nadmetanja

Stoji i činjenica da se na Kavkazu stoljećima, uz racionalna i na jasnim geopolitičkim postavkama utemeljena politička i ratna nadmetanja, redovito zbivaju i potpuno iracionalni i emotivno motivirani ratni obračuni i pokolji, slično onome što se događa i što će se i dalje događati na Balkanu i Bliskom istoku. To su regije u kojima iracionalnost i negativne emocije često imaju prednost pred stvarnim interesima. Na tim prostorima vlada onaj pandemijski iracionalni pokretački čimbenik zbivanja, zbog čega se takva područja hladno mogu nazivati prokletim avlijama u kojima mira nikada neće biti i koji je motivirao američkog geopolitičara i diplomata Zbigniewa Brzezinskog, nekadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost u administraciji predsjednika Jimmyja Cartera, da Kavkaz još krajem prošlog stoljeća nazove euroazijskim Balkanom. Brzezinski, kao nastavljač geopolitičke škole Halforda Mackindera i Nicholasa Spykmana, cijeli Kavkaz, uključujući i područje današnjeg sukoba, označava kao zonu budućih sukoba i ratova zbog ogromnih prirodnih resursa, uključujući i energetske i mineralne izvore, heterogene mješavine naroda i religija čije etničko i vjersko rivalstvo traje stoljećima, proizvoljno povučenih granica od drugih sila, koje se danas osporavaju, i u konačnici zbog njegova ključnog geostrateškog položaja na raskrižju međunarodnih trgovinskih pravaca koji privlači interes regionalnih i globalnih sila. Te točke dodira civilizacija ekonomskih i geopolitičkih interesa velikih sila kao što su Balkan, Bliski istok i Kavkaz trajno će potresati ratovi neprekinuti kroz generacije. Jedina prisilno mirna razdoblja Kavkaza i takvih područja su vremena dominacija stranih imperija nad njima, kao što su bili Osmansko Carstvo, Habsburška Monarhija, Rusko Carstvo ili kasnije SSSR. Brzezinski je još krajem 70-ih godina predvidio ratove na Kavkazu nakon raspada SSSR-a i pritom nije bio nikakv prorok, nego visoki američki dužnosnik koji je aktivno kreirao američku politiku nad tim područjima pa je jako dobro znao što slijedi nakon rušenja sovjetskog imperijalnog konstrukta koji je držao šapu nad Kavkazom.

Politička trgovina

Slijedom procjene po kojoj se nikome na Kavkazu ne može vjerovati i u kojem su realno mogući čak i iracionalni ili unutarnjim političkim prilikama potaknuti ratni sukobi, turska ili azerbajdžanska politika išla je svjesno na jačanje svojih regionalnih vojnih pozicija, što je uspješno provedeno kroz posljednji azerbajdžansko-armenski rat. Utemeljeno se može pretpostaviti da je upravo takva prosudba jedan od ključnih razloga očito ograničenih političkih ciljeva rata koji nisu uključivali preuzimanje Gorskog Karabaha, iako bi u trenucima potpisivanja prekida vatre glavni grad armenske enklave Stepanakert pao u ruke azerbajdžanske strane nakon samo nekoliko dana borbe. No to bi pri trenutnom geopolitičkom rasporedu snaga na Kavkazu imalo kontraučinak i izazvalo mnogo odlučniji i opasniji armenski i ruski odgovor. Time bi se u konačnici više ugrozio strateški važan plinovod TANAP i tursko-azerbajdžanski plinski projekt nego što bi se zaštitio. Štoviše, izložilo bi ga novim ugrozama, uključujući i terorističke. Postignuto vojno rješenje s naizgled ograničenim učincima optimalno je za ono čemu treba poslužiti, a to je učvršćivanje azerbajdžanskih i turskih vojnih i političkih pozicija na širem području protezanja plinovodnih pravaca od Azarbajdžana prema Turskoj i dalje prema Europskoj uniji.

Nadalje, gledajući širu sliku zbivanja, evidentno je da je posljednjim azerbajdžansko-armenskim ratom Turska, podržavajući azerbajdžansku stranu i potajno politički trgujući s ruskom stranom, prvi put nakon čečenskog rata uspjela neposredno proširiti svoj vojni i diplomatski utjecaj na kavkaske postsovjetske prostore. To se sasvim uklapa u tursku geopolitičku doktrinu koja se bez ikakvih problema može protumačiti kao pokušaj obnavljanja turskog utjecaja na svim prostorima na kojima se nekada prostiralo Osmansko Carstvo. Turska je stoljećima, još za trajanja Osmanskoga Carstva, bila zainteresirana za širenje svoje sfere utjecaja na Kavkazu, što ju je i u prošlosti, a i danas, kada se ta težnja nastavlja, dovodilo i dovodi u sučeljavanje s Rusijom.

