TRAŽIT ĆEMO MI JOŠ NAŠU KUNU NAZAD! Ogroman problem stiže zbog eura: Mogli bismo se duboko kajati, srljamo kao guske u maglu

Foto: Damir Krajac / CROPIX

Visoka inflacija teška je bolest gospodarstva i društva u cjelini, toliko teška da jedan od vodećih svjetskih ekonomista Olivier Blanchard u svojem udžbeniku makroekonomije o inflaciji piše u poglavlju pod naslovom “Patologije”. U inflaciji, potrošači i proizvođači ne mogu donositi ispravne odluke o kupnji i ulaganjima, piše Blanchard, posuđivanje novca postaje hazard, investicije se obustavljaju.

“Visoka inflacija ekonomsko je zlo koje provodi neizglasanu preraspodjelu, pogoduje malobrojnima, skraćuje investicijske standarde i nagriza životni standard ljudi”, napisao je i istaknuti hrvatski ekonomist Velimir Šonje kad se hrvatska država borila s hiperinflacijom na samom početku svoga postojanja.

A s prosječnom godišnjom inflacijom u travnju od 8,1 posto i ekstremnih 19,1 posto u Estoniji, nema sumnje da je teška bolest zahvatila i Europsku uniju. Inflacija od 9,6 posto, prema Eurostatu od 18. svibnja, nije mimoišla ni Hrvatsku.

Za europsku i hrvatsku visoku inflaciju profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Josip Tica na portalu Ideje.hr piše da je “uvozna”: uzrokovao ju je porast cijena energenata i sirovina drugdje u svijetu, što implicira da je bila neizbježna. No ako je tako, zašto onda inflacije nema i u Švicarskoj?

Također prema Eurostatu, u travnju ove godine cijene su u Švicarskoj bile samo 2,3 posto više nego u istom mjesecu 2021., a dok su se u Hrvatskoj za samo mjesec dana povećale 2,7 posto, prosječna je košarica švicarskih roba i usluga poskupjela tek 0,4 posto, pri čemu su neki od glavnih troškova života, na primjer zdravstva, sniženi.



Kako je to moguće?

Cinici će reći da je u Švicarskoj već sve toliko skupo da ne može biti još skuplje. Tajna je ipak u tome da Švicarska vodi primjereno usklađene fiskalnu i monetarnu te politiku plaća: dok vlastitu energiju svojim građanima prodaje jeftinije od svjetske cijene, a plaćama ne dopušta rast, svoj franak održava “jakim” prema inozemnim valutama i time dodatno amortizira prelijevanje rasta inozemnih cijena u domaće trgovačke lance.

Rečeno jezikom profesionalaca, ekonomskoj krizi Švicarska se uspješno suprotstavlja makroekonomskim politikama primjerenima njezinim specifičnim okolnostima, koristeći se svojim fiskalnim i monetarnim suverenitetom.

Epohalni trenutak

A monetarni suverenitet, glavno oružje za borbu s boleštinom visoke inflacije, nešto je čime se Hrvatska danas gotovo uopće ne koristi i čega se s proglašenjem supranacionalne valute eura kao jedinog zakonskog sredstva plaćanja od prvoga dana sljedeće godine namjerava čak i odreći. Zauvijek!

Europska komisija, “vlada” Europske unije i područja eura, zaključila je 1. lipnja da je Hrvatska spremna za uvođenje eura 1. siječnja 2023. godine jer je ispunila sve kriterije koje je EU odredio. Inflacija je u Hrvatskoj dovoljno niska u usporedbi s drugim zemljama članicama područja eura, javne financije su uredne i proračunski deficit pod kontrolom, devizni tečaj je stabilan, dugoročne kamate su primjerene okolnostima.

Europska unija dala je Hrvatskoj zeleno svjetlo da prvoga dana dolazeće kalendarske godine može ugasiti svoju nacionalnu valutu kunu, sve kune na svim računima preračunati i preimenovati u eure i kao vlastiti novac početi koristiti tu “zajedničku” europsku monetu, a eursku likvidnost banaka, poduzeća i države, svu potrebnu gotovinu za isplate gotovine s računa i za tekuća plaćanja, osigurat će joj Europska središnja banka u Frankfurtu.
Bit će to za Hrvatsku nesumnjivo epohalni trenutak.

Prvi put u svojoj dugoj povijesti teritorij koji danas tvori Republiku Hrvatsku neće više imati ni neku “nacionalnu” ili teritorijalnu valutu (hrvatske dinare, kune…), niti valutu neke šire državne zajednice (Habsburške Monarhije, “stare” ili “bivše” Jugoslavije…), nego novac jedne monetarne unije od dvadeset stranih država članica, takozvanu supranacionalnu valutu koja se prvi put u povijesti ne temelji ni na zlatu niti na drugim “jakim” svjetskim valutama, primjerice, na američkom dolaru.
Što će to praktično značiti?

Novac (likvidnost) u Hrvatskoj će prestati emitirati njezina postojeća državna središnja banka, a nastavit će ga, jednako kao i za cijelu eurozonu, emitirati središnja banka područja eura koja se zove Europska središnja banka – ECB. Taj posao na teritoriju RH, u njezino ime i za njezin račun, obavljat će njezina lokalna agentura ili podružnica koja će se nazivati Hrvatska narodna banka – HNB.

Najstroža zabrana

U odlučivanju o količini i cijeni eura za eurozonu u sastavu Upravnog vijeća ECB-a sudjelovat će i jedna osoba iz Hrvatske, ali ne kao delegat, predstavnik ili zastupnik bilo koga ili bilo čega iz Hrvatske, nego isključivo kao nezavisni monetarni stručnjak. On će odluke koje to Vijeće donese u Frankfurtu prenositi u Zagreb i provoditi u Hrvatskoj, a da bi sve izgledalo kao i prije, da ne izaziva previše neugodnih pitanja i naricanja zbog odbacivanja monetarnog suvereniteta, zvat će se guvernerom Hrvatske narodne banke.

Nitko u Europskoj središnjoj banci, u njezinu Upravnom vijeću, pa ni stručnjak iz Hrvatske u njegovu sastavu, neće smjeti primati nikakve upute ili naloge bilo koga iz Hrvatske, ni iz Ureda predsjednika ni iz Vlade niti iz Sabora.

Tu najstrožu zabranu Republika Hrvatska prihvatila je potpisom na “ustav” Europske unije, Sporazum iz Maastrichta. To je u skladu s modernim shvaćanjem da institucija koja emitira novac mora biti posve samostalna, neovisna o političarima koji bi željeli svoje vizije financirati “tiskanjem novca bez pokrića”.

Iz svega je očito zašto Hrvatska, kao ni bilo koja druga srednje velika i srednje razvijena država svijeta, ne bi trebala kao vlastitu koristiti ni bilo koju tuđu niti valutu bilo koje monetarne unije, nego ponajprije nacionalnu. Kreirajući svoje monetarne i kreditne politike i mehanizme, Europska središnja banka, naime, niti će moći niti će htjeti posebno voditi računa o malenoj Hrvatskoj (s niti pola posto BDP-a Europske unije) i o hrvatskim ekonomskim specifičnostima, na način na koji, na primjer Swiss National Bank – SNB kreira novac u količini i po cijeni primjerenoj i potrebnoj upravo Švicarskoj dok njezine granice oplakuje globalna visoka inflacija.

A specifičnosti je u Europskoj uniji i eurozoni toliko da je postalo više nego jasno kako monetarna politika koja bi svima trebala pomagati jednako – zapravo ne pomaže nikomu. Gotovo svi potezi koje bi danas morala povlačiti Europska središnja banka mogu imati koliko korisnih i poželjnih, toliko istodobno i katastrofalnih posljedica. Rezultat je oklijevanje, vaganje, zaostajanje… koje već nerijetki analitičari (na primjer, Jean Pisani-Ferry) nazivaju konfuzijom.

Za zajedničku monetarnu politiku eurozone, koja bi za samo sedam mjeseci trebala progutati i Hrvatsku, “situacija je nemoguća”: “inflacija i društveni proizvod kreću se u suprotnim smjerovima”, piše Maria Demertzis za Money Review, a prenosi vodeći europski ekonomski think-tank Bruegel. Zato, “što će više nastojati suzbiti inflaciju, ECB će snažnije kočiti gospodarski rast” i gurati svoje zemlje članice preko sadašnjeg ruba recesije. A to je posve neprihvatljivo čak i od europske središnje banke kojoj potpora ekonomskom rastu nije “u mandatu”, nego samo stabiliziranje cijena.

Nevolja je pritom što se stope inflacije unutar Europske unije od zemlje do zemlje drastično razlikuju, baš kao i prognozirane stope rasta. U devet zemalja, koje intenzivnije ovise o uvoznim energentima, godišnja je inflacija preskočila deset posto, od slovačkih 10,9 do estonskih već spomenutih 19,1 posto, dok je u Francuskoj, Malti i Finskoj između 5,4 i 5,8 posto. Tim dvjema skupinama država potrebne su posve drukčije monetarne politike: za veliku inflaciju snažno sažimanje, za Francusku i Finsku neutralna politika.

Inflatorni šok

Hrvatska je, kao što smo vidjeli, bliža prvoj skupini, pa ako u ECB-u prevlada čekanje, Baltik i srednja Europa začas bi mogli doživjeti težak inflatorni šok. To je prvi jaki razlog zbog kojega Hrvatskoj, ako već ne općenito, ni u ovoj konkretnoj situaciji nije pametno koristiti tuđi novac kao vlastiti.

Drugi se tiče zaduženosti država članica područja eura i mogućnosti, odnosno potrebe, za neprekidnim refinanciranjem njihova javnog duga.

Vjerojatno je i općoj javnosti poznato kako je Europska središnja banka proteklih godina na tržištu kupovala obveznice država eurozone, ali i ostalih članica EU-a. Dva su bila razloga za to, prvi da u ekonomskoj krizi koju je izazvala pandemija covida monetarnoj uniji i šire osigura dovoljnu likvidnost, a drugi je da snizi prinose (ponajprije kamatu) koju bi njezine države članice morale plaćati kreditorima da se zadužuju, odnosno prodaju svoje obveznice na globalnom tržištu javnoga duga.

Prinosi su tako izgubili vezu sa stvarnim rizikom država koje su ih emitirale pa su se jeftino mogle refinancirati i Grčka sa svojim “grčkim” dugom većim od 200 posto BDP-a i rasipnička Italija s više od 150 posto. (Pri čemu javni dug za članstvo u eurozoni uopće ne bi smio biti veći od 60 posto BDP-a…) Ponovno, i u pogledu zaduženosti, među članicama EU-a vladaju goleme razlike: čak sedam, među kojima i četiri-pet od najvećih, zadužene su povrh sto posto svojeg godišnjeg domaćeg proizvoda, dok ih je 16 vrlo malo do umjereno zaduženih. Sa više od 80 posto BDP-a i hrvatska je država visoko zadužena.

A sada, umjesto da je smanji, tu financijsku fragmentiranost Europska središnja banka svojom će politikom produbiti! Opću visoku zaduženost u Europskoj uniji ponovno bi mogla pretvoriti u katastrofalnu dužničku krizu i duboku recesiju.

Nakon niza godina ekspanzivne, aktivističke politike po kojoj je svojim poslovnim bankama emitirala primarne eure posve besplatno (uz kamatu nula posto), ECB mora svoju monetarnu politiku “postupno, opcionalno i fleksibilno” “normalizirati”, kako to piše njegova predsjednica Christine Lagarde na svom blogu 23. svibnja ove godine. Pojednostavljeno, da to svatko razumije, ECB mora prestati kupovati obveznice država članica eurozone, a novac koji posuđuje bankama mora početi naplaćivati.

Fiskalni rizik

Već i sama najava smanjivanja količine državnih vrijednosnih papira koje ECB posjeduje i povećanja kamate na primarne eure bila je dovoljna da cijena po kojoj se države zadužuju na privatnom tržištu znatno poraste (za Hrvatsku, kako javljaju mediji, na gotovo četiri posto), a da prognoze rasta kamate na bankovne kredite građanima i tvrtkama poprime katastrofične boje, dok se zajednički ugrađuju u “očekivanje inflacije”.

Da postoji u nekom značajnijem opsegu, hrvatska suverena monetarna politika, u koordinaciji s fiskalnom, mogla je taj udar donekle amortizirati.

Hrvatska narodna banka, naime, otkako je kuna 1994. zamijenila hrvatski dinar, emitirala je nacionalnu valutu isključivo kupujući inozemnu, njemačke marke, eure i dolare, a tek je u posljednjoj krizi i sama posegnula za otkupom državnih obveznica.

Ali u malenoj količini, pa tako obveznice Republike Hrvatske sa 17 milijardi kuna u HNB-u čine tek oko osam posto njegove aktive i manje od pet posto duga “opće države”. Ako bi i dalje kupovala njezine obveznice, Hrvatska narodna banka mogla bi pomoći hrvatskoj državi da bolje upravlja fiskalnim rizikom (cijenom) svojega zaduživanja. Kad preuzme euro i dođe pod kapu Europske središnje banke, Hrvatska to može zaboraviti.

Primjer Švicarske s početka ovog teksta pokazuje da je u pravu profesor Tica kad na portalu Ideje.hr piše da je “propuštanje uvozne komponente inflacije u domaće gospodarstvo pod strogom kontrolom nositelja ekonomske politike”. To se ponajprije odnosi na uvoz inflacije energije iz inozemstva preko domaćih cijena, ali toj kontroli mogla bi, na primjer, pomoći i tečajna politika HNB-a “jačanjem” kune. Kad kune više ne bude, Hrvatska će u svakoj budućoj krizi biti na milosti i nemilosti “nositelja ekonomske politike” u Frankfurtu na Majni. Možemo se samo nadati da neće pogriješiti.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI