Hebrangova sitna provokacija, kada je u pitanju Bruna Esih, dio je puno ozbiljnije priče. Toliko ozbiljne da se Hebrang, iako uživa u političkoj mirovini, odlučio još jednom vratiti na scenu kako bi postupio "u skladu sa svojim uvjerenjima". Prvi put to je učinio na poziv Sanadera, drugi put Grabar Kitarović. Na čiji se poziv sada odazvao?
Andrija Hebrang stranku je oduvijek shvaćao ozbiljno, čak ozbiljnije od mnogih koji su, zbog njegova otklona prema predsjedniku Tuđmanu, to željeli umanjiti. On je bio onaj koji je, izuzev spomenutog otklona prema bolesnom hrvatskom predsjedniku, uvijek do kraja stajao uz stranačke vođe. Opčinjen Ivom Sanaderom i smatrajući svojom dužnošću do kraja, pa makar i lažima, braniti njegovo poštenje, čestitost i političku ispravnost, Hebrang je svoju ulogu odigrao jako dobro. I danas su mnogi uvjereni kako je svojim zalaganjem, i koristeći svoj autoritet na desnom krilu stranke, produžio Sanaderov politički život za barem dvije godine. Učinio je to sprječavajući, svojim uvjerljivim i emotivnim prosanaderovskim nastupima, dizanje razine nezadovoljstva u stranci i šokirajući neupućenu javnost svojom odrješitošću u obrani njegova evidentnog kriminala. Njegova uvjerljivost kojom je, na prve naznake Sanaderova kriminala, objašnjavao kako je njegovu “kolekciju satova” vidio još na zračnoj luci 1991., kada mu ih je Sanader pokazao prilikom dolaska u Hrvatsku, mnoge je HDZ-ovce uljuljala u uvjerenju da je sa Sanaderom sve O.K., i da su oni koji ga napadaju tek obični, što ljevičarski što desničarski zavidnici i prodane duše.
Andrija vs Milan i Ivo
Ne tako davno, kada se Milan Bandić, kandidirao na predsjedničkim izborima na kojima se natjecao i Hebrang, ovaj kontroverzni političar je izjavio: “Za Bandića imam samo jednu rečenicu – tko nije vjeran svojoj stranci, neće biti vjeran ni svojim biračima”, aludirajući pritom na Bandićevu poziciju nezavisnog kandidata. Ni u slučaju kandidature Nadana Vidoševića Hebrang nije mogao pretrpjeti da netko komu je stranka sve dala nastupa kao nezavisni kandidat. Tada je govorio: “Ako se kandidira, Vidošević sigurno ne može računati na glasove HDZ-a jer je on primjer člana koji je iskoristio stranku da bi došao na položaje koji su mu donijeli veliku korist, a onda ju odbacio”. Prije no što je zaključio kako mu je Sanader oduzeo šansu da bude predsjednik države, u svemu ga je podržavao. Glave Sanaderovih neistomišljenika padale su k’o snoplje, no Hebrangu to ništa nije smetalo. Naprotiv, koristio je svoj ugled i autoritet kako bi ga “pokrivao” pred desnicom i davao mu legitimitet. “Sa Sanaderom imam samo jedan raskol koji nikada nećemo premostiti. On tvrdi da su fritule bolje od štrukli, a zubatac od purice s mlincima. Ja tvrdim suprotno. No, kad zajedno večeramo, ja pojedem njegova zubatca, a on moju puricu, kako bismo nadvladali i te razlike”, govorio je Hebrang.
Izmišljao da drugi izmišljaju Sanaderov kriminal
Sjetimo se kako je Hebrang u više medija pokušao obraniti Tomislava Karamarka od optužbi Josipa Manolića da je predsjednik HDZ-a bio doušnik Udbe. Hebrang je to pokušao učiniti tako što je iznosio svoja razmišljanja o lustraciji i Manoliću, iznoseći proturječne izjave, neke potpune besmislice te brojne zamjene teza. U skladu sa svojom maksimom: “Ponekad lažem, ali odmah nakon toga odem na ispovijed”. Čini se da pravu istinu o Hebrangu zapravo znaju samo njegov ispovjednik i Bog, ako i njima ponekad, onako iz navike, ne podmetne pokoju neistinu. Cijela Hebrangova politička djelatnost, i to vide ili bi morali vidjeti svi koji stvarnost oko sebe promatraju s barem jednim otvorenim okom, oličava svu bijedu, nerazumijevanje i dilentantizam politike koja je ravnala hrvatskim interesima nakon Tuđmanove smrti, a koja se za svoje posttuđmanovske interese počela boriti, i to vrlo agresivno i bez skrupula, na prve znakove Tuđmanove bolesti. Hebrang se odlično uklapao s Manolićem, Sanaderom i Karamarkom koji su godinama iznosili “mudre misli o privatizaciji i korupciji” nakon odlaska Tuđmana. No posebno su zanimljivi Hebrangovi stavovi o privatizaciji i korupciji u vrijeme Sanaderovog haranja Hrvatskom, neposredno uoči izbijanja šokantnih afera i podataka o pljački koja mu se odvijala pred nosom, a o kojoj “ništa nije znao”. “Korupcija nije vezana uz vlast, korupciju izmišlja kriminalni milje da bi skrenuo pažnju s nekih svojih afera”.
U očima javnosti čist kao – Pašalić
Hebrang je tijekom afere sa Sanaderovim BMW-om bio njegov gorljivi zaštitnik, tumačeći kako je kupnja automobila skupljeg od četiri milijuna kuna za potrebe tadašnjeg šefa HDZ-a zapravo – ušteda! Tadašnji HDZ je kupnjom skupocjenog automobila voljenom vođi i šefu zapravo pokazao kako je štedljiv jer ga, objašnjavao je Hebrang, nije kupio iz državnog proračuna! A mogao je. Svima koji su tada bili oko Sanadera priča o “štedljivom HDZ-u” već onda nije imala nikakvog smisla. Strahovi da se oko Sanadera, koji je volio novac i život na visokoj nozi, te bio sklon pogodovanju svojim prijateljima na račun državnog proračuna, događaju opasne kriminalne radnje su rasli, a Hebrang je sve to smirivao. Je li u tome imao, osim političkog i neki drugi interes, nikada nećemo saznati, jer on će u očima javnosti ostati jednako čist kao i Pašalić u prethodnom razdoblju. Iako je kao član i osnivač tvrtke Demax Pharm d.o.o, koja je dovela Shimadzu u Hrvatsku 1998. godine i od koje je “ministar” Hebrang nabavio barem 300 milijuna kuna vrijednu opremu, nikada mu se ništa nije dokazalo. Nabave koje je vodio u Ministarstvu zdravstva, još od prvog, ratnog mandata, pratili su brojni skandali jer se u nekim slučajevima radilo o izravnoj pogodbi, državni revizori su pisali svoja upozorenja i primjedbe, no institucije nikada nisu “obavile svoj posao”, baš kao i u slučaju Mesića i nekih sličnih.
S Jarnjakom u tandemu “spašavao demokraciju”
Hebrang se početkom 2000. namjeravao kandidirati za predsjednika HDZ-a, ali nije uspio skupiti dovoljno potpisa tadašnjeg središnjeg odbora stranke. Hebranga je i na saboru stranke u travnju 2000. godine namjeravala podržati “skupina desničara” koja u vrijeme Tuđmana i nije imala neki politički utjecaj, pogotovu ne na vođenje središnje državne politike. Tako Nedjeljna Dalmacija 28. travnja 2000. piše kako su ga podržavali Đuro Perica, Branimir Glavaš, Petar Šale, Ivan Bobetko, don Anto Baković i Maja Freundlich, s kojima je „postignut čvrst dogovor da Hebrang ide na sabor sa svojom listom kandidata za najuže vodstvo stranke“. Na listi su, prema pisanju Nedjeljne Dalmacije, trebali biti Ivan Jarnjak i “ostali neokaljani HDZ-ovci”. S Jarnjakom se Hebrang, inače, do kraja zbližio prilikom njihove operacije pripremanja za preuzimanje vlasti nakon Tuđmana, odnosno famoznih prosvjeda u zagrebačkom središtu, čiji je povod bio Radio 101, u vrijeme kada je Tuđman bio na liječenju u Americi. Uvjeren da Tuđmanu nema spasa, ovaj dvojac je nastojao svojim djelovanjem sebi priskrbiti što bolju startnu poziciju u posttuđmanovskim preslagivanjima. Tako je Jarnjak prihvatio ulogu “spasitelja demokracije” pred Tuđmanovim autoritarnim naletima bijesa, iskovavši preko ljevičarskih medija legendu o vlastitoj ulozi u sprječavanju krvavog obračuna s demonstrantima, tobože po Tuđmanovoj naredbi. “Predsjednik Tuđman u vrijeme ovog prosvjeda bio je teško bolestan, a u jednom trenutku je naredio nasilno gušenje prosvjeda na glavnom zagrebačkom trgu”, hvalio se Jarnjak, objašnjavajući kako je spriječio krvavi rasplet situacije izazavan Tuđmanovim ludilom. Hebrang mu je u tom “prestrojavanju” i distanciranju od Tuđmana, nakon objave CNN-a da je predsjednik u bolnici i da mu je ostalo tri do šest mjeseci života, pružao svu političku i moralnu potporu.
Što to veže Hasabegovića i Hebranga?
Mnogi se pitaju što Hebrang i Bruna Esih, kao derivat Hasanbegovićeve, uvjetno rečeno -politike, imaju zajedničko. Odgovor je jednostavan: mržnju prema Gojku Šušku. Svi koji poznaju Hasanbegovića, pa i njegove kolege u Institutu, znaju da Hasanbegović Tuđmana i Šuška ne može vidjeti ni nacrtane. To je jedan od apsurda naše aktualne političke scene i naših “desničara”, među kojima su i brojni Tuđmanovi i Šuškovi vojnici. Njima su danas idoli oni koji po svom političkom hebitusu nikada nisu bili tuđmanovci, koji s Tuđmanom, poput Karamarka, nikada nisu imali “ni duhovne ni tvarne veze”, ili su ga samo koristili dok su mogli za svoje probitke. Čim to više nije bilo moguće, ili bi se učinilo da bi se odricanjem od Tuđmana mogli više okoristiti, činili su to bez oklijevanja. Podsjetimo, Hebrang je, nakon smrti ministra obrane Gojka Šuška 1998., četiri mjeseca bio ministar obrane. U svom životopisu piše da je ostavku dao zbog mimoilaženja sa svojim pomoćnicima, 12. listopada 1998. godine. Prava je istina da je, poput kasnije njegova prijatelja Miroslava Šeparovića, saznao da će ga Tuđman razriješiti, pa ga je išao preduhitriti ostavkom. Osim toga, koji ministar, koji dolazi na to mjesto uz potporu i povjerenje predsjednika države, napušta to mjesto radi neslaganja sa svojim pomoćnikom? A uputio je pismo predsjedniku Republike u kojem navodi kako podnosi neopozivu ostavku na dužnost ministra obrane, potpredsjednika HDZ-a te voditelja Predsjednikova liječničkog konzilija.
Hebrang razlikuje dobro od zla, ali slabo bira
Tadašnja državna tajnica SAD-a Madeline Albright javno je pohvalila Hebranga i iznijela da će on kao ministar obrane provoditi svoju samostalnu politiku, što je on također u svojem prvom istupu dao naslutiti. Prvi koraci te “samostalne politike” bili su usmjereni na tobožnje raskrinkavanje “legla kriminala u MORH-u”, kojega je naslijedio od Gojka Šuška. U javnosti je grmio o leglu kriminala i silnim zloupotrebama, a u stvarnosti je prebrojavao role WC papira u Ministarstvu i radio uštede na selotejpu. Bezobrazno zazvavši Boga da prosvijetli Tuđmana i pomogne mu razlikovati dobro od zla, Hebrang će idućih nekoliko godina tavoriti u stranci i kovati svoje osvetničke planove. Nakon neuspješnog pokušaja da u zadnjoj fazi Tuđmanova HDZ-a uopće prikupi dovoljan broj potpisa za kandidaturu, odlazi iz stranke i u nju se vraća – na poziv Ive Sanadera.
Prgometa u HDZ vratio Plenković, a Hebranga Sanader!
Na sreću, razlika između Hebranga i Prgometa, kojega ovaj napada, je puno. No jedna od razlika je i to što se Hebrang u HDZ vratio na poziv Ive Sanadera, glavnog detuđmanizatora HDZ-a, a Prgomet na poziv Andreja Plenkovića, koji stranku pokušava iščupati iz ruku potkapacitiranih avanturista, koji uopće nemaju pojma koliko je za budućnost i opstanak Hrvatske bitna politička stabilnost koju on želi projicirati i jamčiti HDZ-om. To su ljudi usmjereni na sebe i svoje sitne interese, ili pak pripadnici uskih i za formuliranje politike nesposobnih “desničarskih” krugova, koji ne razmišljaju o tome zašto to Plenković radi i ne percipiraju događaje u našem okruženju. Hebrang se, dakle, “na nagovor predsjednika HDZ-a Ive Sanadera” vraća u stranku, na 7. općem saboru HDZ-a biva izabran za potpredsjednika stranke, a nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na parlamentarnim izborima 2003. obnaša u Sanaderovoj vladi, koja će biti poznata po svojoj detuđmanizatorskoj ulozi, dužnost potpredsjednika i ministra zdravstva i socijalne skrbi. Dvije godine kasnije, u vrijeme najgorih zlouporaba i izdaja tijekom progona Gotovine, Hebrang je zastupnik u Hrvatskom saboru, važna osoba u stranačkom klubu, gdje – ne samo brani izdajničku Sanaderovu politiku, nego se oštro obrušava na sve one koji se usuđuju velikog vođu dovesti u pitanje. Zahvaljujući svojoj servilnosti i upravo fanatičnom glorificiranju svakog Sanaderova poteza, Hebrang 2008. postaje njegov predsjednik Kluba zastupnika. (Nastavlja se)