Više puta čitatelji su mi pisali da bi bilo dobro objasniti razliku između politika koje su se provodile u vrijeme krize 2008. godine i današnje krize. Drugim riječima, pitanje sadrži barem dio odgovora na pitanje čija je vlada učinkovitija: Milanovićeva ili Plenkovićeva?
U diskusiji koja slijedi ignorirat ću implicitno pitanje čija je vlada bila učinkovitija. To ostavljam čitateljima i budućim analitičarima koji će odgovoriti, argumentima, na pitanje zašto smo tako dramatično zaostali za Slovenijom koja nam je, željeli to priznati ili ne, postala nedostižna. Mogućnosti i raspoloživi resursi bili su na našoj strani.
Da bismo odgovorili na postavljeno pitanje, valja se vratiti u prošlost, kada je nastajala i sazrela ideja o zajedničkoj valuti – euru. Inicijativa o zajedničkoj valuti nije došla od Njemačke, što bi bilo razumljivo imajući u vidu konkurentnije njemačko u odnosu na francusko gospodarstvo. Inicijativa je došla od Francuske. Važno je reći kako u Njemačkoj postoji implicitni i eksplicitni strah od inflacije.
Njemačka je marka nakon Drugoga svjetskog rata bila stabilna i vrlo cijenjena valuta, za razliku od njemačke marke nakon Prvoga svjetskog rata, kada je inflacija svojim razornim djelovanjem uništavala i uništila imovinu stvaranu generacijama. Srednji sloj je izbrisan, a siromašni su živjeli i djelovali na ulicama. Inflacija i nesigurnost koju je stvarala kreirali su uvjete za jednu drugu i drugačiju politiku koja je stabilizirala gospodarstvo, s jedne strane, i, s druge strane, gurnula Europu, i potom cijeli svijet, u najveću destrukciju u povijesti ljudskog roda. Francuska je nastojala stabilizirati svoj franak kako bi postao rezervnom valutom.
Francuski centralni bankari preferirali su stabilan franak. Strah od inflacije i pogubnosti nestabilne valute vjerojatno potječe još od eksperimenta Johna Lawa, škotskog ekonomista za kojeg je Galbraith rekao da je možda najmaštovitiji financijski prevarant svih vremena. Usput rečeno, Lawova zamisao mogla je polučiti uspjeh da se kojim slučajem postupalo razumno. Tako je Lawov eksperiment, neki kažu, posijao sjeme Francuske revolucije. Veliki francuski ekonomist Jacques Rueff veliki je dio svoje znanstvene i profesionalne karijere posvetio stabilnosti i ugledu francuskog franka. Pokazalo se još jednom kako konkurentnost nacionalnog gospodarstva određuje stabilnost nacionalne valute.
Francuska nije dosegla dinamiku i stanje impresivne produktivnosti njemačkog gospodarstva. Upravo je navedeno bila ideja vodilja francuske politike da se krene u zajedničku valutu kako bi Francuzi konačno postigli monetarnu stabilnost. Nijemci nisu bili zagrijani za uvođenje zajedničke valute. Sjećanja na inflaciju iz dvadesetih godina XX. stoljeća nisu izblijedjela, s jedne strane, i, s druge strane, njemačka središnja banka bila je konzervativna i utjecajna, a vodila je politiku tvrdog budžetskog ograničenja (restriktivnu monetarnu i kreditnu politiku).
Ustrajnost francuskih političara konačno je pobijedila i rođena je zajednička valuta – euro koji je preuzeo ugled njemačke marke, odnosno, što je isto, nastavila se politika njemačke središnje banke.
To je bitno kako bi se shvatila ukupna, a posebno monetarna politika ECB-a, kako bi rekao naš premijer Andrej Plenković, u vrijeme prethodne krize iz 2008. godine. Kriza iz 2008. godine nije promijenila stavove odnosno politiku ECB-a. Posljedice su bile razorne. Umjesto zajedničke politike, svaka je država članica eurozone nastojala nemonetarnim instrumentima, posebno fiskalnim, amortizirati krizu. Koliko je kriza pogubno utjecala na kretanje u realnom sektoru, vidi se po usporedbi krize s Velikom ekonomskom krizom iz tridesetih godina XX. stoljeća.
Najrazvijenije zemlje su uspjele, a one manje razvijene članice imale su grdnih problema da amortiziraju pogubne učinke krize. Tako je skovan izraz za one neuspješne – PIGS kako bi se ocijenilo stanje u Portugalu, Irskoj (Italiji), Grčkoj i Španjolskoj. Bilo je među razvijenim zemljama vrludanja u politici stabilizacije. Tako je Njemačka povećala standardnu stopu PDV-a kako bi povećanim poreznim prihodima pomogla automobilskoj industriji koja u njemačkom gospodarstvu ima sličan značaj koji u Lijepoj Našoj uživa turizam. Njemačka je dobro učinila, Velika Britanija nije.
Naime, Velika Britanija je smanjila standardnu stopu PDV-a (kako bi povećala potražnju) i kad je uvidjela grešku, odustala je od te nerazumne mjere. Grčka je u prethodnoj krizi tragično prošla. U vrijeme uvođenja eura, zamjene grčke drahme, preko noći su se smanjile kamatne stope vjerovnika na novoodobrene kredite. Pad kamatnih stopa povećao je apetite grčke države, što se pokazalo prilikom organizacije ljetnih olimpijskih igara.
Općenito, zemlje koje su u svojoj povijesti “uživale blagodati diktature” imale su i imaju veću sklonost zaduživanju. Valja podsjetiti da isto vrijedi i za poreznu presiju. Počelo je oduševljeno pijanstvo u eurozoni. U dobrim vremenima zajednička valuta omogućila je razvijenim i konkurentnim gospodarstvima koja su djelovala, prije uvođenja eura, u tvrdom budžetskom ograničenju dinamiziranje izvozno orijentiranog gospodarstva, što je, sa svoje strane, povećalo stope gospodarskog rasta. Manje razvijene zemlje također su dobile jer su se zaduživale pod istim, ili gotovo istim, uvjetima kao i razvijene zemlje. Kriza je preko noći pokazala pravo stanje eura i njegovo političko ishodište.
Grčka tragedija bila je duboka i dramatična. Grčki su građani u kratkom roku postali žrtve konzervativne politike ECB-a koja se samo brinula kako spasiti poslovne banke koje su obilato financirale nerazumno zaduživanje grčkih političkih vlasti. Uglavnom je bila riječ o njemačkim i francuskim poslovnim bankama. Toliko o jednakim i jednakijima. Nije bilo popuštanja pa su Angelu Merkel grčki građani osuđivali uspoređujući je s Hitlerom, što je bilo pretjerano.
Naime, u jednom trenutku zabrinutosti za budućnost EU-a njemačka je kancelarka u njemačkom parlamentu podsjetila cjelokupnu njemačku i europsku javnost da je svojim zaduživanjem Grčka dinamizirala gospodarski razvoj Njemačke. Ipak, odnos političkih snaga u Njemačkoj dao je pravo konzervativnim snagama da provedu svoje zamisli. Nije bilo pomoći i Grčka je platila stravičnu socijalnu cijenu. Međutim, to nije prošlo ispod radara ostalih zemalja od kojih su neke, kao recimo Italija, mogle postati “žrtve” konzervativne monetarne politike.
Hrvatska je u to vrijeme slijepo slijedila politiku ECB-a. Kriza se dogodila u vrijeme drugog mandata premijera Ive Sanadera. On je brzo uvidio da se mora promijeniti politika i umjesto politike zaduživanja, krenuti politikom odricanja.
Dobro je podsjetiti da je u mandatu Ivice Račana udvostručen inozemni dug, da bi se u vrijeme Ive Sanadera ponovno udvostručio i dosegao razinu od zabrinjavajućih 40-ak milijardi eura. To je za tadašnjeg premijera Sanadera bilo neprihvatljivo pa je, prepuštajući premijersku palicu Jadranki Kosor, dao ostavku. Hrvatska je tako doživjela šok u svojoj kratkoj povijesti – prve ostavke premijera. Jadranka Kosor vrlo je brzo svojom politikom, moram reći nezasluženo, stekla dotad nezabilježenu nepopularnost. Nitko, ali baš nitko od političara nije želio vidjeti pravo stanje Lijepe Naše. Tako je HDZ izgubio na izborima. Zoran Milanović nije imao izbora pa je nastavio politiku Jadranke Kosor. U siromašnoj državi, koja ima demokratskih problema, štednja države jamči gubitak izbora. Upravo se to dogodilo Zoranu Milanoviću. Dobro je podsjetiti kako je u to vrijeme HNB bio dnevno kritiziran i prozivan. Sjećamo se kako se od tadašnjeg guvernera Željka Rohatinskog tražilo da pokrene tiskarski stroj koji se danas naziva helikopterskim novcem. Željko Rohatinski nije mogao prihvatiti politiku mekog budžetskog ograničenja. Da bi odgovorio kritičarima, javno je rekao kako je spreman emitirati osam milijardi kuna za proizvodne projekte (što je bio dobar prijedlog na temelju teorije dopunskog kredita). To je obznanio na svoj specifični način, što je izazvalo dodatne reakcije nezadovoljne javnosti. Sjećamo se da je zbog “neposlušnosti” ubrzo smijenjen s mjesta guvernera. Usprkos smjeni, politika HNB-a nije se mijenjala niti se u tadašnjim okolnostima mogla mijenjati.
Današnji guverner Boris Vujčić nastavio je politiku svog predšasnika. Izostanak podrške HNB-a rezultirao je velikim problemima. Oporavak gospodarske aktivnosti produljio se, što je, sa svoje strane, povećalo socijalne tenzije jer je Vlada premijera Zorana Milanovića morala voditi restriktivnu ekonomsku politiku koja, u prvom koraku, smanjuje prava socijalno ugroženih korisnika proračunskih sredstava, s jedne strane, i, s druge strane, povećava se porezna presija, što je ostvareno povećanjem standardne stope PDV-a.
Moram reći da sam 2009. godine napisao rad pod naslovom “Porezna reforma i hrvatska kriza” u kojoj sam, uz ostalo, predložio povećanje standardne stope PDV-a na 25 posto (što je usvojeno) i povećanje neoporezivog dohotka na 5000 (što je istaknuto kao cilj jedanaest godina poslije, u vrijeme prošlih parlamentarnih izbora). Na kraju mandata pokrenulo se gospodarstvo, što je iskoristio njegov nasljednik Tihomir Orešković koji je dodatno dinamizirao gospodarsku aktivnost. Dolazi do izvanrednih izbora i na vlast dolazi današnji premijer Andrej Plenković.
Umjesto ubrzanja rasta gospodarske aktivnosti, današnji premijer Andrej Plenković, u prvom mandatu, ostvario je manje stope gospodarske aktivnosti. Tako je, rekli bi njegovi kritičari, Tihomir Orešković svijetla točka u olovnom desetljeću koje je trajalo od krize iz 2008. do 2019. godine. Spasonosan je za politiku našeg premijera Andreja Plenkovića rast gospodarske aktivnosti temeljen na rastu turističkog sektora jer turistički sektor omogućuje rast poreznih prihoda iznad stope rasta gospodarstva, što sam, više puta, argumentirano objasnio na temelju svoje podjele poreza po kriteriju vremena. Naime, rast turističkog sektora omogućuje izvoz izravnih i neizravnih poreza, što standardni pristup poreza i oporezivanja ne može identificirati.
Posebno je važan izvoz neizravnih poreza koji dominiraju našim poreznim sustavom i zašto se protivim smanjenju standardne stope PDV-a, što se ne događa u slučaju izvoza roba i ostalih usluga. To je važna činjenica koja se (ne)namjerno izostavlja u raspravi o fiskalnoj, posebno, poreznoj politici.
Rast poreznih prihoda omogućuje usporavanje, da ne kažem zanemarivanje, potrebnih reformi kako bi se država pripremila i spremno dočekala sljedeću krizu. Nakon dolaska na vlast napustilo se tvrdo budžetsko ograničenje. To je moguće zaključiti samo ako se shvati, kako bi rekao naš premijer Andrej Plenković, porezni značaj dinamiziranja poslovne aktivnosti turističkog sektora.
Naime, standardni pristup kazuje kako se Vlada odgovorno ponašala jer je uporno smanjivala proračunski deficit. To je dobar primjer koji jasno pokazuje kako je u ekonomiji moguće dati različite komentare glede ocjene učinkovitosti ekonomske politike. Potrošnja i dijeljenje ponovno je postalo vrlina koja nije vodila brigu o dugoročnim pogubnim posljedicama te i takve politike. Tako smo vidjeli pet krugova porezne reforme kojoj je cilj bio rasterećenje porezne presije. Statistika pokazuje da se porezna presija nije smanjila, nego povećala. Zbog toga sam neprimjerenim ocijenio hvaljenje promjene poreznog sustava.
Valja reći kako je ministar Zdravko Marić proveo hvalevrijedan prvi krug porezne reforme, što je kao pristup napušteno u idućim koracima. Otud moja zabrinutost što će nam donijeti deveti krug (sic!) porezne reforme. Tako je turistički sektor postao i ostao temeljno izvorište javne i svake druge politike.
I kad je divljenje i hvaljenje politike Vlade premijera Andreja Plenkovića doseglo zvjezdane visine, pojavila se kriza izazvana koronavirusom. Sve je preko noći stalo i, ne bez razloga, vratila su se sjećanja iz nedavne prošlosti pojačana dodatnim strahovima. Parlamentarni izbori iz prošle godine pokazali su pobjedom HDZ-a kako je “vrag odnio šalu”, kako bi rekao naš mudri narod.
Sve su oči bile okrenute prema Bruxellesu. Bruxelles je bio svjestan da bi kriza, nastavi li se politika iz prethodne krize, mogla dovesti u pitanje sam opstanak EU-a. To se nije smjelo dopustiti. Trebalo je brzo reagirati. Njemačka je, i ne samo ona, znala da bi se čak druga najvažnija država, Francuska, mogla naći u ozbiljnim problemima. Postojala je realna opasnost da se poveća broj članova kluba PIGS-a. To bi moglo, ocijenili su ključni čimbenici – moćnici EU-a, biti kraj projekta koji je pružio sigurnost građanima stare i umorne i ne baš prosperitetne i učinkovite Europe.
“Na ljutu ranu ljuta trava”, kako bi rekao naš narod. Odjednom se odustalo od mastriških kriterija. Oni su postali manje važni. Krivo! Oni su postali nevažni. Da bi se sačuvao obraz i tako prešlo preko neoprostivog grijeha učinjenog Grčkoj, donesene su “revolucionarne” mjere koje su mastriške kriterije, iako u rukavicama, proglasile neprimjerenim ograničenjem. Ja sam mastriškim kriterijima 2017. posvetio cijelo poglavlje u svojoj knjizi “Dobitnici i gubitnici”. Prije četvrt stoljeća prvi put sam objavio svoju podjelu poreza po kriteriju vremena koja pokazuje i dokazuje kako mastriški kriteriji nisu potpuni, s jedne strane, i, s druge strane, kriteriji nisu primjereni tržišnoj, nego nacionalnoj državi, što članice eurozone sigurno nisu.
Zato me nije začudila prilagodba mastriških kriterija novim okolnostima. Tragično je što se morala pojaviti pandemija da se relativizira značaj mastriških kriterija. Ukratko rečeno, kamatna stopa i stopa inflacije predstavljaju prtljagu iz vremena nacionalne države.
Kamatna stopa identificira entropiju države, a inflacija u globalnom gospodarstvu predstavlja iznimku, a ne pravilo, za razliku od nacionalne države. Nažalost, o tim se presudnim pitanjima u našoj zemlji ne raspravlja pa ne treba čuditi što smo po svim relevantnim pokazateljima na dnu rang-lista koje su dobile, nezasluženo, kultni status.
Rang-liste su potrebne kao kompleksni indikator. Međutim, one nisu dostatne da bi se postavila dijagnoza i propisala terapija. Kad je riječ o proračunskom deficitu i visini javnog duga, u spomenutoj knjizi sam, u analitičkom i ekonomskom pogledu, dokazao da su krivo određeni, kao polazište, i da je potrebno pitanjima proračunskog deficita i javnog duga pristupiti na temelju moje podjele poreza po kriteriju vremena za Hrvatsku, Sloveniju, Grčku, Njemačku i eurozonu.
Ono čega nema u mastriškim kriterijima, što pokazuje i dokazuje kako su od samog donošenja upitni, deficit je platne bilance i veličina inozemnog duga. To je zapravo tragična spoznaja. Možda bi bilo pretjerano i zločesto reći kako u kriterijima nema salda platne bilance i visine inozemnog duga jer su se mastriški kriteriji pisali kako bi se omogućio dodatni rast gospodarstva razvijenih zemalja na račun manje razvijenih članica. To je bio razlog što sam našem premijeru Andreju Plenkoviću predložio da se u vrijeme predsjedanja Hrvatske otvori to prevažno pitanje. Da ne bude zabune – sve sam to napisao i obrazložio davno prije pojave koronavirusa. Nažalost, premijerovi savjetnici nisu identificirali šansu dodatnog iskoraka i kreativnog doprinosa Hrvatske koju je omogućio moj prijedlog.
Svima je bilo jasno da je koronakriza velik izazov na koji nije moguće učinkovito, primjereno, odgovoriti pristupom ECB-a iz vremena prethodne krize. Upravo onako kako je Albert Einstein rekao: “Svijet koji smo stvorili danas kao rezultat našeg dosadašnjeg načina razmišljanja ima probleme koji ne mogu biti riješeni na način na koji smo razmišljali dok smo ih stvarali”. Umjesto tvrdog budžetskog ograničenja prihvaćena je kejnezijanska politika koja je dodatno ojačana helikopterskim novcem. Dogodilo se upravo ono što je u osnovi tražila Grčka u vrijeme prethodne krize, kako je to sjajno objasnio Yanis Varuofakis u svojim radovima jer je u Bruxellesu pregovarao kao grčki ministar financija kako bi se pronašlo prihvatljivo rješenje za Grčku u EU-u. Put nije nađen, a Yanis Varuofakis je dao ostavku. Usput rečeno, grčki narod do dana današnjeg nije dobio ispriku iz Bruxellesa.
Tako je naš premijer ni kriv ni dužan dobio nove mogućnosti na temelju novog pristupa ekonomskoj politici. Ono što je premijer Milanović tražio i zbog čega je Željko Rohatinski, jedan od naših ponajboljih ekonomista, morao odstupiti premijer Andrej Plenković je dobio – besplatno. Narod bi rekao: “Kad te ide, ide te”. Nije se promijenila samo politika. To bi za hrvatski slučaj bilo nedostatno (sic!). Potreban nam je bio poklon, kao što se u prethodnoj državi darivalo Kosovo, zato Hrvatsku nazivam europskim Kosovom. Da bih naglasio kako se nije moguće složiti s ekonomskom politikom Lijepe Naše (ne odnosi se samo na Vladu premijera Andreja Plenkovića) često ističem kako zemlje koje svoj opstanak temelje na pomoći moraju imati i imaju grdnih problema jer ne mogu bez izvanjske financijske pomoći savladati probleme u kojima se nalaze. Dobili smo obilnu bespovratnu pomoć koja je “pojačana” mogućnošću dodatnog zaduživanja uz negativnu kamatnu stopu. Nisu u pitanju mala sredstva.
U pitanju je pomoć kakva nije zabilježena u povijesti EU-a. Pridoda li se nova omotnica iz kohezijskih fondova, veličina odobrenih sredstva graniči s pričama koje se mogu naći samo u bajkama. Odobrena su nam ogromna sredstva pa nije moguće uspoređivati stanje u kojem je bio premijer Zoran Milanović sa stanjem u kojem se danas nalazi Andrej Plenković. To je jednostavno neusporedivo. To vidimo po odnosu dvojice premijera prema reformama. Zoran Milanović je morao stezati remen do razine socijalne održivosti, Andrej Plenković nema tih problema. Andrej Plenković nam govori kako se zahvaljujući samo njegovoj vladi povećava pomoć ugroženim građanima te tako i njihov životni standard.
Drugim riječima, da nije Vlade Andreja Plenkovića, ništa od povećanja ne bi bilo. To ne odgovara činjenicama. To što prikazano stanje ne odgovora činjenicama, to gore za činjenice. Upravo tako glasi Godišnje izvješće o radu Vlade za ovu godinu. Dali smo toliko i toliko jednima, ali smo istovremeno dali onoliko drugima. Nije ni riječi rečeno o tome što bi bilo da nije došlo do oštrog i dramatičnog zaokreta u politici Bruxellesa. Još je tragičnije što o tim pitanjima šute ekonomisti. Nije bilo riječi o tome kako nam predstoje bolne reforme.
Bolne reforme smanjuju popularnost političke opcije na vlasti. Zato Vlada premijera Andreja Plenkovića ne govori o problemima. U maloj i nerazvijenoj zemlji koju napuštaju mladi i obrazovani građani nema mjesta za probleme u javnom prostoru. To je, kako voli reći naš premijer Andrej Plenković, politička odluka. Dobro je i poželjno govoriti o blagostanju, ma koliko ono bilo rezultat “mane s neba”.
Znamo da je židovski narod zbog konzumacije “mane s neba” imao problema, ali o tome se politička vlast ne brine danas, o tome će se brinuti jedna druga vlada kada ne bude pomoći i helikopterskog novca. Naime, umorna Europa zaostaje glede stopa rasta gospodarstva.
Umorna i stara dama ima grdnih problema s konkurentnošću. Umorna i stara Europa ima problema s ravnopravnošću država sjevera i juga. Njemačka koja vodi brigu o svom gospodarstvu je konkurentna. Međutim, ta ocjena ne vrijedi za ostale zemlje članice, uključujući i Francusku. Ima robusnih članica koje, međutim, svojim ponderom ne utječu na ocjenu o stanju u gospodarstvu. Treba ponovno spomenuti Francusku, drugu najsnažniju članicu, čiji problemi postaju i ostaju noćna mora svim razvijenim članicama EU-a. Što reći za ostale zemlje koje se ne snalaze u ovom globaliziranom svijetu i čija su gospodarstva na umoru. Osim toga, pobuna istočnih članica EU-a postaje problem koji se zasad rješava prijetnjama. Sve će to samo komplicirati stanje u EU-u.
Dovoljno se prisjetiti rasprava u kojima su se pokazali odnosi sjevera i juga kada se dogovarao paket pomoći ugroženim zemljama članicama. Puno se milijardi dijelilo, što je Bruxelles iskoristio da dobije pravo uvođenja poreza. U zemljama koje su dobile obilatu pomoć o tome se nije raspravljalo. Pravo na uvođenje poreza će se širiti. Nisu slučajno najrazvijenije zemlje EU-a podržale prijedlog Joea Bidena i prihvatile dogovor kojim se na globalnoj razini određuje donja granica poreza na dobit. Neke zemlje to zasad nije pogodilo pa su šutjele. Međutim, pravo jednom znači napuštanje dotadašnje prakse po kojoj porezni sustavi ostaju dio nacionalne suverenosti.