Tko stoji iza obnovljenih sukoba na istoku Ukrajine?

DIP

Proteklih nekoliko dana svjedočili smo obnavljanju snažnih vojnih sukoba na istoku Ukrajine, poglavito u zoni grada Avdeevke, u blizini Donjecka. Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko iz tog je razloga iznenada odgodio zakazani odlazak u Berlin i posjet njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, a usljedile su i oštre osude Kijeva upućene Moskvi zbog navodnog ruskog kršenja Minskih sporazuma

Sve se to događa u kontekstu turbulentnih globalnih procesa, dinamiziranih ustoličenjem g. Donalda Trumpa na položaj predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i njegovih najava oštrog zaokreta američke vanjske politike (upravo nas ona sada primarno interesira u odnosu na onu unutarnju, u kojoj također slijede dramatične promjene). Pravo pitanje koje se u svezi najnovijeg zaoštravanja stanja na istoku Ukrajine mora postaviti, jest ono, kome u ovom trenutku odgovara takav razvoj događaja, i što u stvari znače životi 10 ubijenih ukrajinskih vojnika (za drugu stranu nema informacija) u kontekstu globalnih geopolitičkih odnosa?

Nakon eskalacije sukoba stvari se po službeni Kijev nisu razvile u očekivanom smjeru tj. izostale su oštre prozivke i upozorenja međunarodne zajednice ruskom državnom vrhu zbog njegove „krivnje“ za navedenu eskalaciju sukoba na ukrajinskom terenu. Štoviše, do sada pojedini, po pitanju simpatija prema post-majdanskim vlastima u Kijevu neupitni Zapadni mediji, sumnju za najnoviju destabilizaciju stanja po prvi put usmjeravaju upravo na vladu u Kijevu i predsjednika Porošenka osobno.

Tako utjecajna američka privatna obavještajno-analitička agencija Stratfor na svom sajtu, analizirajući novonastalo stanje u Ukrajini, piše, kako vlasti u Kijevu mogu same provocirati oružane sukobe u Donbassu jer su zabrinute zbližavanjem SAD-a i Rusije. U njihovom se izvješću navodi kako su „u posljednje vrijeme u istočnom dijelu Ukrajine borbe postale intenzivnije“ i da je Kijev, usprkos svojim optužbama da je Rusija organizirala incidente, „sam mogao isprovocirati nasilje kako bi privukao pozornost na sukob i osigurao međunarodnu potporu po pitanju produljenja sankcija protiv Moskve“. Također se navodi kako je Kijev krajnje zabrinut dolaskom na vlast američke administracije, koja govori o svojoj namjeri učvršćenja dijaloga s Moskvom. U perspektivi to znači neizbježnu promjenu američke politike prema Ukrajini, kaže se u izvješću Stratfora.

„Ukrajina se nalazi u opasnom položaju. U vrijeme kada Washington nastoji polučiti zatopljenje odnosa s Moskvom, Kijev će tražiti veću potporu od strane europskih saveznika. On također želi promijeniti percepciju sukoba u istočnoj Ukrajini na način da ga usmjeri protiv Rusije, iskorištavajući vruće nasilje, kako bi uvjerio SAD u potrebu čvrstoće po pitanju sankcija“, smatra Stratfor. U tom smislu Kijev želi dobiti promjenu raspoloženja u Njemačkoj i zato se 30. siječnja Porošenko želio uputiti u Berlin, „zabrinut stavom nove američke administracije“.

U daljnjem tekstu Stratfora navedeno je kako i „potpora sa strane Njemačke ne jamči da će sankcije protiv Rusije ostati na snazi“ jer su neke države Europske unije „stavile pod znak pitanja“ učinkovitost tih mjera. Poglavito se radi o Mađarskoj, Itaiji i Grčkoj. Navodi se, također, kako će se, u slučaju da SAD oslabe ili ukinu sankcije Rusiji „raznoglasja u EU povećati“ po tom pitanju.



Na sličnom tragu je i njemački Suddeutsche Zeitung, koji se poziva na izvor u Saveznoj vladi u Berlinu. Novina tako piše, kako kroz humanitarnu katastrofu u Avdeevki Kijev, moguće, računa na to, da se stanje toliko pogoršalo da ono može utjecati na sprječavanje planova američkog predsjednika o ublažavanju proturuskih sankcija. „Djelovanja Porošenka Berlin objašnjava na način, da će on praktički poći na bilo što kako bi spriječio ukidanje sankcija protiv Rusije“. SDZ se pritom poziva na promatrače OESS-a prema kojima službeni Berlin konstatira, kako „prije svih, ukrajinski vojnici žele promijeniti liniju fronta u svoju korist“.

O stanju na terenu Donbassa

Grad Avdeevka je od primirja potpisanog prije dvije godine stavljen pod nadzor ukrajinske vojske ali je, kao i sa suprotne strane, teško naoružanje iz za to predviđene zone razdvajanja bilo povučeno i uskladišteno na točno određenim mjestima i objektima pod nadzorom promatrača OESS-a.

Ukrajinsko MVP je 30. siječnja optužilo Rusiju da su upravo njezine oružane snage nekoliko dana granatirale taj grad. Ruski državni vrh oštro je odbacio takve objede, kazavši, kako su stanje u tom gradu isprovocirale „samostalne postrojbe“ pod pokroviteljstvom ukrajinske vojske, za što postoje „vjerodostojni podatci koji svjedoče da je (30. 1., op.a) sa strane „samostalnih postrojbi“ izvršen pokušaj napada na teritorij pod nadzorom republika Donbassa. One su prešle crtu razdvajanja uz potporu topništva, …“ (citat Dmitrija Peskova, glasnogovornika Kremlja).

Promatrači OESS-a su po tom pitanju zauzeli neutralan stav, pravdajući se nemogućnošću pristupa teritoriju zahvaćenom sukobom i izdavši priopćenje, kako su provokacije dolazile s obje strane. Slično je reagiralo i VS UN-a, pozivajući obje strane na žuranu obustavu vatre.

Kako smo već rekli, predsjednik Petro Porošenko u nedjelju je žurno prekinuo posjet Berlinu. Mnogi ukrajinski analitičari taj su potez procjenili smišljenim. Tako Dmitrij Korneichuk, predsjednik ukrajinskog Centra za inovacijski konsalting, na svojoj facebook stranici piše sljedeće: „ 30. siječnja planiran je susret Porošenka i Merkel. Razgovor je trebao biti krajnje oštar. Merkel je planirala demonstrirati Petru Alekseevichu (Porošenku, op.a.) što će se dogoditi s onima koji sabotiraju Minske sporazume. I začudo, dan prije posjeta Porošenka, borci Donjecke NR odlučili su zauzeti industrijsku zonu Avdeevke. Počeli su snažan napad iz zabranjenog teškog oruđa. Štoviše, po tom istom čudu, slijedeći dan, upravo u vrijeme susreta Porošenko-Merkel, nastao je vrhunac vojnog sukoba. … Umjesto demonstracije od strane Merkel, Porošenko je važno ukazao na boj u Avdeevki, govoreći: kakvo ispunjenje Minskih sporazuma kada oni tamo započinju rat. Porošenko prekida posjet Njemačkoj i vraća se na bijelom konju u Ukrajinu spasiti Avdeevku.“

Paralelno sa zaoštravanjem stanja (podsjetimo, i u prosincu prošle godine obnovljene su snažne borbe u „džepu“ Debalcevo pod nadzorom pobunjenika (strateški važnom jer kroz njega prolazi željeznički čvor koji povezuje Donjeck i Lugansk s Ruskom Federacijom), gdje je ukrajinska vojska tada osvojila nekoliko strateški važnih točaka), započela je i otvorena vojnička retorika pojedinih predstavnika ukrajinskih vlasti, prema kojoj će Donbass biti oslobođen. Tako je ministar unutarnjih poslova Arsen Avakov izjavio kako će se upravo to dogoditi još ove godine. Pa iako takve izjave nisu službene već puno prije spadaju u osobni PR, one dolaze iz usta državnih dužnosnika što može ukazivati kako Minske sporazume Kijev niti ne želi ispuniti. A upravo to suprotna strana, paralelno s obnavljanjem sukoba, koristi u svrhu upozorenja međunarodnoj zajednici kako Kijev provodi taktiku „puzajuće deokupacije“ Donbassa, pritom lažno optužujući separatiste za nepoštivanje Minskih sporazuma kada god oni vojnim sredstvima reagiraju na napade vladinih snaga. Naravno, sve ovo koincidira sa smjenom vlasti u Bijeloj kući i inauguracijom Donalda Trumpa, koji se o najnovijem zaoštravanju stanja još nije oglasio iako je State Department pozvao sukobljene strane na prekid vatre.

Upitna budućnost

Izostanak oštre međunarodne (Zapadne) osude službene Moskve zbog najnovijeg pogoršanja stanja sigurnosti na ukrajinskom istoku ukazuje na činjenicu, da se Rusija, usprkos pokušajima njezine opće političke izolacije i oštre sankcijske politike sa strane Zapada, definitivno uspjela iznova pozicionirati u ponajvažniji subjekt, a ne objekt međunarodne politike koji joj je Obamina administracija namjenila, javno je definirajući kao slabu regionalnu državu. Rusko gospodarstvo već se u potpunosti adaptiralo uvedenim sankcijama, i bez obzira na sve gospodarske teškoće koje su još uvjek prisutne, posve je jasno kako sankcije nisu i neće postići učinak zbog kojeg su uvedene: formalno, zbog umješanosti Moskve u unutarnja ukrajinska pitanja i pripojenje Krima, a u stvarnosti im je cilj bio destabilizacija unutarnjeg ruskog stanja i odlazak milom (izborima) ili silom (nasilnim svrgavanjem s vlasti od strane nezadovoljnog stanovništva) ruskog predsjednika Putina i konstituiranje nove ruske vlade, kooperativne u odnosu na, prije svega, američke nacionalne interese.

S druge strane, Ukrajina je postala svojevrsno „neželjeno dijete“, s čijim se golemim gospodarskim problemima i unutarnjim društvenim dubiozama više nitko ne želi baviti. Krajnje militarizirano društvo i fokusiranost na sukob sa svojim velikim istočnim susjedom izvor je permanentne nestabilnosti koja ne daje perspektivu za ulaganja stranih investitora, a sve je teže i osiguranje kreditnih aranžmana od strane svjetskih i europskih financijskih institucija. Ukrajina je pretvorena u svojevrsnu „vreću bez dna“, s uništenim gospodarstvom, poglavito industrijskim sektorom. Štoviše, u predizbornoj godini, opterećenoj brojnim problemima (terorizam, izbjeglice, unutarnja neslaganja, Brexit, …), Ukrajina smeta i njemačkim i francuskim političkim elitama čija javnost sve više smatra kako i sama postaje taocom ukrajinske politike, koja njihove zemlje gura u otvoren sukob s Rusijom, umjesto uzajamne gospodarske suradnje koju im ukrajinsko tržište nikada neće moći nadomjestiti.

I treće, SAD. Zašavši u „slijepi tunel“ potpuno pogrešnim analitičkim prosudbama svojih geostratega o sigurnoj Putinovoj ustrašenosti pokretanjem „projekta Ukrajina“, američka vanjska politika došla je do one točke od koje više nije bila u stanju ići u daljnje zaoštravanje odnosa s Rusijom bez opasnosti od potpunog gubitka nadzora i mogućih nepredvidljivih incidenata koji bi vodili otvorenom vojnom sukobu nesagledivih posljedica, kojeg ni Washington ni Moskva nikada (ni u doba Hladnog rata) nisu željeli niti će ga ikada dopustiti. Stvar je jedino mogao popraviti tektonski poremećaj koji se i dogodio u vidu pobjede Donalda Trumpa, koju sam i najavio u svojoj analitičkoj prognozi i intervjuu portalu dnevno.hr uoči samih izbora. Puno političkog i medijskog šuma oko Trumpa trajat će još određeno vrijeme, a onda će sve postupno utihnuti. Jer Trump ima svoju striktno određenu zadaću i on će je izvršiti.

Kako će u svemu tome proći slabe i male države koje su naivno, prije svega poltronstvom vlastitih političkih pseudo-elita uvučene u sukob s Rusijom, poput Ukrajine, pokazat će vrijeme. Međutim, sama logika stvari ukazuje kako se njihovi interesi nikada dugoročno ne mogu ispuniti na račun najjačih globalnih igrača.

U tom smislu sam ne jednom pisao, kako će SAD i Rusija kad tad morati sjesti za pregovarački stol i o svim problemima razgovarati, a o onim najkritičnijim i pronaći dogovor. A bilo da se veliki tuku ili samo razgovaraju, mudrim zemljama je najbolje stajati po strani i čekati. Sve drugo prije ili kasnije može postati krajnje neugodno pa i opasno. Jer prošla su vremena kada su se stara i slavna carstva urušavala pred moćnim mladim državama koje bi onda preuzimale primat. One tada nisu raspolagale snagom oružja koje bi uništilo čitavi svijet, kao što to danas mogu učiniti Rusija i SAD, pa i Kina, pa su usporedbe o padanju carstava kroz međusobne krvave ratove preslikane u današnje vrijeme potpuno pogrešne. To se odnosi na brojne pseudo-teorije koje kažu, kako će SAD braniti svoju dugogodišnju globalnu dominaciju pred rastućom snagom Rusije i Kine i vojnom silom ako treba. To se neće dogoditi iako će suparništvo između spomenutih sila još dugo trajati.

A ukrajinski državni vrh i politička elita zemlje su, odbacujući ili modificirajući stvarne nacionalne interese i strategije, naglo i naivno uvučeni u sukob s moćnom Rusijom, kojeg su mudrom politikom ne samo mogli izbjeći već ga u potpunosti okrenuti u korist velikog ukrajinskog naroda (Ukrajina kao „most“ između Istoka i Zapada). Kolika će biti cijena takve diletantske politike za sada je teško reći, ali mislim kako će biti jako visoka.

Izvor: geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI