Željko Knapić je prije nekoliko godina uzeo kredit od 2 milijuna kuna kod varaždinskog kamatara Ivana Žaje, ali mu je ovaj prijevarom isplatio manji iznos, a potom ga i odvratio od prodaje zemljišta na Šipanu, na koje se poslije upisao kao vlasnik i prodao ga kada je urbanizirano...
Željko Knapić je prije petnaestak godina počeo otkupljivati zemljišne parcele na otoku Šipanu. Kako je parcela bilo mnogo, a vlasništvo i zemljišne knjige nesređene, da bi okrupnio jednu ozbiljniju lokaciju, na kupnju je potrošio oko tri godine i više od milijun kuna. Zemljište nije bilo građevinsko, pa je cijena bila relativno povoljna, ali se s prodavačima dogovorio da će im, ukoliko se poljoprivredno zemljište urbanizira, isplatiti naknadu. Kupovanjem manjih parcela namjeravao je formirati jednu veliku kako bi se počeo baviti turističkom djelatnošću.
Kada je završio s okrupnjavanjem parcela, počeo je tražiti kredit u hrvatskim bankama kako bi realizirao poslovne planove. Međutim, iako se radilo o više od 400.000 četvornih metara terena na otoku, ni jedna banka ga nije željela kreditirati sa samo 2 milijuna kuna. Neki bankari su mu predlagali da im proda zemljište, ali kredit nije dolazio u obzir. U razgovoru s predsjednikom Uprave PBZ-a, Božom Prkom, dobio je obećanje da će mu odobriti kredit, ali do te realizacije nikada nije došlo. Ali, nakon nikad rasvijetljenog batinaškog napada, Prka je bez problema isplatio Blažu Petroviću – 25 milijuna eura!
Prijevarom do vrijednog zemljišta
U takvoj bezizlaznoj situaciji, Knapića su uputili na varaždinskog „poduzetnika“, Ivana Žaju koji je tada, prema tvrdnjama dobro informiranih sugrađana, raspolagao sa slobodnim sredstvima koje je plasirao onima koji nisu ništa mogli obaviti u bankama. Međutim, Knapića nisu informirali da je riječ o ozloglašenom varaždinskom kamataru koji je plasirao novac dobiven od banaka, političara i tajkuna s političkom pozadinom.
Uz njegovo ime zabilježeno je i više od 500 slučajeva kamatarenja, zbog kojih su njegovi klijenti dovedeni na rub egzistencije. Bio je poznat je i po seksualnom zlostavljanju, jer su se pojedine žene žalile na njihov odnos sa Žajom. Iako su prijavljivale slučajeve seksualnih ucjena, policija nije ništa poduzimala već je čekala zastarijevanje prijava. Istodobno brojni slučajevi seksualnog zlostavljanja nisu registrirani, jer žene nisu željele imati problema u obitelji.
Tako je Knapić kod Žaje dogovorio pozajmicu od 2 milijuna kuna, od čega mu je milijun isplatio odmah, a drugi milijun – nikada. Istodobno se Žaja upisao fiducijom na Knapićevo zemljište. Mjesečna kamata iznosila je 3 posto, pa je Knapić na posuđeni milijun, mjesečno morao plaćati 30.000 kuna plus PDV. Budući da mu Žaja nije isplatio ostatak dogovorenog iznosa, a kredit je morao trošiti da bi mu otplaćivao kamatu, Knapić je počeo tražiti kupca za svoje zemljište.
Nakon 10 mjeseci pronašao je zainteresiranog kupca koji mu je isplatio kaparu od 100.000 kuna, ali kupoprodaju nije dopustio Žaja, stopirajući je preko javnobilježničkog ureda Bojane Štimac, bivše sutkinje Općinskog suda u Varaždinu. Žaja je istodobno nagovarao Knapića da vrati kaparu, da raskinu stari i sklope novi ugovor, te da će mu u tom slučaju omogućiti prodaju terena. Knapić je raskinuo ugovor, ali Žaja nije deblokirao zabilježbu i tako mu nije omogućio prodaju, pa takvom prijevarom, zemljište 2003. godine postaje njegovo!
Na uporno Knapićevo inzistiranje, Žaja mu je obećao da će mu nadoknaditi štetu za zemljište koje je izgubio, a koje nije prodao, ali tako su prošle – još dvije godine. Potom je Knapić predao kaznenu prijavu kod Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu. Predmet je preuzeo Marino Hrain koji se, zajedno sa svojim šefom M. Babićem, stavlja na Žajinu stranu koji tvrdi kako nije bilo nikakvih kupaca za zemljište. Inače, to je Hrainu bio prvi slučaj kojeg je preuzeo otkako se zaposlio kao općinski državni odvjetnik. U svom obrazloženju, pozivao se na nepravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Varaždinu.
Suci zabranili istragu!?
Potom je Knapić otišao do istražne sutkinje Biserke Plesničar, koja je nakon tri sata saslušanja, donijela rješenje o istrazi, ali je izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Varaždinu, u sastavu – Zdravko Pintarić, Igor Pavlic i Mladen Oštrek – zabranilo istragu!? Knapić i danas tvrdi da je to jedini slučaj u Hrvatskoj da je zabranjena istraga o nekom slučaju…
U obrazloženju, izvanraspravno vijeće je tvrdilo da je istražna sutkinja pogriješila i pozivalo se na odbačaj prijave kod općinskog državnog odvjetnika, koji je u trenutku kad je odbacio prijavu, imao 0 godina radnog iskustva(!). Zabranom istrage o ovom slučaju postignut je jednaki pravni učinak kao da je donesena pravomoćna sudska presuda – bez mogućnosti žalbe. Takav slučaj definitivno nije nikada zabilježen u Hrvatskoj, niti takva sudska praksa postoji.
Stoga se Knapić, nakon takve „presude“, obratio Javnobilježničkoj komori i svim medijima, gdje je između ostalog napisao:
„Kamatar i javna bilježnica znali su da mogu nesmetano pljačkati, jer su imali pravosudnu zaštitu. Suci, koji su odlučivali o mojoj kaznenoj prijavi protiv njih za prijevaru, presudili su da su sve njihove prije navedene kriminalne radnje – samo nepažnja. Presudili su na način kako to nitko u civiliziranom svijetu nikada nije. Donijeli su pravomoćnu sudsku presudu bez suđenja i bez mogućnosti žalbe, samo da zaštite vrhunske kriminalce i ozakone najveću pljačku privatne imovine u državi. Time su obavili najprljaviji sudački posao koji se može zamisliti, do sada neviđen.“
Slično pismo Knapić je uputio i glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu, ministrima, saborskim zastupnicima i drugima.
Tek je kasnije Knapić otkrio da je Žaja bio Čehokov poslovni partner s nekretninama. Žaja bi kupovao poljoprivredno zemljište, a gradski oci bi ga, uz intervenciju Čehoka, pretvarali u građevinsko i višestruko na njemu zarađivali. Istodobno je predsjednik Županijskog suda bio Ivan Masten, Čehokov tast, a Čehokova žena, zamjenica općinskog državnog odvjetnika u Varaždinu. Pritom je javna bilježnica Bojana Štimac, kao bivša sutkinja, često bila u kontaktima sa svojim bivšim kolegama, s kojima se redovito družila u varaždinskim kafićima.
I konačno, kao novi vlasnik, Žaja je prodao zemljište na Šipanu, formalno za milijun kuna, iako je prilikom isplate na stolu bila hrpa novca koju su brojali nekoliko sati. Žaja je prodao zemljište tvrtki „Eurobenz“, u vlasništvu Srećka Gadže. Pravi iznos za koji je zemljište kupljeno, ostao je i dalje nepoznat. No, u međuvremenu je to poljoprivredno zemljište urbanizirano i postalo građevinsko, pa taj čin nije mogao ostati – nenagrađen.
‘Urbanistima’ po 500.000 eura!
Za urbanizaciju lokaliteta na Šipanu, tadašnja gradonačelnica Dubrovnika, Dubravka Šuica, te Pero Vićan, član Gradskog vijeća i pokojni Srećko Kljunak, nezavisni zastupnik u Gradskom vijeću, dobili su svaki po 500.000 eura. Tako je potvrdio izvor koji je bio blizak osobama iz kupoprodajnih poslova. Pretpostavlja se da je nagrađena i tadašnja ministrica Marina Matulović Dropulić, čiji je suprug radio na urbanističkim projektima za terene na tom otoku.
Inače, Srećko Kljunak, poginuo je u terencu kojeg je, navodno, kupio nakon što je primio nagradu za urbanizaciju. Kada je omogućena gradnja na spornom terenu, sada već višestruko vrijednija nekretnina je prodana „Jupiter Adriji“, međunarodnom fondu u čijem je Nadzornom odboru bio Goranko Fižulić. Ubrzo nakon toga, „Jupiter Adria“, koristeći to zemljište kao hipoteku, podigla je kredit kod Erste Banke u iznosu od 35 milijuna era…
Knapić, u međuvremenu, osim zbog prijevare, prijavio je Žaju i zbog utaje poreza, jer nije prijavio pravu vrijednost nekretnine, ali je državna odvjetnica Sani Ljubičić bila uvjerenja kako tom prilikom nije napravljen nikakav prekršaj. Knapić je tri puta razgovarao i s tadašnjim glavnim državnim odvjetnikom, Mladenom Bajićem, a rezultat je bio isti kao da nije razgovarao ni sa kime. Kada je zagrebački odvjetnik, Zvonimir Hodak, čuo od Knapića za njegov slučaj, rekao mu je da za tako nešto nije čuo u 40 godina svoje odvjetničke profesije, misleći na presedan da se zabrani započeta i pokrenuta istraga. Sličnog je mišljenja bio i odvjetnik Veljko Miljević, koji je rekao da je riječ o – najobičnijoj otimačini…
Stoga je Željko Knapić,krajem siječnja 2013. godine, započeo pješačku turu od Dubrovnika, preko Rijeke i Osijeka do Zagreba, u ukupnoj udaljenosti od 1600 kilometara, kako bi alarmirao hrvatsku javnost na neodrživo stanje u korumpiranom hrvatskom pravosuđu. Istodobno je preko interneta pokrenuo peticiju za kaznenu odgovornost varaždinskih sudaca zbog štetnih presuda koje su donijeli pod utjecajem korupcije.
Očito je da bi se te presude, koje su donijete temeljem korupcije, trebale poništiti…
U Hrvatskoj, samo je pljačka vječna…
Državni tužitelj iz Varaždina, Miljenko Babić, je kamatario po 3 posto mjesečno, što je apsolutno sramotno i zastrašujuće za funkciju koju obnaša. Sada mi je jasno zašto je naredio podređenom jadniku, Marinu Hrainu, kojemu je to bio prvi radni zadatak, da se odbaci kaznena prijava koju sam podigao protiv najvećeg kamatara u državi, Ivana Žaje iz Varaždina
Poštovani.
Pišem Vam u nekoj svojoj izgubljenoj vjeri da ova država nije samo čisto pljačkaško zlo, već da u njoj možemo očekivati minimum zaštite slabih i nemoćnih spram samovolje državnih institucija, gdje ubrajam i vašu, samovolje u nezainteresiranosti prema zaštiti osnovnih prava i često puta zaštiti kriminalaca.
Konkretno, radi se o državnom tužitelju iz Varaždina, Miljenku Babiću, koji je kamatario po 3 posto mjesečno, što je apsolutno sramotno i zastrašujuće za funkciju koju obnaša. Sada mi je jasno zašto je naredio podređenom jadniku Marinu Hrainu, kojemu je to bio prvi radni zadatak, da se odbaci kaznena prijava koju sam podigao protiv najvećeg kamatara u državi, Ivana Žaje iz Varaždina i njegove pomagačice u kriminalu, javne bilježnice, Bojane Štimac iz Varaždina. Tim neutemeljenim odbačajem ozakonjena je najveća pljačka privatne imovine u Hrvatskoj.
Kaznena prijava je odbačena na način da je tužitelj lagao, izmišljao, tajio svjedoke i pozvao se na nepravomoćnu presudu Trgovačkog suda. Sve ovo su kriminalna djela. Ali svi vi to možete, jer za ništa ne odgovarate. Koliko je ljudi samo u ovome slučaju uništeno, koliko besprimjernoga zla je posijano, a sve samo da se zaštiti jedan zlotvor, ubojica, kamatar koji je kamatario više od 500 puta, prevarant i silovatelj, kojemu su jadne ucijenjene ženice odgodu izbacivanja iz kuće plaćale svojim tijelom.
Da, ali on je bio i partner pokvarenim političarima i istodobno prebogat da sve državne institucije u Varaždinu može držati na kratkoj uzici. A ja, bez pokvarenog političara ili krupnog kriminalca uz sebe, mislio sam, da mogu doprinositi svom i općem boljitku i da mogu očekivati neku zaštitu od države. Nisam mogao niti sanjati kakvo mafijaško i pljačkaško zlo se stvorilo u Hrvatskoj i da pojedinac koji se želi brinuti za obitelj nema opstanka u njemu.
Stoga, ako ne želite biti suučesnik u ovom zlu, izbacite tužitelja koji je uprljao ruke kriminalom i zaštitnika kriminalaca iz svojih redova, nemojte dopustiti da i dalje beskrajno sramoti i Vas, Vašu službu i cijelu državu. Takva osoba, naprosto, ne smije biti u Vašim redovima; on se bavio kriminalnim radnjama i štitio svoju braću po zločinu na zastrašujući način. I to je radio bez posljedica osim s užasnim posljedicama po žrtve koje je time stvorio.
U Hrvatskoj, samo je pljačka vječna…
Željko Knapić,
Pribislavec, N. Tesle 2,
2. listopada 2014.
Ovaj Dopis poslan je na 600 adresa novinara i svim državnim institucijama RH.
Uklonite suce Županijskog suda – Zdravka Pintarića, Igora Pavlica i Mladena Oštreka!
Suci su kamatareve obmane, laži, prijetnje i ucjene, neispunjenje ovjerenog ugovora i pisanje neistinitog zapisnika kojim je imovina dana na prodaju, proglasili – nepažnjom. To za njih nije kriminal. Presudili su da je i javna bilježnica bila samo – neoprezna. Takvim nakaradnim postupanjem abolirali su vrhunske prevarante i omogućili im nepripadajuću imovinsku korist koju ne bi mogli zaraditi za stotinu života. Jesu li to radili volonterski? Mo’š mislit…
Poštovani!
Ako u Vama postoji elementarna pristojnost prema pravdi i pravici koju ste dužni provoditi, prema osnovnom poimanju poštivanja zakona i prema profesiji koju obavljate, nemojte ni u kom slučaju dopustiti da suci Županijskog suda u Varaždinu, Zdravko Pintarić, Igor Pavlic i Mladen Oštrek i dalje ostanu na svojim mjestima i obavljaju dužnost koja bi trebala biti časna i koja bi trebala biti zadnja nada u normalnu i pravednu državu u kojoj vlada zakon prava.
U mom slučaju oni su postali besramni lažljivci koji su napravili najprljaviju stvar koja se u jednom normalnom pravnom poretku može dogoditi, a koja se nikada nije dogodila i koja se više nikada neće dogoditi.
Spomenuti suci donijeli su pravomoćnu sudsku presudu bez suđenja i mogućnosti žalbe, a sve da zaštite najvećeg kamatara u državi Ivana Žaju iz Varaždina koji je kamatario više od 500 puta, jednog zlotvora koji je na svom kriminalnom putu posijao beskrajno zla, jednog prevaranta, jednog silovatelja kojemu su jadne ženice svojim tijelom plaćale odgodu izbacivanja iz kuća, jednog ubojicu koji je svojim terorom tjerao ljude da se ubiju, jer im je i sama smrt bila lakša od njegovog zla. Takvom presudom trajno su zaštitili i javnu. bilježnicu Bojanu Štimac iz Varaždina, njegovu suučesnicu u najvećoj pljački privatne imovine u našoj državi.
Na temelju moje kaznene prijave za prijevaru ogromnih razmjera istražni sudac je nakon predistražnih radnji svojim rješenjem otvorio istragu protiv Ivana Žaje i Bojane Štimac. Utvrdio je osnovanu sumnju da me kamatar cijelo vrijeme obmanjivao i držao u zabludi, da nije ispunio ovjereni ugovor, te da je na temelju lažnog zapisnika moju imovinu dao na javnu prodaju. Za javnu bilježnicu je materijalnim dokazima utvrdio, da su u roku za javnu prodaju došla dva kupca, ali im je ona odbila prodati nekretninu što je po zakonu morala i tako je ona postala vlasništvo kamatara. I sama javna bilježnica je priznala istražnom sucu da su postojala dva kupca. Trebala se provesti istraga da se utvrdi istinitost sumnji.
Međutim, dogodilo se nešto najstrašnije što jedna država i njezin pravni poredak može iznjedriti. Suci Županijskog suda u Varaždinu, Pintarić Zdravko, Pavlic Igor i Oštrek Mladen, zabranili su istragu. Istina o varaždinskoj mafijaškoj crnoj rupi Hrvatske, nije se smjela saznati. To su napravili na način da su kamatareve obmane, laži, prijetnje i ucjene, neispunjenje ovjerenog ugovora i pisanje neistinitog zapisnika kojim je imovina dana na prodaju, proglasili – nepažnjom. To za njih nije kriminal. Presudili su da je i javna bilježnica bila samo – neoprezna. Pritom su popljuvali materijalne dokaze svog kolege istražnog suca, presuđujući o nečemu o čemu blagog pojma nisu imali, izmišljajući i lažući da uvjeta za prodaju nije bilo jer nije bilo kupaca… Takvim nakaradnim postupanjem abolirali su vrhunske prevarante i omogućili im nepripadajuću imovinsku korist koju ne bi mogli zaraditi za stotinu života. Jesu li to radili volonterski? Mo’š mislit.
Služeći se svojim nedodirljivim statusom suca, besramno lažući, izvrgli su ruglu časnu sudačku profesiju, pojam prava, pravde i zakona dovodeći u pitanje samu pravnu sigurnost jednog društva.
Željko Knapić,
Pribislavec,
17. listopada 2014.
PS: Ovaj dopis poslan je svim drž. institucijama, saborskim zastupnicima i 700 novinara.