UNUK JOVANA RAŠKOVIĆA OTVORENO PODRŽAVA RUSKU AGRESIJU: Zagrepčanin je, baš poput svog djeda, odabrao krivu stranu u ratu!

Rat u Ukrajini na javnu je površinu iznjedrio razne pojave i različite tipove, a s njim se u internetskom prostranstvu pojavio intrigantan blog na kojem autor Dražen Bujas iznosi proruski orijentirane stavove u svojem viđenju situacije u Ukrajini. Ne bi u tome možda ni bilo ništa neobično da Bujas nije unuk kontroverznog Jovana Raškovića. Na blogu dotični sebe predstavlja sociologom, definirajući se fizički i metafizički kao izbjeglica iz zapadnjačkog gulaga. Kako nadalje navodi na blogu, govori engleski i francuski jezik, u Francuskoj je posljednjih godina boravio više, međutim, Zagreb definira kao grad koji je njegov i grad čiji on jest. “Kako veći gradovi – pa već i oni veličine Zagreba – nisu zavičaj, treba tu dodati dalmatinske korijene. Nevezano uza sve navedeno, dodajmo tu i političku tradiciju socijalističke solidarnosti i panslavizma. Omiljena ruska riječ – palatjence. Imam mota za nać se na margini di god se maknem. Dođem na marginu olupine od grada kao što je Marseille pa tamo budem kmica među Arapima. Dođem u izoliranu krimsku provinciju i tamo živim pod strehom s druge strane ruba grada i opet budem kmica…”

Ne bira riječi

“… Odem u osiromašenu ratnu zonu Donjecke Republike i tamo opet uspijem biti kmica bez para između ruba grada i linije fronta”, piše Bujas na svojem blogu opisujući svoj put i zbivanja u Donbasu, napominjući kako je onamo otišao bez velikih očekivanja da bi vidio kako stvari stoje istočno od dekadentnog gulaga. “Nisam tu da bih kukao kako zli Ukrajinci bombardiraju Donbas ili obrnuto. To je u ratu očekivano i nezanimljivo. Ratni zločini su nezanimljivi i uglavnom se koriste kao medijski mamac – ako nisu i sami medijski uradak. Pravi kriminalci su oni koji ratove organiziraju. Ukrajinska vlada proizašla iz državnog udara 2014. odlučila je nedugo zatim početi ratovati protiv dijela svog naroda na istoku zemlje. Ti ljudi na istoku zemlje su se smatrali Ukrajincima. Kako ukrajinska vojska nije bila najbolje osposobljena ili pripremljena za bombardiranje vlastitog naroda, tako je nova vlast angažirala paravojne jedinice. Ubrzo je došla vojna pomoć u obliku najvećih svjetskih stručnjaka za terorizam, a ukrajinske vojne snage počele su bombardirati Donbas, što traje već osam godina. Primjenjujući pritom terorističku taktiku ratnih ubojstava niskog intenziteta uz crtu razgraničenja”, opisuje Bujas nadalje u uvodnom dijelu bloga u kojem se ukratko predstavio naglašavajući da su poznati vodeći svjetski stručnjaci za terorizam preuzeli treniranje ukrajinske vojske još prije osam godina.

“Prije ove vojne operacije najskuplja operacija vodeće svjetske terorističke sile bila je Sirija. Sirija je bila ogroman američki poraz unatoč kojem i dalje drže pod okupacijom trećinu Sirije na dijelu na kojem se nalazi većina sirijskih naftnih i plinskih polja. Ovakav šamar se ne pamti. Donesena je odluka za ubrzanje već postojećih antiruskih operacija u Ukrajini. Imperij je ovaj put svoje seoske idiote našao u obliku lokalnih nacista koji su zamijenili već sasma izlizane islamističke militante. Tim idiotima su plaćeni lašci i glupani osam godina pričali priče gluplje od onih koje po medijima pričaju vama. Držite se, ljudi, ljudskih prava. Tu ne možete pogriješiti…”

Voli Trumpa

“… Moralna razdjelnica između dobra i zla jasno je obilježena. Ili možda ipak ne. O ljudskim pravima treba znati samo jedno. Trump je prvi put impičan kada je samo na trenutak zaustavio dotok američkog oružja u Ukrajinu. Naravno da su vama vaši mediji pričali neku drugu priču. O rasizmu, seksizmu ili neku sličnu bedastoću pomoću koje se skrivaju najveći zločini oligarhije koji se još zovu i politika”, piše Raškovićev unuk dalje na svojem blogu, a upućeni pak svjedoče da bez obzira na to što je Bujas Rusima nudio svoje usluge, oni na njih nisu pristali jer njegovo zdravstveno stanje nije najbolje.



Unatoč tomu, Bujas je na blogu prilično živopisan pa tako prepričava svoje ratno proputovanje do detalja, analizirajući događaje, ali i neobične susrete te samo putovanje. “Hrvati i Gruzijci su dva naroda iz kojih se po glavi stanovnika protiv Rusa bori daleko najveći broj ljudi. Neusporedivo s ostatkom svijeta. Bori se više Hrvata nego Britanaca. Uglavnom, Hrvat je zajebat i poštovan neprijatelj. Srbin je balkanski pravoslavni Čečen i drži se da je luđi od Rusa. Srbi pak Ruse drže luđima, a i Hrvati. Fora su te narodne predrasude”, opisuje Bujas prepričavajući svoj dolazak u Donjeck u kojem odlazi u press-centar gdje dobiva akreditaciju. “Odlazim po internet, ali dućan je zatvoren već u 16.30. Da se nisam šetao i odmarao, stigao bih…”

“… Nitko me na radno vrijeme upozorio nije. Vraćam se u press-centar i nakon što sam ustanovio da su jeftine sobe u razredu od 2000 rubalja za noć (vjerojatno kriva informacija), žicam ih da pozovu jedini broj koji imam. Neke s kojima sam se natezao i koji mi za 200 dolara žele iznajmiti sobu u ruševini u kvartu pod topničkom paljbom koja košta 50 dolara. Jebiga, daj što daš. Spavao sam noć vani, pretprošlu kratko zadrijemao u vlaku, nemam interneta i želim se negdje smjestiti”, kaže dalje bloger.

Krive informacije

Bujas potom opisuje granate koje padaju po kvartu prisjećajući se da je u 24 sata doživio dva bombardiranja. Za to vrijeme opisuje kako u kvartu nema ni vode ni struje, ali da njemu unatoč tomu radi internet premda mreža povremeno puca. Inače Bujas blogove objavljuje još od 10. srpnja, a svaka njegova objava popraćena je fotografijama te je iz nje vidljiv pomalo konfuzan tijek misli, no u svakom je slučaju zanimljivo da se unuk Jovana Raškovića zatekao na ruskoj strani u ovom ratu. Nije tajna da je Rašković rođen u Kninu, riječ je o poznatom psihijatru i političaru koji je u Zagrebu studirao elektrotehniku i medicinu, na koncu je doktorirao neuropsihijatriju te je bio profesor na zagrebačkim i ljubljanskim fakultetima. U Hrvatskoj je bio član Medicinske akademije, ali je bio i član Srpske akademije znanosti i umjetnosti, daleko je najpoznatiji kao osnivač Srpske demokratske stranke koja je početkom devedesetih djelovala na području naše zemlje okupljajući srpsko stanovništvo na hrvatskom prostoru. Iz takve opcije Rašković je prerastao u jednoga od glavnih zagovornika i ideologa srpske pobune u Hrvatskoj. Premda je priznavao suverenitet hrvatskog naroda i države, tražio je priznanje suvereniteta srpskog naroda u Hrvatskoj, a uza sve to, bio je predsjednik Hrvatskog sabora, dok je ponudu da bude potpredsjednik Vlade odbio jer je smatrao da se time ne može nadoknaditi ravnopravnost njegova, odnosno srpskog naroda.

Na samom početku krize u bivšoj Jugoslaviji, i prije 1990., Rašković je bio na glasu kao duhovni vođa krajinskih Srba, u to vrijeme putovao je po Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje je skupljao Srbe koje je psihički pripremao za početak rata zastupajući tezu da su Srbi stvoreni da budu vladari, a da su Hrvati vezani za kastraciju, a muslimani fiksirani na analnu fazu. Često je ponavljao i evocirao ustaške zločine progovarajući i o stvarnim i o nestvarnim pokoljima koji ih navodno čekaju u novoj državi. Sve to u cilju psihološke pripreme i opravdanja za buduće zločine.

Velik utjecaj

U to vrijeme i budući ratni zločinci pripremani su za etničko čišćenje, preseljenje stanovništva, pljačke i razne druge radnje koje su u konačnici dovele do rata. Spoznajući da u BiH ne postoji stranka poput njegove, Rašković nagovara svojega kolegu, psihijatra Radovana Karadžića na ulazak u politiku, a kada su ga u svibnju 1990. pitali tko mu je najveći uzor i politički mentor, Karadžić je bez razmišljanja istaknuo Raškovića koji je, doduše, s vremenom počeo gubiti potporu u stranačkim redovima. Stranku potom uz podršku Beograda napuštaju radikali, a Rašković politiku napušta nakon incidenta na Plitvicama na Uskrs 1991., nakon čega se preselio u Beograd. Uoči smrti govorio je da se smatra odgovornim za potpaljivanje srpskog nacionalizma i emotivne vatre u srpskom narodu. Slična potpaljivanja sada u Ukrajini provodi Vladimir Putin koji je Ruse u 21. stoljeću uveo u rat kojemu se ne nazire kraj, a za to vrijeme Raškovićev unuk odabire Putinovu, odnosno rusku stranu. Tko zna, možda i on s vremenom shvati da mu to nije trebalo, no onda kada shvatiš da za time nije bilo potrebe, nerijetko bude kasno.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI