To čini političko-medijsko-poslovno-obavještajna mreža koja je politički nedoraslim ljudima donijela kombinaciju moći, utjecaja i poslovnih mogućnosti
Prije točno šest mjeseci, 21. lipnja 2016., Tomislav Karamarko je, nakon duge agonije, dosta otpora i nemuštog izmotavanja, podnio ostavku na mjesto predsjednika HDZ-a. Na tu je dužnost izabran na saboru stranke četiri godine ranije, kada je, nakon drugog kruga glasovanja, pobijedio Milana Kujundžića, obećao demokratizaciju i oživljavanje stranke, te najavio održavanje novih unutarstranačkih izbora u roku od godinu dana. Kada se to nije dogodilo niti nakon više od tri godine, na novinarsko pitanje o razlozima tog neispunjenog obećanja odgovorio je: „Pa to su obećali i svi drugi“, potpuno nesvjestan da je jedini on bio u poziciji obećano provesti. No prva godina mandata nije prošla bez poteza koji su trebali učvrstiti vlast, tada još vrlo skladnog dvojca na vrhu Tuđmanove stranke: Karamarka i Brkića. Raspuštena je gotovo polovina svih demokratski izabranih županijskih vodstava stranke i umjesto njih su postavljeni oni koji će bez ostatka slijediti „novu politiku“. Šeks je vjerojatno čupao kosu kada je gledao kako takva praksa prolazi „ispod radara“ i bez ikakvih protivljenja u stranačkom vrhu, dok se samo koji mjesec ranije na noge podigla čitava Karamarkova bulumenta i to zbog raspuštanja općinskog odbora u Valpovu(!). Rezultat tog naknadnog i nimalo demokratskog kadroviranja koje je novi, Karamarkov HDZ prakticirao, je i Andrija Mikulić, koji je u četiri godine potpuno devastirao zagrebački HDZ i pretvorio ga u podružnicu Milana Bandića.
Sanaderov i Mesićev ministar policije pomaže HDZ-u da izađe na pravi put
Karamarko, koji je od samog pojavljivanja u stranci stalno nešto petljao s Manolićem i Mesićem bio je, od pokušaja svrgavanja Tuđmana 1994., izvan ozbiljnijih stranačkih struktura, a i do tada je najviši stupanj njegova stranačkog angažmana bila gradska organizacija. Politički je „procvjetao“ tek nakon Tuđmanove smrti i Mesićeve i Račanove pobjeda na izborima. Tada dobiva i prve „ozbiljnije funkcije“: onu predstojnika Predsjednikova ureda, pa njegova savjetnika za nacionalnu sigurnost, pa šefa obavještajnih službi… Kada su „sapunica vezana uz Sanaderov bijeg i pikantni detalji bezočne pljačke ove jadne Hrvatske“ kako je to svojevremeno opisivao Tihomir Dujmović, konačno izašli na vidjelo, tadašnji ministar unutarnjih poslova, Tomislav Karamarko, koji je dvije godine ranije, u dogovoru Sanadera i Mesića, preuzeo odgovornost za „borbu protiv kriminala“, odlučio je „podmetnuti leđa“ i preuzeti stranku. Na tom putu praktički nije naišao ni na kakav otpor. Svu svoju protutuđmanovsku aktivnost iz sredine devedesetih sažeo je u jednoj rečenici: „Poznato je kako sam u prošlim vremenima bio nezadovoljan nekim potezima u stranci, zbog čega sam se neko vrijeme i distancirao“, i nitko mu više nikada nije postavio niti jedno pitanje. Jednako lakonski odbio je komentirati vrlo ozbiljne sigurnosne propuste i dokaze o ugrožavanju nacionalnih interesa pojedinih državnih dužnosnika, kada je krajem te godine WikiLeaks objavio čak 1686 depeša iz Veleposlanstva SAD-a u Hrvatskoj. Kao ministar unutarnjih poslova javno je ocijenio da to „nije nikakav sigurnosni problem za Hrvatsku“. I stvar je završena, pitanja se nisu postavljala. A u tim depešama razvidno je da su i on i tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić i neki drugi državni dužnosnici (Ranko Ostojić, primjerice), imali nezakonite kontakte i breafinge u kojima su iznosili državne tajne, najavljivali istrage i sudske postupke, a neki, poput Karamarka, čak i iznosili planove svog rada prije no što su ih predočavali Hrvatskom saboru. Kako je to moguće?
Hapsio im zapovjednika pod lažnim optužbama, a dijelio im spomen-značke
U vrijeme kada traje nezapamćeni progon ratnog zapovjednika Specijalne policije Željka Sačića, zbog čega on podiže i nikada procesuiranu kaznenu prijavu protiv njega i Brkića, Karamarko dijeli spomen-značke umirovljenim pripadnicima Specijalne policije. „Velebit je simbol hrvatske borbe za slobodu, a svi znamo da se država ne stvara svaki čas“ poručivao je gradeći svoj desničarski imidž, dok su se zatvori punili nepravedno optuženih braniteljima i dok je pritvoren sam Sačić, čovjek koji je specijalce vodio na Velebitu. Sačić je na koncu, pred kraj Karamarkove političke karijere, nakon višegodišnje pravosudne i sudske torture, istražnih pritvora i medijskih progona, dobio ispriku DORH-a, koji je povukao sve optužnice, ali ne i Karamarka koji je čitav progon organizirao. Kada je umirovljenim specijalcima pričao kako bi se „trebali ponositi što su živjeli u isto vrijeme s predsjednikom Franjom Tuđmanom“, prešućivao im je kako se među prvima odrekao ne samo Tuđmana nego i HDZ-a. „Ja s Hrvatskom demokratskom zajednicom odavno nemam nikakve, ni duhovne ni stvarne veze“, izjavio je nakon što je Stipu Mesića doveo na vlast, te nadodao kako je HDZ „boljševička organizacija koju nije dovoljno pobijediti, nego taj mentalni sklop treba potpuno uništiti“.
Propao plan s Todorićem, no HDZ je plan „B“
Karamarko se doista trudio. Na postrojavanja pripadnika postrojbe Prvi hrvatski redarstvenik u Policijskoj akademiji u Zagrebu te je godine, nakon što je Mesiću osmislio kampanju na grubom vrijeđanju i ponižavanju Tuđmana i svega što je napravio, govorio o „vizionarstvu i odlučnosti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, zahvaljujući kojemu mi danas imamo Hrvatsku“. Govorio je i o hrvatskoj pomirbi, za koju će, nakon što je došao na čelo HDZ-a, reći da je „najveća Tuđmanova zabluda i greška“. Glumio je istrage protiv komunističkih zločinaca o kojima se puno pisalo, ali nitko nije procesuiran. I tada je, u veljači 2011. konačno najavio da ima političke ambicije, ali da „još ne želi reći hoće li se vratiti u HDZ“. I nije se namjeravao vratiti. Postao je dio ekipe koju je počeo okupljati Ivica Todorić, u namjeri da stvori „svoju“ političku stranku. Jedan od aduta te nove grupacije trebao je biti, uz bivšeg guvernera Hrvatske narodne banke i sadašnjeg Todorićeva zaposlenika Željka Rohatinskog, i Tomislav Karamarko. Bilo je tu još zanimljivih imena, poput Radimira Čačića i Nikice Gabrića, ali cijeli je plan propao nakon izbijanja afere koja je pokazala interesnu povezanost Todorića i Rohatinskog. Tada se Karamarko okreće planu „B“ i približava Jadranki Kosor.
Istrage komunističkih zločina – karta za povratak u HDZ-ovu orbitu
Kako bi se ponovo približio stranci s kojom od 1994. nije imao nikakvih „ni duhovnih ni stvarnih veza“ Karamarko pokreće inicijativu za procesuiranje komunističkih zločina. Hrvatskom saboru najavio je „intenziviranje istraga i procesuiranja komunističkih zločina ove (2011.) godine“. Tu će izgraditi status antikomunista, iako je čitavu akciju vodio isključivo PR-ovski, bez ama baš ikakvog učinka. Spominjao je 718 lokacija s čak 628 masovnih grobnica i više od 89.000 žrtava, s time je lamentirao u javnosti, a ni jedan jedini (!) komunistički zločinac nije izveden pred sud, osim Josipa Boljkovca koji je na koncu oslobođen i prije ozbiljnog ulaska u sudski proces i malo javnog šamaranja s Josipom Manolićem. Politički, ali i stvarno, čitava je stvar spadala u nadležnosti policije. Pa što se dogodilo? U ovlasti je policije da prikuplja dokaze, analizira ih i da, u suradnji s Državnim odvjetništvom, poduzima potrebne radnje. Kako to da nikakvih rezultata nije bilo? Karamarko je „desnici“ prodao još jedan spin, a ona ga je prihvatila ne propitkujući ništa, ni razloge ni učinke te akcije. U isto vrijeme Karamarko s Dačićem potpisuje protokol o osnivanju zajedničke kontaktne službe kojoj će sjedište biti na graničnom prijelazu Bajakovo, hvali se izvrsnom suradnjom na političkoj i operativnoj razini između ministarstava unutarnjih poslova Hrvatske i Srbije, no to nitko u desnim krugovima ne spominje.
Pohvaljen za predaju brijunskih transkripata
Nakon prvostupanjske, osuđujuće presude generalima Gotovini, Čermaku i Markaču, zaredali su napadi u kojima se tvrdilo kako je Mesić velikim dijelom kriv za presudu jer je protuzakonito dostavljao transkripte Haaškom sudu. To je, naravno, točno, ali tonski zapis brijunskih transkripata, za koji se tada u tužiteljstvu Carle del Ponte vjerovalo kako će imati ključnu težinu u dokazivanju „udruženog zločinačkog pothvata na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom“, dao je Tomislav Kramarko. O čijoj ulozi u provođenju „akcijskog plana“ s ciljem kompromitacije hrvatske borbe za nezavisnost i konačnog obračuna s Tuđmanom i Šuškom dvoje samo potpuno neupućeni ili potpuno indoktrinirani ljudi. Oni vjeruju Karamarku kada kaže: „Nisam u to vrijeme (kao Mesićev predstojnik ureda, op.a.) primjećivao nelegalnu distribuciju transkripata“, iako su oni javno objavljivani u medijima i svi su za njih znali, a Mesić je to „dilanje“ čak i otvoreno priznavao, tvrdeći da je to bilo potrebno kako bi se dokazao zločinački karakter Tuđmanove vlasti. U jednom trenutku, i sam suočen s optužbama, Karamarko braneći se priznaje: „Činjenica je da su otišli (dokumenti, op.a.) i da se pojavljuju kao dokazni materijal. Išlo se izvan državnih institucija i izvan okvira Zakona o suradnji s Haagom. U kojoj mjeri i tko su akteri svakako će trebati istražiti.“ Naravno, ništa se nije istražilo, jer je istraga bila u njegovoj nadležnosti, baš kao i zamjenika državnog odvjetnika Budina, koji je prijavu protiv Mesića odbacio jer, tobože, oznake državne tajne nisu bile na dokumentima nego na kuvertama u kojima su dokumenti bili. Budina će Karamarko, po dolasku na čelo HDZ-a, odmah angažirati za odvjetnika HDZ-a.
Tko upravlja iz pozadine?
„Tomislav Karamarko u politiku se uvijek vraćao na nagovor ili premijera ili predsjednika. I uvijek je odlazio u ‘sektore’ koji su u tom trenutku bili opterećeni aferom, ili su bili potpuno destabilizirani. Tako je 2004. preuzeo SOA-u, a 2008., u vrijeme ubojstava Ivane Hodak i Ive Pukanića, MUP“, napisao je u srpnju 2011. Večernji list. U kolovozu je Karamarko već izjavljivao kako će se „vjerojatno angažirati na izborima“, a nekoliko dana kasnije Večernji javlja: „Tako nježne riječi Ivan Jarnjak nije javno uputio još nikome. Ni Franji Tuđmanu ni Ivi Sanaderu ni Jadranki Kosor. Najumiljatijim glasom, s najmekanijim zagorskim štihom, zaželio je svu sreću na izborima Tomislavu Karamarku. On je naš i navek bu nam bil blizak, rekao je raznježeni Jarnjak ostavljajući ministru policije odriješene ruke da ide na izbore kako god želi: na listi HDZ-a ili izvan nje.“ Ono što bi se nekom drugom zamjeralo u Karamarkovu slučaju je postajala vrlina. Tako mediji pišu: „Čovjek s njegovom prošlošću ima informacije o mnogima s obje strane političkog miljea: zna što su zabrljali i oni s desne i oni s lijeve strane, a takva znanja uvijek dobro dođu“. Kako to „dobro dođu“? Kako se tim znanjima koristi i što se radi s onima koji su zabrljali, a ti imaš o tome podatke?
Niski start za preuzimanje stranke
Karamarkovo srce odjednom je, nakon konačne odluke da će preuzeti HDZ, počelo kucati „desnije od srca prosječnog HDZ-ova birača“. Mediji pišu da njegove političke ambicije „ne završavaju željom za ministarskim mjestom“, da „puca puno više“ i da „kao čovjek koji gleda na duge pruge, već godinama plete svoju političko-medijsko-poslovno-obavještajnu mrežu, koja mu je donijela kombinaciju moći, utjecaja i straha koji izaziva njegovo ime“. Eh, sada, što je posrijedi u zazivanju ponovnog povratka te političko-medijsko-poslovne-obavještajne mreže? I tko ju zaziva? Kako se uopće čovjek, koji nema ni najmanjih političkih sposobnosti da se nametne kao lider, prometnuo u lidera? Kako su se ljudi, koji inače pametno rezoniraju, pridružili nekritičkim apologetima njegova lika i djela? Zašto je ključna osoba u Karamarkovu dolasku na čelo HDZ-a bio Božidar Kalmeta, čovjek o kojemu bi spomenuta mreža trebala imati i te kako puno podataka? Kao se Mesićev i Manolićev suradnik nametnuo desnici, koja je u tom pogledu dosta zahtjevna? Kojoj smeta čak i politički prilično marginalna Nina Obuljen? Kako se čovjek koji je lovio Gotovinu nametnuo kao lovac desnih glasova? Kako se osoba koja je s Mesićem otvoreno predvodila detuđmanizaciju prometnula u „retuđmanizatora“? Kako??? Kako je čovjek koji se kandidirao za predsjednika HDZ-a, samo deset dana nakon kandidature na sudu svjedočio u Mesićevu korist, praveći se da kao njegov šef kampanje nije ništa znao o tome tko tu kampanju financira? Zašto Dujmović, koji je potrošio puno tinte kako bi se napio krvi Tuđmanovom HDZ-u i izgubio glasnice hvaleći Mesića, odjednom piše kako je Karamarko jedini lider koji može promijeniti zemlju: „Karamarka sada povijest zaziva. Od svega što se danas nudi jedino on može biti novi Tuđman“. Karamarko -Tuđman? Zar zbilja?, (vidi tekst u okviru).
Večernjak i zanimljive teorije određenih krugova
Karamarko se, doduše, u HDZ-u više ne pojavljuje javno, ali njegov duh u njemu i dalje živi. Njeguju ga naivni desničari, koji se nakon Tuđmana više ne snalaze baš najbolje u političkim procesima, a podupire ga u Večernjaku svojevremeno u pozitivnom smislu spomenuta, političko-medijsko-poslovno-obavještajna mreža, i grupacija kojoj je ta mreža donijela kombinaciju moći i utjecaja. Ti bi danas željeli natjerati Plenkovića da se pravda, da odgovara na sumanuta pitanja poput onih – „po čijem nalogu je krenuo i sudjelovao u eliminaciji Karamarka?“. Jer za njih je sukob interesa, unatoč presudi ne samo povjerenstva nego i suda, nepostojeći i izmišljen, sume koje su bile predmet nedopuštenih transakcija su samo tričarija u odnosu na trošak izgubljene arbitraže, a interesni odnos s MOL-om izmišljotina „tajnih upravljačkih krugova“ koji su uklonili Karamarka jer im je otkazao poslušnost, jer je htio(?) provesti lustraciju (od koje je odustao čim je došao na vlast) i jer je „poveo istrage protiv komunističkih zločinaca“ (o kojima i s kakvih učinkom već smo spomenuli).
Karamarko i izgubljeni spor s MOL-om
Nakon gubitka arbitražnog spora u javnosti su se odmah pojavili napisi kako bi se Karamarku HDZ trebao ispričati, pa čak ga i vratiti na mjesto predsjednika stranke, zato što se zalagao za Hrvatsko povlačenje iz arbitraže s MOL-om, pa se sada pokazalo da je bio u pravu. Teško je ulaziti u razloge Karamarkova procjene bezizglednosti arbitražnog spora s MOL-om, kao i motive njegova nastojanja da se od toga odustane. Oni su, po sudu nadležnih tijela, bili motivirani ne hrvatskim, nego MOL-ovim interesima, pa su ocjene koje danas to ne uzimaju u obzir u najmanju ruku nepotpune i ne uzimaju u obzir nezaobilazne činjenice. Osim toga, Karamarko niti u Vladi, u kojoj je bio potpredsjednik zadužen za nacionalnu sigurnost, niti u stranci kojoj je bio predsjednik, nije ostavio niti jedan trag o razlozima i činjenicama na kojima se ta „procjena“ o potrebi našeg odustajanja od arbitraže temeljila. Kada je riječ o njegovu odlasku s mjesta predsjednika stranke, Karamarko ju je dao iz nekoliko razloga, no s obzirom da je o njima sam govorio izlišno je išta improvizirati. A najmanje je potrebno da se sada javljaju neki koji bi, poput Hebranga u slučaju Sanader, sada željeli proizvoljno interpretirati što je on zbilja mislio kada je govorio to što je govorio.
O svom odlasku Karamarko je sam sve rekao
A što je Karamarko rekao? Zašto je otišao? „Obećao sam stranci da ću uspjeti kreirati političku većinu i u tome nisam uspio te zato preuzimam odgovornost.“ Zašto je išao na „preslagivanje“? Karamarko kaže da ga je ljutilo što HDZ-u nisu pripala „neka važna ministarstva i pozicije“, a svi znamo da ga je zapravo frustriralo jedino to što nikako nije uspio ovladati represivnim aparatom. Zašto je to bilo toliko važno da je vrijedilo rizika rušenja cijele vlade? To neka nam odgovore dežurni analitičari. Na teoriju urote i pritiska „tajnih upravljačkih krugova“ sam je Karamarko odgovorio kazavši: „Ovo ne radim zbog nečijeg pritiska… ovo je moja volja“. S kime se, dakle, svađaju oni što bi Karamarka ponovo posjeli na čelo HDZ-a? Sa samim Karamarkom? I koja je korist, koji benefit, od takvog teoretiziranja, kada svi znamo da je za Karamarkov odlazak (osim što je godinama, čak i kao šef opozicije, bio najnepopularniji čovjek u državi), uzrokovan u prvom redu neuspješnim „preslagivanjem“ Vlade formirane nakon neočekivano tanke pobjede na izborima. U toj je vladi Karamarko, a ne Plenković, bio prvi potpredsjednik, ta je vlada voljom Karamarka izabrana uz presudnu potporu HDZ-a, njen je premijer potvrđen na prijedlog Karamarka i uz glasove HDZ-a i ona je, unatoč svim nedostacima, osiguravala HDZ-u poziciju s koje je mogao provoditi svoj program. Karamarko je nespretno, uz Bandićevu javnu objavu, krenuo u „preslagivanje“ u kojem se jedan koalicijski partner trebao nadomjestiti s nekoliko njih, od kojih je svaki zasebno bio nepouzdaniji od MOST-a. To nije bilo realno, toga su bili svjesni mnogi u Predsjedništvu stranke, ali unatoč tome se na tome insistiralo, bez davanja ikakvih jamstava koja bi upućivala na izglednost pozitivnog rezultata. Ali se u to stalno uvjeravalo. Neki sada u središte svega žele staviti arbitražu. Očito im je do „arbitriranja“.