Objavljeno je da su Ukrajinci napokon uspjeli “namoliti” SAD da im ipak isporuči nekoliko desetaka sustava samovoznih višecijevnih raketnih bacača (MLRS) M270. To oružje Ukrajinci u ovom trenutku smatraju spasonosnim jer bi im ono trenutno pomoglo da uspostave stratešku ravnotežu, kako na istočnom frontu, tako i na južnom frontu, gdje su Ukrajinci započeli vrlo oprezno s protuofenzivom, kojoj je cilj ponovno zauzimanje velikog grada Hersona te daljnji prodor Ukrajinaca prema Krimu.
Premda mnogi analitičari smatraju kako se Ukrajinci previše oslanjaju na razna “spasonosna” oružja, jer dok ona ne stignu, njihove snage često ni stvarno ni psihički nisu spremne na nužne protuofenzive, činjenica je da zapadni saveznici, u prvom redu Amerikanci i Britanci, Skandinavci i Poljaci, već tjednima rade na uspostavi balansa ukrajinskih snaga prema ruskom lifranju teških artiljerijskih pokretnih i nepokretnih sustava.
Tako su Ukrajincima već isporučeni deseci vučenih američkih haubica M777, ali stižu i deseci samovoznih haubica Paladin, također kalibra 155 mm. Ukrajinci su tako u vrlo kratkom roku dobili i obučili svoje postrojbe za korištenje teške artiljerije zapadnog porijekla, koja već dokazuje svoje vrijednosti na ratištima, jer su dobili oružje koje po preciznosti i dometu sasvim sigurno tuče usporedivu rusku tešku artiljeriju.
Vladavina straha
No, pokazalo se, to ipak nije dovoljno jer je brojčana nadmoć ruskih snaga i topništva i dalje velika. Nije više dovoljno moći precizno gađati ruske snage na 30-ak do 35 kilometara udaljenosti, nego se presudnim pokazalo nabaviti isto tako precizno oružje, koje će Ukrajincima omogućiti strateški udar na ruske vojne snage i mjesta okupljanja i na udaljenostima od 70 do 80 kilometara.
Dolazak takvih oružanih sustava, primjerice, na istočnom frontu Ukrajincima bi omogućio da razbijaju koncentracije ruske vojne tehnike i ljudstva i prije nego što se rasporede na prvoj crti fronta udarima po dubini teritorija, na mjestima koncentracije ruskih snaga, primjerice Izjuma i Kupjanska, te sve do ruske granice. Jednako tako, Ukrajinci bi sa svoje strane, s pozicija koje još drže u Donbasu, mogli udariti na koncentracije ruskih snaga u dubini “narodnih republika” Donjecka i Luganska, opet sve do ruske granice.
Može biti da je ovo dugo ukrajinsko “umoljavanje” Amerikanaca da im dostave višecijevne raketne bacače M270 samo dio igre u kojemu se Amerikanci kao ustručavaju Ukrajincima poslati novo oružje koje mijenja stratešku sliku na ratištima, ali su Amerikanci svakako morali dobro razmisliti hoće li Ukrajincima dati u ruke takvo oružje. Ruski predsjednik Vladimir Putin i na sam spomen M270 reagirao je, naravno, novim prijetnjama, jer se pokazalo da Rusi strahuju od toga da bi Ukrajinci iz osvete tim raketama mogli početi gađati teritorij Rusije.
I onda su Amerikanci objavili da su našli rješenje po kojem će Ukrajinci dobiti to oružje, ali samo pod uvjetom da ga ne koriste za napad na Rusiju i ruski teritorij, nego samo unutar ukrajinskog teritorija.
Dakle, kao legitimno sredstvo obrane, koje će naravno poslužiti i za strateške udare i napade na snage ruskog agresora, ali u okvirima međunarodno priznatih granica Ukrajine. Dok je ta propagandna igra između Amerikanaca, Rusa i Ukrajinaca trajala, vrlo vjerojatno su ukrajinski vojnici već debelo prolazili obuku na tim sustavima, najvjerojatnije na teritoriju susjedne Poljske, koja i inače služi kao poligon za uvježbavanje Ukrajinaca za prihvaćanje novih oružanih sustava zapadne proizvodnje.
Sve je bilo gotovo
Za Hrvatsku je ovaj događaj i uvođenje oružja M270 u Ukrajini strateški važno jer je taj sustav Hrvatska planirala nabaviti još 2015. godine i već je bilo dogovoreno da će Amerikanci 2016. početi isporučivati svoj ultimativni MLRS Hrvatima.
Taj je posao dogovarao tadašnji ministar obrane u SDP-ovoj vladi Zorana Milanovića, Ante Kotromanović, te tadašnji načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, general Drago Lovrić. Nakon velike i najsloženije vježbe na slunjskom poligonu “Eugen Kvaternik”, ministar i načelnik su najavili kako će sljedeće, 2016. godine, u Hrvatsku stići 12 operativnih M270 sustava, koji će biti raspoređeni u tri bitnice unutar Topničko-raketne pukovnije, dok će još nekoliko, vjeruje se barem četiri sustava, biti dokupljena radi obuke i rezervnih dijelova.
To je bio dio jedinstvenog strateškog plana zanavljanja i opremanja artiljerijskih snaga HV-a, u sklopu kojeg je nabavljeno 12 plus 3 samovoznih njemačkih haubica PZh 2000. HV je planirao kupiti i M270 s više vrsta raketa, a u većini rakete s protuoklopnim kasetnim streljivom. Iračani su za vrijeme Pustinjske oluje dobro zapamtili taj sustav i nazvali ga “čeličnom kišom”, dok ga Britanci od milja nazivaju “sustavom za brisanje četvornog kilometra”.
Riječ je, naime, o sposobnosti M270 da sa 12 raketa potpuno uništi površinu od jednog četvornog kilometra i sav oklop protivnika na tom području. HV je planirao nabaviti rakete M30 i M31, koje su navođene inercijskim sustavom s GPS-om. Te rakete su dometa oko 70 kilometara. Planirano je bilo nabaviti i određeni dio ATACMS projektila koji su navođeni i mogu sadržavati kasetno streljivo ili konvencionalnu bojevu glavu.
Naravno, Hrvatska je poželjela nabaviti i rakete s bojevom glavom od 270 kilograma dometa 300 kilometara. Time bi HV napokon stekao sposobnost izvršavanja i strateškog raketnog udara, pa i u pozadini neprijatelja, te dobio oružje koje je i jako sredstvo odvraćanja.
Kada je u medijima objavljena priča, još začinjena prilično neozbiljnim i senzacionalističkim kartama Hrvatske i Srbije, s koncentričnim krugovima i naslovom da HV može gađati sve do Niša, to je potaknulo žestoku diplomatsku akciju srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. On, naime, uvijek jednako reagira na svaki novi plan naoružavanja HV-a i ako Hrvati žele ili nabavljaju nešto strateški jako, Vučić odmah progovara o ugroženosti Srbije. Tako je Vučić odmah poslao i javnu poruku: “Ne znam zašto bi netko u regiji uzimao balističke rakete, ili će oni odustati od toga, ili ćemo mi morati pronaći odgovor na to”.
I ne samo to. Vučić je prilično oštru poruku poslao i Amerikancima.
Plodno tlo
Kada je Vučić poslao takvu javnu poruku, možemo samo pretpostaviti kakvu je poruku prema Amerikancima poslala njegova diplomacija. No, kakva god bila, naišla je tada, 2016., u Washingtonu na plodno tlo.
Nabavka M270 prekinuta je i više je nitko nakon toga nije spominjao. Hrvatska tako nije dobila svoje tada planirano glavno sredstvo odvraćanja, a Srbija nije počela nabavljati balističke projektile ruskog ili kineskog porijekla, kao što je prijetila.
Hrvatskoj su stigle jedino njemačke Panzerhaubitze sa streljivom koje joj omogućuje gađanje ciljeva na udaljenosti od 35 do 40 kilometara. Koliko je poznato, HV još nije nabavio posebnu municiju za PzH 2000, njemačke ili talijanske proizvodnje, koja omogućuje precizno gađanje ciljeva na udaljenosti do 70 kilometara.
Inače, svaki takav projektil stoji oko 60 tisuća eura po primjerku. U ovom trenutku HV od višecijevnih raketnih bacača posjeduje tek VBR-e na kamionima, koji ispaljuju rakete 122 mm na udaljenost do 20 kilometara. U međuvremenu, Srbija je sama razvijala i dorađivala borbene sustave još iz SFRJ, što joj je omogućilo da udvostruči domet svojih VBR-ova na 40 i 80 kilometara. Razvila je i svoje balističke rakete dometa većeg od 100 kilometara, ali one, koliko se zna, nisu još u serijskoj proizvodnji.
Osim što je Vučić još 2016. godine prigovarao tome da SAD isporuči Hrvatskoj M270 sustave, manje je poznato da je na jednak ili vrlo sličan način ometao još jednu stratešku vojnu nabavku, koju je Hrvatska trebala provesti u izravnoj suradnji sa SAD-om, a riječ je o borbenim avionima.
Udar iz Beograda
I opet je Vučić bio u pravu, premda se tijekom 2018. dogovarao tekst konkretnog kupoprodajnog ugovora između Hrvatske i Izraela, vrijednog oko 500 milijuna eura, te je sve bilo u najboljem redu. Ugovor do kraja te godine, međutim, nije bio potpisan. Ispostavilo se, naime, da je uoči potpisivanja reagirao američki State Department i od Izraela zatražio da Hrvatima isporuči Barake, ali da prije toga moraju poskidati svu sofisticiranu nadogradnju oružanih sustava i dovesti avione u tzv. izvorno stanje, znači ono iz sredine 1980-ih. Hrvatska, naravno, na to nije mogla pristati jer ona je upravo dogovarala nabavku, istina već starih i isluženih aviona, ali borbenih, “radnih konja”, dokazanih u svim ratovima, čija ih je nadogradnja svrstavala u red najmodernijih borbenih lovaca.
I sada su Amerikanci zatražili da se svi ti sustavi jednostavno poskidaju, uz ponudu da će nadogradnju napraviti oni, naravno, za dodatnih nekoliko stotina milijuna dolara. Izgleda da je opet djelovala Vučićeva diplomacija, na koju su Amerikanci uvijek bili slabi, uglavnom zbog njihove želje da Srbija na kraju prizna Kosovo i stava da je ona potencijalno glavni faktor stabilnosti na Balkanu.
Od američkog Kongresa stigla je odluka da će oni odobriti Hrvatskoj samo kupnju ogoljelih F16-ica uz inače standardnu napomenu kako takva nabavka neće poremetiti stratešku vojnu ravnotežu u regiji. I premda su Amerikanci poslije uvjeravali kako oni tu odredbu stavljaju na sve ugovore o vojnoj isporuci sa svim državama u svijetu, na ovim prostorima svi su tu napomenu pročitali i protumačili kao stav Amerike da Hrvatskoj ne može biti isporučeno oružje koje bi ugrozilo postojeću vojnu nadmoć Srbije u regiji.
Hrvatski državni vrh, odnosno Andrej Plenković osobno, bio je vrlo uzdrman i ljutit zbog te američke lekcije, tako da je u svom stilu godinu dana u tišini pripremao strateški korak koji će Hrvatskoj ipak omogućiti nabavu sofisticirane i jake borbene eskadrile aviona. Natječaj je ponovljen, a vrlo brzo, na zaprepaštenje i Amerikanaca i Srbije, postalo je jasno da će Hrvatska unutar međunarodnog natječaja sigurno ići na nabavku rabljenih francuskih superaviona Rafalea.
Američka lekcija
Ovoga puta, Amerikanci nisu mogli ili nisu željeli spriječiti tu nabavku i Hrvatska je potpisala ugovor s Francuzima te već isplatila prvom ratom trećinu ugovora vrijednog više od milijarde eura.
Hrvatski piloti, tehničari i inženjeri kreću u roku od šest mjeseci na obuku u Francusku i 2024. godine HRZ će u svom sastavu imati osam Rafalea, a preostala četiri dolaze 2025. Francuzi su odabrani ne samo zato što se Rafalei mogu nositi sa svakim borbenim američkim avionom 4 + generacije nego i zato što je poznato da ne dopuštaju Amerikancima da im diktiraju uvjete pod kojima će svoje oružje prodavati bilo komu drugom.
Ovo je bila prilika da HRZ odmah naruči i oružane sustave koji će mu osigurati dominaciju i projektile, te navođene bombe dometa od barem 80-ak kilometara. Još se drži u tajnosti i ne zna se je li HRZ naručio projektile još većeg dometa, kao i protubrodske rakete, o nabavci kojih bi sada, nakon ruske agresije na Ukrajinu, trebalo svakako dodatno razmisliti.
Kada je riječ o nabavci M270 i sustava HIMERS, Hrvatska sada mora iskoristiti zbivanja na ukrajinskom ratištu i reagirati na odluku Amerikanaca i Britanaca da te sustave isporuče Ukrajincima, pa makar i s raketama dometa “samo” do 80 ili 150 kilometara. Ukrajina nije članica NATO-a, Hrvatska jest.
Nakon što je Hrvatska, umjesto američkih, odabrala francuske avione, nije se dogodilo ono što su mnogi neupućeni medijski i lobistički navijači za Amerikance očekivali, a to je da će se Amerika “naljutiti” na Hrvatsku i kažnjavati je zbog “samovolje”. Dogodilo se upravo suprotno.
Amerikanci nakon tog poteza s više uvažavanja gledaju na Hrvatsku i njezine vojne potrebe. U međuvremenu je američka politika ponovno shvatila da joj je baš Hrvatska glavni strateški partner na zapadnom Balkanu, a da će Srbija uvijek pokušavati sjediti na nekoliko stolica, tako da je logično očekivati da bi u sklopu svojih vojnih nabavki trebala zatražiti konačnu realizaciju nabavke M270, što je dogovarano još 2015.
Rabljeni tenk
Bilo bi logično, nakon što je dogovorena dijelom donacija, dijelom kupnja, više od 80 američkih oklopnih vozila na gusjenicama M2 A2 Bradley, da se odmah dogovore i dodatne takve isporuke. Uz Bradleye, naime, trebala bi uslijediti i nabavka novog, odnosno rabljenog tenka, što može biti samo američki M1 Abrams ili eventualno njemački Leopard, a da bi priča bila zaokružena, HV treba dobiti i M270.
Tu logiku trebali bi shvatiti i primijeniti i u drugoj Plenkovićevoj vladi i MORH-u Marija Banožića, koji se više brine o Milanoviću nego o vojsci. A Vučićev stav napokon više ne može i ne smije biti relevantan kada je u pitanju strateško vojno savezništvo između SAD-a i Hrvatske.