Ključni igrač

Ruska politika također je profitirala posljednjim azerbajdžansko-armenskim ratom. Moskva je izbjegla prelijevanje rata na ostatak regije i posljedično na svoje južne granice, kao i narušavanje postojećeg rasporeda snaga na Kavkazu. S druge strane, svojim mirovnim posredništvom za koje je uistinu bilo potrebno povjerenje svih uključenih snaga, pa i same Turske, Rusija je dokazala svoj utjecaj u regiji i sposobnost održavanja za svoje geopolitičke interese povoljnog stanja regionalnih odnosa. Medijski raširena teza da je Rusija dokazala da je Kavkaz i dalje njezino dvorište čini se ipak pretjeranom, ali je nedvojbeno da je Moskva u svakom slučaju dokazala svoj snažni regionalni utjecaj. Tijekom azerbajdžansko-armenskog rata Rusija se pokazala kao ključni igrač, čiji su potezi u završnoj fazi rata bili pažljivo odvagani i na kraju bili presudni za zaključenje ovog poglavlja sukoba. Geopolitički gledano, Moskva se izbijanjem rata našla u izazovnoj situaciji. U trenucima kada traju krize u postsovjetskim državama poput Bjelorusije i Kirgistana, morala je uistinu pažljivo odvagati svoje postupke. Armenija je bliski saveznik Rusije iz geopolitičkih povijesnih, vjerskih i kulturoloških razloga, no ipak, s druge strane, Rusija si nije mogla dopustiti narušavanje odnosa s Azerbajdžanom otvorenim stajanjem na stranu Armenije. Jedini izlaz iz takve situacije za Rusiju bilo je uspostavljanje stanja u kojem se ona javlja kao nezamjenjivi posrednik, čiji kredibilitet poštuju obje zaraćene strane, pri čemu je bilo potrebno pronaći takav oblik mirovnog dogovora koji će ograničiti turske regionalne ambicije i u tome je Rusija potpuno uspjela. Slijedom svega, nakon prekida ratnih djelovanja, čini se potpuno realnom prosudba da su Turska i Rusija zapravo pravi pobjednici rata za Gorski Karabah. Gotovo je sigurno da je nakon započinjanja rata, ako ne i prije, uspostavljen neki oblik tursko-ruske diplomatske interakcije, koja se cijelo vrijeme nazirala u pozadini rata Azerbajdžana i Armenije oko Gorskog Karabaha i koje je određivala tijek događaja. Turska nije skrivala svoju izravnu političku i vojnu podršku Azerbajdžanu, a Rusija je održavala vezu s obje strane, odbivši armenski zahtjev za vojnom pomoći na temelju ranije potpisanog međusobnog vojnog sporazuma, pozivajući se na činjenicu da ratom nije ugrožen teritorij same Republike Armenije.

Prljava igra

U svakom slučaju, Rusija i Turska svojim modeliranjem azerbajdžansko-armenskog rata za Gorski Karabah uspjele su za dulji period osigurati nastavak projekcije svojih geopolitičkih interesa u regiji koja kao dio Mackinderova Heartlanda ima geopolitički značaj na globalnoj razini. Istovremeno je zorno prikazana nemoć još jednog aktera koji pretendira na globalnu moć – Europske unije, i prije svih Francuske, koja je aktivno bila uključena u podršku Armeniji. Ni Europska unija ni Francuska nisu joj pomogli, iako su iza scene dugo prije rata otvoreno posredovale u dolasku na vlast aktualnog armenskoga premijera Nikole Pašinjana putem tzv. prodemokratske revolucije. On se pozivao i poziva se na prednost bliskosti s europskom integracijom i suradnju s njom. No Europska unija nije mu pomogla. Očito nije ni mogla na terenu na kojem Turska i Rusija vode igru, ali lako je moguće da to zapravo nije ni htjela zbog vlastitih unosnih plinskih aranžmana s Azerbajdžanom i Turskom. Da je uistinu aktivno podržala Armeniju, sasvim je sigurno da 16. studenoga Transjadranski plinovod ili skraćeno TAP ne bi bio pušten u komercijalnu uporabu niti bi kubik plina iz Azerbajdžana stigao do Europske unije. Ni američki vojno-politički zmaj, zaokupljen vlastitim brigama, nije ni maknuo repom na ratna zbivanja na Južnom Kavkazu, što je još jedan indikator kako su Azerbjadžan i posredno Turska kao ključni oslonac Bakua dobro odabrali tajming pokretanja inače savršeno planiranog i vođenog rata. U svakom slučaju, sasvim je očito da su pravi pobjednici armensko-azerbajdžanskog rata Turska i Rusija.

Od zaraćenih strana korist je izvukao Azerbajdžan, a Armenija je pretrpjela katastrofalan vojni poraz koji će ostaviti dugotrajne posljedice na njezine regionalne pozicije i unutarnje političke prilike. Dugo će trebati za oporavak armenske samosvijesti i morala, posebice stoga što je većina stanovništva postala svjesna činjenice da je jedan od ključnih razloga poraza potpuna nesposobnost aktualnog vodstva i višegodišnja bezočna pljačka armenskih nacionalnih bogatstava od uske grupe oligarha uz potpuno zapuštanje razvoja i tehnološke modernizacije  oružanih snaga. Vladajuća elita zaokupljena pljačkom između opcija punjenja vlastitih džepova i kupnje modernog naoružanja odabrala je prvu opciju.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI