Poput bombe javnim je prostorom uoči Uskrsa odjeknula vijest da je dio hrvatskih generala predsjedniku Republike uputio zamolbu za pomilovanje osuđenih udbaša Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Uz Ivana Čermaka, Ljubu Ćesića Rojsa, generale Krešimira Ćosića, Marinka Krešića i Pavla Miljavca, svoj potpis na taj zahtjev stavio je i admiral Davor Domazet Lošo te na iznenađenje mnogih heroj nacije, general Ante Gotovina. Iako je u međuvremenu dio generala – Ćosić i Krešić – svoj potpis sa zahtjeva povukao, polemika je ostala. Dok dio branitelja i konzervativaca potpis za Perkovića i Mustača uspoređuje s izdajom, Rojs i njegovi suborci ponavljaju kako su Perkovića cijenili Tuđman i Šušak te time nastoje argumentirati svoj čin.
Ključni ciljevi
Poznato je da je spomenuti dvojac 2016. godine osuđen za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića na minhenskom sudu, gdje je Mustač optužen da je kao politički šef Službe državne sigurnosti u Zagrebu u proljeće 1982. godine dao nalog Perkoviću, koji je u to vrijeme vodio odjel II – suzbijanje neprijateljske emigracije u Službi državne sigurnosti, također u Zagrebu, da obavi pripremu Đurekovićeva ubojstva u Njemačkoj koje je izvršeno krajem srpnja 1983. godine. Mnogi se još dobro sjećaju da je zahtjev za njihovo izručenje Njemačkoj stigao u vrijeme kada je Hrvatska ulazila u EU, čime je preuzela obvezu izvršenja europskog uhidbenog naloga, no u međuvremenu, nakon što je za Perkovićem i Mustačem raspisana tjeralica, Sabor izglasava Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a.
Po tom zakonu, europski uhidbeni nalog nije trebao vrijediti za zločine počinjene prije 7. kolovoza 2002. godine. Takvom odlukom, donesenom u vrijeme Milanovićeve vlade, trebalo se onemogućiti Perkovićevo izručenje pa je zakon u skladu s time kolokvijalno nazivan “lex Perković”. Bez obzira na tu odredbu, Perković i Mustač predani su njemačkom pravosuđu, dok je protivljenje njihovu izručenju Milanoviću nanijelo veliku političku štetu, a on se izgleda s time nikada nije do kraja pomirio. Jeftinom demagogijom i populističkom politikom ušao je pod kožu hrvatskoj desnici, a onda im je na čelo Vrhovnog suda instalirao suca Dobronića, nakon neuspjelog pokušaja instalacije profesorice Đurđević koja se baš poput Dobronića protivila izručenju udbaških ubojica dovodeći u pitanje europski uhidbeni nalog. Sada kada su se strasti stišale, Milanović u tandemu s Nobilom nastavlja tamo gdje je kao premijer stao, izgledno je da će Perković i Mustač doista biti pomilovani.
Na zahtjev za pomilovanje udbaškog dvojca u Uredu predsjednika u kojem je zaposlena i supruga Perkovićeva sina Saše gledaju kao na poseban izazov, no on je izgleda svjesno odlučio balansirati s generalima, čiju je naklonost pravodobno kupio, oni bi trebali anulirati Milanovićevu ulogu u ovoj priči, a ionako smatraju da su Perković i Mustač imali značajnu ulogu u stvaranju hrvatske države i obrane zemlje. Inače je, prema službenoj biografiji, Josip Perković rođen u Ličkom Novom Selu nadomak Našica, u Osijeku je završio ekonomiju, a zatim se kao operativac zaposlio u bivšoj Službi državne sigurnosti u Hrvatskoj, gdje je bio zadužen za emigraciju. S vremenom je napredovao do pozicije šefa osječkog odjela za emigraciju, a ugurao se i u središnjicu u Zagrebu. Na koncu je bio i posljednji šef tajne policije, odnosno Udbe prije sloma komunizma, a za to vrijeme šefovao je i hrvatskom ogranku SDS-a, odnosno državne službe sigurnosti koji se ponajviše fokusirao na hrvatske disidente u inozemstvu pa slijedom toga i jest odgovoran za ubojstvo hrvatskog emigranta Đurekovića. I nakon demokratskih promjena Perković ostaje unutar hrvatskih tajnih službi.
Za razliku od njega, Mustač je rođen u Zagrebu, gdje je također studirao ekonomiju. Nakon završenog studija počinje raditi za zagrebačku Udbu te postaje šef zagrebačkog lokalnog centra te službe. S vremenom je unaprijeđen na mjesto načelnika Udbe u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, ali 1986. godine Mustač odlazi u Beograd na poziciju glavnog predsjednika savezne Udbe. Početkom 90-ih imenovan je zamjenikom predsjednika Ureda za zaštitu ustavnog poretka, čime je preuzeo vodeće tijelo za koordinaciju obavještajnih aktivnosti u RH koje je u to vrijeme vodio Josip Manolić. Mustač je također bio zamjenik predsjednika Kriznog stožera RH, odnosno tijela koje se bavilo koordinacijom svih obrambenih aktivnosti Hrvatske na početku Domovinskog rata. Kada je u travnju 1993. ukinut UZUP, Mustač se prebacuje na poziciju savjetnika prvog predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost Hrvoja Šarinića, a osim toga, posljednjih godina djelovao je u Kaptol banci.
Đureković je, pak, djelovao kao direktor u INA-i, ali ga se smatralo prebjegom iz socijalističke Jugoslavije. Poznato je da je brutalno smaknut hicima iz pištolja te udarcima sjekirom davne 1983. godine u okolici Muenchena. Jugoslavenske tajne službe strahovale su da će emigrant koji je prije toga preuzeo značajnu poziciju i INA-i doći do saznanja o načinu na koji Udba izvlači milijune iz INA-e. Đureković je ubijen u tiskari smještenoj u garaži hrvatskog emigranta Krune Pratesa koji se bavio uređivanjem iseljeničkog tiska, a koji je ujedno i informirao Udbu. Četiri desetljeća nakon atentata Prates je osuđen na zatvorsku kaznu zbog pomaganja u ubojstvu. Tijekom suđenja doznala su se imena djelatnika Udbe, odnosno Perkovića i njegova nadređenog Mustača. Nakon što su Perković i Mustač izručeni Njemačkoj, u toj im zemlji ujesen 2014. godine počinje suđenje koje je izazvalo veliku pozornost kako hrvatske, tako i njemačke javnosti, njih su dvojica na koncu tog procesa osuđena na doživotne zatvorske kazne, a Vrhovni sud u Njemačkoj njihove je žalbe odbio.
Sam je Perković svojedobno za sebe tvrdio da je otvarao kanale na granici pri uvozu oružja, a izjavljivao je i kako je na zahtjev ministra policije Josipa Boljkovca, bez obzira na nadzore na granicama, osigurao prijelaz dvaju tridesettonskih tegljača s kalašnjikovima koji su dopremljeni u Zagreb. Poslije se te isporuke nisu nastavile, a kada je postao pomoćnik ministra obrane, Perković dobiva zadatak da formira obavještajnu službu Ministarstva obrane poznatiju kao SIS: njegov prelazak na tu dužnost osobno je zatražio Šušak, koji se obratio Manoliću zamolivši ga da ga zaposli na nekom mjestu na kojem nije izložen osobama iz emigracije i iseljeništva. Perkovića je pokojni Šušak nazivao profesionalcem. Na toj poziciji zadržao se do kraja 1992., kada je na televiziji prikazan dokumentarac o Bruni Bušiću u kojem ga se povezalo s njegovim ubojstvom, nakon čega je smijenjen.
Dva atentata
Naknadno je Perković negirao veze s tim ubojstvom rekavši da je iz Osijeka u Zagreb premješten godinu dana nakon što je Bušić likvidiran, pa je tako Perković u tom trenutku, prema vlastitom priznanju, radio u Osijeku kao običan operativac. Ujedno je govorio da nikada nije bio inspektor u zagrebačkoj centrali Državne sigurnosti, reagirajući i na taj način na tvrdnje iz spomenutog filma. Ono što nije mogao reći u filmu, to je Perković ponavljao i javno, pa je tako svojedobno spominjao dva atentata. S prvim, koji se dogodio početkom 90-ih, povezivali su se pripadnici KOS-a, a s drugim nepoznati napadači koji su podmetnuli eksplozivnu napravu pod njegov automobil. Bio je Perković i savjetnik u HIS-u i predavač na Obavještajnoj akademiji, a 1997. je po nalogu ravnatelja HIS-a proveo djelomičnu rekonstrukciju Udbinih djelatnika čiji su dijelovi u nekoliko kasnijih verzija dospjeli u javni prostor. Nakon što ga je jedan novinar 1998. godine pozvao na sastanak, ovaj mu je prijetio pištoljem jer o njemu kontinuirano piše negativno. Nedugo nakon toga Perković se povukao u mirovinu, a njegov sin Saša radio je u Sedmoj upravi Ministarstva vanjskih poslova, kasnijem SIS-u, da bi potom postao savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Mesića, a onda i Josipovića.