UVOĐENJE PDV-A POKAZALO SE KAO STRATEŠKI TRAGIČNA ODLUKA ČIJE UČINKE DANAS PLAĆAMO: Zbog jedne stvari bi se sve moglo uništiti

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Proračun za ovu godinu donesen je na temelju, po običaju, optimističnih očekivanja koja su omogućila njegovo značajno povećanje koje postojeće ratne i ine ugroze opovrgavaju. Neočekivani ratni sukob u Europi, od samog početka, sugerira kako treba preispitati postojeću proračunsku politiku i samu njegovu veličinu, odnosno strukturu. Jednostavno su nastale nove okolnosti koje nisu bile prisutne pri izradi proračuna za ovu godinu. Nažalost, do dana današnjeg političke stranke, bez obzira na to jesu li na vlasti ili u oporbi, ne spominju potrebu rebalansa proračuna. Postavlja se pitanje kako je moguće trošiti raspoloživa sredstva bez rebalansa proračuna? Vodi se dnevna politika koja prikriva brojne, sada nevidljive opasnosti. Upravo se radi ono što se ne bi smjelo raditi. Ako je proračun, a jest, osnovno sredstvo i instrument ekonomske politike, postavlja se pitanje – koju i kakvu politiku namjerava voditi Vlada Andreja Plenkovića u ovim izazovnim, zapravo dramatičnim, uvjetima?

Nažalost, u Lijepoj Našoj je puno nezamislivog moguće, ono što nije moguće, to je racionalno i razumno promišljanje. Nikako da shvatimo, spoznamo i prihvatimo kako postojeće ratno stanje dramatično pogoršava ionako zabrinjavajuće stanje cjelokupnog društvenog sustava. Ignorira se, zapravo marginalizira, činjenica da će nametnute sankcije Rusiji imati znatnog povratnog utjecaja, kako na gospodarsku aktivnost, tako i na blagostanje građana. Zabrinjavajući demografski gubitak, kako to pokazuju preliminarni podaci, nije više prisutan u javnom prostoru. Stanje glede obnove potresom pogođenih krajeva još se samo prigodno spominje kao što je to bio slučaj kada je predložen novi ministar graditeljstva, gospodin Ivan Paladina. Javna sredstva priopćavanja nisu ga prihvatila, što je bio odlučan signal oporbi da ga proglasi ni manje ni više nego – još jednim promašajem premijera Andreja Plenkovića. Stječe se dojam da oporba stalno nešto mrmlja kako bi se svidjela biračima, a da pritom ne vodi računa kako ta i takva retorika samo pojačava politički rejting koalicije na vlasti.

Na sreću, ovaj saziv Hrvatskog sabora predstavlja uočljiv napredak u odnosu na njegov prethodni saziv. Problemi su ozbiljni pa treba ozbiljno prići njihovu sagledavanju i rješavanju. Svega toga ima tek u naznakama novih ambicioznih saborskih zastupnika. Ipak to nije dosta, tako i dalje ostaje ocjena kako živimo od danas do sutra. Marginalne stranke koje su članovi vladajuće koalicije imat će grdnih problema da prijeđu izborni prag na predstojećim izborima. Teško da će prikupiti dovoljno glasova kako bi ostale u Hrvatskom saboru, ali će, kako očekuju, pobijediti premijer Andrej Plenković pa će, prema tome, u znak zahvalnosti za njihovu podršku danas, sutra dobiti neku od rastućih, često nepotrebnih, dobro plaćenih fotelja. Oni koji ne podržavaju politiku Andreja Plenkovića glasat će za oporbenu opciju, što neće biti od posebne važnosti za ukupni odnos političkih snaga u Hrvatskom saboru. Ideologija je davno napuštena pa nije poznato tko je zapravo na lijevom, a tko na desnom političkom spektru. Štoviše, uopće nije poznato što u Lijepoj Našoj karakterizira ljevicu, a što desnicu. Da ne duljim, cilj navedenog je pokazati kakva nam je današnja politička zbilja. Toliko smo toga propustili što smo morali učiniti od dolaska na vlast premijera Andreja Plenkovića (kako bismo se pripremili za nadolazeće i danas prisutne ugroze), s jedne strane, i toliko toga nam se dogodilo u zadnje dvije godine, s druge strane, da je moguće jedino zaključiti kako se nalazimo u baruštini iz koje ili ne znamo ili – tko zna? – ne želimo izaći.

Tako ostajemo u staroj, dobro poznatoj balkanskoj krčmi. Da bi tragična priča u kojoj se nalazi Lijepa Naša bila potpuna, 11. ožujka 2022. godine pala je bespilotna letjelica na glavni grad koja je zaokružila, malo je reći, olovnu i sumornu sliku postojećeg stanja. Pad bespilotne letjelice postavlja mnoga pitanja i daje mnoge odgovore. Dojučerašnja sigurnost postaje nesigurnost. Ratna zbivanja postaju sastavni dio svakodnevnog života. Ništa više nije kao što je to bilo prije samo nekoliko dana. Uljuljkani NATO-savezom krivo smo mislili da je kraj ratnim ugrozama i da smo zaštićeni. Sreća je što se nije nikomu ništa dogodilo, kako je to rekao premijer Andrej Plenković. Ozbiljna i uređena zemlja ne računa na faktor sreće, iako je dobrodošla, nego svojim zakonodavnim, institucionalnim i organizacijskim ustrojem preventivno djeluje kako bi smanjila moguće ugroze. Prije samo nekoliko dana premijer nas je uvjeravao kako je povećana pripravnost oružanih snaga i onda nekoliko dana poslije – bespilotna letjelica tek tako prođe kroz tri zemlje članice NATO-a i padne u centar grada. I nikom ništa. Dokad? Ponovimo, dobro je da se nije ništa dogodilo, ali se ne treba zavaravati, mogla se dogoditi tragedija. Izjava kako će se povećati budnost i kako se isto neće ponoviti na ovim prostorima više ne prolazi.

Na unutarnjem planu stalno bilježimo nezadovoljstva. Uglavnom je, što je razumljivo, nezadovoljna oporba. Međutim, ovog puta imamo veliko nezadovoljstvo samog premijera Andreja Plenkovića koji je nezadovoljan radom DORH-a. Još su živa sjećanja na zbivanja u Hrvatskom saboru kada je gospođa Zlata Hrvoj-Šipek dobila podršku, nakon slučaja Softver, od vladajuće koalicije (u kojoj je premijer Andrej Plenković nedvojbeno imao udjela). Što se to tako dramatično, u međuvremenu, dogodilo, pitanje je na koje ne znam odgovor. Svjedočili smo izjavi, koja nije na razini zapadnoeuropskih demokratskih postignuća, kako premijer Andrej Plenković, podržan od predsjednika Zorana Milanovića, smatra da se ne mogu tek tako voditi izvidi DORH-a kada je riječ o članovima njegove vlade (vjerojatno je mislio na izvršnu vlast općenito bez obzira na to tko obnaša vlast), bez njegova znanja.



Šuma nejasnoća

Umjesto navedene izjave, bilo bi primjerenije postaviti pitanje kako netko može obnašati časnu dužnost ministra a da je prekršio važeći zakon (koji je preložila izvršna vlast, a Hrvatski sabor izglasao)? Sam premijer priznaje da je DORH postupio po zakonu. Tvrdnja kako DORH provodi neku svoju politiku opasna je, i to ne samo zato što ta i takva izjava kompromitira ovu presudno važnu instituciju (cilj je destabilizirati izvršnu vlast) nego zato što bi to i takvo stanje značilo potpuno bezvlađe, s čime se naš premijer, vjerojatno i predsjednik, ne bi složio. Nema posebnog razloga zašto ne bi Hrvatski sabor, na prijedlog vladajuće koalicije, smijenio neodgovorne dužnosnike u DORH-u. Tako se stječe dojam da je DORH, jasno politički, kriv što su ministri učinili radnje koje po važećim zakonima ne samo da nisu smjeli učiniti nego su i kažnjive. DORH je, prema mišljenju građana, označen kao podrška kako korupciji, tako i tragičnom stanju u pravosuđu.

Plivajuće trošarine

Umjesto da se javno obrazloži zašto su svojevremeno povećane marže, s jedne strane, i da se, s druge strane, uvedu plivajuće trošarine kako bi se zaustavio rast cijena, Vlada nas uvjerava da bi rast cijena bio veći da nije intervenirala. Drugim riječima, moramo biti zahvalni jer je vlada reagirala. Želi se reći kako Vlada nije morala intervenirati, ali je, svjesna stanja, u svojoj empatiji intervenirala. Ipak, valja reći da joj je temeljni zadatak da se brine o blagostanju građana i točka. Valja uvijek i svagdje inzistirati na transparentnosti rada Vlade. Ovako svjedočimo samovolji vlasti koja povećava marže jer je ona tako tada odlučila, kao što sada zamrzava maržu jer je ona opet tako odlučila. Uvijek odlučuje država pa je jasno zašto predstavnici izvršne vlasti govore kako su dali ovoliko ili onoliko, odnosno kako bi se cijene povećale za ovoliko da ona nije tako sveobuhvatno intervenirala. To se u Lijepoj Našoj zove optimalna ili sveobuhvatna politika. Nažalost, novinari su bez propitkivanja prihvatili retoriku Vlade.

U susjednoj nam Sloveniji javnom scenom dominira predizborna kampanja u kojoj se raspravlja o poreznom rasterećenju. To je uobičajeno u demokratskim zemljama jer je uvijek prisutno pitanje koliko građane košta vlast pojedine političke opcije. Da bi se postavila takva pitanja, zemlja mora biti transparentno uređena i funkcionirati u skladu sa zakonskim propisima. U slovenskoj javnosti prisutna su mišljenja kako je porezno rasterećenje dobrodošlo i ona druga kako je to zapravo loše jer će pogodovati građanima s višim dohocima. Usput rečeno, slovenski dohodak po glavi stanovnika dramatično je veći od hrvatskoga. Imamo uobičajenu igru kojoj je cilj pridobiti povjerenje građana. Ono što je važno identificirati jest da sve političke opcije koje svojim programima žele dobiti povjerenje birača imaju u vidu postojeće stanje sa svim ugrozama koje ono donosi. Makedonija je ovih dana, kako bi usporila inflaciju, smanjila potrošne poreze (PDV i trošarine), što na temelju moje podjele poreza po kriteriju vremena nije moguće podržati.

Za našu temu bitno je kako se u vrijeme prisutnih ugroza govori o dodatnom poreznom rasterećenju. Rasprava o poreznom rasterećenju je u najboljoj tradiciji tržišne države koja se brine o svome gospodarstvu, zapravo o društvu u cjelini. Tržišna država, posebno u uvjetima jedinstvenog tržišta, najveću moguću pozornost pridaje konkurentnosti svoga gospodarstva. Samo i jedino konkurentnost omogućuje moderni suverenitet. Zapravo, uvijek je tako bilo.

Ako je problem samo u DORH-u, tada su promjene moguće u kratkom roku. Postoje zakonom propisani procesi kako se treba postupiti kada Hrvatski sabor utvrdi nezakonitosti, neprimjereno ponašanje ili nezadovoljstvo radom bilo pojedinca ili bilo koje institucije. Više nitko ne smatra kako je važan Hrvatski sabor. Važna je samo i jedino izvršna vlast. Izvršnoj vlasti je podređen sveukupni javni prostor, kako to lijepo pokazuje i dokazuje javna televizija. Tako ova šuma nejasnoća i nedopustivih događaja u Lijepoj Našoj postaje sve značajnije ograničenje bilo kakvim promjenama. Jednostavno, vjerodostojnost Vlade, Hrvatskog sabora te ostalih institucija i političara, općenito, zabrinjava jer građani više ne vjeruju – nikomu. To je dodatni razlog zbog kojeg su teško provedive potrebne promjene. To je razlog što političari izabrani na parlamentarnim izborima ne dopuštaju referendum. Štoviše, smatra se da su hrvatski građani nezreli, osim kada upravo njima, koji im ne vjeruju, poklone povjerenje. Politički marketing pokazuje kako je sve nemoguće i nepotrebno zapravo moguće i potrebno. Navedeno valja imati u vidu pri razmatranju pitanja zašto je potrebno provesti rebalans proračuna i dograditi porezni sustav. Proračunski prihodi određuju proračunske rashode. To je tako u načelu.

Budžetska ograničenja

U praksi je da se prilikom izrade proračuna polazi od rashodne strane proračuna, što ja nazivam mekim budžetskim ograničenjem. Narodski rečeno, Vlada troši koliko želi, ne vodeći računa o pogubnim učincima te i takve politike. Ujedno je to i razlog što državni proračun stalno raste brže od BDP-a. Tako nas uvjeravaju kako se smanjuje porezna presija, a istovremeno se povećava udio države u sekundarnoj raspodjeli novododane vrijednosti. Bojim se da je država toliko narasla da je pitanje jesmo li i koliko smo (uopće) tržišna država. Kad zbrojite sve poreze i doprinose, ostala fiskalna i parafiskalna davanja te javni sektor (uključujući i državno vlasništvo), tada je teško govoriti o tržišnom modelu gospodarstva. Jednostavno, država određuje kako ponudu, tako i potražnju kojoj se mora podrediti privatni sektor. Da bi dobili povjerenje građana, stranke na vlasti, kad god to mogu, povećavaju prava proračunskih korisnika kako bi ostale na vlasti. Pridoda li se navedenom ustrajan rast birokratskog aparata, koji postaje svrha sam sebi, u kojemu su najvjerniji birači, jasno je da se nalazimo “u banani”, kako je to svojevremeno rekao Ivo Sanader, iz koje bez kirurgije, reformi, nije moguće izaći.

Najbolji lijek za socijalnu politiku je dinamiziranje gospodarskog rasta. Međutim, za razliku od sređenih država, u Hrvatskoj se mala pažnja pridavala i pridaje gospodarstvu. Od njega se traži da plaća nerazumno velike poreze (iznad poreznog kapaciteta). Sada, u krizi, od gospodarstva se očekuje da ne povisuje cijene. Pritom nas političari uvjeravaju kako je Lijepa Naša tržišna država, ali su okolnosti takve da treba imati razumijevanja za probleme siromašnih. Drugim riječima, gospodarstvo je to koje mora voditi brigu o socijalno ugroženim građanima ako je potražnja veća od ponude. Kada je ponuda veća od potražnje, tada se država ne miješa jer je to pogrešna procjena poduzetnika. Upravo predstojeća zamjena kune eurom naglašava kako će se posebno voditi briga o potrošačima. Time vlast govori kako je to iznimka i kako to nije pravilo, a moralo bi biti – pravilo. Tako malo povećanje cijena kojim će rezultirati zamjena kune eurom postaje problem svih problema, čemu će se Vlada odlučno suprotstaviti. Istovremeno, divljanje cijena kojem dnevno svjedočimo problem je Vlade o kojem ona uporno – samo razmišlja. Fiksiraju se cijene naftnih derivata tako da se fiksiraju marže i tek za nekoliko lipa smanjuju trošarine. Općenito, trošarine su ekonomski gledano negativne subvencije, što znači da treba preispitati njihovo postojanje, posebice to vrijedi od pojave električnog automobila za naftne derivate.

Neizravni porezi

Merkantilizam, protekcionizam i intervencionizam označavaju politike pojedinih država u danom vremenu s ciljem razvoja vlastitog gospodarstva. Država pri konstrukciji poreznog sustava, prihvaćajući kao podsustav cilj ekonomskog sustava, također najveću pozornost pridaje konkurentnosti domaćeg gospodarstva. Zbog toga učinkovite i male, po obujmu tržišta, zemlje preferiraju neizravne u odnosu na izravne poreze. Iz navedenog slijedi da je visina udjela izravnih poreza (uključujući i doprinose) određena konkurentnošću domaćega gospodarstva. To je vrlo važan zaključak koji sugerira moja podjela poreza po kriteriju vremena. Razlika do ukupne porezne presije ostvaruje se neizravnim porezima. Hrvatska država, između ostalog, zbog poreznih razloga preferira turistički sektor jer tako izvozi ne samo izravne nego i neizravne poreze. Sve to znaju i analiziraju naši susjedi. Znaju oni da nije primjereno smanjivati standardnu stopu PDV-a. Smanjenje standardne stope PDV-a predstavlja zadnji korak u procesu smanjenja porezne presije. Japan je dobar primjer. Prilikom uvođenja standardna stopa PDV-a iznosila je 3 posto.

Japan je zbog konkurentnosti svoga gospodarstva mogao, što je obilato koristio, izvoziti izravne poreze. Kako se konkurentna sposobnost japanskog gospodarstva smanjivala (kada je ostvaren visok dohodak po glavi stanovnika – dakle, očekivano), tako je rastao udio poreznih prihoda neizravnih poreza. Ono što je bitno shvatiti i razumjeti, kako bi rekao naš premijer Andrej Plenković, porezi na potrošnju temeljni su prihodi kako bi se osigurala socijalna zaštita građana, uključujući i međugeneracijski mirovinski sustav. Prema tome, Hrvatska je “osuđena” na visoku standardnu stopu PDV-a kako bi namaknula potrebna sredstva kojima pokriva minuse mirovinskog i zdravstvenog sustava. Općenito, u našoj literaturi, osim tehnologije PDV-a, malo se govori i raspravlja o ovom porezu budućnosti. Tako je prihvaćen tehnički aspekt obračuna PDV-a kao dokaz, što je pogrešno, da gospodarstvo ne snosi porezni teret ovog poreza.

Pogubni učinci

To jednostavno nije točno, kao što sam to pokazao pri izračunu porezne presije hrvatskog gospodarstva za 2019. godinu. Kao što je poznato, pogubni su učinci fiskalnih i parafiskalnih nameta gospodarstvu. Oni po svom učinku predstavljaju izravne poreze pa bi ukinuće fiskalnih i parafiskalnih nameta izravno povećalo konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Zaključno, konkurentnost određuje udio, visinu, izravnih poreza u ukupnim porezima.

Tako dolazimo da oporezivanja dohotka i dobiti. Kad je riječ o oporezivanju dohotka, tada valja reći da porezni kapacitet poreznog obveznika određuje visinu ovog poreznog oblika. Dakle, imamo dva ograničenja kada je riječ o porezu na dohodak. Prvi je konkurentnost domaćeg gospodarstva, a drugi porezni kapacitet poreznog obveznika. Hrvatsko gospodarstvo je nekonkurentno, što pokazuje kronični deficit robne razmjene s inozemstvom, a porezni kapacitet hrvatskog građanina daleko je manji nego što to sugerira postojeći sustav poreza na dohodak. Činjenica da većina građana nije porezni obveznik poreza na dohodak ne znači da je mala porezna presija poreza na dohodak. To znači da je mala dodana vrijednost koja omogućuje isplatu malih bruto plaća. Doprinosi su neprimjereno visoki i grijeh su tragične privatizacije koji snose gospodarstvo i građani. Prvima se smanjuje dobit, a drugima dohodak. Zato se godinama zalažem, kao što sam to učinio za prošle krize u radu “Porezna reforma i hrvatska kriza” (2009.), za povećanje neoporezivog dijela dohotka. Tada sam predlagao da neoporezivi dio dohotka iznosi 5000 kuna. Danas smatram da bi se neoporezivi dio dohotka morao povećati na tisuću eura kada kunu zamijenimo eurom. To bi bio dobar, čak i politički, potez Vlade Andreja Plenkovića. Kad nema poreznog kapaciteta, nema poreznih prihoda. Pritom, valja imati u vidu da nije dobro često mijenjati porezni sustav kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Ne kaže se slučajno stari porezi – dobri porezi. Razlog je jednostavan, svaka promjena poreznog opterećenja povećava fiksne i varijabilne jalove troškove koje zovemo – mrtvi teret oporezivanja.

Slab kapacitet

Oporezivanje, porezi sugeriraju da je riječ o rezanju, dijeljenju koje može biti, vrlo rijetko, u suglasju s ekonomskim načelima, ali može biti, kada se porezna presija mijenja bez potrebnih analiza, pogubno z poreznog obveznika. Drugim riječima, zalažem se da država vodi brigu kako bi se povećao porezni kapacitet, a ne, kako to kažu porezni stručnjaci, širenjem porezne osnovice. Bitan je porezni kapacitet kada govorimo o ekonomskim aspektima poreza i oporezivanja. Inflacija je u porastu. Ratna razaranja dodatno smanjuju ponudu roba i usluga, što će, dodatno, dinamizirati rast cijena. Inflacija nagriza kako tuđa, tako i vlastita sredstva. Tuđi izvori, krediti i potraživanja dobavljača, zaštićeni su od razornog utjecaja inflacije povećanim kamatnim stopama. Kapital nije zaštićen. On se prelijeva u bilancu uspjeha pa su rezultati poslovanja bolji zahvaljujući smanjenju realne, ne nominalne, vrijednosti amortizacijskih fondova koji su, sa svoje strane, temeljna poluga razvoja tvrtke. To je moguće riješiti povratom zaštitne kamate na kapital. Jednostavno, zaštitna kamata na kapital smanjuje dobit za veličinu deprecijacije vlastitog kapitala. Prema tome, to nije porezna olakšica poreza na dobit. Jasno, razumne zemlje respektiraju interese investitora tako da uz stopu inflacije u zaštitnu kamatu uračunaju dio prinosa, od nekoliko postotaka ovisno o postavljenim ciljevima, koji je ekonomski usporediv s neoporezivim dijelom dohotka. Naime, ako je potrebno od dohotka oduzeti dio dohotka za reprodukciju radne snage (neoporeziv dio dohotka), tada je razumljivo da se i kapitalu oduzme dio dobiti. Uvijek je važno imati u vidu značaj faktorskih dohodaka kako se ne bi preferirao bilo rad, bilo kapital. Porezno preferiranje pojedinog faktora proizvodnje intervencionistička je mjera koja nije primjerena u uvjetima jedinstvenog tržišta.

Ako je suditi po izjavama samog premijera, ali i njegovih suradnika, politika njegove vlade usmjerena je na zamjenu kune eurom. To je cilj svih ciljeva Vlade Andreja Plenkovića. Nije sporna potreba zamjene kune eurom, ali ova olovna vremena zahtijevaju preispitivanje odluke da se ona izvrši početkom sljedeće godine. Za našu raspravu je važno kako ispunjenje mastriškog kriterija glede inflacije smanjuje broj stupnjeva slobode u rješavanju prisutnih problema.

Siromaštvo za vratom

Općenito, male su mogućnosti autonomne ekonomske politike kada je riječ o maloj i nerazvijenoj zemlji kao što je to Lijepa Naša. Kad se kao cilj postavi zadovoljenje mastriških kriterija, tada je broj stupnjeva slobode još manji, što znači da Vlada Andreja Plenkovića neće moći odgovoriti na brojne izazove kako to očekuju hrvatski građani. To je vrlo bitna napomena koju valja sagledati u holističkom pogledu kako bi se ocijenila ekonomska politika Andreja Plenkovića. Narodski rečeno, postavlja se pitanje je li važnije postići mastriški kriterij glede inflacije kako bi se zamijenila kuna eurom početkom sljedeće godine ili je važnije pomoći socijalno ugroženim građanima, odnosno izvozno orijentiranom gospodarstvu. Moje je mišljenje da su u ovom trenutku na prvom mjestu socijalni problemi, potom gospodarski, a na kraju je zadovoljenje mastriškog kriterija glede inflacije. Ovo je posebno važno jer se dnevno povećava broj siromašnih. Izvozno gospodarstvo pretrpjet će velike štete zbog uvedenih sankcija i valja postaviti pitanje svih pitanja – kako sačuvati izvozno orijentirano gospodarstvo?

Koronakriza i ovaj stravični rat pokazali su kako pitanje energetske i prehrambene samodostatnosti nije retoričko pitanje, nego je to pitanje opstanka. Sve su to zadaci našeg premijera koje valja učinkovito riješiti. Pritom, treba reći kako su raspoloživa sredstva daleko ispod potrebnih pa je presudno pitanje za našeg premijera – što je prioritetno? Ako se prioritet da socijalnim pitanjima, cijenu će platiti gospodarstvo. Ako prioritet damo gospodarstvu, tada će brojni građani završiti u siromaštvu, što može, sa svoje strane, iznjedriti socijalne trzavice koje su uvijek i svagdje bile i ostale vrlo skupe. Treba tražiti i naći balans na temelju potrebnih analiza. Ako se premijer odluči za mastriški kriterij inflacije, tada će cijenu platiti građani i gospodarstvo. Ma koliko tvrdili da vodimo optimalnu i sveobuhvatnu politiku, treba dokazati da su postignuti rezultati posljedica optimalne i sveobuhvatne politike. Teška su vremena, da ne kažem olovna. Treba nam puno razuma i sustavnosti u rješavanju prisutnih problema. Napomene s početka ove rasprave kazuju nam kako će to biti teško ostvariv zadatak.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI