Treba li Hrvatskoj ‘humana nacionalizacija’? ‘Moguće je da se priprema dubinsko restrukturiranje globalnog neoliberalnog kapitalizma’

Screenshot

Posljednjih se tjedana, u skladu s dramatičnim razvojem stanja s pandemijom koronavirusa COVID-19, iz pojedinih država sve više javljaju inicijative, ali i ozbiljna upozorenja visokih državnih službenika kako će s ciljem spašavanja ekonomije, radnih mjesta i stabilnosti društva biti potrebna nacionalizacija pojedinih strateških gospodarskih sektora. Jedan od prvih koji je takvu mogućnost otvoreno najavio bio je francuski premijer Edouard Philippe, a prije nekoliko dana sličnu su inicijativu ruskoj vladi pismeno uputili predstavnici Federacije ruskih nezavisnih sindikata, predlažući početak nacionalizacije strateški važnih tvrtki, čija je vrijednost naglo pala zbog novonastale krize. U tom se smislu predlaže određivanje strateških kompanija u suradnji s Ruskom trostranom komisijom za reguliranje socijalnih i radnih odnosa (u nju su uključeni predstavnici Vlade RF-a, sindikata i sveruskih udruga), i izražava strah da bi “pad vrijednosti dionica tvrtki i njihovi gospodarski problemi mogli dovesti do rasta spekulativnih poslova s ciljem njihova preuzimanja“.

Treba li Hrvatskoj “humana nacionalizacija”?

S obzirom na to kako se ovakve i slične inicijative koje idu u smjeru otvorenog državnog intervencionizma i “reinkarnacije” odavno zaboravljene i od mnogih omražene nacionalizacije (omražene kada se ima u vidu postratovska brutalna otimačina svekolike privatne imovine od komunističkih režima), u svijetu postaju sve češće, nije isključeno da se upravo priprema dubinsko restrukturiranje dosadašnjeg globalnog neoliberalnog kapitalizma koji se posve iscrpio i doveo do ozbiljnih problema. Njegova socijalna i svekolika neosjetljivost za probleme običnih ljudi koji su dovedeni “na prosječki štap”, i zbog kojih su nekada suverene države svedene na puke geografske pojmove, dovela je do sve snažnijeg i organiziranijeg otpora obespravljenih “masa”, još donedavno pripadnika tzv. srednjeg društvenog sloja koji je na Zapadu (o Hrvatskoj da i ne govorimo) gotovo potpuno iščezao, a tradicionalno je bio nositelj stabilnosti svakoga društva.

Ali za globalni dubinski preustroj takvoga tipa i opsega potreban je i isto takav globalni “šok”, a on se upravo događa kroz spomenutu pandemiju i sveopću histeriju povezanu s njom. Naravno, COVID-19 i nastala posljedična paraliza svjetskog gospodarstva izvrsna su prigoda da se “eskulpiraju” gospodarske i političke elite, a upravo njega proglasi glavnim krivcem za sve ekonomske i socijalne nedaće, koje su, međutim, svijet tištale znatno prije pojave novog koronavirusa koji taj proces samo ubrzava i dovodi do njegove završne faze, tj. neizbježne “kliničke smrti”.

Bankroti korporacija

Jer financijski “balon” neoliberalnih oligarha već je odavno prenapuhan i prostora za njegovo širenje više nema. U 2021. godini počet će bankroti i prvih velikih korporacija. Zato je svijetu sada nužan neki novi ekonomski model. A u kojem će se smjeru ići, ostaje nam vidjeti. Međutim, teško se oteti dojmu da i u nekom novom modelu preraspodjele društvenih odnosa i moći i dalje na snazi neće ostati jedna povijesna konstanta koja je, pojednostavljeno, ali iskreno i točno prikazana kroz riječi jedne poznate hrvatske pjesme u kojoj se kaže: “Bogati se ionako za sebe pobrinu“. Zato treba pozorno motriti što će nakon svega ovoga biti s nama “običnim smrtnicima”. Da se ne bi kojim slučajem dogodilo da izgladnjele hijene (osiromašene korporacije) iznova dobiju novu političku zaštitu i nakon krize opet udare po ionako do krajnosti iscrpljenim malim ljudima.



Zato bi, možda, i hrvatska Vlada trebala razmisliti o sličnim mjerama, koje bih nazvao “humanom nacionalizacijom” (iako bi ih vječni kritičari svega i svakoga vjerojatno odmah pogrešno okarakterizirali kao povratak u socijalizam) s ciljem povratka strateški važnih tvrtki pod “jasle države” i njezine uprave – jednostavno zato što praksa i događaji u svijetu ukazuju kako će na kraju opstati samo one zemlje i narodi koji uspiju zadržati određeni stupanj samostalnosti u ključnim segmentima vlasti i gospodarstva. Jer lako je kritizirati državu i vladu dok su ti puni džepovi, a trbuh sit, ali kada dođe kriza i na vrata zakuca glad, tada se automatski, kao nešto sasvim normalno, od te iste države odmah moli i zahtijeva pomoć. A kako će ona pomoći ako u svojim rukama više nema ničega i ako je sve u stranim rukama? Primjerice, ne bi li u sadašnjoj globalnoj zdravstvenoj krizi bilo prekrasno da je u hrvatskim rukama opet nekadašnji srednjoeuropski farmaceutski div Pliva sa svojim najsuvremenijim i strateški važnim istraživačkim laboratorijem (otvorenim, ovo podsjećam upravo zbog spomenutih vječnih kritičara i nezadovoljnika, u vrijeme Domovinskog rata i na osobni zahtjev tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana upravo državnim novcem), ili da opet proradi naš Imunološki zavod kako bismo, kao i ranije, imali vlastita cjepiva, a ne uvoz tko zna čega, ili da je opet u hrvatskim rukama u ovoj naftnoj krizi i globalnom “naftnom ratu” nekadašnji naftni lider jugoistočne i srednje Europe – INA? Odgovor se, vjerojatno, nameće sam po sebi. Zato, iskoristimo i mi nastali globalni šok i učinimo našto korisno za svoju zemlju i svoj narod.

Razgovor Putin-Trump

A duboka kriza iz temelja potresa svijet (politička, gospodarska i sigurnosna) i, kako se čini, upravo se kreće prema svojoj kulminaciji nakon koje će sve izgledati potpuno drukčije. To nije kriza iz 2008. ili iz 70-ih godina prošloga stoljeća, u kojima su se vladajuće ekonomske i financijske elite međusobno presložile i nastavile (uz pojedine “kozmetičke” promjene u pravilima igre), neometano puniti svoje džepove. Ova, sadašnja kriza, u sebi nosi puno razorniji potencijal, nužan za potpuni preustroj i preuređenje svijeta ne samo po novim pravilima nego i s uključenjem novih globalnih “igrača” i elita koje su dosad bile primorane stajati postrani.

A kada je o temeljitom preustroju svijeta riječ, nezaobilazni su američko-ruski, ili, ako ih svedemo na personalnu razinu (a u ovom slučaju moramo), odnosi na relaciji Trump – Putin. Njih su dvojica 30. ožujka obavila telefonski razgovor (na Trumpovu inicijativu) i tako ponovno odaslala “tračak svjetlosti” u “slijepi tunel” u kojemu se zaustavio današnji svijet i iz kojega on više ne vidi izlaz. Jedan drugoga upoznali su s mjerama koje poduzimaju u suprotstavljanju epidemiji COVID-a-19, a razgovarali su i o složenom stanju na svjetskom tržištu nafte te se dogovorili o početku međusobnih konzultacija na razini ministara energetike. Osim toga, usuglasili su se oko nastavka njihovih osobnih kontakata.

