U SLOVENIJI POKUŠAVAJU UNIŠTITI JANŠU: Prijatelja Hrvatske mediji svakodnevno ponižavaju i ismijavaju!

wikipedija

Prvi put u povijesti obiju zemalja, jedan od premijera predstavljao je drugog, na najvišem postolju europske politike u Bruxellesu. Ovo je revolucionarni izraz povjerenja koji bi trebao postati oslonac u međudržavnim odnosima. U povijesti između Hrvatske i Slovenije nikada nije bilo spora: između dviju zemalja ne postoje teritorijalne pretenzije, već naprotiv: postoji mnogo zajedničkih točaka koje počinju sa zajedničkom poviješću, sličnim jezikom (kajkavci) i srodnim kulturnim identitetom. Slovenci i Hrvati imaju puno više zajedničkog nego, na primjer, Nijemci i Francuzi ili Danci i Šveđani.

Premijer Republike Slovenije ne predstavlja samo odsutnog hrvatskog premijera. Posljednjih mjeseci evoluirao je u političara s međunarodnom rezonancijom. Tako je posredovao između Europske unije (konkretno Angele Merkel) s jedne strane i Poljske i Mađarske s druge strane kada je trebalo usvojiti mjere financijske pomoći u vezi s epidemijom korone (kraj studenoga). Bio je prvi predsjednik bilo koje europske vlade koji je čestitao Donaldu Trumpu 4. studenoga. Dvosmisleno je što je pod tim mislio, pogotovo sada kada je Biden zapravo američki predsjednik.

Na početku moram reći da bih kao Amerikanac glasao za Donalda Trumpa, što moj ideološki i politički pogled na svijet vrlo približava stajalištu Janeza Janše. Nisam mu suradnik, nikad nisam bio kod njega u poslu. Između nas postoji samo odnos poštovanja. Godine 2012., u jednoj od svojih analiza napisao sam da je Janez Janša najveći čovjek moderne slovenske povijesti. 2011. godine Janez Janša poslao mi je e-mail u kojem je moj poznati članak ocijenio najboljim člankom napisanim u slovenskoj tranziciji (1990.-2011.).

S te točke gledišta, također mi je lakše razumjeti toliko osporavane čestitke Donaldu Trumpu. Donald Trump prvi je pokazao da pojedinac može poraziti duboku državu: 2016. godine Trump se popeo na mjesto predsjednika protiv izričite volje američke paradržave, koja je Hillary Clinton zamišljala kao slamnatog čovjeka iza kojeg će nastaviti voditi SAD. Janez Janša jedini je političar u bivšoj Jugoslaviji koji je borbu protiv duboke države postavio kao prioritet. To je započeo davne 1985. godine, kada je u novinama Mladina objavio prve kritike JNA. Ostalo je dio povijesti zajedničkog jugoslavenskog prostora.

U borbi protiv duboke države uspješni su bili i Trump i Janša. Nasilni prevrat kojim duboka država prijeti Janezu Janši u osnovi ima vrlo banalnu svrhu. Duboka država u Sloveniji identična je ostacima bivše komunističke nomenklature, čiji je vitalni interes zadržati izvrsno plaćene pozicije u javnom sektoru. Ti su ljudi isključivo vezani uz državni novac: nitko od njih nikada nije zaradio ni lipe na slobodnom tržištu. Neki od njih svoja mjesta okupiraju već četvrt stoljeća. Primjer: Zdenka Badovinac, koja je ravnateljica Moderne galerije od 1993. godine. A sada se kandidira za novi mandat. I provodi minirevoluciju u “kulturi”. Kad se Janez Janša bori protiv duboke države, tako se bori protiv monopola, koji su kamen-temeljac njezine moći.



Od raspada SFRJ, duboka država životno je zainteresirana baš za održavanje monopola koje je imala u titoizmu. Prvi monopol je ekonomski. Slovenija je (bila) država s najnižom razinom privatizacije u gospodarskom sektoru unutar Europske unije. Velike tvrtke na području telekomunikacija, turizma, usluga i prometa, kao i osnovna industrija, uglavnom su u rukama države. Tako je i u području energetike, gdje je čak 75 posto industrije u državnim rukama, nadalje u industriji osiguranja, gdje država ima većinu u dvije najveće osiguravajuće kuće.

U razdoblju od 1991. do 2020. bankarski je sektor doživio samo manje promjene. Država – kojom su 24 od 30 godina (1991.-2021.), raspolagali postkomunisti – nije nikog pripustila do većinskog udjela, čak ni kad je dala određenu koncesiju privatizaciji. Gospodarstvo i bankarski sustav uvjetuju medijski krajolik. Ovo je ostao drugi monopol koji su u svojim rukama zadržali bivši predstavnici crvene partije.

Danas medijski monopol potpuno ovisi o ekonomskom. Ovdje posebno imamo na umu oglašavanje: državni monopoli, kojima upravlja tranzicijska politika, suvereno odlučuju o tome kojem će mediju favorizirati udjele u reklamnom kolaču. Bez toga je nemoguće preživjeti na tako malom tržištu kao što je Slovenija. Politika održava medije i ideološku sliku, ali inače je Slovenija zemlja koja nema slobodu tiska, postoje samo troje dnevne novine: Delo, Večer i Dnevnik koje su u potpunosti kontrolirane. Još je gore s nacionalnom televizijom, RTV. Zajednički nazivnik svega što oko 90 posto medija izvještava jest nemilosrdna kritika trenutne vlade. Ona se uglavnom temelji na neistinitim činjenicama, koje se i tendenciozno iznose. Ne samo informativni program, čak se i zabavne i sportske emisije redovito pretvaraju u ovu vrstu navijanja. Najčešće im je meta Janez Janša. Janeza Janšu svakodnevno ismijavaju, omalovažavaju, brutalno karikiraju, napadaju, ponižavaju i vrijeđaju. Podnijeti sve to dok radite doslovno 20 sati dnevno mora biti pravo biološko čudo.

Jedna od mojih najdražih knjiga u mojoj knjižnici je Tomo Česen: “Sam”. Tomo Česen bio je vrhunski alpinist druge polovice 80-ih i prvih 90-ih 20. stoljeća. Prvi se popeo na Južnu stijenu, na planinu Lhotse, što je bio nevjerojatan podvig. U slobodno vrijeme Janez Janša je alpinist, a o tome je pisao i u knjigama. Krajem kolovoza 2020. on i austrijski kancelar Sebastian Kurz popeli su se na jednu od najtežih ruta u slovenskim planinama, na Sjevernu triglavsku stijenu. Europska politika promatrala je ovaj čin širom otvorenih očiju.

Alpinista posebno određuju dvije stvari: odsutnost straha koji – logički – donosi rizik od uspona i ustrajnost. Jednom kad se nađete usred stijene, ne možete nikamo otići ili odustati. Predaja (rezignacija) čak i na manje zahtjevnim usponima može značiti smrt, a stradanje je logična posljedica velikih uspona, u teškim smjerovima. Za Himalaju je to već pravilo. Penjač je dalje sam u svojim odlukama: on mora biti izuzetno jaka ličnost da bi se odlučio između nekoliko mogućnosti, u situaciji kada pogreška opet znači smrt. I odlučiti se mora u krajnjem miru. Penjač se ne smije bojati: strah ne smije pripadati njegovoj svijesti. Janeza Janšu kao političara određuju kvalitete svojstvene vrhunskim alpinistima. Osamdesetih godina prošlog stoljeća mnogi su, dok su služili obuku u JNA, završili u zatvorima jer su bili identificirani kao protivnici režima. Sustav je bio najokrutniji prema Albancima s Kosova. U kazamatima SFRJ mnogi su zauvijek nestali. U to je vrijeme Udba masovno likvidirala one koje je smatrala opasnima. Međutim, Janeza Janšu to nije zastrašilo i, unatoč uznemiravanju i zatvoru (1988., postupak protiv četvorice), ustrajao je. Ustrajnost u nedostatku straha osobine su koje ga najviše određuju. Od političara koji su započeli karijeru sredinom 1980-ih, danas je na sceni samo on. Svi ostali bili su otišli iz politike: ili su ih eliminirale stranke, ili su se eliminirali sami.

U tom smislu mogu se predvidjeti dvije stvari. Prije svega, da bi Hrvatska morala biti zainteresirana za vladu Janeza Janše. On je, kako je rekao Velimir Bujanec, prijatelj Hrvatske. Po tome se bitno razlikuje od svih svojih prethodnika, koji su bili prijatelji Beograda i (para)struktura bivše države. I drugo: s obzirom na svoj politički put, Janez Janša ulazi u zadnju trećinu stijene na čijem je kraju vrh. Neće odstupiti ni krenuti niz brdo. To znači da će još najmanje desetljeće i pol značajno oblikovati slovensku politiku. Loše vijesti za one kojim je život prošao u pokušajima da ga sruše od sredine osamdesetih godina sve do danas.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala 7Dnevno.hr.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI