Crnogorski predsjednik Milo Đukanović nije baš svima omiljena politička osoba, ima jako puno onih koji i ne podržavaju njegovu politiku a nedavno je zbog događa u Cetinju bio na meti napada iz Srbije i tamošnjih vladajućih političara.
Jedan od Đukanovićevih kritičara je i Ratko Knežević investicijski bankar, međunarodni konzultant te strateški savjetnik koji radi u Londonu i Washingtonu.
Žestok je kritičar predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića, čiji je bio savjetnik početkom devedesetih, kada je bio i šef prve diplomatske misije Crne Gore u Washingtonu, a s čijom se politikom razišao i o kojoj bez cenzure često piše.
Posebno su zanimljive njegove objave i analize nakon Đukanovićeve posjete Hrvatskoj, gdje su ga primili predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković te boravka u New Yorku, gdje se sastao s liderima Zapadnog Balkana i govorio na Općoj skupštini UN-a.
“Milo Đukanović tako lijepo priča u New Yorku, onomad u Zagrebu, proteklih tjedana u intervjuima svakom tko je htio da ga snimi. Iskreno, ‘napalili’ su se samo neki hrvatski mediji. Da se čovjek čisto zapita kako Crna Gora nije imala takvog lidera 1991. kad se napadao Dubrovnik, 1993. kada su se desili Štrpci, 1995. Srebrenica, 1997. kad se Milošević njegovim, Đukanovićevim glasovima, izabrao za predsjednika nakaradne tvorevine koja se zvala ‘SRJ’, kad je sustavno uništavao LSCG i Perovića, svaki zametak demokracije u svojoj zemlji, nastavite niz…Koja je poanta priče? Kako vas 500 milijuna eura gotovine na računima u Ženevi, Abu Dhabiju, i Bakuu, naprave toliko samouvjerenim da zaboravite što ste, zapravo, bili prije toga. Đukanovića treba proučavati najveći guru samouspjeha, Tony Robbins. Amerikanac, po ocu s Brača. Znate ono “Probudite diva u sebi”, “Neograničena moć” (vašeg karaktera)..
Jedino što je buđenje “diva” u Đukanoviću plaćeno stotinama i tisućama mrtvih, ranjenih, raseljenih širom bivše države, “spaljenom zemljom” u Crnoj Gori gdje 90 posto naroda, koje god da su nacije i vjere, preživljavaju od eura-dva dnevno, i iz koje svi žele bježati. Đukanoviću piši knjige: “Kako sam uspio u životu”, to je jedino što će tebi kao aktivnom učesniku u švercu cigareta i kokaina ostati za povijest. Ti si najveća moralna ološ koja je hodala Balkanom. Teflon obraz zvat će se po tebi. Malo li je?”, piše Knežević.
Milo Đukanović 1991. godine postao je premijer s jedva 29 godina, a tada se i nije isticao kao ‘veliki prijatelj Hrvatske’ kao što to čini danas. Naime, tada je podržavao i napad JNA i Crne Gore na Hrvatsku, a verbalnoj hajci se pridružio i tragikomičnom izjavom da ne voli šah jer ga podsjeća na hrvatsku šahovnicu.
Kako je Mirjana Kasapović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu pisala u tekstu Profil državnika, koji se bavi upravo Đukanovićem, prvo razdoblje njegove političke karijere obilježilo je bezuvjetno savezništvo sa Slobodanom Miloševićem potkraj osamdesetih i u prvoj polovici devedesetih godina.
Tekst je napisan 2011. godine, nakon što je Đukanović 2010. godine podnio ostavku na mjesto predsjednika crnogorske vlade i naizgled otišao s političke pozornice. Kasapović piše kako bi vjerojatno ostao poluanoniman političar da se odmah nije pridružio Miloševićevoj antibirokratskoj revoluciji i postao njezin najvažniji akter izvan Srbije.
“Đukanović, čovjek jednodimenzionalna mišljenja, kruta ponašanja i oštra jezika, zbog čega je i dobio nadimak “Milo Britva”, pokazao se politički najuspješnijim u trojcu Đukanović-Bulatović-Marović. Nakon izgubljenih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te vojno-političkog sloma srpsko-crnogorske strategije na Kosovu poslije 1995. Đukanović stubokom mijenja svoju politiku. Ubrzano se transformira u žestokog protivnika Miloševićeve politike, pretvara samoproglašenu “ekološku republiku” Crnu Goru u fizičko skrovište srpskih opozicionara pred Miloševićevim asasinima, gradi imidž čuvara samostojnosti Crnogoraca i obnovitelja crnogorske države”, piše Kasapović.
Spominje i brojne optužbe koje Đukanovića povezju s crnogorskom duhanskom mafijom, što, doduše, nikada nije dokazano.
Đukanović je već ranije reagirao na Kneževićeve napise, tvrdeći da su njegove optužbe neutemeljene, negirajući navode da u Crnoj Gori postoji duhanska mafija te da takve izjave neće naštetiti međunarodnom ugledu Crne Gore.