Da mu je osobna iskaznica možda i ukradena, shvatio je tek mjesecima poslije.
Kad je početkom ožujka 2018. 38-godišnji Solinjanin htio preuzeti plaću, shvatio je da nema osobnu iskaznicu. Nakon uzaludne potrage na svim mjestima na kojima bi čovjek mogao ostaviti takav dokument ako ga već nije spremio u novčanik, morao se pomiriti s time da je “osobnu” izgubio, te je policiji prijavio gubitak i napravio novu.
Da mu je osobna iskaznica možda i ukradena, shvatio je tek mjesecima poslije.
U prosincu prošle godine, naime, baš pred Božić, na njegovu je kućnu adresu stiglo rješenje o ovrsi. Jedan teleoperater obavještava ga, posredstvom ovlaštenih zastupnika, odnosno javnobilježničkog ureda koji je rješenje o ovrsi i donio, da tvrtki duguje gotovo 4,5 tisuća kuna zajedno sa zateznim kamatama; s drugim nastalim troškovima, sveukupno nešto više od šest tisuća kuna, piše Slobodna Dalmacija.foto
Čovjek je bio u čudu: kakvi neplaćeni troškovi, kakva, pobogu, ovrha? Teleoperater koji mu se javio zbog “duga” čak i nije njegov teleoperater, ništa nikome nije ostao dužan – dakle, o čemu se uopće radi?
Trošak je, prema izvatku iz poslovnih knjiga tvrtke teleoperetera, nastao u ožujku, i trebao je biti plaćen na rate, s dospijećem prve polovinom travnja, a zadnje, šeste, polovinom rujna prošle godine. Kupnja je obavljena na ime Solinjanina, ali ne i na njegovu adresu, odnosno isporuka kupljenog obavljena je na drugu adresu s kojom Solinjanin nema veze.
Pokušavajući saznati što je uopće kupljeno na njegovo ime, preko službe za korisnike saznaje da se radi o, kako mu je rečeno, telefonski sklopljenom ugovoru o kupnji mobitela, saznaje marku i cijenu, te datum sklapanja ugovora koji pokazuje da je ugovor sklopljen nakon što je on već dobio novu osobnu iskaznicu.
Na rješenje o ovrsi Solinjanin je u zakonskom roku od osam dana podnio prigovor javnom bilježniku (čime je ovrha prešla u parnični postupak i ne može se provesti prije njegova okončanja), te teleoperateru. Slučaj je, također, odmah prijavio policiji, odnosno podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja (a iz PU Splitsko-dalmatinske potvrdili su da se na osnovi te prijave “provodi kriminalističko istraživanje u cilju utvrđivanja svih činjenica i okolnosti, te pronalaska počinitelja”).
U vrijeme kad se Solinjanin obratio Slobodnoj Dalmaciji, još uvijek se nije dogodilo ništa što bi ga oslobodilo obaveze plaćanja duga. Trošak od preko šest tisuća kuna njemu je golem, no najteže mu je što ga nije ni načinio, odnosno što se smatra žrtvom zloupotrebe osobnih podataka i krađe identiteta.
“Je li moguće da je nečije podatke ovako lako iskoristiti? I kako je moguće ovakve ugovore sklapati “na neviđeno”? Pa svatko onda može nečije ime, prezime, OIB… zapamtiti, prepisati, fotografirati osobnu, pa onda koristiti, i online i na druge načine. To su zapravo posve nezaštićeni podaci, svatko može očekivati da mu sutra dođe ovrha za neplaćanje ne mobitela, nego kuće!
Podsjeća, također, da ni jedna rata nastaloga troška nije plaćena, za što su sigurno stizale brojne opomene, ali ni jedna na njegovu adresu.
“Da je došla neka opomena, mogao sam ranije reagirati. Ali, eto, nije”, kaže Solinjanin.