Turska se još dugo neće moći uspješno nositi s valom terorizma
Kada je 19. prosinca u Ankari likvidiran ruski veleposlanik Andrej Karlov većina svjetskih političkih krugova i medija taj su teroristički čin označili pokušajem islamističkih snaga (prije svega „Islamske države“) usmjerenim na rušenje brzo-razvijajućih rusko-turskih odnosa i sprječavanje postizanja mirovnog sporazuma u Siriji pod pokroviteljstvom Moskve, Ankare i Teherana.
U takvim razmišljanjima ima podosta logike iako su turski politički krugovi, ubrzo nakon nemilog događaja u svom glavnom gradu, krivca pronašli u sljedbenicima turskog oporbenog disidenta – klerika Fetulaha Gulena. Međutim, kako se čini prema pojedinim neprovjerenim informacijama (koje „cure na kapaljku“ i navodno se naslanjaju na od očiju javnosti čvrsto skriven zajednički tursko-ruski istražni tim), teško je vjerovati kako baš Gulen u tome ima svoje prste. Pritom ne treba sumnjati kako će istraga na kraju i dovesti do rješenja glavne enigme (jer Rusima je to primarno pitanje koje nadilazi formalne pravosudne i političke kategorije) , a budući da je Rusija u svoje zakonodavstvo i doktrinu borbe protiv terorizma uvela i termin „međunarodni terorizam“ nije teško zaključiti kakav će biti njezin odgovor nakon identificiranja onih snaga čija je „produžena ruka“ pomahnitali ubojica bio.
Ali prejednostavno je shvaćati učestale terorističke napade u Turskoj isključivo kao osvetu džihadista zbog ponovnog približavanja Ankre Moskvi. Oni, naime, jednak animozitet iskazuju i prema Sjedinjenim Američkim Državama, EU, Kini ili Izraelu, koji je za sada imun na terorističke napade „IS“ uglavnom zahvaljujući zakulisnoj suradnji sa saudijskim i katarskim obavještajnim službama.
Osim „ruske avanture“ od strane turske vanjske politike, „Islamska država“ ima i niz dodatnih, pa i snažnijih razloga za krvave osvetničke napade na teritorij Turske. U prvom redu radi se o dva elementa: promjeni blagonaklonog turskog stava prema toj terorističkoj organizaciji, koja je, treba biti iskren, i postala ono što jest zahvaljujući upravo Turskoj i njezinom političkom vodstvu na čelu s predsjednikom Erdoganom; i, drugo – započetoj vojnoj intervernciji turske vojske na sjeveru Sirije. O tome nešto više ubrzo, a sada se ukratko podsjetimo na najvažnije elemente krvavog novogodišnjeg terorističkog napada u noćnom klubu „Reina“, u Istanbulu:
U napadu samo jednog napadača (za koji je po prvi put kada je riječ o terorističkim akcijama u Turskoj odgovornost otvoreno preuzela „Islamska država“), izvršenog automatskom puškom AK, ubijeno je 39 osoba, od čega 16 stranih državljana: Saudijske Arabije, Maroka, Libije, Kuvajta, Jordana, Rusije, Libanona i Izraela. Ta činjenica ukazuje kako je teroristički čin bio usmjeren protiv stranaca ali mu je stvarni cilj bio udar na turski turizam odnosno gospodarstvo (a nikako ne pojedinu od spomenutih zemalja).
Vratimo se dvama spomenutim elementima zbog kojih je Turska od sada definitivno na meti „IS“. Naime, odnosi Turske prema „Islamskoj državi“ bili su takvi, da je svojedobno i šef turske obavještajne službe (koja je održavala tijesne kontakte s ISIL-om) Hakan Fidan čak pozivao i na službeno priznanje „Islamske države“. Podsjetimo na kadrovsku i vojno-tehničku opskrbu „Islamske države“ vođenu isključivo preko turskog teritorija, kao i na šverc golemih razmjera ukradenom naftom s okupiranih dijelova Sirije i Iraka na turski teritorij, u čemu su sudjelovali i najbliži suradnici i rodbina sadašnjeg turskog čelnika i td.
Međutim, ipak se čini kako je potpuna propast odnosa na relaciji Turska – „IS“ zapravo započela tek nedavno i to nakon protjerivanja ISIL-ovih postrojbi iz grada Al-Bab na sjevero-istoku sirijske regije Aleppo od strane turskih vojnika i Ankari odanih postrojbi iz sastava Slobodne sirijske vojske, uglavnom tamošnjih etničkih Turkmena. Taj strateški važan grad, smješten svega 30-ak kilometara od Aleppa, Turskoj je nužan za dovršenje njezinog najvažnijeg strateškog plana – formiranja sigurnosne zone u dužini od 100-tinjak i širini od 40-ak kilometara uz sirijsko-tursku granicu i sprječavanje stvaranja kompaktnog kurdskog teritorija od Kobanija do Azzaza (što Ankara želi ostvariti kroz u kolovozu prošle godine započetu vojnu operaciju „Štit Eufrata“). Do oslobađanja Al-Baba, u ruke turskih i njoj odanih sirijskih oporbenih snaga redom je padao niz tamošnjih naselja koja su bila pod okupacijom „Islamske države“ i to, treba naglasiti, gotovo bez značajnijih vojnih okršaja, pričemu bi se ISIL-ovi borci jednostavno povlačili na ranijje dogovorene položaje. Zbog toga Turska i nije trpila bilo kakve spomena vrijedne gubitke u ljudstvu i vojnoj tehnici. Međutim, Ankara je u međuvremenu popustila američkim zahtjevima i dozvolila da sirijsku Rakku (većinski sunitski grad i sjedište nepriznatog džihadističkog kalifata, bez osobitog strateškog već samo simboličkog značaja) mogu osloboditi kurdske postrojbe iz proameričkih Sirijskih demokratskih snaga, a čemu se ranije oštro protivila. Ta je kap i prelila čašu strpljenja stratega „Islamske države“, koji su nedugo nakon oslobođenja Al-Baba od strane turske vojske izvršili neočekivan i snažan protunapad i ponovno ga preuzeli u svoje ruke. Turske ekspedicijske snage pritom su po prvi put od otpočinjanja vojne kampanje imale velike gubitke (čak 37 poginulih vojnika). Taj poraz posebno ne iznenađuje budući da je turski vojni kontingent relativno mali, a „oslobađanje“ terena do Al-Baba se svodilo na prethodne dogovore kroz vojno-obavještajne kanale s ISIL-ovim terenskim zapovjednicima, kao i raniju američku pacifikaciju vrlo izvjesnog tursko-kurdskog sukoba u tom dijelu Sirije koji je prijetio eskalacijom uoči otpočinjanja turske vojne operacije. Nakon ponovnog zauzimanja Al-Baba borci „Islamske države“ surovo su se obračunali s dvojicom zarobljenih turskih vojnika koje su žive zapalili, a snimku tog zvjerstva objavili na internetu. Turski državni vrh odmah je najavio veliku odmazdu, poslao preko granice još dva bataljuna svojih vojnika i započeo snažni napad na džihadiste utaborene u Al-Babu ali i pored toga grad ni do danas nisu uspjeli u cjelosti staviti pod svoj nadzor.
Turska se još dugo neće moći uspješno nositi s valom terorizma
Novogodišnji teroristički napad u istanbulskom noćnom klubu, osim što ukazuje na sada već otvorenu objavu rata Turskoj od strane „Islamske države“ (na što turski državni vrh već duže vrijeme upozorava međunarodnu zajednicu koja mu nije bila sklona vjerovati zbog prethodnog koketiranja Ankare s tim istim teroristima), ukazuje i na velike „rupe“ u turskom sigurnosnom sustavu, nastale ponajviše zbog masovnih čistki u njegovim redovima izvršenim u vremenu nakon pokušaja vojnog udara 15. srpnja prošle godine. Nasumice privođene stotine osoba „osumnjičene“ za sudjelovanje u izvršenju spomenutog ali i drugih terorističkih napada, najčešće bi se u nedostatku kvalitetnih dokaza vrlo brzo puštale kućama. Službe sigurnosti koriste zastarjele metode odabira i ispitivanja možebitnih osumnjičenika i zapravo se stječe dojam kako se sve radi samo da se zadovolji puka forma, znajući unaprijed kako od takvih nesuvremenih načina istraživanja sofisticiranih i umreženih terorističkih čelija ne može biti uspjeha. O tome svjedoče i lutanja s objavama fotografije i nacionalnosti izvršitelja napada u noćnom klubu „Reina“ – od Kirgistanca do kineskog Ujgura. Ali jedna je činjenica ipak nepobitna – terorist je došao s područja Srednje Azije što govori kako je tendencija i smjer djelovanja „Islamske države“, barem kada su u pitanju vrbovanja novih boraca (što ne ide bez prethodne ideologizacije terena i(li) novca) prebačena na srednjeazijsko prostranstvo. Da je tako svjedoči i informacija od sredine prošle godine, o smrti vojnog zapovjednika „IS“ Abu-Umara ash-Shishanija (porjeklom gruzijski Čečen prezimena Batirashvili), kojega je zamjenio bivši zapovjednik tadžikistanskih specijalnih postrojbi OMON. Također nije tajna kako veliki dio džihadističkih boraca, poglavito u sirijskoj regiji Idlib i sjeveru Latakije, čine borci iz kineskog sunitskog muslimanskog naroda Ujgura koji su u tu zemlju prebacivani upravo preko turskog teritorija i posredstvom turskih obavještajnih struktura koje su im izdavale turske putovnice, uglavnom na teritoriju Tajlanda (odakle su prebacivani u Tursku i dalje na sirijske bojišnice). Također treba naglasiti kako se velika većina boraca iz Srednje Azije regrutira uz pomoć novčanih ponuda (kao puno jednostavnija metoda nego dugotrajna islamistička indoktrinacija), zbog teškog gospodarskog i socijalnog stanja u toj regiji. To je rezultiralo i primjetnim dolaskom u Siriju već iskusnih boraca, bilo iz tamošnjih vojnih ili sigurnosnih struktura.
Takav je slučaj sasvim sigurno bio i s teroristom u novogodišnjem terorističkom napadu u Istanbulu. Usamljeni terorist ispucao je više od 700 metaka iz kalašnjikova, što je oko 16-20 spremnika (ovisno o njihovoj veličini). On je to učinio hladnokrvno, bez straha od tamošnjeg osiguranja, a što ukazuje i na vjerojatnu mogućnost kako je iza njega ipak stajao veći broj osoba. Pritom treba posjetiti kako je u Istanbulu u vrijeme dočeka Nove godine na ulicama bilo čak 17 tisuća pripadnika sigurnosnih snaga s dugim cijevima.
Upravo ta činjenica potvrđuje gore rečene sumnje u efikasnost današnjih sigurnosnih struktura u turskoj državi, jer i taj golemi broj policajaca nije onemogućio kretanje terorista gradom i izvođenje napada takvog razmjera i modusa operandi, koji je složeniji (od planiranja, pripreme, do izvedbe) od postavljanja eksplozivne naprave ili zalijetanja bombaša samoubojice. „Novogodišnji terorist“ je nakon hladnokrvnog ubijanja ljudi koje je trajalo nekoliko minuta jednostavno napustio klupsku „klaonicu“ i odšetao u nepoznato.
Turska država će sigurno još dugo plaćati za svoju riskantnu politiku iskorištavanja terorizma za vlastite geopolitičke ciljeve i dijeljenje terorista na „dobre“ i „loše“, već prema tome koga ili što oni destabiliziraju. Ankara je svojedobno prihvatila „igru s Džavlom“ kroz suradnju sa sponzorima „Islamske države“ i „Al-Qaide“ u vidu bogatih arapskih monarhija iz Perzijskog zaljeva, a ta suradnja u mnogim elementima traje i danas. Iz nje se Ankari nije jednostavno izvući jer je današnje tursko društvo snažno radikalizirano upravo tim istim islamizmom protiv kojeg se država sada bori i koji ne priznaje državne granice.
Članak je preuzet s portala geopolitika.news.