Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine, mora da i početkom ove jeseni po Hercegovini pjevuši odbjegli Zdravko Mamić, reformator hrvatskog pravosuđa i donedavni gazda hrvatskog nogometa.
Nije ni čudno jer su teze i naznake njegova izručenja tek mrtvo slovo na papiru, za čiju će provedbu trebati još puno vremena, ako do provedbe uopće i dođe.
Odrekao se Mamić nedavno hrvatskog državljanstva, prigrlivši svoju drugu domovinu srčano kao što se nekoć srčano grlio po stadionima i aerodromima te HDZ-ovim skupovima s raznim pristašama i simpatizerima, koji nikada do njegova sloma nisu imali potrebe upitati ga gdje je novac.
Odakle Mamiću novac, pitala se hrvatska javnost nedavno nakon što je njegova voljena supruga Marina iskeširala 45 milijuna kuna kojima je Zdravko Mamić podmirio dug državi nastao na osnovi pravomoćne sudske presude iz Osijeka, čime je spriječio ovrhu države nad svojom pozamašnom i blokiranom imovinom.
Odgovor na pitanje o novcu stigao je nekoliko mjeseci poslije pa su se medijskim prostorom proširile teze o tome kako je Mamiću tu pozamašnu svotu posudio jedan od najbogatijih hercegovačkih poduzetnika, Renato Rene Korać, vlasnik kladionica u Bosni i Hercegovini, koji to nije htio komentirati, baš kao što nije htio iznositi detalje o svojem odnosu s Mamićem, no upućeni tvrde se ovaj dvojac dobro poznaje godinama.
Prijateljski odnos s bogatom i svestranom braćom Korać Mamić je navodno njegovao i prije svojeg bijega u Hercegovinu, gdje se s Renom posebno zbližio obilazeći s njime tamošnje restorane i prisustvujući raznim druženjima na kojima se sretao i s prvim čovjekom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, s kojim su i Korać i Mamić u iznimno kvalitetnim, gotovo prijateljskim odnosima. Mamić se s Čovićem, prema tvrdnjama upućenih, sretao i bez posrednika, a zlobnici tvrde da baš njemu može zahvaliti sve svoje pravosudne uspjehe u Hercegovini, kao i činjenicu da još nije prebačen u Hrvatsku.
Upravo suprotno, po svojoj drugoj domovini Mamić naveliko dogovara nove biznise, ide na nogometne utakmice i u društvu brata Zorana nailazi na ovacije svojih pristaša i simpatizera koji smatraju kako bi bilo idealno da Mamići preuzmu i ožive neki hercegovački nogometni klub, poput, primjerice, Širokog te da od njega naprave prosperitetan klub po uzoru na zagrebački Dinamo.
Od toga zasad nema ništa, Mamiću je glavni cilj riješiti se pravosudne trakavice koja se oko njega splela, a u tome mu očito u susret izlaze i prijatelji od posebnog povjerenja kao što je Korać. Nije ovdje problem u tome što je hercegovački kralj kladionica Mamiću posudio 45 milijuna kuna, problematično je to što nitko u državi nakon uplate te velike svote nije imao potrebe provjeriti porijeklo Mamićeva novca. Sve i da se to netko zapitao, o braći Korać malo bi saznao pretragom Googleove tražilice. Milenko, Nikica, Ivan i Renato spadaju u sam vrh hercegovačkih, pa i hrvatskih tajkuna, no njihova je krilatica, po svemu sudeći, biti bogat i ostati anoniman i nenametljiv.
Strategija je to koju su, kako tvrde upućeni, naučili od svoje majke Ljubice koja je, uz četiri sina, rodila i tri kćeri. Velika obitelj odrastala je u okolici hercegovačke općine Čitluk te gradila svoje bogatstvo. U Hrvatskoj su Koraći poznati kao vlasnici Germania sporta, no povezuje ih se i s mnogim građevinskim, nekretninskim i trgovačkim tvrtkama koje su poslovale od Zagreba sve do Makarske. Brat Renato povezivan je, osim s Germania sportom, i s tvrtkama Premier Solutions, Hidra Force, Acrobat D&M, Sky Hills, Čitluk i Ritam-Kle, Uplov i Neretva ušće. S istim tvrtkama povezan je i njegov brat Ivan Korać, koji je direktor u Germania sportu, dok je brat Nikica povezan samo s tvrtkom Hidra Force.
Posjeduju Koraći niz nekretnina diljem Lijepe Naše, a brat Ivan nastanio se u luksuznom zagrebačkom Ban-centru. U Žajinoj ulici u Zagrebu stanuje i brat Nikica, koji je ranjen tijekom Domovinskog rata u kojem je sudjelovao kao vojni pilot HVO-a. Brat Milenko Korać, najstariji od braće Korać, distanciran je od unosnog obiteljskog biznisa, dok je Mamićev prijatelj Renato Korać prijavljen i u makarskom hotelu Biokovo koji je u vlasništvu Mesne industrije braće Pivac.
U Hercegovini se spekulira da je Korać od Pivaca kupio taj hotel, ili barem pokazao interes za njega, no za to zasad nema službene potvrde. Potvrđuje zato njegov profil na Facebooku prijateljstvo s Mamićevom prijateljicom i bivšom hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, u čijoj je kampanji sudjelovao. Prijateljski je Korać povezan i sa Zlatkom Dalićem, Markom Perkovićem Thompsonom, ali i sa zaboravljenim HDZ-ovim operativcem Milijanom Brkićem. U njegovu rodnom Čitluku Renu opisuju kao susretljiva i društvenog tipa, ali i kao bogatog vlasnika kladioničarske tvrtke Premier World Sport, registrirane u njihovu mjestu, koja je poznata kao kladionica koja u susjednoj Bosni i Hercegovini ostvaruje najbolje poslovne rezultate. U Sarajevu je, pak, sjedište njegovih Premier Sport kladionica, dok u rodnome mjestu posjeduje poznati ugostiteljski objekt Premier u kojem kave ispija i Mamić.
Ukupni prihodi sportske kladionice Premier World Sport Čitluk samo u 2019. godini iznosili su 675,2 milijuna KM, što je zapravo više od trećine kompletnog prihoda kladionica u susjednoj BiH pa je zapravo novac koji je Mamiću navodno posudio za Koraća ‘kikiriki’. Kako ne bi sve ostalo u granicama BiH, Korać je ove godine u Makarskoj registrirao tvrtku Premier Solutions koja upravlja njegovim nekretninama, a u Hrvatskoj ga se povezuje s pet tvrtki registriranih u Zagrebu.
Jedno se vrijeme u bosanskohercegovačkim medijima Korać spominjao zbog usvajanja Zakona o igrama na sreću, pri čemu se problematizirao jedan od sedam amandmana, točnije onaj kojim je odlučeno da igre na sreću priređuje Lutrija RS samostalno ili u suradnji s drugim privrednim društvima putem formiranja zajedničkog privrednog društva u kojem Lutrija ima minimalno 51 posto udjela u kapitalu i odlučivanju uz prethodnu suglasnost Vlade.
Zakon je izazvao buru reakcija u vlasti i opoziciji te se nametnulo pitanje o pogodovanju lobistima i povlaštenim tvrtkama kada je riječ o priređivanju igara na sreću. Stoga se oglasila i tamošnja entitetska ministrica financija Zora Vidović tvrdeći kako je cilj zakona unapređenje nadzora u toj oblasti, kao i razvijanje opsega poslovanja u igrama na sreću, dok su istodobno u opoziciji smatrali kako se zakonom ide na ruku tvrtkama koje žele uvesti monopol u igrama na sreću pa se u tom kontekstu spominjao Korać za kojega se tvrdilo da uživa političku zaštitu HDZ-a BiH.
Portal Dnevno.ba tvrdio je kako su SDA i HDZ godinama imali zategnute odnose zbog kladionica, a u Federaciji BiH izmjene i dopune zakona o priređivanju igara na sreću sugerirale su rigoroznija i veća oporezivanja, odnosno manju dobit vlasnicima, čemu su se protivili predstavnici HDZ-a, pri čemu treba imati na umu i podatak kako je većina priređivača igara na sreću registrirana u zapadnoj Hercegovini. Zakon je u konačnici prošao u Predstavničkom domu FBiH, dok u Domu naroda nije dobio potrebnu suglasnost predstavnika Hrvata, ali u RS-u HDZ nije uspio stopirati usvajanje zakona o načinu oporezivanja sportskih kladionica.
No baš zbog Čovićeva zalaganja za hercegovačke kladioničare sarajevski mediji jedno su vrijeme tvrdili kako je kladioničarski lobi iz Hrvatske duboko upleten u postupak donošenja izbornog zakona u BiH, te se tvrdilo kako kompletna akcija ide preko Washingtona i utjecajnih krugova u Senatu. Pisalo se i kako je u tom kontekstu angažirana nepoznata nevladina organizacija BHDI koja je potom unajmila usluge lobističke tvrtke Pillsbury Winthrom Shaw Pittman LLP sa sjedištem u glavnome gradu SAD-a, kao i da je BHDI izradio dva izvještaja s konkretnim prijedlozima o izmjenama izbornog zakonodavstva BiH.
Sarajevski mediji smatrali su da je u njima konstatirano da je u biti etnička podjela BiH kroz izmjene izbornog zakonodavstva najbolje rješenje za državu, pri čemu su tamošnji novinari zaključili kako to potpuno korespondira sa stajalištima Hrvatskog narodnog sabora u kojem glavnu riječ ima Čović.
Poanta cijele priče je, prema sarajevskoj verziji, bila ta da vlasnici kladionica vraćaju Čoviću i HDZ-u uslugu za onemogućavanje izmjena Zakona o igrama na sreću, odnosno uvođenja dodatnih poreza, pri čemu se i Čovićevo bogatstvo u bošnjačkim medijima povezivalo s kladioničarskim lobijem, dok se s kladioničarem Ivanom Koraćem, bratom Mamićeva prijatelja Renata, povezivao bivši predsjednik Stjepan Mesić koji je navodno na jednom sastanku s bivšom premijerkom Jadrankom Kosor na temu energetskih projekata sugerirao projekt patentiranih plutajućih hidroelektrana koje je Korać promovirao.
Sam je Korać svojedobno potvrdio to Mesićevo lobiranje naglašavajući kako on za tu potporu nije imao nikakvu financijsku korist. Za razliku od Mesića koji je za njegov projekt imao razumijevanja, bivši premijer Sanader nije bio impresioniran Koraćevom idejom, no bivšeg predsjednika na potporu Koraću nagnalo je pozitivno mišljenje riječkog Tehnološkog fakulteta u kojem je rečeno da je ta investicija izvediva i komercijalno isplativa.
Nakon toga Koraću je Mesić obećao da će iskoristiti sve svoje veze u svijetu kako bi lobirao za taj projekt pa ga je u skladu s time pozvao da tu ideju predstavi egipatskom predsjedniku i njegovu dobrom prijatelju i diktatoru Hosniju Mubaraku. Čudni su, očito, putovi hrvatskih političara, poduzetnika i sportskih djelatnika, koji se neovisno o ideološkom predznaku uvijek sretnu na istoj dodirnoj točki – novcu.