Ovaj je razgovor svakako relaksirajući za izuzetno loše američko-ruske odnose i svijet koji zbog toga živi u neizvjesnosti. Ali telefonskim se putem ipak ne mogu riješiti globalni problemi ni ključni problemi u međusobnim odnosima. A oni su i više nego veliki, i to i Putin i Trump jako dobro znaju, kao što znaju da ni jedna od dviju strana onoj drugoj ne može silom nametnuti rješenja koja idu u korist samo njihovih nacionalnih interesa. Iz toga proizlaze samo dvije solucije: ili daljnje “zakopavanje u svoje rovove” i međusobno iscrpljivanje do uništenja (što je dugotrajan i visokorizičan proces i u sigurnosnom i u gospodarskom smislu za obje zemlje, a koristiti može samo ostalim globalnim igračima, prije svega Kini); ili pokušaj intenziviranja međusobnog dijaloga i pronalazak odgovora na najbitnija pitanja oko kojih bi se morala pronaći kompromisna rješenja.

Jedna je tema u razgovoru Putin – Trump ipak bila dominantna. Nije to koronavirus, kako bi se na prvu moglo činiti s obzirom na složeno stanje s tom bolešću u SAD-u ili na slanje ruskog zrakoplova s medicinskom pomoći u tu zemlju već sljedeći dan nakon razgovora), već je riječ, kao što to najčešće biva kada se razmatra pozadina globalnih geopolitičkih procesa još od kraja 19. stoljeća – o nafti.

Taj “čarobni” proizvod prirode, koji desetljećima ima dominantan utjecaj na globalnu ekonomiju i financije, sada je opet u njihovu fokusu, možda više nego ikada prije. Jer u tijeku je prijelomna “bitka titana” između dominantnih zemalja Istoka i Zapada koja će uskoro dokinuti stara i odrediti nova dugoročna pravila igre u međunarodnim odnosima, pri čemu je upravo nafta, uz popratnu vojnu silu, ona ključna poluga posredstvom koje će se ta pravila formirati.

Zlatne rezerve

A najvažniji problem koji sada tišti svijet (ako izuzmemo COVID-19 u čijoj se sjeni, sada, između velikih igrača odvijaju krupne, javnosti malo poznate stvari) i koji će nedvojbeno ostaviti goleme posljedice, nedavno je pokrenuti rusko-saudijski “naftni rat”u kojemu, zasad, najviše stradavaju američke energetske tvrtke koje naftu proizvode skupom “fracking” tehnologijom, kao i one banke i financijske institucije koje ih desetljećima kreditno prate, dobro znajući gdje leži golemi potencijal i zarada. Naravno, ako se u međuvremenu ne zaustavi, “naftni rat” dugoročno će štetiti i Rusiji i Saudijskoj Arabiji koje su zasad sigurne zbog svojih velikih financijskih i zlatnih rezervi, kao i niske proizvodne cijene nafte zbog tradicionalnog načina njezine proizvodnje.

A kada je to tako, a je, Trump – kao donedavni biznismen i sadašnji politički pokrovitelj američkog energetskog sektora (uz onaj vojnoindustrijski, jer oni, uostalom, uvijek idu “ruku pod ruku” jer snažne vojne industrije nema bez snažne vojske, a ove pak nema bez jeftine nafte koju vojske nemilice gutaju) toga je itekako svjestan. Međutim, osim vani, Trump sada po tom pitanju ima i veliki problem i kod kuće, a riješiti bi mu ga, paradoksalno, mogao pomoći samo Vladimir Putin. To je, naravno, malo vjerojatno – barem ne bez velikih ustupaka s američke strane. Evo o čemu se radi.

U vrijeme nakon potpisivanja sporazuma članica OPEC (prije svega Saudijske Arabije) i Rusije iz 2017. i formiranja tzv. formata OPEC+ kroz koji se dogovorilo o smanjenju kvota za proizvodnju nafte radi stabilizacije tržišta, tj. uravnoteženja ponude i potražnje (čime se cijena nafte kretala uglavnom između 60 i 70 dolara za barel i čime su bili zadovoljni i proizvođači i kupci), tu su činjnicu iskoristili američki proizvođači nafte iz škriljevca jer se na SAD taj sporazum nije odnosio. Osim što im je cijena odgovarala s obzirom na njihove visoke troškove proizvodnje koji iznose 50-ak dolara po barelu (za razliku od saudijskih i ruskih koje su ispod pet odnosno 10 dolara)Amerikanci su neometano mogli povećavati proizvodnju te su vrlo brzo svijet preplavili američkom naftom, a SAD pretvorili u najvećeg svjetskog proizvođača nafte koji je preskočio Saudijsku Arabiju i Rusiju, ali, što je za ove dvije puno gore, i zaprijetio otimanjem njihovih tradicionalnih tržišta. Međutim, pokrenuti “naftni rat” sve je promijenio: iz temelja je uzdrmao američke naftaše, ali i njihove financijere, opasno potresao tamošnje i svjetske burze pa je Trump morao nešto žurno učiniti.

Niska cijena nafte

I učinio je: osim brojnih mjera političkog karaktera, poput imenovanja pregovarača za energetiku koji će početi dijalog sa saudijskom stranom, odlučio je i da država kupi 77 milijuna tona nafte posrnulih nezavisnih tvrtki i tako rastereti njihove prepune spremnike. A njima, zbog nedostatka kupaca usred recesije i smanjene potražnje zbog pandemije koronavirusa, kao i zbog niske cijene nafte, prijeti potpuna obustava proizvodnje, ali i bankroti koji su već počeli. Trumpova pomoć prije svega je usmjerena na male i srednje proizvođače koji su i najviše stradali padom cijena nafte za čak 61% od početka godine. Međutim, taj se Trumpov paket pomoći nije svidio Kongresu, koji je odbio Ministarstvu energetike dodijeliti sredstva za otkup spomenute količine nafte od posrnulog naftnog sektora i njegov smještaj u Strateške naftne rezerve. Tu su odluku pojedini senatori-demokrati odmah proglasili svojom pobjedom (Chuck Schumer).

Upravo o takvom mogućem scenariju pisao sam u analizi za tjednik 7dnevno od 20. ožujka, na temu nepostizanja rusko-saudijskog sporazuma o novom smanjenju proizvodnje nafte koje je zatražio Rijad na sastanku OPEC+ u Beču početkom ožujka, a Moskva ga nije prihvatila. Tada sam naveo sljedeće: “Pa iako američki naftni sektor čini samo oko 7% državnog proračuna i do 5% zaposlenih, Trumpova administracija vrlo vjerojatno nastojat će mu pomoći državnim intervencijama. Jer taj je sektor potpuno vezan uz Republikansku stranku pa je Trumpov interes za njegov spas, a time i sanaciju gubitaka bankarskog sektora, razumljiv, tim više što se radi o izbornoj godini. Međutim, u praksi to neće biti jednostavno provesti jer sve takve mjere mora odobriti Kongres. A u njemu većinu imaju demokrati, koji nemaju baš nikakvog interesa spašavati posrnule naftaše. Štoviše, njih bi rado vidjeli u ropotarnici povijesti s obzirom na svoje planove vezane uz razvoj ‘zelene ekonomije’. Osim toga, državne financijske intervencije trebat će i ostali gospodarski sektori, poput trgovine i turizma, koji posrću od posljedica koronavirusa, trgovinskih ratova itd. Donald Trump je za nastalo stanje optužio Rusiju i Saudijsku Arabiju: ‘Saudijska Arabija i Rusija raspravljaju o cijeni i tokovima nafte. To i fake news su razlozi što je tržište palo. Ali to je dobro za potrošače, benzin će pojeftiniti’, napisao je Trump u svom tvitu. Međutim, jasno je da se Trump ne raduje i da ga je za krajnje potrošače ipak puno manje briga nego za američki naftni sektor. Jer ako cijena nafte ostane 30 dolara i na dan predsjedničkih izbora, pobjedu bi, ma koliko to sada izgledalo nemoguće, u Teksasu (saveznoj državi – najvećem proizvođaču nafte u SAD-u), mogla izvojevati čak i establišmentska ‘mumija’ – Joe Biden. A pad burzi prije održavanja izbora uvijek je u američkoj povijesti značio i poraz aktualnog predsjednika ako bi se natjecao za drugi mandat”.

Dakle, to se i dogodilo. Međutim, iako Kongres Trumpu ne želi odobriti nova sredstva za spas naftaša, postoji mogućnost da to samostalno učini Ministarstvo energetike u sklopu svog proračuna jer Kongres lako odobrava transfere koji se kreću unutar sredstava kojima raspolažu federalne agencije. Ali, čak i u takvom scenariju otkupa 80-ak milijuna tona nafte, državu će to, usprkos sadašnjim niskim cijenama nafte, koštati oko 2,6 milijardi dolara. Drugim riječima, Trump će, s ciljem spašavanja privatnih naftaša, naftu koju su oni proizveli opet vratiti u zemlju (u podzemna skladišta), i to novcem poreznih obveznika.

Američki energetski analitičar Justin Jacobs smatra da odluka predsjednika ne može pomoći ovom segmentu naftnog sektora SAD-a. “U usporedbi s izgubljenim narudžbama, količina zakupa je nevelika. Zato je jako sumnjivo da će to dovesti do rasta cijena nafte. Osim toga, ne razumijem kako kupnja nafte po cijeni nižoj od proizvodne može pomoći”, izjavio je Jacobs.

Putin pomaže Trumpu?

Hoće li Putin pomoći Trumpu i dogovoriti se sa Saudijskom Arabijom oko nastavka suradnje i iznalaženja sporazuma koji bi opet povećao cijene nafte na, za SAD zadovoljavajuću razinu? Teško – barem ne bez neke velike političke trgovine u kojoj bi se Rusiji pogodovalo u pogledu pojedinih, za nju bitnih geopolitičkih žarišta, ili možda ukidanjem snažnih gospodarskih sankcija. I jedno i drugo zasad je malo vjerojatno, barem dok Trump ne osvoji novi predsjednički mandat u studenome. Jer dok su god američko-ruski odnosi na dnu (Washington Rusiju službeno i doktrinarno definira kao najveću ugrozu američkim nacionalnim interesima, uz Kinu pa čak i ispred nje), Moskva nema nikakvog razloga Trumpu olakšavati situaciju kod kuće i spašavati američke kompanije, koje su, k tome, i neposredna konkurencija ruskim naftašima i kojima one prijete oduzimanjem dijela njihova tradicionalnog naftnog tržišta. Naravno, Moskva će pozorno pratiti što se događa u američko-saudijskim pregovorima, ali je isto tako jasno kako je ona ta koja, neovisno o tome što će Rijad i Washington na kraju dogovoriti, samostalno donosi odluku hoće li ili ne nastaviti povećavati svoju naftnu proizvodnju, zadržati je na dosadašnjoj razini ili je početi smanjivati.

Ali i ovdje neizostavni koronavirus može odigrati svoju “ekonomsku ulogu”: ako bi došlo do dramatičnog zastoja ruskog gospodarstva, ni Moskva ne bi mogla predugo izdržati niske cijene nafte koje bi, prema vlastitim projekcijama, formiranima u skladu s gospodarskim i financijskim okolostima uoči epidemije, inače izdržala od 6 do 10 godina pri cijeni nafte od oko 25 dolara za barel.
Dakle, “velika igra” još nije gotova!

Rosnjeftova prodaja

I za kraj još jedna važna vijest koja se u “igrama velikih” odvijala u sjeni sveopće svjetske “hipnoze” COVID-om-19. Ruska vodeća i jedna od najvećih svjetskih tvrtki – proizvođača nafte, Rosnjeft, prije nekoliko dana objavila je kako je prodala 100% udjela koje ima u poslovima naftne eksploatacije u Venezueli i da se potpuno povukla iz te zemlje. Ovu vijest ističem jer je i Trump u ponedjeljak, najavljujući na televiziji Fox News razgovor s Putinom, izjavio kako će njih dvojica razgovarati i o toj zemlji. Ali kako ne bi bilo nikakve zabune i kako se ne bi pomislilo da Moskva napušta predsjednika Madura i venezuelansku naftu (a ta zemlja ima najveće rezerve nafte na svijetu), odmah ću razjasniti cijelu stvar koja najbolje ukazuje koliko je Rusija, za razliku od bivšeg SSSR-a koji se nije snašao u složenoj i gruboj “igri” krupnih kapitalista (zbog čega je i propao), savladala njihovu poslovnu “tehnologiju”, kao i metodologiju njihovih političkih zaštitnika. Ali prije toga ipak treba podsjetiti kako je Rosnjeft (naravno, to nikada nije javno priznao), prodavao na tržištu venezuelansku naftu (koja se nalazi pod sankcijama SAD-a) kao rusku i time Madura održavao na životu. Međutim, početkom ožujka Washington je zaprijetio Rosnjeftu uvođenjem sankcija prema logici “vi prodajete naftu koja je pod sankcijama i zato ćete i sami doći pod sankcije”. A kako SAD nije u mogućnosti uvesti sankcije protiv cijelog Rosnjefta (jer se na nj odnosi oko polovice ukupnih ruskih proizvedenih količina nafte), a time, zapravo, i na samu Rusiju kao državu bez čijih bi isporuka nafte u svijetu nastao kaos, Washington je sankcijama udario na pojedine tvrtke-kćeri Rosnjefta, poput one u Švedskoj (Rosnjeft na zapadu ima brojne tvrtke-kćeri radi lakšeg međusobnog poslovanja). A kako bi sva ta nastojanja Washingtona obezvrijedio, Rosnjeft je sve dionice iz poslova koje je vodio u Venezueli “prodao” ruskoj vladi. Zapravo tvrtki Rosnjeftgaz koja je potpuno u vlasništvu države i koja je, ne manje važno, većinski vlasnik samoga Rosnjefta koji, opet, nije u apsolutnom vlasništvu države. Ova vrlo složena shema ne služi ničemu drugom nego ruskom igranju na “prljav” način, kako to igraju i Amerikanci.

Je li učenik u ovom slučaju nadvisio učitelja, još ćemo vidjeti. Ali da je vrlo blizu tome, ne treba previše dvojiti. Jer, uostalom, Trump sada traži dogovor s Putinom s obzirom na to da američke sankcije protiv Venezuele (ali i protiv Rusije) daju preslab i prespor učinak da bi se na njih i dalje primarno mogli oslanjati u nastavku provedbe američke strategije. Jer Rusija ne namjerava napustiti Venezuelu. Njezine akvizicije u tamošnji naftni sektor sada su neisplative zbog složenog načina proizvodnje i takozvane “teške” nafte koju ta zemlja posjeduje i koju je ranije gotovo u cijelosti isporučivala SAD-u (oko 80%). Ali Moskva, kako je to Rosnjeft već prije govorio obrazlažući svoje poslovne aktivnosti u Venezueli, na tom planu igra dugoročno i očekuje velike benefite u budućnosti. Može li tu doći do nekog sporazuma izumeđu Putina i Trumpa? Možda i može, ali uz veliku cijenu koju bi Washington zauzvrat Moskvi morao platiti i u nekim potpuno drukčijim geopolitičkim okolnostima nego što su ove sadašnje.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI